semper contra
ponedjeljak, 12.10.2009.
"Uvod u analizu stanja u hrvatskom školstvu" (na način semper contre)
Sa zanimanjem i pozornošću pročitah posljednji post gospon profesora pod gornjim naslovom (bez onog „na način semper contre“). Počeh pisati komentar i uskoro shvatih da će ispasti predug za tu kategoriju. Kako sam na tu temu i onako imao namjeru pisati post, odlučih se ideju sprovesti u stvarnost, a ovaj mi je post dobro poslužio ka orijentir za iznošenje mojih stavova.
Nadam se da se autor neće ljutiti što sam se poslužio njegovom „strukturom“ posta.
Moj post o ukidanju zabrane pušenja polučio je sličan rezultat glede komentara. Na šaljivi, pomalo ironičan način pokušao sam skrenutu, kroz taj slučaj, pozornost na nesposobnost naših Vlada, nekih manje nekih više, da donesu Zakon koji će vrijediti nešto dulje nego što treba vremena tinti kojom ga potpiše Predsjednik, da se posuši.Usput malo opalih i pušače, ali svi su komentari sveli na diskusiju za ili protiv pušača.
Evo upravo se to dogodilo i u posljednjem postu „Uvod…“ gosponu profesoru. Manje-više sve se svodi na komentare o dijelu njegovog „Uvoda…“ koji se odnosi na učiteljske plaće. Kako je on u postu spomenuo i neke druge probleme u školstvu, odlučih se osvrnuti na sve njegove naglaske u tom postu i ujedno upoznati čitateljstvo sa svojim stavovima.
Prvi problem.
Zašto štrajkovi u prosvjeti (i ne samo u njoj) ne uspijevaju. Prvenstveno zbog rascjepkanosti sindikalnog članstva u mnoge sindikate umjesto da postoji jedan i da onda nastupaju po principu svi za jednoga jedan za sve. Naravno odgovore zašto su rascjepkani znamo. Najmanje dva: jedan je sujeta sindikalnog vodstva (svi bi bili šefovi), drugi je vlast koja tu sujetu koristi po principu: podijeli pa vladaj.
Osobno smatram da prosvjetu treba izdvojiti iz segmenta javnih službi i organizirati je kao "proizvodnju". Ne mogu se prosvjetari trpati u isti koš sa upravom, sudstvom, policijom, carinom, vojskom pa čak ni sa zdravstvom. Prosvjeta je proizvodnja ljudskih resursa za proizvodnju materijalnih, duhovnih i kulturnih dobara. Koliko i kakvih obrazovanih ljudi „proizvedu“ i „isporuče“ materijalnoj, kulturnoj i duhovnoj „proizvodnji“ od njih će takve novce i dobiti.
Drugi problem:
Besplatni udžbenici. Nema besplatnih udžbenika, pitanje je samo tko će ih platiti, je li oni koji ih trebaju, učenici sami, tj. njihovi roditelji ili pak svi zaposleni solidarno kroz poreze. U prvom slučaju dolazi u pitanje ravnopravnost mogućnosti školovanja neovisno o imovinskom statusu pojedinih obitelji. U drugom pak i oni kojima to nije neophodno dobivaju socijalnu pomoć od države (poreznih obveznika) u vrijeme kada ta ista država nema novaca. Osim toga kroz taj model i oni koji zarađuju malo, sudjeluju u financiranju nabave udžbenika i za one kojima to nije potrebno.
Naravno, da smo bogata država (nažalost nismo) onda dileme ne bi bilo. Svi bi mogli dobiti „besplatne“ udžbenike jer bi izdaci za njih bili relativno mali u proračunu.
Kao jedno prijelazno rješenje samo se od sebe nameće dodjela „besplatnih“ udžbenika uvažavanjem socijalnih kriterija. Nažalost ni to u ovom društvu nije provedljivo jer jednostavno ne postoje sigurni parametri i pokazatelji po kojima se nekome može utvrditi stvarni socijalni status. Opet je zakazala vlast jer još uvijek nije uvela vjerodostojne imovinske kartice. Zašto: Zna se! A bez tog dokumenta bilo kakvo socijalno razvrstavanje „po izgledu“ sigurno neće biti pravedno!
