Pero i njegov bicikl
ponedjeljak, 26.02.2018.
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
Konačno Petrinja!
U prvoj trgovini sam kupio hladnu, orošenu dvoguzu piva, otišao u hladovinu zgrade preko puta i s guštom spašenog u pustinji četvrtinu sadržaja popio, a ostalo smjestio u termosice.
Preživio sam!
Nakon što sam i dušom i tijelom postao svjestan gornje činjenice, smirenog duha i ohlađenog tijela, krenuo sam u kratki obilazak Petrinje. Puno puta sam autom prošao kroz ovaj grad, jednom čak i biciklom (koga zanima to može vidjeti na ovom blogu pod naslovom „K potomstvu u metropolu 2008), ali ovo je prvi put da smireno i smisleno odvajam vrijeme za samo razgledanje.
U nečemu što bi bio centar grada s lijeve strane ulice su stara zdanja, dok je s desne park.
Od tih starih zdanja pažnju mi je prvo privukla iako stara, ali lijepo obnovljena zgrada u koju se smjestio gradski javni bilježnik.
Tu sam svojedobno prije 13 godina ovjeravao kupoprodajni ugovor nakon kupovine (polovnog) auta. Navedena limuzina me još uvijek vjerno služi (tri puta kuc-kuc u drvo) a nadam se da će još neko vrijeme.
Odmah tu je i zgrada općinskog suda ( The Court Of The Crimson King – za one koju slušaju prog-rock 70-tih), jednako lijepo uređena kao i prethodna, možda i ljepše. Taj ugodan dojam malčice kvari oronula tabla na ulazu na kojoj jedvice pročitam o kojoj se instituciji radi.
Inače, prema wikipediji grad Petrinja je 2011-te godine imao 13801 stanovnika (da mi je znati koji je taj osamstoprvi!?), a prvi put u povijesti se spominje 1201 godine (opet taj broj jedan na kraju).
Sa www.petrinjaturizam.hr saznajem da se na današnjoj lokaciji grada, kontinuitet naseljenosti može pratiti od 1592. godine, kada je na samom ušću Petrinjčice u Kupu izgrađena turska utvrda koja je srušena 1728. godine. Izvan tvrđave već u prvoj polovici 18. st. postoje predgrađa Kaverlin, Majdanci i Kaniža. Druga polovica 18. st., obilježena je gospodarskim poletom i razvojem što je utjecalo na procvat graditeljskih aktivnosti i izgradnju grada u razdoblju od 1788. do 1793. godine. U tom periodu formirane su glavne ulice grada kakav poznajemo danas sa prepoznatljivim primjerima barokne i klasicističke izgradnje.
Sa web stranice www.kolekcionar. net evo jedna stara razglednica Petrinje.
Zatim sam ušao u park. Za razliku od onog u Kostajnici ovaj je lijepo uređen i dotjeran. Isto takav je bio i glazbeni paviljon.
Tu je i neka fontana, istina bez vode, ali s kipovima.
Na kraju parka je crkva sv Lovre Mučenika
Sa stranice petrinjaturizam,hr saznajem da je crkva, koja je planski postavljena kao dominantni objekt na glavnom trgu vojnog središta, podignuta 1780. godine pod patronatom austrijske carske kuće i Marije Terezije. Posvećena je zaštitniku grada Petrinje svetom Lovri. Izvorno spomenik nulte kategorije, crkva je do temelja srušena u vrijeme okupacije 1991.-1995., a na njezinim temeljima sagrađena je nova crkva koja do u detalje ponavlja oblikovanje i arhitektonsku dekoraciju negdašnje crkve.
I donja slika je sa navedene web stranice.
Toliko o Petrinji, valja krenuti dalje.
Na izlazu iz Petrinje ili nešto nakon izlaza, s lijeve strane prolazim tvornicu Gavrilović. Još za vrijeme“one“ države, praktično od kad znam za sebe, znam i za to ime, koje me uvijek asocira na nešto ukusno i fino za papati („Odlično je, od Gavrilovića je!“).
Povijest firme datira iz 1690 godine, a za ostalo, ako vas zanima, potrudite se pa pročešljajte po internetu. Svašta se može naći.
Sa stranice http://petrinjaturizam.hr posuđujem ovu staru fotografiju. Nisam saznao gdje je i kad snimljena, no ipak mi je zanimljiva kao svjedok nekog prošlog vremena.
Do Siska imam 14 kilometara, uglavnom ravne ceste, no izuzetno prometne. Nakon one pustopoljine od Kostajnice, ova prometna gužva me je šokirala, pa mi je trebalo neko vrijeme da se na nju priviknem. No vremena za to baš i nije bilo, jer pored gustog prometa tu je i rekonstrukcija ceste. Izgleda da su postavili kanalizaciju, i to baš na ovoj traci kojom vozim (ili to pokušavam), pa smo ja i moji suputnici, koji zajedno sa mnom streme prema Sisk, imali tek polovicu asfaltiranog kolovoza, pa je uslijedila borba za komadić asfalta s onima iz suprotnog smjera. U toj borbi se nije baš puno pažnje obraćalo na mene, pa sam često bio primoran sa ravne asfaltne površine preći na tandrkavi makadam.
Nešto oko 4 km prije Siska dolazim na T raskrižje gdje ću, ako skrenem desno preko Sunje opet u Dubicu. Uz svo poštovanje prema njoj, odlučujem se za skretanje u lijevo prema Sisku, gdje ću dalje, uz pomoć željeznice, do metropole. Odmah preko ceste, nedaleko od navedenog raskrižja, svoje mirne staračke dane tiho provodi tik uz suvremenu prometnu gužvu jedna stara drvena kuć(ic)a.
Sad uz pravu gradsku mahnitu gužvu imam još i jedno (gradsko) brdo, nakon kojeg skrećem s glavne prometnice prema starom mostu. On mi je uvijek bio glavna značajka Siska. Ukrašen je crvenom opekom sa gracioznim lukovima, pa se još sa kopna, zaletava se radi preskoka preko Kupe.
Most je, za današnje pojmove, dosta uzak pa ima mjesta samo za jednu kolovoznu traku. No, što posebno pohvaljujem Sisak kao bike-frendly grad, uz tu jednu jedinu kolovoznu traku našlo se mjesta za još dvije biciklističke.
Prema wikipediji razdoblje između dva svjetska rata jedno je od najplodnijih razdoblja sisačkog gospodarstva. Zahvaljujući snažnom gospodarskom razvoju grada, ponovno se počinje ulagati u infrastrukturu. Tako je 1925. godine prema projektu inženjera Frkovića otpočela gradnja novog mosta preko rijeke Kupe. Novi kameni most izgrađen je tik do starog drvenog kupskog mosta, koji je nakon dovršenja novog mosta 1934. godine srušen.
Na stranici sisak-old.tumblr.com sam pronašao sliku ovog mosta. Ispod slike piše: „Stari Most, 1939. godine. Na slici se vide ploveće kućice koje su koristili radnici Vodoprivrede tj Direkcije za Savu koji su održavali tok rijeka i utvrđivali obalu.“
Zastao sam na sredini mosta i pogledao na Kupu, ovaj put sitnu i malu, mirnu i tihu.
Na ulaz u stari dio grada, koji je ujedno pješačka zona susreo sam katedralu sv. Križa.
Na moju žalost, vrata su joj bila zaključana, pa smo ovaj put i ja, a i vi koji ovo čitate, ostali prikraćeni za spoznaju kako joj izgleda unutrašnjost.
Prema wikipediji katedralom je proglašena u prosincu 2009. godine, a do tada je bila župna crkva. Izgrađena je u prvoj polovici 18. stoljeća. O tome postoje i zapisi u kanonskim vizitacijama od 1702. do 1760. godine kada je izgrađen zvonik. Posveta crkve bila je 1765. godine.
A onda sam ušao u „pravi“ Sisak.
Uvijek sam volio pri dolasku u bilo koji grad , posjetiti pješačku zonu. Iako bi to nekom izgledalo kao drskost, još dodatni gušt je što taj posjet činim laganom, mirnom i radoznalom vožnjom biciklom. Bicikl polako prema naprijed, a ja na njemu glavom lijevo-desno u upijanju znamenitosti, a za one koje vrijede trajno zapamtiti, zastajem i snimam fotićem.
Pa evo malo starog Siska.
Iako su ulice popločane, što daje stari, rustikalni štih koji prosto vuče čovjeka da, barem malčice, prošeta po tim pločama, nedostaje mi zelenila.
Skrenuo sam u ulicu, još uvijek u pješačkoj zoni, koja me vodi ravno do željezničkog kolodvora
U toj ulici, negdje između gornje dvije slike, smjestila se gradska vijećnica grada Siska.
Toliko o Sisku, idemo na vlak.
Obzirom da je Sisački željeznički kolodvor u fazi silne restauracije, valja mi otići skroz na njegov kraj gdje, privremeno, dolaze, staju i odlaze vlakovi. Dok sam se polako vozuckao prema tom privremenom kolodvoru, prošao sam pored, barem za ljubitelje željeznice, prave ljepotice, mada je u godinama. Radi se o parnoj lokomotivi serije 22.
Sa stranice vlakovi.hr saznajem da je sagrađena 1911 godine u firmi MAVAG (Mađarska kraljevska tvornica željezničkih lokomotiva) iz Budimpešte.
Dakle trebao sam odbiciklirati skroz do skretnica na ulazu u Sisački kolodvor, gdje jedna od ulica prelazi prugu.
Prešavši na drugu stranu, došao sam do male, male, male trafike koja trenutno igra ulogu blagajne za prodaju karata.
Nakon kupnje karata uputih se, zajedno s biciklom, do improviziranog, privremenog kolodvora sačinjenog od drvenih dasaka. Čak je imao i malu nadstrešnicu, valjda da za vrijeme kiša ljudi ne pokisnu u očekivanju vlaka.
Iako bi netko u ovom mom opisu možda osjetio prikriveni sarkazam, ne bi bio u pravu. Sve mi je to izgledalo slatko i simpatično. Možda i zato što ovako ne putujem svaki dan, nego u okviru biciklijade. Ne znam, pretpostavljam da mi to ne bi bilo tako slatko i idilično kad bi svaki dan morao ovako putovati.
Bilo kao bilo, opet sam u vlaku, na sliku i priliku istom kao jutros do Novske.
Vožnja traje 50-tak minuta i protekla je glatko, udobno i mirno. Još jedanput pohvaljujem HŽ i ovaj njihov vlak. Čak sam uspio i nešto fotićem zabilježiti, što je bio dodatno problematično zatvorenim prozorom. Konstruktor vlaka smatrao je da je klima uređaj dostatan, te je prozore ostavio trajno zatvorenim.
Na Glavnom kolodvoru (Hauptbanhof) naše nam metropole našao sam se nešto iza 6.
Slijedi napol šetnja, a napol vožnja od kolodvora preko Zrinjevca do trga (Bana Jelačića).
Preko puta velike i lijepo uređene kolodvorske zgrade je isto takav park – velik i lijepo uređen. Iz parka kad se pogleda prema kolodvorskoj zgradi prvo se ugleda rep i (da prostite) guza konja na kojemu je kralj Tomislav. Jasno, radi se o mramornom, a ne živom konju.
U sredini parka je i neka fontana.
Nakon parka, samo s druge strane ulice je stari, dostojanstveni hotel Palace.
Najljepši park, barem po mojemu mišljenju, u našoj nam metropoli je Zrinjevac. Čini mi se da je i najposjećeniji, jer bilo koje da je doba dana, mjeseca ili godine uvijek u njemu ima ljudi. Ljudi a ne pokoji čovjek. Tako je i ovaj put.
Ako sam ga sreo u Kostajnici, ako sam ga sreo i u Petrinji, pa mora biti i ovdje – glazbeni paviljon.
Stisnuo sam fotić uz njega i snimio jedan od prilaza centru parka u kojemu je on – glazbeni paviljon.
