Pregled posta

Karolina II dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.

Sad slijedi duuugo, duuugo, dolje, dooolje dooolje.
Prvo smo došli do Zlobina.

Prema wikipediji Zlobin je naselje na području grada Bakra, smješteno 13 km sjeveroistočno od Bakra. Zemljopisno i klimatski mjesto naginje Gorskom kotaru, ali etnički, kulturno, tradicionalno i administrativno Zlobin je primorsko naselje. Godine 2011. imalo je 316 stanovnika, a 1857. godine čak njih 625. Nadmorska visina je 777 metara.


U Zlobinu prelazimo i prugu kojom smo jutros s vlakom putovali u suprotnom smjeru.

Nakon Zlobina cesta izlazi na područje sa kojeg puca pogled na more, no istovremeno dolazi do svog najstrmijeg dijela na cijeloj Karolini.

Koji kilometar prije ove strme nizbrdice, još i prije Zlobina, osjećala se neka promjena u zraku. Miris je postajao postupno drugačiji, nekako „mediteranski“, a i njegova temperatura je rasla. Rasla je ponajviše radi vjetra koji je od onog svježeg, osvježavajućeg, postajao topliji, teži, nekako „morskiji“.
Ova nizbrdica je bila krajnje zbunjujuća. S jedne strane pogled daleko, daleko. Rijetko, vrlo rijetko sam imao prilike ovoliki prostor ispred i ispod sebe promatrati. No, s druge strane, krajnje strma nizbrdica zahtijevala je popriličan rad ruku pri kočenju, a još je trebalo paziti i na krivine i promet. Da veselje bude još veće, to je i znak „Suženje puta slijeve strane“!
Pa ti sad vozi!

Rješenje, ono kompromisno, pronašao sam u čestom zaustavljanju na kratko, tek toliko da odmorim ruke od kočenja, pregledam situaciju ispred sebe, opalim po koji snimak . A imalo se što snimati.


Opet smo se sreli sa željeznicom koja je u blizini mjesta zvanog Plase za divno čudo pronašla malo ravnog tla i tu smjestila svoju postaju.

Tim ravnim tlom okoristila se naša cesta, mada ne previše, tek par stotina metara. Dovoljno da se ruke malo odmore od kočenja, a uspavane noge vrtnjom pedala malo probude. Sve je to, ipak, kratko trajalo, jer opet nizbrdica i opet pogled u daleko. To daleko bio je Hreljin, slijedeće mjesto u ovom našem spuštanju.


Prema wikipediji Hreljin je 2001. Godine imao čak 2206 stanovnika. Nalazi se na nadmorskoj visini od 307 metara. Zanimljivo da naselje nema imenovane ulice, ali stanovništvo prepoznaje dijelove naselja (zaseoke): Solnice (centar mjesta), Pod Solnice, Palentarovo, Biljin ….U centralnom dijelu naselja nalazi se crkva Sv. Jurja iz 1794.godine.
Na jednom od onih kratkih odmora pri spuštanju, ovog puta u Hreljin, snimio sam, uz pomoć zuma, Riječku obilaznicu i komadić Bakarskog zaljeva, kojemu stremimo.

Skrenuši svoj pogled ulijevo, prema jugu, kao na tacni, mi se ukazao Krčki most, onaj isti koji se nije dao zgurati u objektiv fotoaparata jutros kad sam ga promatrao iz vlaka.

A onda iznenađenje kao grom iz vedra neba. Naišli smo na – kocke!

Bile su na jednoj lakat krivini koja je i onako veliku strminu još više pojačala. Krivina, strmina, kocke, e to je već previše! Digao sam ruke od svega, sišao s bicikla, te mirno i dostojanstveno prepješačio ovu kaldrmu, obuzdavajući bicikl da sam ne nastavi putovanje prema Rijeci.
Nakon Hreljina, centar mjesta pod imenom Meja (namjerno imena mjesta govorim u nominativu jer nisam siguran kako to treba zvučati kad se provede kroz padeže, kao ono Plase na primjer), ostao je nekako iznad nas, tako da ga jedva snimih, obzirom na zelenilo.

