Marketing
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
Konačno Petrinja!
U prvoj trgovini sam kupio hladnu, orošenu dvoguzu piva, otišao u hladovinu zgrade preko puta i s guštom spašenog u pustinji četvrtinu sadržaja popio, a ostalo smjestio u termosice.
Preživio sam!
Nakon što sam i dušom i tijelom postao svjestan gornje činjenice, smirenog duha i ohlađenog tijela, krenuo sam u kratki obilazak Petrinje. Puno puta sam autom prošao kroz ovaj grad, jednom čak i biciklom (koga zanima to može vidjeti na ovom blogu pod naslovom „K potomstvu u metropolu 2008), ali ovo je prvi put da smireno i smisleno odvajam vrijeme za samo razgledanje.
U nečemu što bi bio centar grada s lijeve strane ulice su stara zdanja, dok je s desne park.
Od tih starih zdanja pažnju mi je prvo privukla iako stara, ali lijepo obnovljena zgrada u koju se smjestio gradski javni bilježnik.
Tu sam svojedobno prije 13 godina ovjeravao kupoprodajni ugovor nakon kupovine (polovnog) auta. Navedena limuzina me još uvijek vjerno služi (tri puta kuc-kuc u drvo) a nadam se da će još neko vrijeme.
Odmah tu je i zgrada općinskog suda ( The Court Of The Crimson King – za one koju slušaju prog-rock 70-tih), jednako lijepo uređena kao i prethodna, možda i ljepše. Taj ugodan dojam malčice kvari oronula tabla na ulazu na kojoj jedvice pročitam o kojoj se instituciji radi.
Inače, prema wikipediji grad Petrinja je 2011-te godine imao 13801 stanovnika (da mi je znati koji je taj osamstoprvi!?), a prvi put u povijesti se spominje 1201 godine (opet taj broj jedan na kraju).
Sa www.petrinjaturizam.hr saznajem da se na današnjoj lokaciji grada, kontinuitet naseljenosti može pratiti od 1592. godine, kada je na samom ušću Petrinjčice u Kupu izgrađena turska utvrda koja je srušena 1728. godine. Izvan tvrđave već u prvoj polovici 18. st. postoje predgrađa Kaverlin, Majdanci i Kaniža. Druga polovica 18. st., obilježena je gospodarskim poletom i razvojem što je utjecalo na procvat graditeljskih aktivnosti i izgradnju grada u razdoblju od 1788. do 1793. godine. U tom periodu formirane su glavne ulice grada kakav poznajemo danas sa prepoznatljivim primjerima barokne i klasicističke izgradnje.
Sa web stranice www.kolekcionar. net evo jedna stara razglednica Petrinje.
Zatim sam ušao u park. Za razliku od onog u Kostajnici ovaj je lijepo uređen i dotjeran. Isto takav je bio i glazbeni paviljon.
Tu je i neka fontana, istina bez vode, ali s kipovima.
Na kraju parka je crkva sv Lovre Mučenika
Sa stranice petrinjaturizam,hr saznajem da je crkva, koja je planski postavljena kao dominantni objekt na glavnom trgu vojnog središta, podignuta 1780. godine pod patronatom austrijske carske kuće i Marije Terezije. Posvećena je zaštitniku grada Petrinje svetom Lovri. Izvorno spomenik nulte kategorije, crkva je do temelja srušena u vrijeme okupacije 1991.-1995., a na njezinim temeljima sagrađena je nova crkva koja do u detalje ponavlja oblikovanje i arhitektonsku dekoraciju negdašnje crkve.
I donja slika je sa navedene web stranice.
Toliko o Petrinji, valja krenuti dalje.
Na izlazu iz Petrinje ili nešto nakon izlaza, s lijeve strane prolazim tvornicu Gavrilović. Još za vrijeme“one“ države, praktično od kad znam za sebe, znam i za to ime, koje me uvijek asocira na nešto ukusno i fino za papati („Odlično je, od Gavrilovića je!“).
Povijest firme datira iz 1690 godine, a za ostalo, ako vas zanima, potrudite se pa pročešljajte po internetu. Svašta se može naći.
Sa stranice http://petrinjaturizam.hr posuđujem ovu staru fotografiju. Nisam saznao gdje je i kad snimljena, no ipak mi je zanimljiva kao svjedok nekog prošlog vremena.
