Ovaj post sam napisao inspiriran postom "...znaje obara strah..." objavljenom na manah blogu koji se sastoji iz dva dijela, a na koji me upotorila blogerica catwomann. Osobno sam se zainteresirao za prvi dio posta u kojem je autor iznio tvrdnju s kojom se ne mogu u potpunosti složiti, iako je konačni sažetak njegovog i mog razmišljanja jednak. Slikovito rečeno: potekli smo iz dva izvora, a ulili se u zajedničko more.
Naime nisam spreman prihvatiti, iako sam agnostik/ateist, tvrdnju da je „Kršćanstvo je izmišljeno da ukloni spiritualno i okultno znanje (moć uma) od populacije.“ (citat iz posta manaha)
Koliko je meni poznata povijest kršćanstva u svojim počecima nije bilo ništa drugo nego jedan oblik borbe ugnjetavanih najprije protiv gospodara u Egiptu, a kasnije protiv osvajača – Rimljana i tadašnjih vlastodržaca. Osobno smatram da je Isus Krist bio revolucionar u najopćenitijem smislu te riječi, a apostoli, njegovi sljedbenici, bili su tako reći članovi centralnog komiteta njegove partije. Njegov način borbe, koji je na sličan način primijenio gotovo dvije tisuće godina nakon njega Mahatma Gandhi, (pa i u određenoj mjeri Martin Luther King), a posebice što je bio prihvaćen od velikog broja pauperiziranog puka, logički je izazvao reakciju prvenstveno onih koji su tada vladali, između ostalog i uz pomoć svoje religije, a onda i osvajača Rimljana. Posljedica toga je bilo njegovo hapšenje, osuda i pribijanje na križ što je u to vrijeme bila uobičajena kazna za one koji su se suprotstavljali službenoj vlasti.
Time, po mojem mišljenju, završava dio povijesti koja se odnosi na „život i djelo Isusa Krista“. Ostalo je po meni bajka za vjernike velike i male.
Tek nakon njegovog pogubljenja, počinje kršćanstvo poprimati oblike i sadržaje koje je naveo autor citiranog posta. Još je dugo vremena kršćanstvo smatrano kao nešto što treba satrti, uništiti, istrijebiti, dok se konačno u rimskom carstvu nije pojavio (domišljat) vladar (kažu da se to zbilo 313. godine a da je vladar bi Car Konstantin) koji je kršćanstvo proglasio državnom religijom i time ukinuo dotadašnju službenu religiju mnogoboštva, shvativši potencijalnu moć koju nova religija ima kao snažna poluga vlasti. U tom trenutku kršćanstvo počinje igrati ulogu koju je autor citiranog posta spomenuo: borba protiv znanja puka, kao bi se njemu, puku, onemogućilo da se suprotstavi vladajućoj eliti u stjecanju materijalnih dobara.
Ista se stvar ponovila i gotovo dvije tisuće godina kasnije kada se pojavila ideja komunizma. Analiza tih dviju doktrina, religija, svjetonazora (nazovite to kao želite) pokazuje da su te dvije ideje u svojoj suštini vrlo slične. Osnovna razlika tih dviju ideologija, a to je raj na nebu i raj na zemlji, proizlazi iz činjenice da u vrijeme pojave ideje komunizma ima vrlo mnogo ljudi koji više ne vjeruju u raj na nebu. Ili uopće ne vjeruju. Oni traže raj sada, ovdje na zemlji, jer im je dosta izrabljivanja i tlačenja onih na vlasti (zar to nije slično Isusovoj pobuni?) i obećanja o raju na nebu od onih koji tu vlast podupiru - svećenstva.
I prvi istinski borci za komunističko društveno uređenje vjerovali su u pravdu, jednakost, blagostanje jednako tako kao i prvi kršćani. No, kao i u kršćanstvu, tako je i u slučaju komunizma došla do izražaja ljudska gramzljivost i oni koji ZNAJU vladati, prigrabili su tu novu „religiju“ i upregli je u svoja kola za stjecanje materijalnog bogatstva. To što su to radili na nešto drugačiji način je samo pitanje stila. Ili kako bi rekao jedan popularan kantautor (unatoč i usprkos svemu) u jednoj pjesmi iz mojih mlađih dana: „princip je isti sve ostalo su nijanse“.
I konačno: liberalni kapitalizam i globalizacija su, u sprezi s obje reformirane ideologije (na zapadu kršćanstvo, na istoku komunizam u Kini te islam u arapskim i pojedinim zemljama dalekog istoka) zaogrnuli ubijanje ljudskog uma finom koprenom – potrošačkim društvom. Evo nove „rase“ s Zlatnim teletom u umu i s Isusovim imenom na usnama.
Negdje sam pročitao: komunizam je ljudima ispirao mozak, a kapitalizam (uz pomoć Crkve) ga razara. Mislim da je to velika istina.
Zaključak: Niti je kršćanstvo, niti je bilo koja religija ili ideologija IZMIŠLJENA da bi ljudima oduzela moć rasuđivanja, već su ljudi koji su shvatili i ZNALI (dakle učili su) kakva je snaga tih ideologija, upotrijebili njezinu moć u svoju korist.
A time što su oni koji su UČILI znali kako te ideologije iskoristiti za sebe i svoju kastu, nedvojbeno potvrđuje - MOĆ ZNANJA.
Post je objavljen 23.10.2009. u 23:15 sati.