Slijedila je dvojba, srećom kratkotrajna. S jedne strane te dvojbe bio je pravac preko Krasice i Škriljeva do Vitoševa (što jest dio Karolinske ceste) – crvene točkice na donjoj karti. Pravac malo dulji, ali s bitno manje gore-dolikanja.
Suprotno njemu postavio se pravac spuštanja do Jadranske magistrale, pa po njoj blago, ali dugo gore do tog Vitoševa (što je izgrađeno poslije Karoline) – plave točkice na donjoj karti.
Prvi je lakši (pretpostavljam), no drugi je daleko egzotičniji zbog tog Bakarskog zaljeva.
I bi izabran drugi!

I tako skrenusmo desno i ne bi dugo a već se oduševismo zbog te odluke (biće vremena kasnije, pa ćemo i proklinjati istu tu odluku – a što ćeš, tako je to u životu "Čašu meda ni'ko ne popi, a da je čašom žući ne začini!"). Pogled na zaljev je bio fantastičan. Do te spoznaje došli su graditelji ceste još davno, pa su izgradili svojevrsni vidikovac uz cestu.



Gledajući dolje desno na donjoj slici vidi se Jadranska magistrala prema jugu čiji obilazak ovaj put ostavljamo za neka druga vremena.

Maknuvši pogled malo prema sjeveru osim magistrale, ispod nje je bila lokalna cesta za Bakar i(li) za tvornicu koksa, čuvenu Koksaru. I dan-danas mi je dilema da li tom cestom i mi, obični smrtnici, možemo do Bakra.

Podignuvši pogled malčice u smjeru sjevera, vidi se navedena koksara i grad Bakar iza nje. Dobro sad, vidi se tu još što-šta, i spoj naše ceste s magistralom, i magistrala i Riječka obilaznica… Tu je negdje i željeznica. Sve u svemu gužva na kvadrat! A sve sami strmi teren.




Dok smo se mi tako znojeći uživali u pogledu na zaljev s visine, netko se po njemu rashlađivao sa gasom do daske na "morskom skuteru".

Gledajući s ovog vidikovca, s druge strane zaljeva je luka za tankere riječke rafinerije pa i oni učestvuju u ovoj općoj gužvi u ovom zaljevu i oko njega.


A sad sam grad Bakar.

Prema wikipediji u13.st. se spominju imena Bukar i Bkri te talijanski naziv Buccari. Ime grada se po prvi puta susreće u Vinodolskom zakoniku (1288.), a postoje pretpostavke kako je nastalo zbog blizine obližnjeg rudnika bakarske rude ili od riječi bukara koja označava drveni vrč oblikom sličan Bakarskom zaljevu. Povijesna jezgra grada (proglašena spomenikom kulture 1968.), podijeljena je na dva dijela: stariji, gornji, tzv. „Grad“ u kojem se razvilo naselje opasano gradskim zidinama i donji dio koji se sastoji od predjela „Zagrad“ i „Primorje“.
Godine1849. je osnovana pomorska škola, a 1875. Hrvatsko brodarsko društvo.
Godine 1883. izgradnjom željezničke pruge Karlovac – Rijeka, Bakar počinje gubiti važnost zbog preusmjeravanja lučkog prometa na Rijeku. U 20.st. započinje njegova industrijalizacija izgradnjom koksare koja umjesto razvoja donosi ekološku devastaciju cjelokupnog zaljeva (zatvorena 1995.), a današnje malo brodogradilište još služi za gradnju i popravke, uglavnom, ribarskih brodova.


U staroj zgradi, uz samu obalu mora, smjestio se hotel Jadran, sagrađen još u doba Austro-Ugarske.

Sad smo sišli s Jadranske magistrale i, skrenuvši desno, i dalje uzbrdo, nastavili prema putokazu koji pokazuje smjer za Zagreb. Sunce se, izgleda, malčice naljutilo na nas jer smo se drznuli veći dio ovog dana provesti u ugodnoj svježini Gorskog Kotara, pa je u ovo rano poslijepodne (oko 3 sata) odlučilo nadoknaditi zračenje topline koje nam je „izostalo“ ranije. Stoga je, barem se meni tako čini, grijalo nemilice kao da će svaki čas eksplodirati.
A mi još uvijek guramo bicikle uzbrdicom koja nema nakanu skoro prestati.
Da si malo tu paklenu atmosferu ublažimo, počesto smo stajali i pri tome se okretali ka Bakarskom zaljevu koji je bio iza nas.

