semper contra
subota, 31.10.2009.
Snaga umirovljenika – je li ona postoji? (malo prošireni nastavak)
Nisam mogao pretpostaviti da će „Jutarnji list“ objaviti članak na istu temu baš u vrijeme kad se moja malenkost o tome raspisala.
Neću ponavljati svoje stavove. Mislim da su jasni iz mog prethodnog posta, no prenijet ću neke podatke iz „Jutarnjeg“ (2009-10-31) kako bih čitateljima (naročito onim mlađim kojima je mirovina samo misaoni pojam) skrenuo pozornost na činjenice koje, ako ih ne promijenimo, sigurno ovu državu vode u ekonomski bankrot.
„Guranje mladih u mirovinu. Prosječno se u Hrvatskoj odlazilo u mirovinu nakon 29 godina radnog staža, pa je 73.000 umirovljenika mlađe od 49 godina.“
„Jednog umirovljenika trenutno uzdržava samo 1,35 zaposlenih, a (…) taj će se omjer i dalje pogoršavati.“
„Samo u posljednjih deset mjeseci otkaze je dobilo više od 30.000 radnika, a novo zapošljavanje je gotovo zaustavljeno. (…) S druge strane, nastavio se trend rasta umirovljenika čiji se broj u deset mjeseci povećao za daljnjih 20.000“.
Između njih je i moja malenkost, doduše s 41 godina radnog staža, ali to za državni proračun SADA više nije važno.
Odnos broja umirovljenika i zaposlenih
God.............Osiguranici.....Umirovljenici.......Odnos
.......................(u 000).........(u 000)
1980...............1816..............449.....................4,04
1985...............1931..............524.....................3,68
1990...............1968..............656.....................3,00
1995...............1568..............865.....................1,81
2000...............1381............1019.....................1,36
2006...............1538............1100.....................1,40
2009.*............1575.............1168.....................1,35
*posljednji podaci u listopadu
Kao što se vidi iz priložene tablice „u posljednjih trideset godina tako smo se strmoglavili od nekadašnje idealne situacije u kojoj su jednog umirovljenika uzdržavala četiri zaposlena. U svim zemljama zvoni na uzbunu kada se taj omjer spusti ispod razine od tri zaposlena na jednog umirovljenika.“
„Bit će i gore. (…) Prema njegovim procjenama (demografa Anđelka Akrapa, po.a.) ako stopa zaposlenosti ostane na sadašnjoj razini od 50%, oko 2031. godine broj zaposlenih past će na 1,2 milijuna osoba, dok će u državi biti oko milijun umirovljenika.“
Pa poštovani mladi blogeri koji imate sreću danas raditi, a 2030 će te imati moje godine i uz puno sreće moj radni staž, što mislite tko će vam osigurati mirovinu? Ili ste već sada prihvatili/shvatili da na tu vrstu zbrinjavanja (naslijeđenu iz „mračnih“ vremena) u poznim godinama ne možete računati, pa investirate u nekretnine, mirovinske stupove, dionice itd koje će te onda rentirati.
Naravno ako vam što ostane od plaće za takva ulaganja?!
A vi stariji (ako čitate postove na blogovima) prestanite misliti da je jedina vaša briga kako od države izvući veće mirovine, pa ma koliko one bile zaslužene. Zar ne mislite da bi vlast/Vladu (naravno ne ovu već neku buduću, ovu treba (s)maknuti) trebali svi zajedno, i zaposleni i umirovljenici, natjerati da probleme državnog proračuna rješava prvenstveno stvaranjem uvjeta za rast proizvodnje i zapošljavanja. Ova vlast/Vlada, nažalost, jednostavno ne zna drugačije priskrbiti novac potreban državnom proračunu nego uvođenjem „Jacinog Harača“ ili „Šukerovog dužničkog ropstva“. Sve ostale ekonomske mjere za nju su špansko selo.
Ne vjerujete?
Trebali ste prije dva dana na dalekovidnici vidjeti ozareno lice (takvo već dosta dugo ne vidjeh) ministra Šukera, kada je obavještavao naivne hrvatske ovce kako je prodao obveznica u iznosu od 1,5 milijardi dolara na deset godina uz vrlo povoljne kamate.
Izvjestiteljica iz SAD u Dnevniku nacionalne dalekovidnice prije izjave ministra Šukera izvještava (citiram audio snimku):
„Kaže ministar da je Hrvatska plasirala i veći broj obveznica, da bi bila uspješna. Da postoji interes za hrvatskim obveznicama. On kaže da je to potvrda hrvatske uspješne fiskalne i monetarne politike (zahvaljujući Rohatinskom po kojem je dotični ministar svojevremeno pljuvao, ma što pljuvao, htio da ga se smijeni, op.a.).
Tko je investirao u hrvatske obveznice? To je oko 150 investitora, fondova iz cijeloga svijeta (koji će, ako ne vratimo te i ine obveznice, postati vlasnici malo više našeg teritorija i mora nego što je površina oko koje se naša vlada nadmudruje sa Slovencima i to joj je najveća briga, op.a.). Kažu da su prepoznali da je Hrvatska na pragu ulaska u EU, a vjetar u leđa je i ulazak u NATO. Ministar Šuker je zadovoljan, kaže da će se olakšati poslovanje hrvatskim bankama (koliko ono naših banaka imamo?, op.a.) i da građani mogu biti zadovoljniji s ovim poslom koji je nakon pet dana boravka obavio ovdje u Americi.“ završen citat.
Nakon ovog vedrog i nadahnutog izvješća da bi dojam pojačala, zasladila, puštena je audio-vizualnu snimka izjava ministra lica ozarenog već rečenim njegovim antologijskim osmjehom (citiram audio snimku):
„Investitori su to ocijenili kao zemlju koja je perspektivna, dakle ponudili su nam skoro tri milijarde dolara obveznica (osladilo im se!, op.a.), dakle mi upisujemo milijardu i pol s kuponom 6,75 i mislim da možemo biti izuzetno zadovoljni.“, završen citat.
Da, zaista možemo biti zadovoljni kao što je zadovoljan osuđenik kada mu nataknu omču oko vrata pa mu onda, prije nego ju stegnu, ispune zadnju želju: da zapali jednu!
Istovremeno, u istom broju na istoj stranici na kojoj donosi podatke o broju zaposlenih u odnosu na umirovljenike, J.L. citira Sandru Švaljek, ravnateljicu Ekonomskog instituta i potpredsjednicu Ekonomskog vijeća, koja međutim kaže: „Kamatna stopa na dolarske obveznice koje smo izdali je visoka i bit će teško živjeti pod teretom takvog duga.“
Iako analitičari smatraju da bi dio tog novca trebalo iskoristiti za pokrivanje nelikvidnosti, novac je namijenjen pokrivanju manjka u državnoj blagajni. Uz to, činjenica da su se obveznice izdale na američkom tržištu, iako se donedavno govorilo samo o europskom tržištu, a u igri je bila i emisija za japansko pa čak i kinesko tržište, iznenadila je analitičare. Iako ministar tvrdi da je zaduženje dobio pod povoljnim uvjetima, analitičari su „upozorili da su se druge tranzicijske zemlje uspjele zadužiti po povoljnijim uvjetima.“
Dragi moji blogeri, mladi, stariji i umirovljenici, zar ne mislite da se svi moramo potruditi da na sve moguće načine (za sada legalne i demokratske) maknemo takvu vlast/Vladu i promijenimo takvu politiku.
Ne učinimo li to preostat će nam svima – duboko povući zadnji dim cigarete!
srijeda, 28.10.2009.
Snaga umirovljenika – je li ona postoji?
Početkom rujna, nakon četrdeset jedne godine radnog staža, promoviran sam u jednu specifičnu „rasu“: umirovljeničku.
Za one (mlade) koji ne znaju o kakvoj je „rasi“ riječ evo pojašnjenja: to su u načelu, ili bi barem trebali biti, ljudi iznad 60 godina života za „slabiji“ i 65 godina za „jači“ spol za koje je društvo izreklo presudu: vi više niste sposobni raditi i mi vas se odričemo. Nama više ne trebate. Kako vas zbog „uljudbenih“ razloga ne smijemo eutanazirati, mi vas šaljemo u mirovinu ili ti penziju.