I na kraju trg. Prvo On, po kome je trg dobio ime – Ban Jelačić.
Zatim opća panorama trga.
Pa pogled na zapadni kraj trga i na početak Ilice.
I na kraju, što se trga tiče – sat. Poznat mi je još od studentskih dana jer je bio osnovni orijentir pri dogovoru mjesta gdje ćemo se naći („Vidimo se večeras u 8 ispod sata!“)
Kao točki na i ovog dana sa sinom sam otišao u Tkalčićevu na vanjsku terasu pivnice „Mali medo“ da uz primjerenu tekućinu proanaliziramo situaciju. Kao neki skriveni snimak, probao sam navedenu ulicu snimiti s našeg stola.
I to je to!
Nakana mi je bila sutradan ujutro vlakom do Virovitice, te nastaviti biciklom kući, no ljubazna teta na blagajni HŽ-a mi je umiljatim, ali meni ipak razočaravajućim, glasom rekla da se pruga od Dugog Sela do Vrbovca renovira, te voze busevi u koje ne može bicikl.
Eto!
„Čovjek snuje,a Bog određuje!“, pomislih, slegnuh ramenima te uzeh kartu do Nove Kapele, pa znanim, domaćim i već višestruko puta prijeđenim putem vratih se kući.
nedjelja, 25.02.2018.
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Slike sa ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu prvog dijela bicikliranja od Požege do Nove Gradiške možete vidjeti ovdje.
Mapu drugog dijela bicikliranja od Novske do Siska možete vidjeti ovdje.
U arhivi mojeg bloga do sada je zabilježeno 5 putovanja mojemu potomstvu u metropolu. Ni jedno od njih nije obavljeno u jednom danu, pa slijedi jedna takva priča. Istini za volju, moram priznati da sam namjeravao i ovaj put vožnju razvući na (barem) dva dana, no neke nepredviđene okolnosti, o kojima će biti govora kad za to vrijeme dođe, uzrokovali su da vožnju ostvarim tako kako jesam, dakle u jednom danu.
Dio plana, koji sam ispunio, je da do Zagreba dođem u jednom danu, uz pomoć Hrvatskih željeznica, no drugi dio plana, pri kojemu sam, pored HŽ-a, trebao koristiti bicikl, se izjalovio.
Lijepo je svuda doći i vidjeti, a još je ljepše još koji put to učiniti, ako put i odredište to zaslužuju. I baš je tu osnovna podjela izazovnosti, atraktivnosti i zanimljivosti tih putovanja – neke je lijepo samo jednom obići, dok je kod drugih ta ljepota suptilnija, izražajnija, u konačnosti i ljepša, pa je njima uvijek milo ponovo navratiti i provozati(se).
Eto, zato se meni tih 40-tak kilometara od Nove Gradiške Novske ovaj put nije vozilo, jer sam tu dionicu prešao već oho-ho puta, a nema niš' posebno. Stoga sam posegnuo za uslugama Hrvatskih željeznica.
Iako u Požegi imamo željeznicu , ona sporo i uokolo klopara do Nove Gradiške, pa mi je bilo jednostavnije, a i brže, biciklirati.
Prije stvarnog početka priče, a kao završetak uvoda slijedi opis današnjeg puta. Od Požege do Nove gradiške je vožen biciklom, da bi već opisanu neinteresantnu dionicu od Nove Gradiške do Novske bio propičen vlakom. Nastavak je biciklom i to od Novske preko Jasenovca i Dubice do Hrvatske Kostajnice da bi se preko Petrinje završilo u Sisku. Tamo sam opet vlakom stigao do naše nam metropole, gdje je na kraju slijedio njem biciklistički obilazak.
Potrudio sam se tog jutra vrijedan biti pa ranije ustati, te sam već prije pola sedam napuštao svoj grad. Kolovoz je bio već pri kraju, pa iako će biti vrući dan, jutro je bilo dosta svježe. Jedini pravi odmor sam napravio na prijevoju kod mjesta Banićevac odakle se trebam uglavnom spuštati do Gradiške.
U snenu Novi gradišku stigao sam nešto iza 8 i snimio Gradiško korzo, onako kontra suncu, koje je još lebdjelo prostranstvima snova.
A onda sam se smjestio u vlak. Bio je elektromotorni, brz, udoban, a meni čak i lijep – pravi Europski.
A da i jest Europski, dokazao je to i putnom brzinom koja je bila pažnje i poštovanja vrijedna.
Kroz prozor, koji je tvrdoglavo i neumoljivo odbijao bilo kakvo otvaranje, snimio sam kolodvor u Okučanima, koji je friško obnovljen također u Europskom duhu.
Na kolodvoru Starog Petrovog Sela snimio sam peron susjednog kolosijeka, obnovljen isto tako u modernom Europskom duhu, te stoga bitno viši nego što su kod nas (na primjer i oni u Zagrebu). Poanta je da su manje-više u visini podnice vagona te nema potreba za penjanjem po stepenicama, što postaje velika prednost kako za ljepotice u (uskim) suknjama, tako i za nas, bicikliste, kada trebamo unijeti bicikl, sa silnim bisagama i ostalim teretom, u vagon.
Kod svakog para sjedala, a između njih, bila je utičnica za struju ~220V, najvjerojatnije za lap-top računala. Pretpostavljam da je to za one koji nisu oduševljeni željeznicom kao ja (anti railfanovi) pa truckanje njome smatraju uzaludno traćenje vremena. Da ne bude do kraja uzaludno mogu duh okupirati virtualnim svijetom svoga računala.
Zaokupiran promatranjem vlaka i predjela uz prugu tih 20-tak minuta putovanja mi je proteklo za tren, pa je valjalo izaći na Novljanski kolodvor. Zadivljen proživljenim u tom vremenu odao sam priznanje svom prometalu snimivši ga na, još uvijek, jutarnjem suncu.
Toliko o (ovom) vlaku.
Kolodvorska zgrada u Novskoj nije neka arhitektonska ljepotica, osim ako pod lijepim ne smatramo jeftino, jednostavno i šturo (barem meni tako izgleda).
Kako je na ovim podnebljem alkohol tradicionalno legalizirana droga, tako je i u Novskoj, kao i u ostalim kolodvorima, obavezni inventar kolodvorska birtija. Ili je ona uz samu kolodvorsku zgradu, ili je odmah preko puta, kao što je ovdje. Čak nosi i krajnje maštovito ime.
Kako ne posjećujem ove prateće kolodvorske institucije, pozdravivši birtiju pogledom, sjeo sam na svog vjernog suputnika i zapravo krenuo s vožnjom. Bilo je netom iza 9, dakle još uvijek je prisutna svježina noći, no svijetlo, žarko sunce najavljuje da to neće biti za dugo.
Na izlazu iz grada, prema jugu, prolazim ispod auto-ceste. Ona ovdje dugačkim vijaduktom prelazi preko željezničke pruge prema Jasenovcu, i dalje Sisku, preko južnog dijela grada, i konačno, preko ceste kojom stremim ka jugu.
Negdje na pola puta od Novske prema Jasenovcu cesta prelazi kanal Strug.
Tu je i stari most, odmah pokraj novog. Oštećen je do nepopravljivosti u domovinskom ratu tako da sada smrtnom agonijom, razvučenom do beskonačnosti, guši bilo kakav osmjeh i vedrinu na licima prolaznika kojima se omane nesmotrenost, te pogledaju na njega. Pravi primjer anatomije ljudske destruktivnosti.
S druge strane novog mosta malo dalje, je željeznički most čelične konstrukcije obojan u zelenu boju, valjda da se stopi s okolišem.
Umjesto njegove slike koja prikazuje kako on izgleda ovog jutra, gornja slika predočava njegov izgled od prije mjesec i pol dana kada sam ovuda prošao u nekoj drugoj vožnji. U međuvremenu se most nije puno promijenio, za vidljive promjene na njemu potrebno je puuuuno više vremena, no onomad mi je ispod njega bila bio prikazana jedna od verzija guštanja života. Dvojica su si pecaroša fino usidrila čamac i nastavili guštati u pecanju. Ovo upravo izrečeno je šturo, krajnje racionalno, kao kad ja velim da sam sjeo na bicikl i krenuo s vožnjom.
A to nije to, to nije ni priiiiibližno to!
To je mnogo, mnogo, mnoooogo više!!!
Pa tko razumije, shvatit će, a tko ne, ne vrijedi ni objašnjavati.
U Jasenovcu sam Savu prešao betonskim mostom kojim jednim skokom gazele preskače široku rijeku. Odmah nakon mosta skrećem desno, jer ravno je granični prijelaz za Bosnu. Poslije tog skretanja desno slijedi kratka nizbrdica kojom se spustim u selo Uštica stisnuto uz desnu obalu Save. Na izlazu iz sela zastajem zbog dva mosta. (Ja se raspisao o mostovima kao da je ovo seminar s građevinskog fakulteta, - odjel mostogradnja, no mostovi su mi oduvijek zanimljivi jer spajaju, i konkretno i alegorijski)
Preko prvog, cestovnog sam koji minut ranije i sam biciklom prešao.
Drugi je željeznički kojim željeznica iz Novske preko Dubice Sunje i Siska nastavlja na zapad prema Zagrebu.
Dok sam se divio neimarima koji su ga izgradili čuo sam iz daleka zvuk vlaka koji dolazi. Poradovah se da ću ga snimiti. I snimio sam ga, samo što to nije bio "pravi" vlak, već nešto malo, sitno kojim se koriste radnici koji rade na održavanju pruge. Koja gromoglasna najava za tako mali vlak!
Nadaleko od ovog željezničkog mosta cesta se stisnula svojom lijevom stranom uz lijevu obalu Une. Cestu od rijeke, koja je negdje dolje sakrivena u šipražju, odvaja betonski zid koji ovdje ima ulogu nasipa, dok su kuće mjesta Tanac s desne strane ceste.
Do Dubice je slijedilo desetak kilometara mira i tišine kroz koji cesta vijuga ravnicom. Povremeno dodirne Unu preko nasipa, a povremeno se izgubi u beskrajnoj ravnici.
Na ulazu u Hrvatsku Dubicu pažnju mi je privukla stara drvena kuća, no, iako stara, bila je lijepo dotjerana i uređena.
Kako prostora ima mnogo, i sve je ravno, tako se Dubica raširila, pa je poduža bila ulica kojom sam stigao do centra mjesta. Pretpostavljam da je to bio centar, jer pored pekare, trgovine i pošte tu je bila i birtija, kao i crkva.
Prema internetu Hrvatska je Dubica 1910 godine imala 3783 stanovnika, dok ih je 2001 godine bilo tek 987. Oduvijek ih je bilo i rimokatoličke i pravoslavne vjeroispovijedi, pa su tu, blizu jedna drugoj, i katolička i pravoslavna crkva.
Da ovdje poplave, ma koliko rijetke bile, prave veliki problem, pokazao je prijelaz ceste preko malog potoka u kojemu sada jedva da je bilo vode. Ali zato je cijeli potok bio obrubljen betonskim bedemom koji naslućuje istinitost izreke da je voda dobar sluga, ali i zao gospodar. Zaključujem da u slučaju poplave samo mjesto biva ispod razine vode, a da ostane suho brinu se nasipi i bedemi kao što su ovi na slici.
Do Kostajnice, kao slijedećeg odredišta ima oko 25 kilometara i još su ti kilometri na mjestima i brdoviti. Dobro, nisu to neka silna brda, ipak cesta ide manje-više uz Unu, no okolna postupno poprima brdske obrise, za razliku od „tepsije“ kakva je bila do Dubice.
Ipak, kao da još ni sama sa sobom nije riješila kako i što dalje, pojavi se koja ravničarska dionica neuobičajenog ravnog pravca.