Međutim i u jednom i u drugom slučaju važna je stvar pitanje jedinstvenih udžbenika za sve škole i duljina njihove valjanosti. Kako riješiti ta dva zahtjeva koji doprinose drastičnom smanjenu troškova školovanja je krucijalno pitanje rješavanja problema udžbenika i to je jedan od glavnih zadataka koje svi zaposleni u prosvjeti od učitelja do akademika i ministra trebaju ZAJEDNIČKI riješiti. I prestati se ponašati kao rakova djeca, svako vuče na svoju stranu. Zašto se to ne rješava u svojem postu naslutio je i gospon profesor. Izdavački lobiji, potpomognuti autorima razno raznih udžbenika doveli su do poplave naslova u kojima se gradivo često prikazuje na dijametralno suprotne načine. Posebice iz povijesti.
Treći problem:
Poštovanje profesije učitelja u najširem smislu riječi. Svaki iole pametan čovjek, koji je u stanju razmišljati zdravorazumski doći će do zaključka da je učitelj jedna, a roditelji druga poluga, i da one zajedničkim djelovanjem stvaraju zdrave ljude. Sve se može relativno lako ispraviti, može se izgraditi novi most (pa makar stariji od Starog u Mostaru), mogu se sagraditi zgrade, zasijati polja, posaditi šume, prebraniti rijeke, izgraditi autoceste i sve to u relativno kratkom vremenu. No ako na kraju šesnaest godina „stvaranja“ osobe ustanovimo da smo umjesto željenog dobili kriminalca, ubojicu, licemjera, farizeja, podlaca, kukavicu, neznalicu, jednom riječju da smo pogriješili, onda tu više nema ispravke.
Zato ako društvo želi naprijed, ako želi biti zdravo, ako želi da njezini članovi budu sretni i zadovoljni ljudi tada treba prvenstveno „stvarati“ osobnosti. A to mogu samo ako su one dvije poluge jake, dobro podmazane i u koordiniranom radu. Da bi takve bile, potrebno im je to omogućiti i to ne samo plaćom već i ostalim uvjetima koji će ih učiniti zadovoljnim i motiviranim da izvrše svoj osnovni zadatak za koji su se opredijelili: učenje i odgajanje. Jer kako kaže zen: „…treba učiti više činom, djelom i pitanjem nego riječima, knjigama i odgovorima. (…) Uzroci naših patnji i strahovanja po budističkom su učenju u nama samima; tek iz neznanja i nerazumijevanja projiciramo ih izvan nas, u „bogove“ i „demone“ (citat iz knjige Vladimira Devidé-a "Japan").
Kada učenicu uvide i shvate da i društvo u cjelini cijeni njihove učitelje i roditelje, da zaista shvaća da su oni stupovi društva (a ne tajkuni, kriminalci, lopovi) poštovanje prema njima postat će samo po sebi razumljivo.
Četvrti problem:
Vlast se kod odabira ravnatelja ponaša upravo onako kao se ponaša kod odabira upravljačke nomenklature u tvrtkama kojima je vlasnik. Postavlja podobne, po mogućnosti poslušne, „zaslužne“, a nadasve one za koje zna da će se truditi u obrazovnoj ustanovi (pritiskom na učitelje) stvoriti takve ljude koji će slušati, glavom klimati i ruku dizati bez razmišljanja. Ako se u tom kukolju i nađe po koje zrno žita ubrzo bude pojedeno od Velike Koke. Ravnatelje trebaju birati uposleni u školi i roditelji djece koja tu školu pohađaju javnim natječajem bez uplitanja Vlasti. Vlast preko svojih poluga, ministarstva itd određuje smjernice rada škole, a ravnatelji organiziraju rad škole i u to se više Vlast nema što miješati.
Zaključak:
Kako se o tome priča već gotovo dva desetljeća a ne mijenja se ništa, nameće se zaključak sam od sebe. Vlasti odgovara školstvo, prosvjeta i obrazovanje takvo kakvo je. Jer ono garantira da će „proizvedena“ osobnost biti upravo onakva kakvu ona treba: poslušna, trpljiva, zadovoljna „Glorijom“, tabloidima, „Žuja je zakon“, nogometom, Velikim bratom, kvizovima, i „Katedralom duha“, spremna da proguta svaki mamac koji će joj Vlast dobaciti tijekom izborne kampanje, u uvjerenu da ona odlučuje.
Mislim da je to suština stvari: onima na vlasti ne samo da „zdrava“ osobnost nije potrebna, ne samo da nije poželjna, ona je OPASNA.