Drugi je zahtjev da nas proglase nepotrebnim u ovom društvu (većina nas je i prije umirovljenja bila „0“ a sada smo „00“) određeni broj godina radnog staža, tj aktivnosti koje se sastoje u tome da radimo (često nešto što nema nikakvog smisla) najmanje 35, odnosno 40 godina. To je maksimum.
Minimum može biti da ne radite ni jednu godinu, ili recimo samo 8,5 godina, pa da vas ipak proglase „rasom“ umirovljenika i dobijete mirovinu od 6000 kunića. Jedan o razloga zbog čega će vlast, poslodavci i ini koji o tome odlučuju tako učiniti, može na primjer biti i stečaj neke firme u kojoj ste radili od prvog svog radnog dana. No kada ste se zaposlili u ona mračna vremena niste znali da su zgrade s postrojenjem sagrađene na atraktivnom zemljištu koje je zapelo za oko nekom od naših vrlih poduzetnika (tajkuna).
Oni (čast izuzetcima) su odlučili da to što vi radite ne vrijedi ni pišljiva boba pa su uz pomoć vlasti (naravno uz proviziju) dobili mogućnost kupnje vaše tvrtke kreditom za koji su, kao garanciju banki, dali hipoteku na tu istu firmu, ugasili proizvodnju (s obrazloženjem da je uvozna, čitaj kineska, roba jeftinija) i blagoslov za otpuštanje jednog dijela radnika kao tehnološkog viška a drugog za slanje u prijevremenu mirovinu. Na kraju prodaju objekt zajedno s atraktivnim zemljištem za mnogostruko veći iznos od onog koji su platili za kupovinu. Iz dobivene mase love lako su vratili kredit, a ostatak spremili da sebi i pokoljenjima svojih nasljednika osiguraju udoban život.
To što su povećali armiju onih koji koriste sredstva državnog proračuna a da nisu u potpunosti ispunili obvezu uplaćivanja u mirovinski fond tijekom svog radnog staža, to one koji su primili proviziju i one koji su zaradili mnogostruko na preprodaji zemljišta, naravno nije briga. To postaje briga države, točnije poreznih obveznika koji stvaraju novu vrijednost i kojih je sve manje u odnosu na one koji rade a zapravo ne rade ništa, onih koji su otišli u mirovinu s 0 ili deset godina radnog staža ili koji su bili dovoljno glupi pa su radili 40 godina i sada već dva mjeseca čekaju rješenje o visini crkavice koja se inače u narodnom žargonu zove: „pemzija“.
Prema nekim podacima broj umirovljenika po bilo kojoj osnovici dosegao je gotovo broj zaposlenih. Ako iz ovih potonjih eliminiramo birokraciju i političare na svim nivoima koji ne samo da ništa ne rade nego su potpuno nepotrebni, računica bi lako pokazalo da onih koji primaju mirovinu ima znatno više od onih koji privređuju.
Sada se već mnogi s opravdanjem pitaju zašto autor ovog posta ispisuje toliki uvod. U čemu je štos?
Evo odgovara: masa umirovljenika iznosi po nekim procjenama nešto više od milion duša. Dakle, ako uzmemo u obzir i glasove umrlih i dijaspore koji u 99% glasaju za stranku „Zna se“, to čini oko trećine ili možda čak i polovice glasačke mase. I?
Ta snaga danas u Saboru ima jednog ili dva predstavnika. Žalosno i sramotno. Po mojem mišljenju stranka umirovljenika trebala bi biti, ako ne najjača stranka, onda sigurno među prve tri u državi. A zašto nije?
Tome su po meni tri uzroka.
Prvi, zato što ih zanima samo njihov uskogrudni interes: kolika će im biti mirovina (što je opravdana, ali kao što se pokazuje u praksi kratkovidna politika).
Drugi, zato što nisu svjesni snage koju predstavljaju i što su nesposobni (sebični) da tu snagu upotrijebe za ostvarenje boljeg života svojih nasljednika: svoje djece i unuka. I onda ako im stranka koja je dobila najviše glasova (zahvaljujući i većem dijelu penzionerskog glasačkog puka) ponudi povišicu mirovina za pet posto, božićnici ili neku drugu sitnu privilegiju izabrani predstavnici te stranke odmah će joj se prikloniti, a sebi osigurati sinekure koje se ostvaruju dobivanjem titule „uvaženog zastupnika“.
Treći, iako ne i najmanje važan, je činjenica da je svega 17% umirovljenika s punim radnim stažom, dakle i u poznijim godinama. Oni mlađi se očigledno ne osjećaju kao pravi umirovljenici i vjerojatno u fušu dopunjuju svoje male mirovine.
Kao što sam u uvodu rekao: dva mjeseca sam u mirovini. Jednako očekivanom (zato sam tijekom posljednjih mjeseci radnog vijeka štedio) rješenje ni nakon dva mjeseca po podnošenju zahtjeva nisam dobio (to rade oni koji u stvari ne rade ništa), niti ga očekujem slijedećih mjesec, dva. Imam tu nesreću da sam sedam godina radio u BiH koja je tada bila u sastavu Jugoslavije, a danas su moja domovina i BiH dvije države, pa se takve stvari moraju rješavati na „visokom“ nivou. Naravno ako si običan umirovljenik a ne zločinac ili pripadnik HVO. Onda je to drugi par opanaka!
Temeljem te činjenice imam pravo reći: gospodo umirovljenici, prestanite misliti samo na svoje uskogrudne interese: kolika će vam biti mirovina! Shvatite da ste snaga koja može natjerati vlast da rješava i druge stvari a ne samo visinu vaše mirovine: pitanje jaslica, dječjih vrtića, škola za vaše unuke, zaposlenja (time će se bolje puniti mirovinski fond pa će i mirovine biti veće) i stambenog zbrinjavanja za vašu djecu, bolji život za sve građane Lijepe naše.
Ako su mladi, u svim tim nesretnim ratovima koji su se iz razno raznih razloga vodili na ovim područjima, bili spremni žrtvovati život za bolje sutra, onda bi i mi umirovljenici trebali biti spremni, u ovom takozvanom demokratskom društvu, žrtvovati se za dobrobit naših potomaka. Jer nama i onako, istini za volju, od velikih ideala nije ništa drugo ni ostalo.
I na kraju, umjesto nekadašnje parole „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ predlažem novu: „Umirovljenici svih zemalja borite se za ljepšu budućnost svojih potomaka“.
To ionako ostao još jedini smisao našeg postojanja!
utorak, 27.10.2009.
Zašto je potpredsjednik Polančec trebao dati ostavku
Tragikomična trakavica oko ostavke potpredsjednika Polančeca zbog afere „Podravka“ (ostavimo za sada aferu o vojnim kamionima koja se kao sjena vuče za ovom u kojoj se ipak vrti mnogo veći novac) pomalo poprima karakter španjolskih sapunica. Te bi trebao dati ostavku, te ne bi trebao. Sam Polančec je dao izjavu koja je u naših političara postala kao neka mantrâ:
„Neka institucije pravne države rade svoj posao! Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivica!“
Mislim da te dvije rečenice jedan drugome govore već i vrapci oko zgrade Sabora, kad kojem od njih neki od njegovih pernatih susjeda predbaci da mu je ukrao mrvu kruha pred nosom prije nego što Vrhovni sudac pernatog svijeta ne donese pravorijek. Da nije tragično bilo bi komično.
Koliko smo puta čitali o drastičnim primjerima raznih japanskih dužnosnika koji su davali ostavke zato što je, na primjer, ukupno kašnjenje svih japanskih željeznica u jednoj godini iznosilo nekoliko sati (možda čak i minuta, ne sjećam se više), švedskih koji su ostavke davali jer su službenom kreditnom karticom (u tom momentu nisu imali privatnu kod sebe) plaćali privatne račune u iznosu od sto ili dvjesto kuna i to odmah drugi dan vratili, pa do jednog ministra u Japanu koji je počinio harakiri samo zato što je u njegovom resoru neka osoba izvršila kriminalnu radnju.