Do Siska imam 14 kilometara, uglavnom ravne ceste, no izuzetno prometne. Nakon one pustopoljine od Kostajnice, ova prometna gužva me je šokirala, pa mi je trebalo neko vrijeme da se na nju priviknem. No vremena za to baš i nije bilo, jer pored gustog prometa tu je i rekonstrukcija ceste. Izgleda da su postavili kanalizaciju, i to baš na ovoj traci kojom vozim (ili to pokušavam), pa smo ja i moji suputnici, koji zajedno sa mnom streme prema Sisk, imali tek polovicu asfaltiranog kolovoza, pa je uslijedila borba za komadić asfalta s onima iz suprotnog smjera. U toj borbi se nije baš puno pažnje obraćalo na mene, pa sam često bio primoran sa ravne asfaltne površine preći na tandrkavi makadam.
Nešto oko 4 km prije Siska dolazim na T raskrižje gdje ću, ako skrenem desno preko Sunje opet u Dubicu. Uz svo poštovanje prema njoj, odlučujem se za skretanje u lijevo prema Sisku, gdje ću dalje, uz pomoć željeznice, do metropole. Odmah preko ceste, nedaleko od navedenog raskrižja, svoje mirne staračke dane tiho provodi tik uz suvremenu prometnu gužvu jedna stara drvena kuć(ic)a.
Sad uz pravu gradsku mahnitu gužvu imam još i jedno (gradsko) brdo, nakon kojeg skrećem s glavne prometnice prema starom mostu. On mi je uvijek bio glavna značajka Siska. Ukrašen je crvenom opekom sa gracioznim lukovima, pa se još sa kopna, zaletava se radi preskoka preko Kupe.
Most je, za današnje pojmove, dosta uzak pa ima mjesta samo za jednu kolovoznu traku. No, što posebno pohvaljujem Sisak kao bike-frendly grad, uz tu jednu jedinu kolovoznu traku našlo se mjesta za još dvije biciklističke.
Prema wikipediji razdoblje između dva svjetska rata jedno je od najplodnijih razdoblja sisačkog gospodarstva. Zahvaljujući snažnom gospodarskom razvoju grada, ponovno se počinje ulagati u infrastrukturu. Tako je 1925. godine prema projektu inženjera Frkovića otpočela gradnja novog mosta preko rijeke Kupe. Novi kameni most izgrađen je tik do starog drvenog kupskog mosta, koji je nakon dovršenja novog mosta 1934. godine srušen.
Na stranici sisak-old.tumblr.com sam pronašao sliku ovog mosta. Ispod slike piše: „Stari Most, 1939. godine. Na slici se vide ploveće kućice koje su koristili radnici Vodoprivrede tj Direkcije za Savu koji su održavali tok rijeka i utvrđivali obalu.“
Zastao sam na sredini mosta i pogledao na Kupu, ovaj put sitnu i malu, mirnu i tihu.
Na ulaz u stari dio grada, koji je ujedno pješačka zona susreo sam katedralu sv. Križa.
Na moju žalost, vrata su joj bila zaključana, pa smo ovaj put i ja, a i vi koji ovo čitate, ostali prikraćeni za spoznaju kako joj izgleda unutrašnjost.
Prema wikipediji katedralom je proglašena u prosincu 2009. godine, a do tada je bila župna crkva. Izgrađena je u prvoj polovici 18. stoljeća. O tome postoje i zapisi u kanonskim vizitacijama od 1702. do 1760. godine kada je izgrađen zvonik. Posveta crkve bila je 1765. godine.
A onda sam ušao u „pravi“ Sisak.
Uvijek sam volio pri dolasku u bilo koji grad , posjetiti pješačku zonu. Iako bi to nekom izgledalo kao drskost, još dodatni gušt je što taj posjet činim laganom, mirnom i radoznalom vožnjom biciklom. Bicikl polako prema naprijed, a ja na njemu glavom lijevo-desno u upijanju znamenitosti, a za one koje vrijede trajno zapamtiti, zastajem i snimam fotićem.
Pa evo malo starog Siska.
Iako su ulice popločane, što daje stari, rustikalni štih koji prosto vuče čovjeka da, barem malčice, prošeta po tim pločama, nedostaje mi zelenila.
Skrenuo sam u ulicu, još uvijek u pješačkoj zoni, koja me vodi ravno do željezničkog kolodvora
U toj ulici, negdje između gornje dvije slike, smjestila se gradska vijećnica grada Siska.
Toliko o Sisku, idemo na vlak.
