semper contra
utorak, 27.10.2009.
Zašto je potpredsjednik Polančec trebao dati ostavku
Tragikomična trakavica oko ostavke potpredsjednika Polančeca zbog afere „Podravka“ (ostavimo za sada aferu o vojnim kamionima koja se kao sjena vuče za ovom u kojoj se ipak vrti mnogo veći novac) pomalo poprima karakter španjolskih sapunica. Te bi trebao dati ostavku, te ne bi trebao. Sam Polančec je dao izjavu koja je u naših političara postala kao neka mantrâ:
„Neka institucije pravne države rade svoj posao! Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivica!“
Mislim da te dvije rečenice jedan drugome govore već i vrapci oko zgrade Sabora, kad kojem od njih neki od njegovih pernatih susjeda predbaci da mu je ukrao mrvu kruha pred nosom prije nego što Vrhovni sudac pernatog svijeta ne donese pravorijek. Da nije tragično bilo bi komično.
Koliko smo puta čitali o drastičnim primjerima raznih japanskih dužnosnika koji su davali ostavke zato što je, na primjer, ukupno kašnjenje svih japanskih željeznica u jednoj godini iznosilo nekoliko sati (možda čak i minuta, ne sjećam se više), švedskih koji su ostavke davali jer su službenom kreditnom karticom (u tom momentu nisu imali privatnu kod sebe) plaćali privatne račune u iznosu od sto ili dvjesto kuna i to odmah drugi dan vratili, pa do jednog ministra u Japanu koji je počinio harakiri samo zato što je u njegovom resoru neka osoba izvršila kriminalnu radnju.
Ne, našem potpredsjedniku takva stvar ne pada na pamet ni u snu. On ne želi odstupiti! I ne samo to! Jednaku tezu zagovara cijeli niz naših uvaženih političara i zastupnika na čelu s onim koji nikada ne laže već samo ponekad ne govori istinu, uvaženim kandidatom za Predsjednika Republike stranke - Zna se.
Zašto je to tome tako?
Jedan dio uzroka leži u činjenici da je grô naših političara (naročito onih u samom vrhu pojedinih političkih stranaka) i državnih dužnosnika premazan tolikim mastima korupcije, kriminala, nepotizma, slučaja pogodovanja, primanja mita itd, da bi prihvaćanje prakse zapadnih ili dalekoistočnih otočkih političara dovelo do pomanjkanja kadrova i obrednih harakiri mačeva.
Drugi je razlog što naši političari (naročito oni na koje bi se to trebalo primijeniti) ne poznaju pojam moralne odgovornosti. Oni smatraju da nisu krivi tako dugo dok im se krivnja ne dokaže. A to može potrajati u duhu one narodne poslovice: crkni magare dok trava naraste. I tako dugo dok se to ne dokaže oni neće ni za živu glavu odstupiti od svog položaja.
Samo po sebi je razumljivo da nitko nije kriv dok mu se to ne dokaže. Ali to ne znači da nije odgovoran za ono što se desilo a spada u njegov resor. Pogotovo u slučaju kada mu je od strane države, kao vlasnika cijele ili dijela tvrtke, dan nadzor nad rukovodnom ekipom, a za koju se sada sumnja (pa se u sudskom procesu eventualno i dokaže) da su se bavili kriminalnim radnjama. Ako pretpostavimo da i nije sâm sudjelovao u tim kriminalnim radnjama, ako pretpostavimo da se nije ni dogovarao sa svim tim ljudima, činjenica je da je loše ili nije nikako vodio nadzor nad radom ljudi koje je trebao nadzirati. A to znači da je nesposoban i neodgovoran i s tog stajališta treba podnijeti ostavku. Naravno ako ima osjećaj odgovornosti i minimalne moralnosti u sebi.
Nažalost te dvije karakterne crte u većini naših političara su na rudimentarnom nivou.
Da zaključim. Potpredsjednik Polančec ne da treba danas, nego je trebao onog trenutka kada se počelo rasplitati klupko oko malverzacija u „Podravci“, podnijeti ostavku. Da je to učinio, nitko ga ne bi proglasio krivcem prije istrage, suđenja i osude (ako bi uopće do toga došlo) već bi građani (barem oni koji shvaćaju pojam odgovornosti i moralnosti) bili na njegovoj strani i pozdravili njegov potez.
No dok se ne prihvati takva praksa u našoj politici, proteći će Savom još mnogo vode.