Gore desno je Hreljin, a od njega se spušta cesta kojom smo došli na magistralu


Pri tome smo imali pogled i na Bakar, ovog puta iz drugog ugla.



Iz ove pozicije, na kojoj trenutno odmaramo, imali smo, kao na dlanu, stari dio Bakra, znanog pod imenom „Grad“ opasan zidinama.

Malo dalje, točnije malo niže, prema moru je donji dio Bakra „Zagrad“ i „Primorje“.

Cesta kojom idemo beskonačnom uzbrdicom, sa koje snimih gornje snimke, izgleda ovako,

a gore desno, skoro nebu pod oblake, je Riječka obilaznica


I konačno, ah konačno, došli smo do kraja ove uzbrdice, te na semaforu skrenuli lijevo sa ove široke, ali prometne prometnice. Već mi je bilo dosta te mješavine prometa, uzbrdice i gužve. Da je barem jedan od ta tri učesnika izostao, ovo penjanje bi bilo barem duplo lakše.
U stvari smo ponovo izašli na Karolinu, kojom smo napustili spuštajući se na Jadransku magistralu.
To znači da je cesta (opet) uska, da je podzid kameni, a ne betonski, da je gore iznad podzida željeznica. Spuštamo se (ah, konačno spuštamo) prema nekud što će u konačnici biti Rijeka, iako to trenutno tako ne izgleda.


Tu je ona „prkos kuća“ čiji vlasnik se, u vrijeme gradnje željeznice, nije dao nagovoriti na preseljenje, pa su je građevinci morali nekako „zaobići“ . Navedena željeznica tu ima krivinu pa ja nekako nagnuta nad kućom što djeluje nekako psihodelično naročito kada, u slučaju crvenog signala, vlak stane nagnut prema, i nad, kućom.


Čuvena Karolina, pregažena vremenom, ovdje dobiva krajnje lokalni karakter, i količinom prometala, i svojom širinom. Ima to i neke prednosti, barem za nas bicikliste, jer nam, kao takva, postaje idealna za vožnju.

Da bi ušli u grad trebamo preskočiti auto-cestu, ovdje nazvanu Riječkom obilaznicom. Ili se provući ispod nje za koju su se varijantu odlučili građevinari. Debelu, ali deeebelu hladovinu betonskih vijadukta održavali su iznenađujuću svježinu u kojoj smo malo poduže odmarali, dolazeći do daha.


Praktično već u samoj Rijeci, mada u njenim gornjim predgrađima, valjalo nam je prijeći željeznicu ne pretjerano dugim mostom. No zato je ta željeznica bila duuuuboko ispod nas u kanjonu.

Na već ranije spomenutom članku sa zeljeznice.net autor navodi da je „Most povijesno poznat i po tome što su curice koje bi nepažnjom postale "roba-s-greškom" ovdje znale okončavati svoje nesretne živote (ili se tako bar priča). Ja sam poznavao gospođu kojoj je otac kad je (s njegovim dopuštenjem) išla u posjet zaručniku, očinski brižno rekao: "I ako se ne vratiš kakva si otišla, tamo ti je most na svetoj Ani!"
Sjurivši se nizbrdicom kroz izuzetno živi promet stigli smo u Rijeku na mjesto odakle smo jutros krenuli.

Sin mi je, na kraju svega ovdje opisanog, dao kompliment u obliku komentara da nisam mogao bolju vožnju smisliti za popularizaciju ovakve vrsti biciklizma. Pa eto narode, ako u sebi imate iskricu želje za biciklom, a htjeli bi provjeriti da li će se rasplamsati ili ugasiti, evo vam prijedloga za vožnju pa probajte.
Kod mog suputnika iskra se rasplamsala pa smo nedugo od ove napravili još jednu vožnju po povratku kući.


Post je objavljen 25.02.2018. u 21:48 sati.