Ne, našem potpredsjedniku takva stvar ne pada na pamet ni u snu. On ne želi odstupiti! I ne samo to! Jednaku tezu zagovara cijeli niz naših uvaženih političara i zastupnika na čelu s onim koji nikada ne laže već samo ponekad ne govori istinu, uvaženim kandidatom za Predsjednika Republike stranke - Zna se.
Zašto je to tome tako?
Jedan dio uzroka leži u činjenici da je grô naših političara (naročito onih u samom vrhu pojedinih političkih stranaka) i državnih dužnosnika premazan tolikim mastima korupcije, kriminala, nepotizma, slučaja pogodovanja, primanja mita itd, da bi prihvaćanje prakse zapadnih ili dalekoistočnih otočkih političara dovelo do pomanjkanja kadrova i obrednih harakiri mačeva.
Drugi je razlog što naši političari (naročito oni na koje bi se to trebalo primijeniti) ne poznaju pojam moralne odgovornosti. Oni smatraju da nisu krivi tako dugo dok im se krivnja ne dokaže. A to može potrajati u duhu one narodne poslovice: crkni magare dok trava naraste. I tako dugo dok se to ne dokaže oni neće ni za živu glavu odstupiti od svog položaja.
Samo po sebi je razumljivo da nitko nije kriv dok mu se to ne dokaže. Ali to ne znači da nije odgovoran za ono što se desilo a spada u njegov resor. Pogotovo u slučaju kada mu je od strane države, kao vlasnika cijele ili dijela tvrtke, dan nadzor nad rukovodnom ekipom, a za koju se sada sumnja (pa se u sudskom procesu eventualno i dokaže) da su se bavili kriminalnim radnjama. Ako pretpostavimo da i nije sâm sudjelovao u tim kriminalnim radnjama, ako pretpostavimo da se nije ni dogovarao sa svim tim ljudima, činjenica je da je loše ili nije nikako vodio nadzor nad radom ljudi koje je trebao nadzirati. A to znači da je nesposoban i neodgovoran i s tog stajališta treba podnijeti ostavku. Naravno ako ima osjećaj odgovornosti i minimalne moralnosti u sebi.
Nažalost te dvije karakterne crte u većini naših političara su na rudimentarnom nivou.
Da zaključim. Potpredsjednik Polančec ne da treba danas, nego je trebao onog trenutka kada se počelo rasplitati klupko oko malverzacija u „Podravci“, podnijeti ostavku. Da je to učinio, nitko ga ne bi proglasio krivcem prije istrage, suđenja i osude (ako bi uopće do toga došlo) već bi građani (barem oni koji shvaćaju pojam odgovornosti i moralnosti) bili na njegovoj strani i pozdravili njegov potez.
No dok se ne prihvati takva praksa u našoj politici, proteći će Savom još mnogo vode.
nedjelja, 25.10.2009.
Je li „Katedrala duha“ zaista katedrala duha?
Slučaj 1.
Stankoviću pazi kakva pitanja postavljaš
Aleksandar Stanković je u emisiji „Nedjeljom u 2“ „isprovocirao“ splitskog g(r)adonačelnika Keruma i time ga natjerao na neprimjerene izjave o Srbima. Zbog toga mu je g. Sutlić promptno smanjio plaću, zaprijetio mu otkazom pa onda na pritisak javnosti i Vlade to povukao. Da bi spomenuti g. Sutlić bio potpuno rehabilitiran glasnogovornik HRT, izvjesni Janoš Roemer, šalje priopćenje u kojem stoji (prema portalu „javno“ objavljeno 19.10.2009.)
Aleksandar Stanković nije dobio "opomenu pred otkaz". Dobio je upozorenje o kršenju odredbi svog posebnog ugovora o radu i Etičkog kodeksa HRT-a. Taj dokument ne sadrži odredbu "pred otkaz ugovora o radu", ali mora sadržavati upozorenje da se (ubuduće) u slučaju kršenja radnih obveza može i otkazati ugovor o radu, a to je nešto posve drugo od "opomene pred otkaz" koja ima ozbiljnije pravne posljedice.
Slučaj 2.
Dvojac bez mrlje na obrazu
Prema Jutarnjem listu od 20.10.2009. Vanja Sutlić nazvao je novinarku HTV-a Ivanu Gragićević Veličković „četničkom kurvetinom“. Naime 5. veljače prošle godine u humanitarnoj emisiji „Trudionica“ urednica Maja Sever, među ostalima ugostila je i I.G.V. Dan poslije, rekla je Sever, ravnatelj Sutlić joj je rekao:“ Tko ti je dozvolio da intervjuiraš tu četničku kurvetinu.“ Njenu priču potvrdilo je još troje HTV-ovih novinara – Lela Knežević, Robert Zuber i Sanja Mikleušević. Pavić. Povod tom cijelom slučaju navodno je bilo interno pismo u kojem je I.G.V. traži da se ispita slučaj Dijane Čuljak-Šelebaj i odgovori na pitanje vlada li HRT-om mafija.
Slučaj 3.
Kakav se barjak viorio u to vrijeme...
U Jutarnjem listu od 20.10.2009. stoji „Ustaški barjak na uredničinoj kući“. Ljudi koji rade odgovorne poslove (…) moraju voditi računa o ponašanju – rekao je šef Programskog vijeća HRT-a Đuro Popijač komentirajući informaciju da se na Hloverkinoj obiteljskoj kući na Dan nezavisnosti zavijorio ustaški barjak. Urednica (…) ispričala se tvrdeći da je to bila greška osoba koje su došle na momačku zabavu njezina sina.
...a ovakav se vije danas
Jutarnji list 21.10.2009. „MUP istražuje otkud ustaška zastava na kući urednice HTV-a.
Jutarnji list 22.10.2009. Vanja Sutlić: „Neću odstupiti jer za to nema razloga. Kod nas nema afera. Pokrenuo sam kazneni postupak zbog teške klevete. Objede vezane uz moju tobožnju izjavu koju sam uputio novinarki I.G. Veličković su notorna laž. (…) Jedina je istina da sam sugerirao da I.G.V. ne nastupi u humanitarnoj akciji jer je nešto ranije bila disciplinski kažnjena na osnovi nalaza Etičkog povjerenstva.“
Blago Markota, ravnatelj HTV-a, izjavio je da je protiv četvero novinara – Maje Sever, Lele Knežević, Roberta Zubera i Sanje Mikleušević Pavić – pokrenut stegovni postupak jer su prekršili više odredbi Prav ilnika, iz iz kojeg može proizaći i izvanredno otkaz o radu.
Epilog
Jutarnji list 25.10.2009. „Sutlić priprema otkaze za četvero pobunjenika?“ Četvero novinara (…) moglo bi sutra dobiti izvanredni otkaz ugovora o radu, doznajemo iz novinarskih krugova.
Analiziramo li citirano slijedi:
1. U razgovorima s određenim političarima novinar mora paziti kako postavlja pitanja kako dotični političar ne bi u nastupu nekontroliranih emocija izjavio nešto što doduše misli ali, da nije u stresnoj situaciji, ne bi rekao ni za živu glavu. Ako se to ipak dogodi nije kriv političar već novinar i on snosi posljedice.
2. Četvero novinara za koje smo do sada mislili da spadaju u novinarsku elitu „Katedrale duha“ (to se posebno odnosi na R.Z.) pokazalo se totalnim idiotima kad unisono tvrde nešto za što Njegovo Veličanstvo Ravnatelj Katedrale Duha tvrdi da nije točno. I zavrijedili su da dobiju otkaz!
3. Urednica Za Sva Vremena I Sve Režime nema pojma u kakvom se društvu kreće njezin sin, a pogotovo nema pojma kojeg je on, sin, svjetonazora. Povijest nam pokazuje da bi dotična obitelj u slučaju nagle promjene društvenog uređenja iz nacional-kapitalizma u samoupravni socijalizam vjerojatno na svoju kuću odmah izvjesila zastavu s crvenom petokrakom.
4. Da netko tko svjedoči o nečijem neprimjerenom ponašanju dobije izvanredni otkaz u roku od dva dana otkako je to svjedočio, dotle akter neprimjerenog ponašanja može i dalje nesmetano raditi na svoj neprimjeran način.