I tako, malo gore-doliranjem, malo po ravnome dođoh do Kostajnice. Za razliku od Dubice koja je tek malo veće selo (da se Dubičani ne uvrede) u Kostajnici nailazim na neočekivano mnogo stare arhitekture.
Zujajući internetom saznajem preko wikipedije da se za Kostajnicu zna još od trinaestog stoljeća. Grad je nastao na otočiću usred rijeke Une, a glavnina naselja pruža se uz lijevu obalu rijeke. Ime potječe od riječi "kostanj", što je jedna od starijih varijanti hrvatske riječi "kesten".
Zanimljivo mi je da je grad 2001 godine imao 2746 stanovnika, dok ih je 1910-te bilo 2090 stanovnika. Dakle, za razliku od Dubice, broj stanovnika je porastao. No to je samo brzopleto zaključivanje, jer je u Kostajnici 1991 godine bilo čak 3480 stanovnika.
Lijepo dotjerana i uređena u maniru prave dostojanstvene arhitektonske ljepotice, gradska vijećnica smještena je na gradskom trgu od kojeg se desno od nje preko mosta na Uni prelazi na Bosansku stranu.
A možda mi ta vijećnica izgleda lijepo i zato što se tik uz nju nalaza krajnje zlokobna i ni malo ljepuškasta ruševina. Na žalost, još jedan suvenir iz domovinskog rata.
Ovi plavi auti sa gornje slike idu ravno na most preko Une. Sada je to suvremeni betonski most.
No, u prošlosti beton nije bio tako lako na dohvat ruke. Tada je drvo bilo daleko pristupačnije kao građevinski materijal, pa sam na stranici www.hrvatska-kostajnica.hr naša sliku starog mosta sa podatkom da je temeljito obnovljen 1933. godine, a srušen 1967. zbog izgradnje novog, betonskog mosta.
Eto, sad dok pišem ove redove i posežem za netom kao izvorom podataka, saznajem da je Kostajnički stari grad u Hrvatskom dijelu, mada je na desnoj strani Une. Tek iza njega je granični prijelaz. To sam i primijetio dok sam promatrao stari grad s ove, lijeve strane Une, no pritisnut nespokojem da imam još podosta kilometara vožnje, i to dosta njih brdovitih, želio sam što ranije krenuti dalje s vožnjom. A ta želja mi je bila da u metropolu stignem u rane večernje sate a ne u kasne noćne.
Na spomenutoj web-stranici nalazim da je Stari grad Zrinski utvrda koja je nastala najvjerojatnije u 13. stoljeću oko koje se kasnije zbog lakše obrane razvilo i kostajničko naselje. Značajnu je ulogu odigrao u ratovima s Turcima, a najpoznatiji vladari bili su mu obitelj Zrinski.
Dakle, desno od vijećnice je Una i most preko nje koji vodi i do navedene tvrđave, a slijeve strane je župni dvor i crkva sv. Antuna Padovanskog.
Na web stranici grada Kostajnice piše da je crkva građena od 1729. do 1746. godine, a zvonik je dovršen 1799. godine. Zajedno sa vrijednim inventarom koji se nalazio u crkvi, ovaj samostanski kompleks bio je jedan od najvrijednijih sakralnih kompleksa sjeverozapadne Hrvatske. Crkva i samostan srušeni su u siječnju 1992. godine za vrijeme srpske okupacije. 1996.- 2001. traje obnova zahvaljujući izuzetnom zalaganju i ulaganju Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda kao i Ministarstva kulture, te patera Antuna Hajmilera.
Nastavljam dalje cestom uz koju je široka šetnjica s pogledom na Unu. Ona već ovdje poprima svoju modrozelenu boju, čime najavljuje svoje ljepote kojom će nagraditi putnika ako se odvaži uzvodno ju je pratiti. Iako sam zadrhtao od uzbuđenja pomislivši na sve meni znane i neznane ljepote ove, kako joj ime kaže, jedne i jedine rijeke, to putovanje sam morao odgoditi za neka druga vremena. Ostala mi je nada da ću ta vremena proživjeti možda još i ovog ljeta.
Cesta mi se odvaja od Une i ide ravno na zgradu hotela Central, te se cijepa u dva dijela obilazeći zgradu hotela.
Iako nije velika zgrada izgleda mi prelijepo. Isto tako je fino uklopljena u one dvije ulice koje ju obilaze, te gleda ravno na dolazeće putnike, kao na primjer na mene.
Možda se varam, ali dojma sam da je bio zatvoren u vrijeme moje posjete Kostajnici, mada dok pišem ove redove (II/2018) na web stranici grada sam našao raskošnu podstranicu hotela sa mogućom rezervacijom i s slikama od kojih izdvajam ovu o unutrašnjosti hotela.
Slijedeće dvije slike sam također posudio sa stranice grada. Jedna prikazuje izgled hotela davne 1926 godine, što je dosta iza gradnje, jer je hotel sagrađen 1905. godine, dok druga pokazuje kako zgrada hotela stoički podnosi poplavu koja je 2014-e poplavila cijelu Kostajnicu.
U nastavku vožnje primijetih interesantan putokaz koji mi je potaknuo radoznalost da vidim o čemu se radi.
Radoznalost je tima tim veća, jer i mi u Požegi imamo izvor istog imena. Ovaj u Kostajnici izgleda ovako:
Fina hladna voda koja ravnodušno prema nama prolaznicima i općenito prema svemu oko sebe curi, curi, curi… Pokazati će se kasnije da bih suho zlato dao za koji dec vode koja bespovratno ode u ništa, a meni mi bitno olakšala muke. No, o tom po tom!
Inače, pojam tekija označava bogomolju u kojoj se okupljaju derviši, te borave i vrše vjerske obrede. Dakle pojam ostao iz Turskog vremena. Najpoznatija tekija je svakako ona na izvoru rijeke Bune u Hercegovini (koga više zanima može to vidjeti na ovom blogu pod nazivom (Međugorje 2014 dan 08-08).
Skrenuvši kod hotela desno nastavio sam se vozuckati polako i dokono, što zbog razgledanja grada, a što u potrazi za trgovinom i/ili pekarom radi rješavanja problema ručka.
Pekaru sam našao u blizini zgrade Hrvatskog doma.
Ručak sam malčice odgodio razgledavajući staro arhitektonski ljepoticu. Prema www.knjiznica.hr u ovu zgradu je 1989 godine preseljena gradska knjižnica. Sa stranice http://www.antiqueshop.hr posudio sam sliku kako je ova zgrada nekad izgledala, no ne saznadoh godinu kad je snimljeno.
Oveći, gust zelenilom, no pomalo zapušten park sam izabrao kao mjesto današnjeg ručka.
U sredini parka bio je i glazbeni paviljon, no skupa s parkom kao da se sjećao i boljih, i ljepših dana.
I dok sam žvakao friški i ukusni burek i zalijevao ga s hladnim pivom pažnju mi je privukla ruševina točno preko puta.
Bili su to ostaci župne crkve sv. Nikole. Prema web stranici grada Kostajnica se kao sjedište župe spominje 1344. godine sa župnom crkvom Sv.Mihaela. Za vrijeme turskih ratova župa propada, a obnavlja se 1697. nakon povlačenja Turaka iz naselja. U Novljanima, tadašnjem predgrađu postoji drvena kapela Sv.Nikole kao podružnica župe kojom upravljaju Franjevci. 1706.god. osniva se nova župa, Sv Nikole, a 1714. povećava drvena kapela za potrebe župne crkve. 1771. godine počinje se graditi nova crkva, a kasnije i župni dvor. Ovaj objekt od izuzetne kulturno-povijesne i urbanističko-arhitektonske vrijednosti srušen je za vrijeme srpske agresije 1991. godine.
Na istoj web stranici našao sam snimak kao je crkva izgledala 1983 godine.
Kad sam se najeo, napio i odmorio, valjalo je nastaviti dalje. A to znači dobrom uzbrdicom od preko kilometra po sad već dobro užarenom suncu. Bilo je već jedan sat, pa mi je ova vrućina na usponu zlokobno najavljivala termodinamičke probleme, jer mi se čini da će do Petrinje još biti uspona, a i žarkog grijanja s nebesa isto tako.
Slijede slike doline Une u Kostajnici.
Jedna oštra krivina mi se, valjda, smilovala pa je skončala ovu uzbrdicu. Ujedno mi je dopustila da uputim zadnji pogled na dolinu Une jer odlazim prema zapadu na Banovinu.
Tek par stotina metara naprijed, nakon one oštre krivine bio je željeznički kolodvor Hrvatska Kostajnica. Željeznica ima svoje standarde glede probijanja kroz brda i doline, pa se ovdje prvo morala podići nakon Sunje, da bi se postupno u nastavku spuštala do Une. Kako i penjanje i spuštanje ona to radi puno blaže i nježnije nego ceste, tako se i jave neke nelogičnosti u podudaranju mjesta/grada i njegovog željezničkog kolodvora.
U skladu s tim, a i u želji da kolodvor bude što bliže mjestu čije ime nosi, nekakvo Solomonsko rješenje je smještaj Kostajničkog kolodvora na svojevrsni prijevoj do kojeg se pruga penje,a nakon kojeg se spušta.
Novo vrijeme, novi način razmišljanja, pa u dobu jeftine nafte, i forsiranja auto industrije, željeznica izvlači kraći kraj. To nije slučaj samo kod nas, tako je manje-više svuda u svijetu. Kao posljedica svega toga željeznica postaje crna ovca, problematičan sin za kojeg roditelji u očaju znaju promrsiti da bi najradije da ga nema. No, ne može se baš tako sve ukinuti i zatvoriti, dovoljan je samo trenutni hir svjetskih moćnika pa da cijena nafte ode nebu pod oblake. Tada bi se slamka spasa pronašla u tom neželjenom sinu.
Sumornu sliku Kostajničkog kolodvora dodatno zacrnjuje zavrzlama Unske pruge. Jest da je do najbliži i najpovoljniji željeznički pravac sjever-jug, no on 7 puta (slovima: sedam) prelazi iz BIH u Hrvatsku i obratno, a to je za političare na ovom podneblju nerazmrsivi čvor ( ili se nastoji takvim pokazati). Tako se danas kakav-takav promet ovom prugom odvija do Bihaća a ostatak tiho umire.
Posljedica svega ovoga je da se za ovaj kolodvor ne može ni to reći da se knjiga svela na dva slova jer on ima samo jedan jedini kolosijek. Dakle, nije riječ ni o kakvom kolodvoru, ni o kakvoj stanici, tek je najobičnije najmanje što može biti – stajalište. Nesrazmjerno raskošna kolodvorska zgrada, ostatak prošlih vremena, raskošni peron i tužni znaci na tlu koji naslućuju tračnice, davno podignute, ovaj mučni dojam samo još više pojačavaju.
Tužno vrijeme za ljubitelje željeznice!
Nakon (nazovi) kolodvora cesta i željeznica nekih kilometar i pol idu paralelno, rame uz rame. Šteta što nije ništa od ču-ču-a naišlo, mada i bez toga mi je ova paralelna vožnja uvijek posebno zanimljiva. Negdje u dubini duše imam skrivenu želj(ic)u za paralelnom vožnjom sa prugom Zagreb-Split. Tko zna, možda jednog dana…
Pruga me je pozdravila i skrenula desno prema Sunji, a ja sam nastavio ravno krajnje blagom nizbrdicom.
U mjestu zanimljivog imena zastao sam u hladovini da uhvatim dah, jer se ona krajnje blaga nizbrdica polako preobražava u krajnje podmuklu uzbrdicu. To su one uzbrdice, na prvi pogled neprimjetne, no podmuklost izražavaju osjećajem da nešto sa mnom ili s mojim biciklom nije u redu. Hladeći se u hladovini i hvatajući dah preko puta sam ugledao zanimljivi primjer ovdašnje drvene arhitekture.
Da tu ima malo većih gospodarstava sa solidnijem domovima dokaz je stara, zidana kuća, ali lijepo uređena i dotjerana.