Obzirom da je Sisački željeznički kolodvor u fazi silne restauracije, valja mi otići skroz na njegov kraj gdje, privremeno, dolaze, staju i odlaze vlakovi. Dok sam se polako vozuckao prema tom privremenom kolodvoru, prošao sam pored, barem za ljubitelje željeznice, prave ljepotice, mada je u godinama. Radi se o parnoj lokomotivi serije 22.
Sa stranice vlakovi.hr saznajem da je sagrađena 1911 godine u firmi MAVAG (Mađarska kraljevska tvornica željezničkih lokomotiva) iz Budimpešte.
Dakle trebao sam odbiciklirati skroz do skretnica na ulazu u Sisački kolodvor, gdje jedna od ulica prelazi prugu.
Prešavši na drugu stranu, došao sam do male, male, male trafike koja trenutno igra ulogu blagajne za prodaju karata.
Nakon kupnje karata uputih se, zajedno s biciklom, do improviziranog, privremenog kolodvora sačinjenog od drvenih dasaka. Čak je imao i malu nadstrešnicu, valjda da za vrijeme kiša ljudi ne pokisnu u očekivanju vlaka.
Iako bi netko u ovom mom opisu možda osjetio prikriveni sarkazam, ne bi bio u pravu. Sve mi je to izgledalo slatko i simpatično. Možda i zato što ovako ne putujem svaki dan, nego u okviru biciklijade. Ne znam, pretpostavljam da mi to ne bi bilo tako slatko i idilično kad bi svaki dan morao ovako putovati.
Bilo kao bilo, opet sam u vlaku, na sliku i priliku istom kao jutros do Novske.
Vožnja traje 50-tak minuta i protekla je glatko, udobno i mirno. Još jedanput pohvaljujem HŽ i ovaj njihov vlak. Čak sam uspio i nešto fotićem zabilježiti, što je bio dodatno problematično zatvorenim prozorom. Konstruktor vlaka smatrao je da je klima uređaj dostatan, te je prozore ostavio trajno zatvorenim.
Na Glavnom kolodvoru (Hauptbanhof) naše nam metropole našao sam se nešto iza 6.
Slijedi napol šetnja, a napol vožnja od kolodvora preko Zrinjevca do trga (Bana Jelačića).
Preko puta velike i lijepo uređene kolodvorske zgrade je isto takav park – velik i lijepo uređen. Iz parka kad se pogleda prema kolodvorskoj zgradi prvo se ugleda rep i (da prostite) guza konja na kojemu je kralj Tomislav. Jasno, radi se o mramornom, a ne živom konju.
U sredini parka je i neka fontana.
Nakon parka, samo s druge strane ulice je stari, dostojanstveni hotel Palace.
Najljepši park, barem po mojemu mišljenju, u našoj nam metropoli je Zrinjevac. Čini mi se da je i najposjećeniji, jer bilo koje da je doba dana, mjeseca ili godine uvijek u njemu ima ljudi. Ljudi a ne pokoji čovjek. Tako je i ovaj put.
Ako sam ga sreo u Kostajnici, ako sam ga sreo i u Petrinji, pa mora biti i ovdje – glazbeni paviljon.
Stisnuo sam fotić uz njega i snimio jedan od prilaza centru parka u kojemu je on – glazbeni paviljon.
I na kraju trg. Prvo On, po kome je trg dobio ime – Ban Jelačić.
Zatim opća panorama trga.
Pa pogled na zapadni kraj trga i na početak Ilice.
I na kraju, što se trga tiče – sat. Poznat mi je još od studentskih dana jer je bio osnovni orijentir pri dogovoru mjesta gdje ćemo se naći („Vidimo se večeras u 8 ispod sata!“)
Kao točki na i ovog dana sa sinom sam otišao u Tkalčićevu na vanjsku terasu pivnice „Mali medo“ da uz primjerenu tekućinu proanaliziramo situaciju. Kao neki skriveni snimak, probao sam navedenu ulicu snimiti s našeg stola.
I to je to!
Nakana mi je bila sutradan ujutro vlakom do Virovitice, te nastaviti biciklom kući, no ljubazna teta na blagajni HŽ-a mi je umiljatim, ali meni ipak razočaravajućim, glasom rekla da se pruga od Dugog Sela do Vrbovca renovira, te voze busevi u koje ne može bicikl.
Eto!
„Čovjek snuje,a Bog određuje!“, pomislih, slegnuh ramenima te uzeh kartu do Nove Kapele, pa znanim, domaćim i već višestruko puta prijeđenim putem vratih se kući.
Post je objavljen 26.02.2018. u 16:31 sati.