Da smo što nismo svi bi mi gledatelji trenutačno otkazali TV-pretplatu pa neka nas tuži tko hoće, a ovdje spomenuti novinari (a našlo bih se još od Latina preko Šprajca do Tarika), trebali bi dati u dogovoru s konkurentskim TV kućama otkaz na HRT pa neka onda Hlo i Sutlić daju otkaze sami sebi.
Međutim takvo nešto se u Lijepoj našoj sigurno neće dogoditi. A znate li zašto?
Prvo nismo, i još dugo nećemo biti spremni, za zajedničke akcije i drugo najmanje 50% naših vrlih građana smatra da je novinarka I.G.V. zaista „četnička kurvetina“ i da je na Dan zahvalnosti ustaškom barjaku zaista mjesto na pročelju kuća, ako ne samostalno onda svakako u društvu državne zastave. Mislite li da je postotak prevelik ili pak da sam, dao Bog, u krivu?
petak, 23.10.2009.
Religijom protiv znanja (komentar posta manah.blog -a)
Ovaj post sam napisao inspiriran postom "...znaje obara strah..." objavljenom na manah blogu koji se sastoji iz dva dijela, a na koji me upotorila blogerica catwomann. Osobno sam se zainteresirao za prvi dio posta u kojem je autor iznio tvrdnju s kojom se ne mogu u potpunosti složiti, iako je konačni sažetak njegovog i mog razmišljanja jednak. Slikovito rečeno: potekli smo iz dva izvora, a ulili se u zajedničko more.
Naime nisam spreman prihvatiti, iako sam agnostik/ateist, tvrdnju da je „Kršćanstvo je izmišljeno da ukloni spiritualno i okultno znanje (moć uma) od populacije.“ (citat iz posta manaha)
Koliko je meni poznata povijest kršćanstva u svojim počecima nije bilo ništa drugo nego jedan oblik borbe ugnjetavanih najprije protiv gospodara u Egiptu, a kasnije protiv osvajača – Rimljana i tadašnjih vlastodržaca. Osobno smatram da je Isus Krist bio revolucionar u najopćenitijem smislu te riječi, a apostoli, njegovi sljedbenici, bili su tako reći članovi centralnog komiteta njegove partije. Njegov način borbe, koji je na sličan način primijenio gotovo dvije tisuće godina nakon njega Mahatma Gandhi, (pa i u određenoj mjeri Martin Luther King), a posebice što je bio prihvaćen od velikog broja pauperiziranog puka, logički je izazvao reakciju prvenstveno onih koji su tada vladali, između ostalog i uz pomoć svoje religije, a onda i osvajača Rimljana. Posljedica toga je bilo njegovo hapšenje, osuda i pribijanje na križ što je u to vrijeme bila uobičajena kazna za one koji su se suprotstavljali službenoj vlasti.
Time, po mojem mišljenju, završava dio povijesti koja se odnosi na „život i djelo Isusa Krista“. Ostalo je po meni bajka za vjernike velike i male.
Tek nakon njegovog pogubljenja, počinje kršćanstvo poprimati oblike i sadržaje koje je naveo autor citiranog posta. Još je dugo vremena kršćanstvo smatrano kao nešto što treba satrti, uništiti, istrijebiti, dok se konačno u rimskom carstvu nije pojavio (domišljat) vladar (kažu da se to zbilo 313. godine a da je vladar bi Car Konstantin) koji je kršćanstvo proglasio državnom religijom i time ukinuo dotadašnju službenu religiju mnogoboštva, shvativši potencijalnu moć koju nova religija ima kao snažna poluga vlasti. U tom trenutku kršćanstvo počinje igrati ulogu koju je autor citiranog posta spomenuo: borba protiv znanja puka, kao bi se njemu, puku, onemogućilo da se suprotstavi vladajućoj eliti u stjecanju materijalnih dobara.
Ista se stvar ponovila i gotovo dvije tisuće godina kasnije kada se pojavila ideja komunizma. Analiza tih dviju doktrina, religija, svjetonazora (nazovite to kao želite) pokazuje da su te dvije ideje u svojoj suštini vrlo slične. Osnovna razlika tih dviju ideologija, a to je raj na nebu i raj na zemlji, proizlazi iz činjenice da u vrijeme pojave ideje komunizma ima vrlo mnogo ljudi koji više ne vjeruju u raj na nebu. Ili uopće ne vjeruju. Oni traže raj sada, ovdje na zemlji, jer im je dosta izrabljivanja i tlačenja onih na vlasti (zar to nije slično Isusovoj pobuni?) i obećanja o raju na nebu od onih koji tu vlast podupiru - svećenstva.
I prvi istinski borci za komunističko društveno uređenje vjerovali su u pravdu, jednakost, blagostanje jednako tako kao i prvi kršćani. No, kao i u kršćanstvu, tako je i u slučaju komunizma došla do izražaja ljudska gramzljivost i oni koji ZNAJU vladati, prigrabili su tu novu „religiju“ i upregli je u svoja kola za stjecanje materijalnog bogatstva. To što su to radili na nešto drugačiji način je samo pitanje stila. Ili kako bi rekao jedan popularan kantautor (unatoč i usprkos svemu) u jednoj pjesmi iz mojih mlađih dana: „princip je isti sve ostalo su nijanse“.
I konačno: liberalni kapitalizam i globalizacija su, u sprezi s obje reformirane ideologije (na zapadu kršćanstvo, na istoku komunizam u Kini te islam u arapskim i pojedinim zemljama dalekog istoka) zaogrnuli ubijanje ljudskog uma finom koprenom – potrošačkim društvom. Evo nove „rase“ s Zlatnim teletom u umu i s Isusovim imenom na usnama.
Negdje sam pročitao: komunizam je ljudima ispirao mozak, a kapitalizam (uz pomoć Crkve) ga razara. Mislim da je to velika istina.
Zaključak: Niti je kršćanstvo, niti je bilo koja religija ili ideologija IZMIŠLJENA da bi ljudima oduzela moć rasuđivanja, već su ljudi koji su shvatili i ZNALI (dakle učili su) kakva je snaga tih ideologija, upotrijebili njezinu moć u svoju korist.
A time što su oni koji su UČILI znali kako te ideologije iskoristiti za sebe i svoju kastu, nedvojbeno potvrđuje - MOĆ ZNANJA.
srijeda, 21.10.2009.
Zar tako blogeri?
Dobro, gospodo blogeri!
Vi uopće niste u trendu. Nestrpljivo otvorih danas blog.hr i pažljivo pregledah sve meni poznate i drage i one ostale blogere i ne nađoh ni jedan koji bi se ma najmanje osvrnuo na događaj od nacionalne važnosti, Kerumovo priznanje preljuba, vanbračnog djeteta i najave rastave od dosadašnje supruge. I to javno tijekom emisije na svojoj TV postaji. To je zaista nedopustivo.
Naravno naša Katedrala duha tu vijest ne samo da je opetovano ponavljala iz emisije u emisiju vijesti, već je pod dirigentskom palicom vječne nam Hlo skupina od šest probranih komornih gudača odsvirala koncert za gospodina Keruma i njegovu preljubnicu. Uz uvodnu napomenu dirigentice, popraćenu njezinim poznatim osmjehom hijene s zapaljenjem srednjeg uha, da do originalne snimke povijesne izjave gospodina Keruma HRT nije mogla doći jer je ista – bunkerirana (sic!).Već dulje vrijeme ne pratim TV s izuzetkom dvije tri emisije, a pogotovo ne „Otvoreno“. Unatoč i usprkos činjenici da je Hlo zamijenila sličnu njoj pa je pripustila na centralni Dnevnik HRT. Zbog toga izvjesno vrijeme, kada otvorim Dnevnik i vidim da ga ne uređuje Šprajc, prebacim se na čitanje knjige ili slušanje radija. Ovaj puta sam sticajem okolnosti odgledao gotovo cijelo „Otvoreno“. I moram priznati ovog puta mi nije bilo žao.
Dakle ta i takva Hlo povela je veleučenu raspravu s istim takvim gostima raznih svjetonazora. Najupečatljivija je bila gošća iz Splita (izvjesna gđa Vrdoljak, nomen est omen) stala je svim srcem u obranu svog milog i dragog G(r)adonačelnika, braneći njegovo pravo da ima ljubavnicu, vanbračno dijete, da ima pravo razoriti brak i pri tome se držati kršćansko/katoličkog svjetonazora. Uzalud je jedan od učesnika inzistirao upravo na tom segmentu njegovog, uvjetno rečeno, „grijeha“ ona je i dalje ostala nepokolebljiva u obrani svog Gazde.