Nakon mjesta Knezovljani slijedi napuštanje civilizacije u ulazak u brdovitu Banovinu. Iako ću susresti neka naselja, ona prava, sa trgovinama, me očekuje tek u Petrinji.
Kao da sam prošao kroz posebna vemensko-prostorna vrata i našao se na drugoj planeti i u drugom svijetu. Vrlo, vrlo rijetki znakovi civilizacije i čovjeka. Isto tako i rijetka vozila koja kao da se srame što prekidaju ovu tišinu i mir, pa nastoje se što prije izgubiti. Oko mene zelenilo, mir i tišina. cesta vijuga između brežuljaka, uzbrdice su podnošljive.
Međutim ova idila ne traje dugo jer ju kvare dvije sitnice koje postupno to više nisu.
Nije tu prisutno neko veće brdo s prijevojem, nego se to podijelilo na više manjih brda s isto toliko manjim prijevojima. Brzopleto bi se moglo zaključiti da je to povoljnije, no meni to tako nije izgledalo. Možda sam takav dojam dobio i zbog vrućine koja je bila neočekivano velika, pojačana nedostatkom bilo kakvog povjetarca koji bi me na usponima kako-tako rashladio.
Jasno da sam se, naročito na usponima, dobrano znojio, a to opet znači da sam i dobrano pio.
Postupno mi se tiha, prikrivena zlokobnost pretvorila u konkretnu zabrinutost da ću ostati bez tekućine. Valjalo, je dakle uvesti mjere štednje, pa sam se sa samoprijekornim prebacivanjem sjetio onog obilatog izvora u Kostajnici. Što bi dao za bocu, meni sada, vrlo dragocjene tekućine, barem da se polijem po glavi i tako rashladim.
Željno očekivane nizbrdice kojom sam dobio kakvo-takvo hlađenje, nekako su munjevito prohujale, pa je slijedio tko zna koji po redu uspon.
Brže, puno brže od željenog spustio sam se do nečega što predstavlja centar sela, da bi se potom, a što drugo nego, počeo penjati.
Stoički podnoseći nedaće ipak sam pusti dio moje duše da pronađe neki stupanj uživanja u oduševljenosti krajolikom. Simpatične su mi bile kuće mjesta Blinja razbacane podno brda.
A cesta ne samo da je išla uzbrdo nego je povećavala svoju strminu pa sam pri vrhu mislio da ću skočiti ravno u nebo.
Umjesto na nebo poslije prijevoja sam krenuo nizbrdo i to (ah, konačno!) nekom dužom nizbrdicom. Koje slatko zadovoljstvo, odmor i za dušu i za tijelo.
Iako sam susjednu uzbrdicu na cesti sa prethodnog snimka očima ugledao, um mi je odbijao priznati njeno postojanje. Radije sam se prepustio guštu spuštanja nego zlokobnim nedaćama. O njima kada dođe njihovo vrijeme ("Ostavite sutra brige njegove!")
I dođe to sutra u obliku uzbrdice ispred mene, strmije i zlokobnije nego što očekivah. Bila je duga tek par stotima metara, no bila je esencija svih današnjih muka na ovoj vožnji.
Nigdje ni blizu nikakvog hlada ni malog, malog, malog hladića. Ništa, samo cesta, ravno prema nebu, sve većeg i većeg uspona. Taman prošlo tri sata, sunce odčepilo grijanje na maksimum, vjetar ga se uplašio pa se skrio negdje u neke od šupljina. Tu smo samo ja, uspon i sunce.
Kad sam se, poslije par kratkih odmora da uhvatim dah i obrišem rijeku znoja, konačno popeo na prijevoj slavodobitno sam se okrenuo unazad.
Popio sam preostale kapi tekućine koje sam pronašao u termos bocama i samouvjereno pokušavao samog sebe uveličati pred još jednom pobjedom nad "okrutnom prirodom". Uspio sam u tome tek djelomično. Više sam bio svjestan spoznaje za navijeke, da si nedostatak tekućine ne smijem više dopustiti!
Nakon prijevoja cesta je jedno vrijeme manje-više ravno krivudala po obroncima brežuljaka. Dimnjaci Sisačke rafinerije koje sam ugledao u daljini pokušavali su me obodriti činjenicom da nemam više puno do Petrinje.
Nastavak ove priče možete pogledati ovdje.
Karolina II dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
Sad slijedi duuugo, duuugo, dolje, dooolje dooolje.
Prvo smo došli do Zlobina.
Prema wikipediji Zlobin je naselje na području grada Bakra, smješteno 13 km sjeveroistočno od Bakra. Zemljopisno i klimatski mjesto naginje Gorskom kotaru, ali etnički, kulturno, tradicionalno i administrativno Zlobin je primorsko naselje. Godine 2011. imalo je 316 stanovnika, a 1857. godine čak njih 625. Nadmorska visina je 777 metara.
U Zlobinu prelazimo i prugu kojom smo jutros s vlakom putovali u suprotnom smjeru.
Nakon Zlobina cesta izlazi na područje sa kojeg puca pogled na more, no istovremeno dolazi do svog najstrmijeg dijela na cijeloj Karolini.
Koji kilometar prije ove strme nizbrdice, još i prije Zlobina, osjećala se neka promjena u zraku. Miris je postajao postupno drugačiji, nekako „mediteranski“, a i njegova temperatura je rasla. Rasla je ponajviše radi vjetra koji je od onog svježeg, osvježavajućeg, postajao topliji, teži, nekako „morskiji“.
Ova nizbrdica je bila krajnje zbunjujuća. S jedne strane pogled daleko, daleko. Rijetko, vrlo rijetko sam imao prilike ovoliki prostor ispred i ispod sebe promatrati. No, s druge strane, krajnje strma nizbrdica zahtijevala je popriličan rad ruku pri kočenju, a još je trebalo paziti i na krivine i promet. Da veselje bude još veće, to je i znak „Suženje puta slijeve strane“!
Pa ti sad vozi!
Rješenje, ono kompromisno, pronašao sam u čestom zaustavljanju na kratko, tek toliko da odmorim ruke od kočenja, pregledam situaciju ispred sebe, opalim po koji snimak . A imalo se što snimati.
Opet smo se sreli sa željeznicom koja je u blizini mjesta zvanog Plase za divno čudo pronašla malo ravnog tla i tu smjestila svoju postaju.
Tim ravnim tlom okoristila se naša cesta, mada ne previše, tek par stotina metara. Dovoljno da se ruke malo odmore od kočenja, a uspavane noge vrtnjom pedala malo probude. Sve je to, ipak, kratko trajalo, jer opet nizbrdica i opet pogled u daleko. To daleko bio je Hreljin, slijedeće mjesto u ovom našem spuštanju.
Prema wikipediji Hreljin je 2001. Godine imao čak 2206 stanovnika. Nalazi se na nadmorskoj visini od 307 metara. Zanimljivo da naselje nema imenovane ulice, ali stanovništvo prepoznaje dijelove naselja (zaseoke): Solnice (centar mjesta), Pod Solnice, Palentarovo, Biljin ….U centralnom dijelu naselja nalazi se crkva Sv. Jurja iz 1794.godine.
Na jednom od onih kratkih odmora pri spuštanju, ovog puta u Hreljin, snimio sam, uz pomoć zuma, Riječku obilaznicu i komadić Bakarskog zaljeva, kojemu stremimo.
Skrenuši svoj pogled ulijevo, prema jugu, kao na tacni, mi se ukazao Krčki most, onaj isti koji se nije dao zgurati u objektiv fotoaparata jutros kad sam ga promatrao iz vlaka.
A onda iznenađenje kao grom iz vedra neba. Naišli smo na – kocke!
Bile su na jednoj lakat krivini koja je i onako veliku strminu još više pojačala. Krivina, strmina, kocke, e to je već previše! Digao sam ruke od svega, sišao s bicikla, te mirno i dostojanstveno prepješačio ovu kaldrmu, obuzdavajući bicikl da sam ne nastavi putovanje prema Rijeci.
Nakon Hreljina, centar mjesta pod imenom Meja (namjerno imena mjesta govorim u nominativu jer nisam siguran kako to treba zvučati kad se provede kroz padeže, kao ono Plase na primjer), ostao je nekako iznad nas, tako da ga jedva snimih, obzirom na zelenilo.
Slijedila je dvojba, srećom kratkotrajna. S jedne strane te dvojbe bio je pravac preko Krasice i Škriljeva do Vitoševa (što jest dio Karolinske ceste) – crvene točkice na donjoj karti. Pravac malo dulji, ali s bitno manje gore-dolikanja.
Suprotno njemu postavio se pravac spuštanja do Jadranske magistrale, pa po njoj blago, ali dugo gore do tog Vitoševa (što je izgrađeno poslije Karoline) – plave točkice na donjoj karti.
Prvi je lakši (pretpostavljam), no drugi je daleko egzotičniji zbog tog Bakarskog zaljeva.
I bi izabran drugi!
I tako skrenusmo desno i ne bi dugo a već se oduševismo zbog te odluke (biće vremena kasnije, pa ćemo i proklinjati istu tu odluku – a što ćeš, tako je to u životu "Čašu meda ni'ko ne popi, a da je čašom žući ne začini!"). Pogled na zaljev je bio fantastičan. Do te spoznaje došli su graditelji ceste još davno, pa su izgradili svojevrsni vidikovac uz cestu.
Gledajući dolje desno na donjoj slici vidi se Jadranska magistrala prema jugu čiji obilazak ovaj put ostavljamo za neka druga vremena.
Maknuvši pogled malo prema sjeveru osim magistrale, ispod nje je bila lokalna cesta za Bakar i(li) za tvornicu koksa, čuvenu Koksaru. I dan-danas mi je dilema da li tom cestom i mi, obični smrtnici, možemo do Bakra.
Podignuvši pogled malčice u smjeru sjevera, vidi se navedena koksara i grad Bakar iza nje. Dobro sad, vidi se tu još što-šta, i spoj naše ceste s magistralom, i magistrala i Riječka obilaznica… Tu je negdje i željeznica. Sve u svemu gužva na kvadrat! A sve sami strmi teren.
Dok smo se mi tako znojeći uživali u pogledu na zaljev s visine, netko se po njemu rashlađivao sa gasom do daske na "morskom skuteru".
Gledajući s ovog vidikovca, s druge strane zaljeva je luka za tankere riječke rafinerije pa i oni učestvuju u ovoj općoj gužvi u ovom zaljevu i oko njega.
A sad sam grad Bakar.
Prema wikipediji u13.st. se spominju imena Bukar i Bkri te talijanski naziv Buccari. Ime grada se po prvi puta susreće u Vinodolskom zakoniku (1288.), a postoje pretpostavke kako je nastalo zbog blizine obližnjeg rudnika bakarske rude ili od riječi bukara koja označava drveni vrč oblikom sličan Bakarskom zaljevu. Povijesna jezgra grada (proglašena spomenikom kulture 1968.), podijeljena je na dva dijela: stariji, gornji, tzv. „Grad“ u kojem se razvilo naselje opasano gradskim zidinama i donji dio koji se sastoji od predjela „Zagrad“ i „Primorje“.
Godine1849. je osnovana pomorska škola, a 1875. Hrvatsko brodarsko društvo.
Godine 1883. izgradnjom željezničke pruge Karlovac – Rijeka, Bakar počinje gubiti važnost zbog preusmjeravanja lučkog prometa na Rijeku. U 20.st. započinje njegova industrijalizacija izgradnjom koksare koja umjesto razvoja donosi ekološku devastaciju cjelokupnog zaljeva (zatvorena 1995.), a današnje malo brodogradilište još služi za gradnju i popravke, uglavnom, ribarskih brodova.
U staroj zgradi, uz samu obalu mora, smjestio se hotel Jadran, sagrađen još u doba Austro-Ugarske.
