srijeda, 28.10.2009.
Snaga umirovljenika – je li ona postoji?
Početkom rujna, nakon četrdeset jedne godine radnog staža, promoviran sam u jednu specifičnu „rasu“: umirovljeničku.
Za one (mlade) koji ne znaju o kakvoj je „rasi“ riječ evo pojašnjenja: to su u načelu, ili bi barem trebali biti, ljudi iznad 60 godina života za „slabiji“ i 65 godina za „jači“ spol za koje je društvo izreklo presudu: vi više niste sposobni raditi i mi vas se odričemo. Nama više ne trebate. Kako vas zbog „uljudbenih“ razloga ne smijemo eutanazirati, mi vas šaljemo u mirovinu ili ti penziju.
Drugi je zahtjev da nas proglase nepotrebnim u ovom društvu (većina nas je i prije umirovljenja bila „0“ a sada smo „00“) određeni broj godina radnog staža, tj aktivnosti koje se sastoje u tome da radimo (često nešto što nema nikakvog smisla) najmanje 35, odnosno 40 godina. To je maksimum.
Minimum može biti da ne radite ni jednu godinu, ili recimo samo 8,5 godina, pa da vas ipak proglase „rasom“ umirovljenika i dobijete mirovinu od 6000 kunića. Jedan o razloga zbog čega će vlast, poslodavci i ini koji o tome odlučuju tako učiniti, može na primjer biti i stečaj neke firme u kojoj ste radili od prvog svog radnog dana. No kada ste se zaposlili u ona mračna vremena niste znali da su zgrade s postrojenjem sagrađene na atraktivnom zemljištu koje je zapelo za oko nekom od naših vrlih poduzetnika (tajkuna).
Oni (čast izuzetcima) su odlučili da to što vi radite ne vrijedi ni pišljiva boba pa su uz pomoć vlasti (naravno uz proviziju) dobili mogućnost kupnje vaše tvrtke kreditom za koji su, kao garanciju banki, dali hipoteku na tu istu firmu, ugasili proizvodnju (s obrazloženjem da je uvozna, čitaj kineska, roba jeftinija) i blagoslov za otpuštanje jednog dijela radnika kao tehnološkog viška a drugog za slanje u prijevremenu mirovinu. Na kraju prodaju objekt zajedno s atraktivnim zemljištem za mnogostruko veći iznos od onog koji su platili za kupovinu. Iz dobivene mase love lako su vratili kredit, a ostatak spremili da sebi i pokoljenjima svojih nasljednika osiguraju udoban život.
To što su povećali armiju onih koji koriste sredstva državnog proračuna a da nisu u potpunosti ispunili obvezu uplaćivanja u mirovinski fond tijekom svog radnog staža, to one koji su primili proviziju i one koji su zaradili mnogostruko na preprodaji zemljišta, naravno nije briga. To postaje briga države, točnije poreznih obveznika koji stvaraju novu vrijednost i kojih je sve manje u odnosu na one koji rade a zapravo ne rade ništa, onih koji su otišli u mirovinu s 0 ili deset godina radnog staža ili koji su bili dovoljno glupi pa su radili 40 godina i sada već dva mjeseca čekaju rješenje o visini crkavice koja se inače u narodnom žargonu zove: „pemzija“.
Prema nekim podacima broj umirovljenika po bilo kojoj osnovici dosegao je gotovo broj zaposlenih. Ako iz ovih potonjih eliminiramo birokraciju i političare na svim nivoima koji ne samo da ništa ne rade nego su potpuno nepotrebni, računica bi lako pokazalo da onih koji primaju mirovinu ima znatno više od onih koji privređuju.
Sada se već mnogi s opravdanjem pitaju zašto autor ovog posta ispisuje toliki uvod. U čemu je štos?
Evo odgovara: masa umirovljenika iznosi po nekim procjenama nešto više od milion duša. Dakle, ako uzmemo u obzir i glasove umrlih i dijaspore koji u 99% glasaju za stranku „Zna se“, to čini oko trećine ili možda čak i polovice glasačke mase. I?
Ta snaga danas u Saboru ima jednog ili dva predstavnika. Žalosno i sramotno. Po mojem mišljenju stranka umirovljenika trebala bi biti, ako ne najjača stranka, onda sigurno među prve tri u državi. A zašto nije?
Tome su po meni tri uzroka.
Prvi, zato što ih zanima samo njihov uskogrudni interes: kolika će im biti mirovina (što je opravdana, ali kao što se pokazuje u praksi kratkovidna politika).
Drugi, zato što nisu svjesni snage koju predstavljaju i što su nesposobni (sebični) da tu snagu upotrijebe za ostvarenje boljeg života svojih nasljednika: svoje djece i unuka. I onda ako im stranka koja je dobila najviše glasova (zahvaljujući i većem dijelu penzionerskog glasačkog puka) ponudi povišicu mirovina za pet posto, božićnici ili neku drugu sitnu privilegiju izabrani predstavnici te stranke odmah će joj se prikloniti, a sebi osigurati sinekure koje se ostvaruju dobivanjem titule „uvaženog zastupnika“.
Treći, iako ne i najmanje važan, je činjenica da je svega 17% umirovljenika s punim radnim stažom, dakle i u poznijim godinama. Oni mlađi se očigledno ne osjećaju kao pravi umirovljenici i vjerojatno u fušu dopunjuju svoje male mirovine.
Kao što sam u uvodu rekao: dva mjeseca sam u mirovini. Jednako očekivanom (zato sam tijekom posljednjih mjeseci radnog vijeka štedio) rješenje ni nakon dva mjeseca po podnošenju zahtjeva nisam dobio (to rade oni koji u stvari ne rade ništa), niti ga očekujem slijedećih mjesec, dva. Imam tu nesreću da sam sedam godina radio u BiH koja je tada bila u sastavu Jugoslavije, a danas su moja domovina i BiH dvije države, pa se takve stvari moraju rješavati na „visokom“ nivou. Naravno ako si običan umirovljenik a ne zločinac ili pripadnik HVO. Onda je to drugi par opanaka!
Temeljem te činjenice imam pravo reći: gospodo umirovljenici, prestanite misliti samo na svoje uskogrudne interese: kolika će vam biti mirovina! Shvatite da ste snaga koja može natjerati vlast da rješava i druge stvari a ne samo visinu vaše mirovine: pitanje jaslica, dječjih vrtića, škola za vaše unuke, zaposlenja (time će se bolje puniti mirovinski fond pa će i mirovine biti veće) i stambenog zbrinjavanja za vašu djecu, bolji život za sve građane Lijepe naše.
Ako su mladi, u svim tim nesretnim ratovima koji su se iz razno raznih razloga vodili na ovim područjima, bili spremni žrtvovati život za bolje sutra, onda bi i mi umirovljenici trebali biti spremni, u ovom takozvanom demokratskom društvu, žrtvovati se za dobrobit naših potomaka. Jer nama i onako, istini za volju, od velikih ideala nije ništa drugo ni ostalo.
I na kraju, umjesto nekadašnje parole „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ predlažem novu: „Umirovljenici svih zemalja borite se za ljepšu budućnost svojih potomaka“.
To ionako ostao još jedini smisao našeg postojanja!
28.10.2009. u 23:00 •
12 Komentara •
Print •
#
| < |
listopad, 2009 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