No vrhunac mi je bio stav izvjesnog teologa i kolumnista iz Osijeka (da ga ne reklamiram neću mu spominjati ime) koji je jasno, glasno i javno rekao da je normalno da osoba, bila ona javna ili „nejavna“, ima pravo da ovisno o situaciji može biti jednom ovakva drugi put onakva. Kao, da dovedem njegovo izlaganje ab apsurdum, po danu ona može biti poštena, kršćanska, katolička, moralna, a po noći može biti i zločinac.
Ni ostali sudionici, osim već spomenutog koji je donekle iskakao, nisu se baš proslavili u iznošenju svojih stavova po tom, ponavljam, slučaju koji je evidentno bitniji za sudbinu ove zemlje od na primjer problema „Podravke“, brodogradilišta, Ine, energetsko/plinske politike, itd, itd.
Sada sam definitivno siguran da nam nema spasa, barem jedno podulje vrijeme. Tračak nade je ako se „Mislilac“ iz posta gospodina profesora ne dosjeti rješenju.
utorak, 13.10.2009.
E-recepti i pametna zdravstvena iskaznica
Čitam u lokalnom tjedniku iz grada baroka, na sjevero - zapadu Lijepe naše, članak pod gornjim naslovom u kojem u uvodu piše:
„Nakon brojnih reformi i inovacija svakojake vrste što svako malo pogađaju hrvatsko zdravstvo i građane, na pomolu je još jedna novina. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje kreće, naime, u rat s administracijom te, najavljujući znatne uštede, umjesto papirnatih uvodi elektroničke recepte za izdavanje lijekova.“
Ima tu još toga. U nastavku teksta, u okviru svojih razmišljanja, citirat ću odgovarajuće pasuse koji mi se čine dokazom da se opet ide „grlom u jagode“.
* * *
Zahvaljujući mojem srcu moram redovito koristiti određeni set lijekova. Naravno da me izluđuje što trebam za svaku kutiju ići po recepte kod liječnice, iako se ni vrsta ni količina lijekova godinama ne mijenja. Srećom, liječnica je pojednostavila cijeli ceremonijal, pa je dovoljno da ostavim iskaznicu s popisom lijekova koje trebam u kutiji za prijavak i pred kraj vremena dođem po recepte.
Vjerojatno i sami znate kakav je trenutačni postupak oko izdavanja recepata ako se liječnik/ca drži obvezatnog protokola. Za one koji ne znaju evo što ih čeka ako će ih uskoro trebati.
Prvo, postoje dvije vrste recepata: crveni i plavi. Na prvima se ispisuju lijekovi za koje se plaća participacija, na drugima, plavim, za lijekove koji se dobivaju „besplatno“ (ma daj, ništa nije besplatno).
Drugo: liječnica na SVOM računalu otvara moj dosje, i temeljem unesenih podataka o vrsti bolesti, provedenim pregledima, operacijama, propisanim lijekovima po vrsti i količini, te prema broju tableta koje dnevno moram gutati izdaje mi recept za MJESEČNO sljedovanje. Ni za živu glavu ne smije izdati recept više (iako možda slijedećih mjesec, dva neću biti u mogućnosti da dođem do nje jer sam na primjer na moru) jer će biti kažnjena!
Moja se i tu istini za volju pokazala susretljivom. Na drugoj šarži recepata prije odlaska na ljetovanje napisala mi je datum mjesec dana kasniji, ali me najljubaznije zamolila da nikako ne podižem lijek prije upisanog datuma. Obećah joj!
Treće: sestra na SVOM računalu u susjednoj sobi povezano s računalom liječnice, otvara ponovo moj dosje u kojem se u nešto izmijenjenom formatu pojavljuju podaci koje je liječnica upravo unijela u svoje računalo. Temeljem tih podataka sestra printa recepte, udara sve potrebne pečate, daje ih liječnici na potpis i onda predaje meni.
Četvrto: ja odlazim u ljekarnu, predajem recepte, legitimaciju osnovnog i dopunskog zdravstvenog osiguranja na šalter, ljekarnik/ca provlači legitimaciju kroz računalo, otvara moj dosje i utvrđuje da imam pravo na ono što tražim. Donosi lijekove, ispisuje račune za lijekova za crveni recept, ja to uredno platim i – za mjesec dana sam bez brige!
* * *
Već nekoliko godina pričam u raznim društvima kako je apsurdno da u dvadeset prvom stoljeću u vrijeme mogućnosti posvemašnje informatičke povezanosti mnogih subjekata u jedinstvenu mrežu (bankarsko poslovanje je tu najočitiji primjer) postupak za izdavanje lijekova treba biti toliko kompliciran. Svojevremeno sam čak ministarstvu zdravstva poslao e-mail s prijedlogom da se izdavanje lijekova svede na moj odlazak liječnici koja u centralnu arhivu, u kojoj se nalazi i moj dosje, spremi podatke koje i koliko lijekova trebam, i da onda ja odem u BILO KOJU LJEKARNU u Hrvatskoj, predočim iskaznicu (dovoljna je samo jedna jer se u moj dosje može unijeti i podatak ja li plaćam dopunsko ili ne), ljekarnik/ca provuče iskaznicu, ustanovi da je sve OK i izda mi lijek. Iako nisam očekivao odgovor on je ipak stigao nakon ne tako dugo vremena u kojem je pisalo mnogo toga, ali najbitniji je bilo: sadašnji sustav to ne omogućuje (sic!). Kao da ja ne znam da se u SADAŠNJEM sustavu to ne može. Pa zato sam i pisao.
I gle vraga!
Naravno da si ne umišljam kako je baš to moje pismo potaknulo nekoga u ministarstvu da počne razmišljati na taj način, ali koincidencija je zgodna. Kako piše već citirani tjednik:
„Do kraja godine sve će ljekarne biti umrežene u informacijski sustav HZZO-a koji sada povezuje primarnu zdravstvenu zaštitu, a papirnate recepte zamijenit će njihov elektronički oblik.“
Doduše na praktičnu primjenu će se morati pričekati barem još pola godine dok se sustav uhoda, ali dobro, krenulo je.
No da ipak ne bi bilo sve kako treba, bolje rečeno da bi bilo u skladu s PRAKSOM donošenja Zakona i Propisa u Lijepoj našoj, slijede određena ograničenja u odnosu na moj prijedlog (prema tvrdnjama iz tjednika):
„E-recept bi pacijenta trebao čekati u ljekarni, i to u onoj koju sam odabere, a slat će ga iz svoje ambulante liječnik u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (…). Za njegovo podizanje u početku će trebati i zdravstvena i osobna iskaznica.“Pitanja:
- zašto samo u odabranoj a ne u svim ljekarnama. Što ako meni ODABRANA ljekarna nije dostupna u vrijeme kada mi lijek kojeg opetovano koristim treba?
- je li to znači da ću ja, koji godinama koristim jednake lijekove, opet morati svaki puta odlaziti kod liječnice i tražiti da mi napiše e-recept i pošalje ga u ODABRANU ljekarnu?
- zašto treba i osobna iskaznica kada zdravstvenu iskaznicu mogu dobiti samo ako sam živ s imenom i prezimenom?
- zašto samo liječnik iz ambulante primarne zaštite kada je u pripremi donošenje izmjene Zakona/Pravilnika po kojem će i liječnici specijalisti koji moći pisati recepte?
„Jedna od opcija e-komunikacije između ambulante i ljekarnika te osiguranika je i tzv pametna kartica (…). Još nije definirano vrijeme njezinog uvođenja, no zna se da se sada priprema uvođenje novih zdravstvenih iskaznica kao SVOJEVRSNOG PRIJELAZNOG rješenja“.
Pitanje:
- je li ovdje netko glup ili se glup pravi. Ili pak je opet neka mućka da se zaradi neka lova bez veze. Ako se ide na uvođenje „pametnih“ iskaznica, zašto onda uvoditi neke nove, „nepametne“ koje će se onda opet za godinu, dvije mijenjati tim „pametnim“! Ako smo do sada čekali uvođenje informatičkog sustava u posao oko recepata, pričekajmo još malo pa uvedimo konačni sustav.