Sad smo sišli s Jadranske magistrale i, skrenuvši desno, i dalje uzbrdo, nastavili prema putokazu koji pokazuje smjer za Zagreb. Sunce se, izgleda, malčice naljutilo na nas jer smo se drznuli veći dio ovog dana provesti u ugodnoj svježini Gorskog Kotara, pa je u ovo rano poslijepodne (oko 3 sata) odlučilo nadoknaditi zračenje topline koje nam je „izostalo“ ranije. Stoga je, barem se meni tako čini, grijalo nemilice kao da će svaki čas eksplodirati.
A mi još uvijek guramo bicikle uzbrdicom koja nema nakanu skoro prestati.
Da si malo tu paklenu atmosferu ublažimo, počesto smo stajali i pri tome se okretali ka Bakarskom zaljevu koji je bio iza nas.
Pri tome smo imali pogled i na Bakar, ovog puta iz drugog ugla.
Iz ove pozicije, na kojoj trenutno odmaramo, imali smo, kao na dlanu, stari dio Bakra, znanog pod imenom „Grad“ opasan zidinama.
Malo dalje, točnije malo niže, prema moru je donji dio Bakra „Zagrad“ i „Primorje“.
Cesta kojom idemo beskonačnom uzbrdicom, sa koje snimih gornje snimke, izgleda ovako,
a gore desno, skoro nebu pod oblake, je Riječka obilaznica
I konačno, ah konačno, došli smo do kraja ove uzbrdice, te na semaforu skrenuli lijevo sa ove široke, ali prometne prometnice. Već mi je bilo dosta te mješavine prometa, uzbrdice i gužve. Da je barem jedan od ta tri učesnika izostao, ovo penjanje bi bilo barem duplo lakše.
U stvari smo ponovo izašli na Karolinu, kojom smo napustili spuštajući se na Jadransku magistralu.
To znači da je cesta (opet) uska, da je podzid kameni, a ne betonski, da je gore iznad podzida željeznica. Spuštamo se (ah, konačno spuštamo) prema nekud što će u konačnici biti Rijeka, iako to trenutno tako ne izgleda.
Tu je ona „prkos kuća“ čiji vlasnik se, u vrijeme gradnje željeznice, nije dao nagovoriti na preseljenje, pa su je građevinci morali nekako „zaobići“ . Navedena željeznica tu ima krivinu pa ja nekako nagnuta nad kućom što djeluje nekako psihodelično naročito kada, u slučaju crvenog signala, vlak stane nagnut prema, i nad, kućom.
Čuvena Karolina, pregažena vremenom, ovdje dobiva krajnje lokalni karakter, i količinom prometala, i svojom širinom. Ima to i neke prednosti, barem za nas bicikliste, jer nam, kao takva, postaje idealna za vožnju.
Da bi ušli u grad trebamo preskočiti auto-cestu, ovdje nazvanu Riječkom obilaznicom. Ili se provući ispod nje za koju su se varijantu odlučili građevinari. Debelu, ali deeebelu hladovinu betonskih vijadukta održavali su iznenađujuću svježinu u kojoj smo malo poduže odmarali, dolazeći do daha.
Praktično već u samoj Rijeci, mada u njenim gornjim predgrađima, valjalo nam je prijeći željeznicu ne pretjerano dugim mostom. No zato je ta željeznica bila duuuuboko ispod nas u kanjonu.
Na već ranije spomenutom članku sa zeljeznice.net autor navodi da je „Most povijesno poznat i po tome što su curice koje bi nepažnjom postale "roba-s-greškom" ovdje znale okončavati svoje nesretne živote (ili se tako bar priča). Ja sam poznavao gospođu kojoj je otac kad je (s njegovim dopuštenjem) išla u posjet zaručniku, očinski brižno rekao: "I ako se ne vratiš kakva si otišla, tamo ti je most na svetoj Ani!"
Sjurivši se nizbrdicom kroz izuzetno živi promet stigli smo u Rijeku na mjesto odakle smo jutros krenuli.
Sin mi je, na kraju svega ovdje opisanog, dao kompliment u obliku komentara da nisam mogao bolju vožnju smisliti za popularizaciju ovakve vrsti biciklizma. Pa eto narode, ako u sebi imate iskricu želje za biciklom, a htjeli bi provjeriti da li će se rasplamsati ili ugasiti, evo vam prijedloga za vožnju pa probajte.
Kod mog suputnika iskra se rasplamsala pa smo nedugo od ove napravili još jednu vožnju po povratku kući.
četvrtak, 15.02.2018.
Krasno između 20 godina II dio
Za povratak na I dio ove priče kliknite ovdje.
Drugi dan
Kartu drugog dana putovanja možete vidjeti ovdje.
Uvijek me posebno dojmi koliko stvari se može spakirati i voziti biciklom, dakle snagom svojih mišića. Sinoć smo se raširili u, i oko šatora, a sada smo sve to spremili i stavili na bicikle!
Valjalo nam je sada suprotnim smjerom nazad prema magistrali. To znači prvo se provući ispod nje, potom se popeti na nju i njome proći preko kampa.
Obzirom da je sredina lipnja, dakle tek je predsezona, gostiju u kampu nije bilo baš puno, a i oni koji su tu, zbili su se uz stijene u potrazi za hladovinom (kao i mi sinoć) tako da je središnji, čak i parcelizirani, dio kampa prazan u očekivanju udarne sezone.
Toliko o kampu!
Vraćali smo se onaj kilometar do raskrižja, da bi pozdravili, sada s desne strane, cestu za Oltare. Svaka joj čast, jučerašnje spuštanje njome bilo je nezaboravno, no, mi smo nastavili ravno prema Senju uz okomitu stijenu koji pedalj desno od nas.
Još jedan kilometar vožnje nakon navedenog raskrižja da bi skrenuli u mjesto Sv. Juraj na doručak i popunjavanje rezervi hrane i pića. U nečemu što bi trebao biti centar ovog mjestašca, tik uz more, pronašli smo klupu i raširili trpezu hranom i pićem upravo kupljenim u obližnjoj trgovini. Tako smo, dokono grickajući i zalijevajući doručak, uz miris soli promatrali mir oko sebe.
Možda je tomu uzrok malo mjesto sa svojim usporenim mentalitetom „polako ćemo i lako ćemo“, a možda i jutro kao granica između kontemplativnog mira noći, i užurbane realnosti dana, a možda i jedno i drugo. Bilo kako bilo, dojmio me taj mir i spokoj nepriličan uzavreloj mahnitosti modernog vremena prisutan tek kojih par stotina metara gore na magistrali. Ako bih htio, ako bi se na to malo skoncentrirao, mogao sam čuti uznemireno zujanje prometala na magistrali. Ali mi se to nije dalo. Radije sam i dalje svojim čulima upijao ovaj mir i spokoj iz nekog drugog vremena i sa neke druge planete.
No, opet se sjetivši jedne od osnovnih ironija života, da sve što je lijepo u životu kratko traje, pokrenuli smo se, vratili sa „sada i ovdje“ te krenuli put Senja. Do njega imamo nekih desetak kilometara, a kako nam je more s lijeve strane, desno od nas osim stijene i kamena nećemo bog zna zanimljivo što vidjeti.
A da tih desetak kilometara i nije nešto mnogo, barem ne zrakom, pokušala nam je predočiti Senjska tvrđava ukazavši nam se ispred nas. Uz pomoć zoom objektiva na fotiću, izgledala nam je još bliža.
No teorija je jedno, a praksa sasvim nešto drugo, pa ćemo trebati dosta vremena za odvoziti te kilometre nego se to na prvi mah čini. Dobro, istini za volju treba priznati da se nismo pretrgli žureći, naprotiv! Dodatno vrijeme smo gubili čekajući priliku da pređemo cestu na lijevu stranu u porivu za vidjeti nešto zanimljivo i opet čekati za prijelaz nazad radi nastavka vožnje. Jer, rekoh već da na desnoj strani ništa zanimljivo ni spomena bitno.
Tako je kamena ograda na lijevoj strani ceste umjesto metalnog branika, sa pretpostavkom ponora iza, privukla moju pažnju.
A iza te kamene ograde, točnije ispod, pravo otkriće. Mala, ali prekrasna pješčana uvala stisnuta između strmih stijena. Da je prekrasna to je davno prije mene netko uočio i napravio kamp na tom mjestu. Imajući u vidu debelu hladovinu borova tek koji metar od mora, mjesto za kamp je idealno. Ovako iz daleka i s visine promatrajući, čini mi se da je do tog zaključka došlo dosta ljudi sudeći po popunjenosti. Čak se neka ekipa spremala gumenjakom i, čini mi se ronilačkom opremom, otisnuti na, i u, more.
Spoznaja za neki slijedeći put kad budem prolazio ovuda, svratiti za konak. Čini mi se da vrijedi probati.
Obzirom da je još uvijek bilo jutro, mada već pri kraju, sunce sa istoka, negdje desno iza nas, obasjavalo je susjedni otok Krk preko mora, iako smo, zbog brda i stijena, mi i dalje bili u jutarnjoj hladovini.
Ipak dođosmo to Senja i njegove tvrđave. Za razliku od prije 20 godina, ovaj put moj suputnik i ja nismo ni trenutka dvojili, te smo skrenuli prema njoj.
Smjestili smo se, zajedno s biciklima u hladovinu lijevo od tvrđave i krenuli u posjet k njoj, na smjenu. Moj red na obilazak utvrde doći će kasnije, pa sam sad ostao sam s biciklima.
Sam ali nikako i usamljen.
Prvo sam koju riječ nijemo popričao s borovima oko utvrde.
Nisu bili pojam kršnoga i visokoga, naročito onaj drugi, kakvi su bili oni koje smo jučer sreli s druge strane Velebita pentrajući se na Oltare. No zato njihova priča nije bila ništa manje zanimljiva. Obzirom da je tu uz njih čovjek već stoljećima nešto gradio, rušio, dolazio i odlazio priča je bila sve samo ne dosadna.
Njihovoj priči su se pridružili i golubovi sa svojim komentarima, jer su imali tu privilegiju da na zbivanja, onako s visine, imaju puno bolji uvid.
Priča počinje još 1558. godine kada je tvrđava imena Nehaj, kako se i danas zove, sagrađena pod nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića i kapetana Herbarta VIII. AuerspergaTurjaškog. Radi djelotvornije obrane Lenković je dao do kraja porušiti sve crkve, samostane i zgrade izvan zidina Senja kako se u njima ne bi mogli utaboriti neprijatelji. Tako su za gradnju Nehaja porušeni crkva i samostan Sv. Petar i templarski samostan Sv. Jurja s istoimenom crkvom, čiji su temelji kasnije otkriveni u prizemlju Nehaja. To uz pisane dokumente potvrđuju i dijelovi arhitekture, natpisi i druge starine ugrađene u zidine današnje tvrđave.
Ima kockasti oblik, a orijentirana je prema stranama svijeta. Visoka je 18, a široka 23 m. U nju se ulazilo stepenicama preko drvenog mosta kroz uska dvostruka vrata. Zidovi su debeli od 2 do 3,30 m, prema vrhu se sužuju, a završavaju s kruništem na kojemu je pet malih ugaonih kula. U zidinama se nalazi oko stotinu puškarnica i jedanaest velikih topovskih otvora.
Također se u unutrašnjosti nalazi i cisterna – zdenac.
U prizemlju s desne strane nalazilo se ognjište, a uokolo prostorije za vojnike i oružje. Ovdje se vide temelji male ranoromaničke crkve Sv. Jurja iz XI . st.
Na prvom katu su bile prostorije za časnike i zapovjednika tvrđave. Na drugom katu je bila smještena topovska bitnica od 11 teških topova, a danas se ovdje održavaju renomirane kulturne i glazbene priredbe, znanstveni skupovi i druga kulturna događanja.
Vrh tvrđave služi kao vidikovac. Odatle su budne straže promatrale prilaze Senju s kopna i mora, te primale dimne i svjetlosne signale od svojih suradnika s otoka i obale.
Služila je kao vojna utvrda uskocima koji su je koristili kao mjesto s kojeg su branili grad Senj te pripremali napade na Turke i Mletke.
Istine i poštenja radi, moram napomenuti da mi je ovoj priči pored borova i golubova pomogla i wikipedija.
A onda je došao moj red za obilazak.
Prvo sam se popeo na vrh sa kojeg sam promatrao okolicu. Uvijek mi je bilo zanimljivo naći neki vidikovac negdje gore na visini, pa s njega promatrati gdje sam i odakle to došao i kuda nastavljam.
Iznenadio sam se da mi je Senj, ovako promatran u cjelini, izgledao dosta velik, pravi grad.
Shvativši da Senj promatram sa zidine koja pravi hladovinu našim biciklima i mojemu suputniku, pružih ruku s fotićem da ih uhvatim objektivom. Sam svojim očima zbog širine zida to nisam mogao napraviti.
Gledajući s druge strane grada imao sam k'o na dlanu pogled prometnice kojom smo došli, i pogled na prometnicu kojom nastavljamo put. Čak se tamo negdje u daljini nazirao i Vratnik, prijevoj na koji se penjemo. Dakle, nakon obilaska tvrđave valja nam se vinuti nekih 700 metara u visine, koliko iznosi nadmorska visina prijevoja.
Da je Senj pravi grad, pokazuje i pravi nogometni stadion.
Napravivši više-manje krug po vrhu tvrđave pozdravih Senj jednim panoramskim snimkom i krenuh dolje u unutrašnjost tvrđave.
U tu unutrašnjost sam se spuštao kamenitim stepenicama u kamenitom hodniku, bez prozora ali i bez ikakvog rukohvata. Uvijek sam se ježio ovakvih stepenica jer u slučaju da se potepem, nemam se ni za što uhvatiti, pa slijedi kotrljanje. A možda je graditelj tvrđave zaključio da će rukohvati usporiti brzinu penjanja ili spuštanja, tko zna!?
U samoj sredini tvrđave u sredini je bio kvadratičan otvor s pogledom na nebo, a na samom dnu ispod tog otvora je iskopan bunar.
U hodnicima oko tog bunara/zdenca tamo negdje gdje se nekad smjestila vojska s oružjem danas je uređeni restoran.
Prije nastavka puta prema Vratniku svratili smo u Senj po opskrbu tekućinom. Eto, potrefili smo da je naša trgovina tik do gradskih vrata kroz koja se, nakon putovanja Jozefinskom cestom, ulazilo u grad Senj.
Velika gradska vrata izgrađena su 1779. godine, a današnji izgled potječe iz 1843. g. Na samom vrhu vrata nalazi se kruna s kružnim poljem, a u sredini su uklesane riječi Josephinae Finis, što znači svršetak Josipove (Jozefinske) ceste koja je počinjala u Karlovcu, te je preko Josipdola, Kapele, Jezerana, Brinja, Žute Lokve i Vratnika završavala u Senju.
Dakle, valja nama Jozefinom preko Vratnika.
Već i u zaleđu Senja počinje se sa uzbrdicom, koja će nas uporno pratiti sve do vrha prijevoja, do kojeg ima 14 km. Matematika veli da za 14 kilometara i 700 metara visinske razlike treba uspona od 5%. Brzopleti, lakonski komentar bi bio – pa i nije strašno. Možda i ne bi bilo da nismo natovareni svom opremom, vjerojatno bi tada i vozili, makar s odmaranjem. Ovako smo zadržali ta odmaranja a vožnju zamijenili laganim pješačenjem, pa smo uz ugodno čavrljanje sve u svemu, bruto, sa odmorima i ručkom, do Vratnika potrošili nešto malo više od 5 sati.
Pola od tih 14 km cesta vijuga uz nekakvu suhu vododerinu, koji valjda zimi, ili u rano proljeće postaje žuboreći potok. Ta se vododerina na karti može pronaći pod imenom Senjska draga. U drugoj polovici tih 14 km cesta se uljudno pozdravlja sa tom vododerinom, pa se u cik-cak formaciji, malčice povećanog nagiba, serpentinama penje do prijevoja. Dakle u drugom dijelu nam se život komplicira povećanom uzbrdicom, ali i olakšava povećanom hladovinom, nastankom pojave prave borovine za razliku od niske, mršave makije koja je u Senjskoj Dragi.
U tih 14 km do Vratnika naišli smo na dva mjesta. Bolje reći na dvije table koje smatraju da su bukvalno kuća-dvije dovoljne za status mjesta. Prvo su to Matešići, nekih 3 km od Senja, a drugo mjesto je Sv. Križ, nekih 6 km od Senja.
Otprilike kilometar iza Sv. Križa cesta se odvaja od Senjske drage i oštrom krivinom u lijevo s povećanim nagibom kreće u penjanje prema Vratniku.
Što zbog sunca, što zbog dosta proteklih sati od doručka, naši su se želuci počeli opasno buniti i zahtijevati njihovu dopunu. Sjećam se da je tu negdje prije 20 godina bio restoran u kojemu smo dobro jeli, pa sam to priželjkivao i ovaj put.
Želja mi se ispunila.
Parkirali smo bicikle uz velike saksije sa prekrasnim cvijećem, te zasjeli za stol odmah iza tih saksija te polako guštali u pivu i Zagrebačkom odresku.
Prema onoj "kad sam gladan ništa mi se ne radi, a kad se najedem samo mi se spava" razvukli smo vrijeme nakon posljednjeg zalogaja podosta, pa smo se jedva prisilili na nastavak puta.
Slijedili su brojni cik-cakovi ceste, pa nam je sunca bilo čas s lijeve, čas s desne strane. Grijalo je dobrano, na momente mi se činili da pregrijava pred kišu, što će se kasnije, na žalost, pokazati ispravnom procjenom. Slijedili smo hladovinu sada već povisokih borova, pa bilo ona na lijevoj ili na desnoj strani ceste, Išli smo pješice, gurajući bicikle, pa skoro da mi je izgledalo bolje da pješačimo lijevom stranom, jer sam vidio vozila koja mi dolaze u susret, za razliku kad se približavaj s leđa (kad hodamo desnom stranom).
Prijevoj se sada dobrano približio, izoštrio, te je izgledao da ga skoro možemo rukom dohvatiti. Iako je to varljivo, ali izgledalo mi je da bi za čas bi bili gore kad bi popriječili kroz šumu.
Suprotno goleti dolje uz more, iako još uvijek južna strana, ovdje je sve bilo posuto gustom, jako gustom šumom.
Ali do prijevoja ima još oho-ho. Da nam na neki način ublaži muke, osnaži tijelo i obodri duh pobrinula se izvorska voda na izvru pod imenom Carsko vrilo. Dok smo se osvježavali na izvoru, promatrali smo staru, ali dobro uređenu (barem izvana) kapelicu.
Ako mu je vjerovati, Internet veli da se ispod prijevoja Vratnik, u mjestu Majorija, uz cestu Vratnik - Senj, nalazi fontana koja zahvaća izvor velebitske pitke vode. Ova fontana je poznatija pod nazivom "Carsko vrilo". Izgrađena je u klasicističkom stilu. Na njenoj južnoj strani uklesan je natpis: CESARSKO VRILO FERNINAND I CESAR AUSTRIJANSKI 1837 Naumio i izveo J. Cajet. Knesich C. Kr. major.
Isti natpis uklesan je na zapadnoj strani na latinskom jeziku, a na sjevernoj strani na njemačkom. Fontana je izgrađena u vrijeme radova na osuvremenjivanju prometnice od Karlovca do Senja u razdoblju od 1833. do 1845. godine. Radovima je upravljao major Josip Kajetan Knežić, rodom iz Petrinje.
Spomenuta prometnica od Karlovca do Senja je u prometnoj geografiji poznata kao Jozefinska cesta. Major Knežić bio je poznati graditelj cesta u kršu. Za vrijeme gradnje ceste između Vratnika i Senja imao je major Knežić svoje sjedište u jednostavnoj, prizemnoj graničarskoj kući prekrivenoj šimlom južno od Vratnika. U kući tlocrtne veličine 10 x 10 m bio je smješten ured i stan. Tu je prizemnicu narod prozvao "Majorija", a ona svjedoči o skromnim prilikama u kojima je Knežić stvarao svoje veliko djelo. Kasnije je cijeli zaselak dobio naziv Majorija.
Obzirom da slika govori više nego tisući riječi evo kako je dotični izgledao (sliku posudio sa www.cro-eu.com).
Ma sve ima svoj kraj, pa tako i ovo penjanje. Konačno prijevoj!
Sada slijedi poduže guštanje, odmaranje, rekapitulacija.
Sa prijevoja smo pogledali more i Senj dolje ispod nas. Da imamo oko sokolovo, mogli bi vidjeti ona vrata na ulazu u Senj i tvrđavu s koje sam, prije nekih 5 sati, snimio ovo mjesto gdje se sad nalazimo.
No , za razliku od prije 20 godina kada nas je na prijevoju dočekao mirni povjetarac sada kao da je prijevoj bio ulazak u neki podzemni svijet, pravi had. Odmah iza prijevoja, prema kopnu se tako zacrnilo na nebu, da su jedino munje, koje ga tu i tamo proparaju, bile neka svijetla točka. Od smjera kopna kroz klanac na prijevoju je puhao orkanskom jačinom hladan i krajnje podmukao vjetar.
A nama valja u nastavku kroz taj pakao!
Malo pada, pa ne pada, malo puše, pa malo jako puše. Stali smo, izvadili kabanice i nastavili. Meni s tom kabanicom slijedi dodatni problem. Znojim se ispod nje, pa u konačnici budem jednako mokar kao i bez nje na kiši. Sve u svemu tih 25 i nešto kkilometara do mjesta odakle smo jučer ujutro krenuli, prešli smo šutke, vozeći, sve u nadi da što prije okončamo ovu torturu. Šteta, jer smo prolazili pravom, iskonskom, nepatvorenom Likom. Osjetio sam to barem nosom ako ne ostalim čulima.
Zanimljivo da je i prije 20 godina bilo nekako slično. Razlika je bila u tome da je količina kiše koja nas polagano i stalno manje-više danas zasipala, onda se sasula u 15-tak minuta jednim jakim pljuskom. No, ipak je cijelo vrijeme od Vratnika bilo procjenjivanje 'oće li pasti, neće li pasti uz strepnju što ako se to dogodi na vjetrometini gdje se nemamo gdje skloniti.
I tako od putovanja tim dijelom Like ni onda, a ni danas nema snimaka. Valja sačekati slijedeću godinu sa sedmicom na kraju, dakle 2027-mu, pa ispraviti ove propuste.
Sad, kad ste sve proćitali, slike s ovog putovanja možete vidleti ovdje.
utorak, 13.02.2018.
Krasno između 20 godina I dio
Slike sa ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Prvi put je slučajnost, drugi put je podudarnost, a treći put je navika.
Godine koje završavaju sa sedmicom izgleda imaju poseban status u mome životu. Tako, sada već, davne 1987-e sam se , uplovivši u bračne vode sa životnom, svojom suputnicom, uputio u biciklističku avanturu, na stranicama ovog bloga opisanom pod naslovom „Medeni mjesec“. Dekadu nakon, 1997-e sam s istim suputnikom u dva dana odvezao turu o kojoj ova priča govori, da bi, još dvije dekade poslije, 2017-e istu tu turu odvezao s našim sinom.
Da osim te sedmice, i odvoženoj turi dodijelimo status navike, pobrinuo sam se sam kad sam ju odvezao 2009-e, u jednom danu. Ona je detaljno opisana na stranicama ovog bloga pod naslovom „Vožnja druga oko Otočca“ te o njoj ovaj put neću trošiti riječi, trud i vrijeme.