No to nije sve. Ovo bi se još sve skupa moglo riješiti i na kraju profunkcionirati, ali već se postavljaju pitanja tipa „klipovi pod noge“ svakoj dobroj ideji pa u tekstu dalje piše:
„ (…) no istovremeno postoji i opravdana bojazan građana o nizu tehničkih prepreka (…) što će se na primjer dogoditi ako nestane struje ili padne sustav?“.
Pa neće se dogoditi ništa strašno.
Ako se sva ta informatizacija i provede, svaki će od navedenih aktera u sustavu trebati imati veći ili mani sustav besprekidnog napajanja računalnog sustava. Ne samo zbog recepata, jer se cijeli sustav ne izgrađuje samo zbog njih. Ako da, onda je to još jedna od vrhunskih gluposti.
Pad sustava? A što ako padne sustav u navođenju aviona, opskrbom električnom energijom, sustav u poslovnim bankama, upravljanje elektranom? To su ipak malo ozbiljniji sustavi pa se ipak vode informatičkom tehnologijom i računalima.
„- ili je osoba tako bolesna da ne može sama doći do ljekarne te se identificirati svojom osobnom iskaznicom?“
Je li to znači da je do sada bolesna (nepokretna) osoba dolazila s papirnatim receptom po lijek. Nije i nije trebala osobna iskaznica. A u čemu je razlika u izdavanju lijeka na e- ili na papirnati recept pa da bi za prvi način trebala identifikacija korisnika lijeka?
„- što ako u izabranoj ljekarni nema propisanog lijeka?“
Već sam spomenuo da je ideja o izabranoj ljekarni glupa. Prema tome ta se primjedba otklanja jednostavnom mogućnošću uzimanje lijeka u bilo kojoj ljekarni u Hrvatskoj.
„- Uz sve to nije nevažno ni pitanje moguće zlouporabe tajnosti zdravstvenih podataka!“
Od svih primjedbi ova mi je „najjača“. Zloupotrebe podataka bilo jučer, moguće su i danas, a bit će ih i sutra bez obzira na koji način su podaci pohranjeni. Zar se do podataka ne može doći iz liječničkih kartona koji se najčešće čuvaju u nezaključanim ormarima na hodniku u kojem, nakon odlaska sestre i liječnice, borave čistačice. Zar se do podataka ne može doći hakerskim upadom u računalo liječnice, centralni server bolnice itd itd. Takve stvari se ne rješavaju neuvođenjem efikasnog sustava, nego rigoroznim, pače drastičnim kažnjavanjem onih koji u sustav samo pokušaju, a kamo li da u njega i uđu.
Zaključak
Sustav treba uvesti to je neumitno. Prije nego ga se „pusti u puni pogon“ treba ga detaljno isprojektirati, izgraditi i u pokusnom radu provjeriti funkcioniranje. Svako brzopleto, šlampavo i na silu uvođenje sustava dovest će do poteškoća u radu, ispravaka, prepravaka, odbacivanja pojedinih već ugrađenih elemenata i u krajnjoj konsekvenci odustajanja od njega (nakon potrošenog silnog novca) s obrazloženjem: to se ne može izvesti!
Poznavajući način rada u našoj državi ne bi me iznenadilo da se to uradi i namjerno. Pokupi se lova, sustav se proglasi lošim i pojeo vuk magare.
Iskustvo nas uči da to ne bi bilo prvi put.
ponedjeljak, 12.10.2009.
"Uvod u analizu stanja u hrvatskom školstvu" (na način semper contre)
Sa zanimanjem i pozornošću pročitah posljednji post gospon profesora pod gornjim naslovom (bez onog „na način semper contre“). Počeh pisati komentar i uskoro shvatih da će ispasti predug za tu kategoriju. Kako sam na tu temu i onako imao namjeru pisati post, odlučih se ideju sprovesti u stvarnost, a ovaj mi je post dobro poslužio ka orijentir za iznošenje mojih stavova.
Nadam se da se autor neće ljutiti što sam se poslužio njegovom „strukturom“ posta.
Moj post o ukidanju zabrane pušenja polučio je sličan rezultat glede komentara. Na šaljivi, pomalo ironičan način pokušao sam skrenutu, kroz taj slučaj, pozornost na nesposobnost naših Vlada, nekih manje nekih više, da donesu Zakon koji će vrijediti nešto dulje nego što treba vremena tinti kojom ga potpiše Predsjednik, da se posuši.Usput malo opalih i pušače, ali svi su komentari sveli na diskusiju za ili protiv pušača.
Evo upravo se to dogodilo i u posljednjem postu „Uvod…“ gosponu profesoru. Manje-više sve se svodi na komentare o dijelu njegovog „Uvoda…“ koji se odnosi na učiteljske plaće. Kako je on u postu spomenuo i neke druge probleme u školstvu, odlučih se osvrnuti na sve njegove naglaske u tom postu i ujedno upoznati čitateljstvo sa svojim stavovima.
Prvi problem.
Zašto štrajkovi u prosvjeti (i ne samo u njoj) ne uspijevaju. Prvenstveno zbog rascjepkanosti sindikalnog članstva u mnoge sindikate umjesto da postoji jedan i da onda nastupaju po principu svi za jednoga jedan za sve. Naravno odgovore zašto su rascjepkani znamo. Najmanje dva: jedan je sujeta sindikalnog vodstva (svi bi bili šefovi), drugi je vlast koja tu sujetu koristi po principu: podijeli pa vladaj.
Osobno smatram da prosvjetu treba izdvojiti iz segmenta javnih službi i organizirati je kao "proizvodnju". Ne mogu se prosvjetari trpati u isti koš sa upravom, sudstvom, policijom, carinom, vojskom pa čak ni sa zdravstvom. Prosvjeta je proizvodnja ljudskih resursa za proizvodnju materijalnih, duhovnih i kulturnih dobara. Koliko i kakvih obrazovanih ljudi „proizvedu“ i „isporuče“ materijalnoj, kulturnoj i duhovnoj „proizvodnji“ od njih će takve novce i dobiti.
Drugi problem:
Besplatni udžbenici. Nema besplatnih udžbenika, pitanje je samo tko će ih platiti, je li oni koji ih trebaju, učenici sami, tj. njihovi roditelji ili pak svi zaposleni solidarno kroz poreze. U prvom slučaju dolazi u pitanje ravnopravnost mogućnosti školovanja neovisno o imovinskom statusu pojedinih obitelji. U drugom pak i oni kojima to nije neophodno dobivaju socijalnu pomoć od države (poreznih obveznika) u vrijeme kada ta ista država nema novaca. Osim toga kroz taj model i oni koji zarađuju malo, sudjeluju u financiranju nabave udžbenika i za one kojima to nije potrebno.
Naravno, da smo bogata država (nažalost nismo) onda dileme ne bi bilo. Svi bi mogli dobiti „besplatne“ udžbenike jer bi izdaci za njih bili relativno mali u proračunu.
Kao jedno prijelazno rješenje samo se od sebe nameće dodjela „besplatnih“ udžbenika uvažavanjem socijalnih kriterija. Nažalost ni to u ovom društvu nije provedljivo jer jednostavno ne postoje sigurni parametri i pokazatelji po kojima se nekome može utvrditi stvarni socijalni status. Opet je zakazala vlast jer još uvijek nije uvela vjerodostojne imovinske kartice. Zašto: Zna se! A bez tog dokumenta bilo kakvo socijalno razvrstavanje „po izgledu“ sigurno neće biti pravedno!
Međutim i u jednom i u drugom slučaju važna je stvar pitanje jedinstvenih udžbenika za sve škole i duljina njihove valjanosti. Kako riješiti ta dva zahtjeva koji doprinose drastičnom smanjenu troškova školovanja je krucijalno pitanje rješavanja problema udžbenika i to je jedan od glavnih zadataka koje svi zaposleni u prosvjeti od učitelja do akademika i ministra trebaju ZAJEDNIČKI riješiti. I prestati se ponašati kao rakova djeca, svako vuče na svoju stranu. Zašto se to ne rješava u svojem postu naslutio je i gospon profesor. Izdavački lobiji, potpomognuti autorima razno raznih udžbenika doveli su do poplave naslova u kojima se gradivo često prikazuje na dijametralno suprotne načine. Posebice iz povijesti.
Treći problem:
Poštovanje profesije učitelja u najširem smislu riječi. Svaki iole pametan čovjek, koji je u stanju razmišljati zdravorazumski doći će do zaključka da je učitelj jedna, a roditelji druga poluga, i da one zajedničkim djelovanjem stvaraju zdrave ljude. Sve se može relativno lako ispraviti, može se izgraditi novi most (pa makar stariji od Starog u Mostaru), mogu se sagraditi zgrade, zasijati polja, posaditi šume, prebraniti rijeke, izgraditi autoceste i sve to u relativno kratkom vremenu. No ako na kraju šesnaest godina „stvaranja“ osobe ustanovimo da smo umjesto željenog dobili kriminalca, ubojicu, licemjera, farizeja, podlaca, kukavicu, neznalicu, jednom riječju da smo pogriješili, onda tu više nema ispravke.
Zato ako društvo želi naprijed, ako želi biti zdravo, ako želi da njezini članovi budu sretni i zadovoljni ljudi tada treba prvenstveno „stvarati“ osobnosti. A to mogu samo ako su one dvije poluge jake, dobro podmazane i u koordiniranom radu. Da bi takve bile, potrebno im je to omogućiti i to ne samo plaćom već i ostalim uvjetima koji će ih učiniti zadovoljnim i motiviranim da izvrše svoj osnovni zadatak za koji su se opredijelili: učenje i odgajanje. Jer kako kaže zen: „…treba učiti više činom, djelom i pitanjem nego riječima, knjigama i odgovorima. (…) Uzroci naših patnji i strahovanja po budističkom su učenju u nama samima; tek iz neznanja i nerazumijevanja projiciramo ih izvan nas, u „bogove“ i „demone“ (citat iz knjige Vladimira Devidé-a "Japan").
Kada učenicu uvide i shvate da i društvo u cjelini cijeni njihove učitelje i roditelje, da zaista shvaća da su oni stupovi društva (a ne tajkuni, kriminalci, lopovi) poštovanje prema njima postat će samo po sebi razumljivo.
Četvrti problem:
Vlast se kod odabira ravnatelja ponaša upravo onako kao se ponaša kod odabira upravljačke nomenklature u tvrtkama kojima je vlasnik. Postavlja podobne, po mogućnosti poslušne, „zaslužne“, a nadasve one za koje zna da će se truditi u obrazovnoj ustanovi (pritiskom na učitelje) stvoriti takve ljude koji će slušati, glavom klimati i ruku dizati bez razmišljanja. Ako se u tom kukolju i nađe po koje zrno žita ubrzo bude pojedeno od Velike Koke. Ravnatelje trebaju birati uposleni u školi i roditelji djece koja tu školu pohađaju javnim natječajem bez uplitanja Vlasti. Vlast preko svojih poluga, ministarstva itd određuje smjernice rada škole, a ravnatelji organiziraju rad škole i u to se više Vlast nema što miješati.
Zaključak:
Kako se o tome priča već gotovo dva desetljeća a ne mijenja se ništa, nameće se zaključak sam od sebe. Vlasti odgovara školstvo, prosvjeta i obrazovanje takvo kakvo je. Jer ono garantira da će „proizvedena“ osobnost biti upravo onakva kakvu ona treba: poslušna, trpljiva, zadovoljna „Glorijom“, tabloidima, „Žuja je zakon“, nogometom, Velikim bratom, kvizovima, i „Katedralom duha“, spremna da proguta svaki mamac koji će joj Vlast dobaciti tijekom izborne kampanje, u uvjerenu da ona odlučuje.
Mislim da je to suština stvari: onima na vlasti ne samo da „zdrava“ osobnost nije potrebna, ne samo da nije poželjna, ona je OPASNA.
subota, 10.10.2009.
Ima li još nade?
Nisam neki veliki ljubitelj nogometa. Volim pogledati završne utakmice Lige prvaka zbog velike šanse da vidim kvalitetnu igru, pa makar poneku i bez pogodaka. Jer ako već gledam, volim kvalitetan i sportski nogomet. Ovu, za nas „sudbonosnu“ utakmicu, između „Gordog Albiona“ (da li se još uvijek mogu nazivati gordim, ili smo pak mi zaista bili tako slabi da su nas naprašili kao poletarce) i Ukrajine, gledao sam samo pred kraj. I kada je sudac, pustivši da Englezi izvedu i aut i korner, iako je i vrijeme produžetka već prošlo kako mu se ne bi moglo zamjeriti da navija za Ukrajinu, odsvirao kraj moram priznati da me malo stislo.
Osobno mi baš nije nešto bitno je li će Croatia (jer ime Hrvatska se i onako rijetko ili nikada ne spominje na međunarodnom planu, nismo u stanju brendirati ni ime vlastite države) sudjelovati ili ne na svjetskom prvenstvu u nogometanju. Imamo mi u Hrvatskoj (ne Croatii) puno važnijeg posla nego se zabavljati koliko će golova u mrežu ugurati naši „profesionalci“. Ipak, nije mi svejedno (a vjerojatno ni pivarskoj industriji). I sada ću reći jednu miso, herezu, zbog koje će me vjerojatno sijaset blogera napasti i s lijeva i desna.
Žao mi je Bilića.
Bilić je pokušao nešto što u ovoj zemlji još dugo neće biti moguće, ako će ikada biti. Pokušao je stvoriti tim, klapu, ekipu ravnopravnih u kojoj će on samo biti prvi i ništa više. Želio je uspostaviti uljudbeni odnos s igračima zasnovan na povjerenju, zalaganju i ljubavi prema Domovini. Želio je biti simpatičan i obljubljen trener svojim igračima. Izgleda da to ne ide. Nažalost ne samo u nogometu. Glavni akteri ipak prvenstveno pred sobom vide – novac. A novac se ne dobiva na utakmicama reprezentacije već na utakmicama stranih klubova.
Svi ti igrači su se afirmirali u domaćim klubovima i u reprezentaciji i zahvaljujući tome prodali strancima (ili su ih prodali; ne sliči li vam to na davno ukinut robovlasnički sustav). Svaka pomisao na prodaju, na primjer „Plive“, nije slučajna, samo što u prvom slučaju profitiraju menadžeri, a u slučaju „Plive“ vlast (ne Država). Nemaju oni više motiva za neko posebno dokazivanje. Glavno je sačuvati noge za one koji su ih masno platili ili ih plaćaju. Zar su sva ta silna odustajanja i ozljede sasvim slučajne? Zar opetovan eksces s malo dubljim „zavirivanjem“ u čašicu nije pokazatelj kako su igrači prihvatili takav odnos? Zar je Bilić mislio da će s takvim odnosom s igračima polučiti neki uspjeh u državi u kojoj je Prva liga na nivou seoske nogometne lustige-kapele? Gdje jedan jedini klub nakon nekoliko kola od početka prvenstva ima nedostižnu prednost pred ostalima, pa si umisli da je nogometna velesila, a onda se na prvom koraku saplete na kobasicu iz Debrecina. Ajte molim vas!
Sjećam se kada sam na početku radnog vijeka, ne mogavši dobiti stan u Zagrebu (ni kao podstanar jer mi je supruga bila u drugom stanju) napuštao jednu našu veliku tvornicu električnih strojeva rekao tadašnjem šefu da je jedan od razloga odlaska i to što po mom mišljenju on nije dobar šef. Na pitanje zašto tako mislim, odgovorio sam mu da je moje mišljenje kako on ne može baš uvijek biti u pravu, da bi trebali više surađivati kao kolege i da bi tada i ja više doprinio svojim radom.
Nije se uvrijedio, samo mi je rekao:
„Vi sada idete u jednu manju tvornicu i tamo će te kao inženjer sigurno biti postavljeni za šefa. Ako ćete s ljudima pokušati raditi na taj način kako ste sada tražili od mene, vrlo brzo će vam se popeti na vrh glave i nećete postići ništa! Možda bih ja s vama i postigao u tom slučaju bolje rezultate, ali tko mi to garantira.“
Bio je u pravu! I ne jednom. Priznao sam mu to nakon nekoliko godina i danas smo veliki prijatelji. Samo ne na poslovnom polju.
Da tako je to nažalost, gazda mora biti Gazda, igrači ga moraju oslovljavati s Vi i on njih, a svakome tko ne pokaže volju da igra za reprezentaciju svoje zemlje pokazati put u svlačionicu i umjesto njega pozvati nekog igrača, pa makar i iz općinske lige. Bilić to nije shvatio i pokušao je nešto što će možda u dalekoj budućnosti biti moguće. Očigledno je prerano kukurikao.
A zna se gdje završava pijevac koji prerano kukuriče.
petak, 09.10.2009.
Pušači naprijed, ostali stoj!
Eto, nakon višemjesečnog ogorčenog rata između duhanskog i ugostiteljskog lobija i naše Vlade (koja je rat izgubila u skladu sa svojom proklamiranom politikom) uživatelji duhana (uvezenog iz Amerike gdje su ga Indijanci inače koristili samo u svojim lulama mira) došli su na svoje. Ukida se prohibicija! Ponovo mogu svojim smrdljivim cigaretama zagađivati zrak po kafićima, ponovo interijer lokala može upijati kiselkasti vonj dima, ponovo nepušači mogu besplatno pušiti i „popušiti“, ponovo je profit važniji od zdravlja nacije.
Ali vrag nije crn kako se riše (neki doduše kažu da je još crnji, ali ne vjerujte im, to su zadrti pesimisti). Ima naime jedna pozitivna strana ukidanja duhanske prohibicije, kao i svojevremeno ukidanje zabrane rada nedjeljom (nakon jednake borbe trgovačkih lobija) što je dovelo do nagle ekspanzije prodaje robâ, a time i do značajnog punjenja državnog proračuna (s nešto jačim porastom uvoza, no kaj se more , nebre se biti po žnori, kaj ne?). Sada će Hrvatska punim jedrima pod zapovjedništvom „male od kužine“ zaploviti na otvoreno more uspješnog gospodarskog procvata, ostavljajući sve nedaće gospodarske krize u lukama onima, koji se eto, nisu stigli na vrijeme ukrcati na brodove (naći zaposlenje u kafićima).
Bilo je to i za očekivati. Vlada je, dok je vladalo lijepo vrijeme, a gosti i onako sjedili na terasama, umno, veleumno čak, raspravljala da ili ne odustati od Zakona. Onda je našla salamonsko rješenje koje je toliko komplicirano da neki trgovački centri još uvijek ne znaju na čemu su. No to je karakteristika svih Zakona i Propisa koje donose naše Vlade bile one s lijeva, centra ili desna (uz činjenicu da su, zakoni, lako pokvarljiva roba pa ih svaki čas treba mijenjati).
Salamonsko rješenje glasi : treba ugraditi ventilacijske sustave za pročišćavanje zraka u lokalima. Zrak pun dima treba izbacivati na ulicu odmah do ulaza u kafić, (neće ga valjda upumpavati u rezervoare, pa ih onda spremati u duboka podzemna skladišta da se tijekom tisuće godina dim sam od sebe razgradi kao što je to slučaj s radioaktivnim otpadom ili pak dugim kanalima provoditi iznad zgrade i time uništavati vizuru pročelja ubijajući pri tome dimom niskoleteće ptice; kaj bi na to rekli ljubitelji životinja), a on, dim cigareta, će se po zakonima fizike (koje Vlada ipak ne može mijenjati kad joj se prohtije) dizati u vis.
Najčešće do prozora stanova koji se u gradovima redovito nalaze iznad kafića.
Zahvaljujući potrebi ugradnje sustava ventilacije, naglo će se razviti industrija za proizvodnju njihovih komponenata, zaposlit će se armija stručnjaka u projektiranju ekonomičnih i „ekonomičnih“ sustava, armija montažera za ugradnju i stručnjaka za održavanje sustava, naravno odabranih na javnom natječaju od strane ad hoc formirane vladine komisije za transparenti odabir najpovoljnijih, trošit će se električna energija za pogon uređaja, elektrane će proizvoditi više električne energije (ili ćemo je uvesti, nema veze uvozimo mi i stari papir, slamu i stakleni otpad, a čuo sam i pijesak).
Jednom riječju predstoji nam nagli porast društvenog bruto proizvoda, ukinut će se Jaca Harač. To je dobro za HDZ-ovog predsjedničkog kandidata kojemu će time porasti popularnost u odnosu na kandidata SDP-a. Njemu, kandidatu SDP-a, naime trenutačni nam Predsjednik na zalazu, ubacuje klipove pod noge dijeleći zakašnjela odlikovanja mrskim nam komunjarama, odaje počast Če-u, u današnjem političkom svijetu osvjedočenom teroristi i svađa se s Crkvom. Zahvaljujući porastu bruto proizvoda porasti će doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, bolnice će nabaviti novu modernu opremu za liječenje bolesnika s bolestima pluća (s posebnim osvrtom na rak tog organa), mirovinsko osiguranje će imati manje izdatke kada epidemija raka na plućima poprimi oblike pandemije, pogrebna poduzeća postat će vrlo profitabilna i dionice će im na burzi naglo skočiti. Više nego cijena zlatu!
Jednino gdje vidim problem je ako nam ona prokleta EU birokracija opet stisne jaja, pa nas natjera da vratimo na snagu Zakon jer inače: dečki od Europe nebu niš. No do onda će već i proljeće, opet će se moći dimiti na terasama, nekak bumo preživeli pola zime, ako nas na Novu 2011. možda prime u EU, e onda smo na konju. Primijenit ćemo taktiku Slovenije: ne dozvoleli nam pušenje u lokalima, blokirat ćemo ulazak Turske u EU!
Ako to ne upali sigurno ćemo ponovo u krizu. Ali mi smo žilav narod, preživjeli smo mi i selidbu s Karpata (neki kažu iz Irana), i Franke, i Tahije, i Habsburgovce, i Madžare, i Talijane, i Srbe i njihove kraljeve Ujedinitelje i Prisajedinitelje, Paveliće i njegove ustaše, Josipa i njegove komuniste, Franju i njegove tajkune, pa bumo i tu usranu EU birokraciju.
Jer još Hrvatska ni propala dok mi živimo!
srijeda, 07.10.2009.
Bez naslova
Možda nađe koju plastičnu bocu pa kupi "Pan" da proslavi dan!
Hrvatski inozemni dug premašio 40 milijardi dolara!
Hrvatski telekom u njemačkim rukama!
Hrvatske naftna kompanija u rukama Madžara koji ucjenjuju Hrvatsku!
Hrvatska farmaceutska industrija „Pliva“ izgubila se negdje u izraelskoj pustinji.
Hrvatske banke (lisnice) u talijanskim, njemačkim i austrijskim džepovima.
Hrvatska puška na hrvatskom ramenu pod komandom svjetskog žandarma – NATO!
Hrvatsko more ore moćna talijanska ribarska flota!
Hrvatski hoteli u rukama stranih kompanija!
Hrvatska brodogradnja na koljenima spremna za preuzimanje za sitniš i gašenje po direktivi EU!
Hrvatska obala pretvara se u golf igrališta, betonske marine i hotelske mastodonte u vlasništvu stranaca za dokone bogatune!
Hrvatska industrija nestala kao što nestaje Kip Slobode u trikovima Davida Coperffielda!
Hrvatski radnici na hrvatskim burzama uzaludno čekajući zaposlenje kopaju po hrvatskim kontejnerima!
Hrvatski trgovački lanci junački ginu pod naletima inozemnih Giganta, prodavača iluzije blagostanja!
Hrvatska elektroprivreda, hrvatska željeznica, hrvatske vode, hrvatske šume, hrvatska polja: još koja afera pa neće biti hrvatske!
Hrvatski uvaženi saborski zastupnici i članovi Vlade sjede u europskom parlamentu (proricanje budućnosti)!
Hrvatski građani uglavnom ne znaju koji je praznik sutra!
Pa…..
Sretan Vam Dan Nezavisnosti 8. listopada!
utorak, 06.10.2009.
Haiku
Bijelim poljem
sjemenje crno sijem.
Plodova nema!