Dakle slijedi priča o dvije ture vožene istim putem ali s vremenskom distancom od 20 godina.
Prvo, o samom putu. Krenulo se iz Otočca, ili koji kilometar prije, te preko Krasnog se spustilo do Sv. Jurja, pa preko Senja se popelo na Vratnik, da bi se s njega kroz Kompolje završilo tamo odakle se jučer ujutro krenulo.
Prvi dan
Kartu putovanja prvog dana možete vidjeti ovdje.
Dok smo prije 20 godina krenuli i završili u Otočcu, u ovo doba smo to činili iz Čovića, sela 10-tak km istočno od Čovića, smještenog, skoro bi se moglo reći, u sred srede Gackog polja.
Stoga je cesta, široka i s crtama u sredini i sa strane dotjerana, pičila ravno k'o strijela prema zapadu u želji da što prije dotakne Otočac. Za razliku od nje, mi sa baš i nismo žurili, naprotiv! U žurbi često nešto promakne za što se kasnije žali. Stoga smo, mirno i lagano vrteći pedale, pustili svježinu jutarnjeg mira Gackog polja da nam škaklja lice i draži nosnice. Miris i svježina ovdašnjeg jutra, u smjesi s kontemplativnim mirom, bio mi je original nedoživljen u gradskim sredinama Lijepe naše.
Iako se to na prvi pogled ne primjećuje, livada kao i svaka druga, hala s ogradom nas izvješćuje da smo pred sportskim aerodromom Otočac. U to nas uvjeravaju parkirani avioni, bolje rečeno njihovi (posmrtni) ostaci. Iako nisam ekspert za avijaciju čini mi se da je prvi suvenir iz domovinskog rata, dok je drugi DC-3 puno stariji. Za njega se sjećam da se sunčao na ovom Ličkom suncu i prije 30 godina dok sam sa svojom, onda svježom, životnom suputnicom po prvi puta biciklom posjetio Gacko polje.
Onaj kontemplirajući mir se tiho povukao prepustivši gradskoj vrevi da pokaže svoje lice kad smo stigli u Otočac.Iako nije neki veliki grad, ipak je središte i polja u kojemu se nalazi, a i šire, jer uz Gospić čini dva najveća Lička središta.
Na zgradi u kojoj je Gacko pučko učilište, vidi se pečat Austro-Ugarske arhitekture, koji se često susreće u Hrvatskoj a i šire na ovom prostoru.
Otočac (još) nije tako veliki grad, pa nema (još) obilaznicu, već cijeli promet prolazi glavnom ulicom u pravcu istok-zapad.
U želji da se opskrbimo hranom i pićem svratili smo u veliki Konzum sa čijeg sam parkirališta snimio dvije građevine. Prva je velika zgrada koja svojim oblikom podsjeća da je puno, puno decenija prošlo od njene izgradnje, mada je, zbog obnovljenog ruha, izgledala još uvijek čilo i dostojanstveno. Tek zujajući internetom, dok pišem ove redove, saznadoh da gledam pozadinu Gradske kuće grada Otočca.
Druga građevina je stara pravoslavna crkva sv. Georgija, izgrađene 1863 godine, na kojoj je fasada počela pokazivati znake umora.
Nekako blizu ovog mjesta gdje je sada veliko parkiralište i još veći Konzum prije 20 godina je bila mala oronula kućica ispred koje smo toga jutra napravili posljednje pripreme prije polaska. Danas, kojih par desetaka metara dalje, ispred velikog Konzuma, snimih naše bicikle iz ovog doba.
Gledajući onda i sad u opremu i bicikle, uviđam znatnu promjenu, a valjda i napredak, u tih 20 godina. Sad mi izgleda (pre)hrabro, na granici ludosti čak, na Rog Maraton s gumama širine col i četvrt natovariti toliki teret, zajedno sa mnom. No, bio teret veliki ili ne, Maraton je izdržao!
No, vratimo se mi ponovo u ovo današnje doba. Nakon centra grada, valjalo je starim, kamenim mostom preći rijeku Gacku.
Dok rijeka prolazi gradom, kultivirana je kamenim ogradama umjesto nasipa u slučaju povećeg vodostaja. Nakon prolaska grada prepušteno je rijeci na volji da se širi koliko god hoće.
Istini za volju treba reći da je ovo što se vidi na gornjim snimcima tek dio Gacke. Prije više od pola stoljeća ispod ovog starog kamenog mosta, sa kojeg moj suputnik i ja promatramo rijeku, protjecalo je puno više Gacke. Dio nje je završavao u nedalekom Švičkom jezeru a dio je ponirao u zemlju kroz ponore. Zbog sve veće žeđi za električnom energijom 1965 godine su veći dio Gacke preusmjerili prije Otočca tunelima i umjetnim betoniziranim vodotokom do hidroelektrane Senj. Eto, od tada tek nešto više od skromnog curka se nekako dokotrlja do Otočca. Iako i taj curak u vrijeme otapanja snijega zna narasti do prijeteće veličine – tome su svjedoci oni nasipi u obliku zida.
Nakon izlaska iz Otočca i prelaska sadašnja auto ceste A1, u selu Švica nailazimo na dva mosta preko – ničega, odnosno preko starog vodotoka Gacke.
Stari, koji sada uglavnom ničemu ne koristi, i novi preko kojeg nastavljamo naše putovanje prema Krasnom. Iako će zvučati nostalgičarski, no meni je stari, sa svojim lukovima nekako ljepši. Novi je sagrađen u maniru minimalističkih troškova, prosto i ravno, pa mi je stoga nekako bezličan, da ne velim, bez duše.
Na izlazu iz sela dolazimo do ostataka male, stare hidrocentrale, sagrađene 1935 godine na mjestu gdje je do tada snaga vode iz Gacke pokretala pilanu.
Do ostataka bivše strojarnice se može pješice doći preko mosta širine tek metar.
S mosta se lijepo vidi suho stjenovito korito po kome vode Gacke odavno ne žubore, a desno od korita je betonski kanal koji je nekad davno odvajao vodotok prema strojarnici.
Dok smo moj suputnik i ja šetuckali po tom mostu, naše smo bicikle naslonili na staru kuću koja neodoljivo liči na zgradu Švičke hidrocentrale snimljene 1935 godine (sliku posudio sa www.cro-eu.com)
Pri vožnji se biciklom događaju potpuno neočekivane stvari koje (i) zbog izostanka očekivanja, znaju do potpunosti razgaliti i oduševiti. Jedan od priloga koji dokazuju tu tvrdnju dogodio se ovdje prije 20 godina. Moja suputnica i ja smo nekako tada, jasno slučajno, potrefili termin putovanja baš kada je hidrocentrala Senj imala nekakav remont. Da se taj remont obavi, potrebno je zatvoriti pipu da voda ne dolazi. E sad, kako te pipe nema na izvoru Gacke i kako ta voda curi i teče i prije nego se čovjek pojavio, ostalo je Gacku vratiti na stari tok, dok se posao oko remonta ne završi.
I tako se potpuno neočekivano, i za nas, a vjerujem i za mještane, sa pješačkog mosta umjesto statičkog sivila stjenovitog suhog korita, mahnito se smjenjivala modrina kristalno čiste vode sa bjelinom pjene kratkotrajno nastale uslijed miješanja te vode sa zrakom.
Kao i onda tako i u današnjem nastavku puta nismo dugo vozili, jer nailaskom uzbrdice, koja je znatna i po usponu i po duljini, krenuli smo prvo današnje duže penjanje. Pri jednom od odmora uz ogradu ugledali smo stado ovaca iz kojeg se izdvojilo radoznalo janje koje je ljubopitljivo dotrčalo do nas. Promatrajući ga postade mi potpuno jasna izreka: "Umiljat' k'o janje!"
Napustili smo zadnje kuće mjesta i uzbrdicom, nepromijenjenom, nastavili krivudati. Kad se drveće sa granama razmaknulo, ugledali smo omanje polje ili oveću dumaču u kojoj je "stara" Gacka, ona od nekad davno, ponirala i samo sebi znanim podzemnim putem završavala u Jadranu.
Slijedi dug uspon, srećom asfaltiranom, cestom koja krivuda u potrazi za prostorom. Nama povoljna okolnost je što nam je s desne strane pogled na „tamo negdje dolje“, pa se Lički pejzaži smjenjuju jedan za drugim. Lijepo ih je gledati, no često, jako često zastajkujemo što u konačnici naše sporo pješačenje uzbrdo čini još sporijim.
Da ljepota u Lici nije samo „tamo daleko“ vidim ako pogled spustim tek koji pedalj od sebe.
Ignorirajući preporuku putokaza za skretanje lijevo prema Kuterevu (ostavljeno za neku drugu vožnju u neko drugo vrijeme) nastavili smo ravno i dalje se penjući prema Krasnom. Neko vrijeme kasnije, valjda da nam pokaže da na naše neskretanje prema njemu ne uzima za zlo, Kuterevo se ukazalo svom svojom veličinom i ljepotom.
Negdje od prilike na ovom mjestu, ili malo dalje, prije 20 godina situacija je izgledala ovako:
Od skretanja za Kuterevo pa do prijevoja onda asfalta nije bilo, a obzirom da je bila Velika Gospa, a Gospa od Krasna je veliko svetište ovih krajeva, pored nas je masa ljudi išla na Krasno. No, za razliku od nas, oni su to činili autima, pa su nam za uspomenu ostavljali dignutu prašinu. Da veselje bude veće, ili da može još i gore, ja sam na svom krhkom Maratonu probušio gumu. Tada nisam bio toliko pametan i oštrouman, kao danas, pa nisam u priboru nosio rezervnu zračnicu, nego samo pribor za krpanje. Dakle, slijedilo je krpanje gume u oblaku prašine.
Dok sam se borio sa gumidefektom, moja je dokona suputnica pronašla pravu divlju ciklamu. Vidjevši ju onako zgodnu i izazovnu u svoj svojoj raskošnoj ljepoti (ciklamu, a ne suputnicu), za trenutak sam ostavio gumu i pribor i posegnuo za fotićem
Danas je to lako! Na svome digitalcu izaberem opciju „Super Macro“ usmjerim prema ciklami i okinem. No onda nije bilo digitalizacije ni tolike automatizacije u mojoj istočnonjemačkoj Practici, pa se trebalo snaći. Odvrnem objektiv, istovremeno u jednoj ruci držim prevrnuti objektiv uz kućište fotoaparata, drugom rukom aktiviram svjetlomjer, te gledajući kroz tražilo ručno podesim blendu. Kad sam riješio problem osvjetljenja i dalje već opisano držeći aparat, pokušavam riješiti problem oštrine.
Znam, znam, malo udavih ovim detaljima, no to učinih tek toliko da ukažem koliko smo sretni sa blagodatima današnje tehnike, a često toga svjesni nismo.
No, vratimo se mi u današnjicu.
Neki bjelkasti oblaci su nam zaklonili sunce. Kako nije izgledalo da će se bjelina oblaka zacrniti pokazujući prijetnju pljuska, prihvatili smo ju kao dar Božji, jer je donijela ugodnu svježinu pri penjanju.
Sad smo se prebacili na lijevu stranu ceste, jer se tamo prebacio pogled na „tamo dolje“. U stvari on se prebacio još od skretanja za Kuterevo.
Kad ne mogu pronaći suputnika, jasno, vozim sam. No to je u nekoj vrsti krajnje nužde, jer ipak voli voziti u društvu. A jedna od bitnih prednosti vožnje u društvu se pokazuje na ovakvim duuuuugačkim usponima. Razveze se priča nastala čudnim tokovima svijesti, temom okupira duh, te se na kraju iznenadim da smo već na prijevoju. Tako je i ovaj put bilo.
Jasno, slijedi poduži odmor s okrepom duha i tijela prije nastavka puta.
Nakon odmora slijedi duuuugački spust na Krasno polje i u samo mjesto Krasno. Cesta krivuda, u početku kroz šumu a kasnije između makije i niskog raslinja. Već po mogućnosti, ili je toliko široka da po sredini ima crtu, ili se suzi na mjeru osrednjeg sokaka. Tako uska je bila pri prolazu kroz zaselak Devčići. Da je negdje vrijeme stalo pokazuje u sustav vodoopskrbe znan kroz stoljeća u obliku šterne (ili čatrnje). Radi se o prikupljanju kišnice sa štale, ovdje znane kao pojata, u poseban spremnik.
A onda nam se ukazalo Krasno polje u svoj svojoj ljepoti zajedno s samim mjestom Krasno.
Prema wikipediji Krasno Polje je podvelebitsko selo u Hrvatskoj, u okolici Senja na nadmorskoj visini od 714 m. Središte je Nacionalnog parka Sjeverni Velebit gdje godišnje prođe desetak tisuća planinara, a samo Svetište godišnje posjeti i do 100.000 ljudi. Pod imenom Krasno spominje se prvi put 1275.
U Krasnu, odnosno iznad Krasnog, je bila izgrađena u dotursko doba crkva Sv. Marije, pa se spominje podatak da je postojala godine 1219. Krasno je u srednjem vijeku pripadalo senjskoj crkvi, a poharano je i ostalo bez stanovnika u turskim osvajanjima u 17. stoljeću. Od 1790. opet je župno središte, a župna crkva Gospe od Krasna do danas je poznato proštenište posvećeno Majci Božjoj.
To svetište ovaj put zaobilazimo, no prije 20 godina smo ga ja i moja suputnica ipak posjetili. Ta mala crkvica, koja 364 dana u godini uglavnom sama sluša Velebitsku tišinu, da bi na dan Velike Gospe (15. kolovoz) oživjela masom ljudi.
Iako ne biciklom, već autom do crkve sam bio 2007 godine (opet ta sedmica na kraju) nekog običnog dana snimivši crkvu u tišini i spokoju.
Prema wikipediji legenda o Majci Božjoj krasnarskoj potječe iz 1219. godine. "U šumi krasnarskoj, pastiri pasli svoja stada. Jednoga dana ugledaše na nekakvu panju čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje. Pastiri otrgnu cvijet i ponesu ga u Krasnarsko polje, gdje se od drevnih vremena nalazila kapelica. Ali prenesenog cvijeta najednom nestade, dok ga pastiri opet ne nađoše na istom panju u šumi. Videći narod te događaje, sagradi u šumi kapelicu u čast Majci Božjoj, a nad samim panjem, gdje se cvijet ukazao, podiže žrtvenik."
Crkva Majke Božje Krasnarske iz 18. stoljeća, izgrađena na temeljima jedne srednjovjekovne crkvice. Najveću umjetničku vrijednost u crkvi predstavlja drveni kasetirani strop sa oslikanim scenama iz života Krista, Marije i svetaca s latinskim citatima iz 1740. godine.
Radi potrebe, ili kao posljedica, vjerskog turizma nedaleko i nešto iznad crkve sagrađen je motel na nadmorskoj visini od okruglih 1000 metara. Za razliku od crkve koja je diskretno skrivena u unutrašnjost Velebita, motel sa nalazi točno na rubu strmine u čijem se dnu nalazi polje sa Krasnom. Pogled koji s tog mjesta puca na polje, samo mjesto Krasno i Velebit, rijetko koga ostavlja ravnodušnim, te je za pretpostaviti da je on (pogled) bio odlučujući pri izboru lokacije motela.
A tog „pravog dana“, na Veliku Gospu do crkve smo prije 20 godina navratili moja suputnica i ja, pa evo malo rustikalnog dokaza o općenarodnom veselju koji slijedi nakon duhovne riječ doživljene pri posjeti crkvi.
Vratimo se mi u ovo vrijeme kada se, odustajući od svetišta, spuštamo u polje. Ti spustovi su oni koji uvijek budu prekratki, na kojima pustim „mozak na pašu“ i prepuštam se uživanciji punim tijelom i duhom. Bude to neki oblik transa, isključenja iz ovozemaljskog u koje kao hladan tuš, povratak u sivu realnost, izazove spoznaja da nema više nizbrdice.
Da taj hladan tuš realnosti bude još realniji pobrinula se neočekivana i iznenađujuća uzbrdica koja je uslijedila odmah po spuštanju u polje (možda se čak i vidi na zadnjoj slici). Ispostavilo se da polje nije ravno, kako je, gledajući ga s visine, izgledalo, već je pod nagibom koji je, nama uz prkos, poprimio oblik podmukle i iscrpljujuće uzbrdice. Bilo mi je šokantno odmah nakon one uživancije od spuštanja mučiti se vožnjom uzbrdo. Da veselje bude još veće, pridružio se i vjetar u lice.
No srećom nije to dugo trajalo, pa smo stigli u samo Krasno, točnije u sam centar gdje smo pronašli birtiju sa ugodnom hladovinom a tako sa osvježili duh i osnažili tijelo sa jednim pivom i to pravim, iz ovog kraja.
Slijedi ponovo uzbrdica od dobra 4 km prije spuštanja do mora.
Na izlazu iz Krasnog naletjeli smo na otvorenu trgovinu te se opskrbili potrebnim (hladnim) tekućinama, pa smo polako, pješice nastavili put uzbrdicom. Do mora, i mjesta Sv. Juraj na njemu doći ćemo daleko prije noći, pa nije bilo razloga za žurbu. A sve izgleda ljepše kad se čovjek ne žuri.
Pozdravili smo Krasno iza sebe i istoimeno polje u kome se nalazi. Iako sam dosta puta na bilo koje načine bio ovdje, svaki me posjet nanovo oduševi. Tako će, vjerojatno biti i ubuduće.
Ušli smo u neki šumarak kroz koji je cesta vijugala lijevo-desno. Postupno smo se navikavali da smo sami, da oko nas na daleko nema čovjeka, pa smo se ne malo iznenadili kad smo kraj ceste u skromnoj hladovini stabla ugledali kravu i tele.
Šuma se počela razrjeđivati, pa smo dobili komadić pogleda u Velebitsku divljinu.
Mada se, nakon gore-dolikanja kroz šumu ustalila neka blaga nizbrdica, znak, neki oblik nagovještaja „onog pravog“ dobili smo kad smo naišli na skretanje za Zavižan. Bilo bi dobro i zanimljivo tamo se uputiti, mada to znači još barem 10-tak km uzbrdice i to bez asfalta. Ostavili smo to za neka druga vremena, pa smo se uputili ravno prema nedalekom mjestu Oltari.
Oltari su na 940 metara nad morem što znači da slijedi 15-tak km maksimalne uživancije pri spuštanju nizbrdicom. Kao i prije 20 godina, tako je i sad biciklistima jedan od omiljenih prometnih znakova – opasna nizbrdica. Za razliku od sada, kad sam ga, povučen zanimljivim razgovorom, jedva primijetio, prije 20 godina nisam njime krio oduševljenje, naprotiv!
Kao i u doba djetinjstva, tako se i sada poseban trenutak putovanja smatra kada prvi put ugledamo more. Stoga smo stali da snimcima to zabilježimo.
U nastavku vožnje pogled prema moru se sve više i više širio. Snimajući ga za vrijeme kratke pauze, okrenuo sam se i snimio Velebit sa ove osunčane, morske strane.
Pri jednom od slijedećih pogleda na mora primijetih kako su se stijene na jednom mjestu razmakle napravivši nekakvu vrst tihe uvale. Zastadoh i snimih to. Tek kasnije shvatih da je to naš kamp, današnji cilj putovanja. Iz kampa sam učinio snimak u suprotnom smjeru i evo kako to izgleda jedno prema drugom, licem u lice.
Cesta kojom se spuštamo ponekad je znala pokazati neprimjerenu odlučnost držanja ravnog smjera.
Posebna mi je zanimljivost jedno brdo u obliku skoro pravilnog stošca oko kojeg cesta kruži, više od tri četvrtine kruga.
Nakon obilaska tog stošca pred nama, točnije ispod nas nam se ukazalo naselje Sv. Juraj, mada pripadnicima starije generacije poznao kao Jurjevo, ime koje je nosilo za vrijeme Jugoslavije.
(Zanimljivo kako se neke stvari ne mijenjaju, ili kako neke promjene poprimaju istu terminologiju. Moja je mati, rođena 1926 godine, pod sloganom „za vrijeme Jugoslavije“, podrazumijevala državu do 1941 godine, dok ja pod tim pojmom poimam državu istog imena ali do 1991 godine)
Dolaskom do Jadranske magistrale valjalo nam je skrenuti lijevo, prema jugu te smo nakon nešto više od kilometra stigli u kamp. Bilo je nešto malo iza 6 sati, a na brzinomjeru je bilo nešto više od 56 km. Malo kilometara obzirom na moj umor. Kasnije, kad sam sve zbrojio i oduzeo, jedan od razloga mog umora je bila i zanemarena, a i površna ishrana, u jutro prije početka putovanja, a i kasnije. Ovo mi je škola za ubuduće.
Sunce je još uvijek bilo visoko pa je vremena za odmor, kupanje, tuširanje i bilo što nam padne na pamet, bilo na pretek. A kad tog vremena toliko mnogo imamo tada nema razloga za žurbu, dakle sve polako.
Šator smo podigli na ravnoj zemljanoj podlozi, ali uz stijenu koja će nam ujutro praviti potrebnu hladovinu čime će naše snivanje i nakon izlaska sunca biti ugodno.
Nakon što smo podigli šator, istuširali se, presvukli, za večeru sam, u ulozi Golog kuhara, skuhao u improviziranoj kuhinji krem juhu od gljiva pa smo ju, onako toplu, na granici vrućega, s guštom lijepo i polako posrkali.
Prije 20 godina umjesto milog spavanja u hladovini sljedećeg jutra, miliji nam je bio miris mora, te smo tako podigli šator
Iako je slika malo mutljava iskusnom oku će biti dovoljna da uoči poboljšanje kamperskog standarda uspoređujući šatore onda i sad.
Kamp je bio mali, ali ravan i sa zemljanim tlom, što je u Dalmaciji osobina zlata vrijedna. Posebnu čak originalnu znamenitost mu je činila činjenica da magistrala prolazi kroz njega, točnije iznad njega. Negdje u sredini kampa, gdje je magistrala bila dovoljno gore, prokopan je tunelčić kao prolaz koji integrira polovice kampa. Čak je i simpatično oslikan, pa opušteni i smireni kampisti i ne primjećuju mahnitu jurnjavu koja se „tamo gore“ zbiva i događa.
Nakon što smo sve obavili što se obaviti trebalo, odlučili smo staviti točku na i jednim pivom u kamperskoj birtiji.
Ugodno zavaljeni u stolice, dokono pijuckajući rajski napitak, optimalno pothlađen, promatrali smo svijet oko sebe. Tu je bila i šljunčana plaža sa suncobranima od prirodnog materijala i neki Holandezi sa kamp kućicom kojima je pojam smjestiti se tek koji pedalj od mora.
Nakon što smo proanalizirali kako je bilo danas i detaljizirali što ćemo sutra, ostalo nam je da pozdravimo sunce, pa da,kao i ono, pođemo na počinak.
Za nastavak ove priče kliknite ovdje.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari
Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com
Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.
Retro
Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)
Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)
Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)
Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)
Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine
Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom
Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem
Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu
Vožnj(ic)e dnevne
Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu
Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim
Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde
Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)
Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)
Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali
Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu
Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una
Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu
Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap
Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova
Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom
Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera
Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni
Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima
Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin
Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je
Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina
Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi
Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta
Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju
Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici
Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje
Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija
Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar
Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni
Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka
Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Vožnje višednevne
Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa
Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak
K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb
K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom
K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio
Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana
Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan
Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana
Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka
Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad
Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege
Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice
Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero
Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja
Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom
Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio
Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio
Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio
Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio
Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva
K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva
Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini
Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji