Marketing
Krasno između 20 godina II dio
Za povratak na I dio ove priče kliknite ovdje.
Drugi dan
Kartu drugog dana putovanja možete vidjeti ovdje.
Uvijek me posebno dojmi koliko stvari se može spakirati i voziti biciklom, dakle snagom svojih mišića. Sinoć smo se raširili u, i oko šatora, a sada smo sve to spremili i stavili na bicikle!
Valjalo nam je sada suprotnim smjerom nazad prema magistrali. To znači prvo se provući ispod nje, potom se popeti na nju i njome proći preko kampa.
Obzirom da je sredina lipnja, dakle tek je predsezona, gostiju u kampu nije bilo baš puno, a i oni koji su tu, zbili su se uz stijene u potrazi za hladovinom (kao i mi sinoć) tako da je središnji, čak i parcelizirani, dio kampa prazan u očekivanju udarne sezone.
Toliko o kampu!
Vraćali smo se onaj kilometar do raskrižja, da bi pozdravili, sada s desne strane, cestu za Oltare. Svaka joj čast, jučerašnje spuštanje njome bilo je nezaboravno, no, mi smo nastavili ravno prema Senju uz okomitu stijenu koji pedalj desno od nas.
Još jedan kilometar vožnje nakon navedenog raskrižja da bi skrenuli u mjesto Sv. Juraj na doručak i popunjavanje rezervi hrane i pića. U nečemu što bi trebao biti centar ovog mjestašca, tik uz more, pronašli smo klupu i raširili trpezu hranom i pićem upravo kupljenim u obližnjoj trgovini. Tako smo, dokono grickajući i zalijevajući doručak, uz miris soli promatrali mir oko sebe.
Možda je tomu uzrok malo mjesto sa svojim usporenim mentalitetom „polako ćemo i lako ćemo“, a možda i jutro kao granica između kontemplativnog mira noći, i užurbane realnosti dana, a možda i jedno i drugo. Bilo kako bilo, dojmio me taj mir i spokoj nepriličan uzavreloj mahnitosti modernog vremena prisutan tek kojih par stotina metara gore na magistrali. Ako bih htio, ako bi se na to malo skoncentrirao, mogao sam čuti uznemireno zujanje prometala na magistrali. Ali mi se to nije dalo. Radije sam i dalje svojim čulima upijao ovaj mir i spokoj iz nekog drugog vremena i sa neke druge planete.
No, opet se sjetivši jedne od osnovnih ironija života, da sve što je lijepo u životu kratko traje, pokrenuli smo se, vratili sa „sada i ovdje“ te krenuli put Senja. Do njega imamo nekih desetak kilometara, a kako nam je more s lijeve strane, desno od nas osim stijene i kamena nećemo bog zna zanimljivo što vidjeti.
A da tih desetak kilometara i nije nešto mnogo, barem ne zrakom, pokušala nam je predočiti Senjska tvrđava ukazavši nam se ispred nas. Uz pomoć zoom objektiva na fotiću, izgledala nam je još bliža.
No teorija je jedno, a praksa sasvim nešto drugo, pa ćemo trebati dosta vremena za odvoziti te kilometre nego se to na prvi mah čini. Dobro, istini za volju treba priznati da se nismo pretrgli žureći, naprotiv! Dodatno vrijeme smo gubili čekajući priliku da pređemo cestu na lijevu stranu u porivu za vidjeti nešto zanimljivo i opet čekati za prijelaz nazad radi nastavka vožnje. Jer, rekoh već da na desnoj strani ništa zanimljivo ni spomena bitno.
Tako je kamena ograda na lijevoj strani ceste umjesto metalnog branika, sa pretpostavkom ponora iza, privukla moju pažnju.
A iza te kamene ograde, točnije ispod, pravo otkriće. Mala, ali prekrasna pješčana uvala stisnuta između strmih stijena. Da je prekrasna to je davno prije mene netko uočio i napravio kamp na tom mjestu. Imajući u vidu debelu hladovinu borova tek koji metar od mora, mjesto za kamp je idealno. Ovako iz daleka i s visine promatrajući, čini mi se da je do tog zaključka došlo dosta ljudi sudeći po popunjenosti. Čak se neka ekipa spremala gumenjakom i, čini mi se ronilačkom opremom, otisnuti na, i u, more.
Spoznaja za neki slijedeći put kad budem prolazio ovuda, svratiti za konak. Čini mi se da vrijedi probati.
Obzirom da je još uvijek bilo jutro, mada već pri kraju, sunce sa istoka, negdje desno iza nas, obasjavalo je susjedni otok Krk preko mora, iako smo, zbog brda i stijena, mi i dalje bili u jutarnjoj hladovini.
Ipak dođosmo to Senja i njegove tvrđave. Za razliku od prije 20 godina, ovaj put moj suputnik i ja nismo ni trenutka dvojili, te smo skrenuli prema njoj.
Smjestili smo se, zajedno s biciklima u hladovinu lijevo od tvrđave i krenuli u posjet k njoj, na smjenu. Moj red na obilazak utvrde doći će kasnije, pa sam sad ostao sam s biciklima.
Sam ali nikako i usamljen.
Prvo sam koju riječ nijemo popričao s borovima oko utvrde.
Nisu bili pojam kršnoga i visokoga, naročito onaj drugi, kakvi su bili oni koje smo jučer sreli s druge strane Velebita pentrajući se na Oltare. No zato njihova priča nije bila ništa manje zanimljiva. Obzirom da je tu uz njih čovjek već stoljećima nešto gradio, rušio, dolazio i odlazio priča je bila sve samo ne dosadna.
Njihovoj priči su se pridružili i golubovi sa svojim komentarima, jer su imali tu privilegiju da na zbivanja, onako s visine, imaju puno bolji uvid.
Priča počinje još 1558. godine kada je tvrđava imena Nehaj, kako se i danas zove, sagrađena pod nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića i kapetana Herbarta VIII. AuerspergaTurjaškog. Radi djelotvornije obrane Lenković je dao do kraja porušiti sve crkve, samostane i zgrade izvan zidina Senja kako se u njima ne bi mogli utaboriti neprijatelji. Tako su za gradnju Nehaja porušeni crkva i samostan Sv. Petar i templarski samostan Sv. Jurja s istoimenom crkvom, čiji su temelji kasnije otkriveni u prizemlju Nehaja. To uz pisane dokumente potvrđuju i dijelovi arhitekture, natpisi i druge starine ugrađene u zidine današnje tvrđave.
Ima kockasti oblik, a orijentirana je prema stranama svijeta. Visoka je 18, a široka 23 m. U nju se ulazilo stepenicama preko drvenog mosta kroz uska dvostruka vrata. Zidovi su debeli od 2 do 3,30 m, prema vrhu se sužuju, a završavaju s kruništem na kojemu je pet malih ugaonih kula. U zidinama se nalazi oko stotinu puškarnica i jedanaest velikih topovskih otvora.
Također se u unutrašnjosti nalazi i cisterna – zdenac.
U prizemlju s desne strane nalazilo se ognjište, a uokolo prostorije za vojnike i oružje. Ovdje se vide temelji male ranoromaničke crkve Sv. Jurja iz XI . st.
Na prvom katu su bile prostorije za časnike i zapovjednika tvrđave. Na drugom katu je bila smještena topovska bitnica od 11 teških topova, a danas se ovdje održavaju renomirane kulturne i glazbene priredbe, znanstveni skupovi i druga kulturna događanja.
Vrh tvrđave služi kao vidikovac. Odatle su budne straže promatrale prilaze Senju s kopna i mora, te primale dimne i svjetlosne signale od svojih suradnika s otoka i obale.
Služila je kao vojna utvrda uskocima koji su je koristili kao mjesto s kojeg su branili grad Senj te pripremali napade na Turke i Mletke.
Istine i poštenja radi, moram napomenuti da mi je ovoj priči pored borova i golubova pomogla i wikipedija.
A onda je došao moj red za obilazak.
Prvo sam se popeo na vrh sa kojeg sam promatrao okolicu. Uvijek mi je bilo zanimljivo naći neki vidikovac negdje gore na visini, pa s njega promatrati gdje sam i odakle to došao i kuda nastavljam.
Iznenadio sam se da mi je Senj, ovako promatran u cjelini, izgledao dosta velik, pravi grad.
Shvativši da Senj promatram sa zidine koja pravi hladovinu našim biciklima i mojemu suputniku, pružih ruku s fotićem da ih uhvatim objektivom. Sam svojim očima zbog širine zida to nisam mogao napraviti.
Gledajući s druge strane grada imao sam k'o na dlanu pogled prometnice kojom smo došli, i pogled na prometnicu kojom nastavljamo put. Čak se tamo negdje u daljini nazirao i Vratnik, prijevoj na koji se penjemo. Dakle, nakon obilaska tvrđave valja nam se vinuti nekih 700 metara u visine, koliko iznosi nadmorska visina prijevoja.
Da je Senj pravi grad, pokazuje i pravi nogometni stadion.
Napravivši više-manje krug po vrhu tvrđave pozdravih Senj jednim panoramskim snimkom i krenuh dolje u unutrašnjost tvrđave.
U tu unutrašnjost sam se spuštao kamenitim stepenicama u kamenitom hodniku, bez prozora ali i bez ikakvog rukohvata. Uvijek sam se ježio ovakvih stepenica jer u slučaju da se potepem, nemam se ni za što uhvatiti, pa slijedi kotrljanje. A možda je graditelj tvrđave zaključio da će rukohvati usporiti brzinu penjanja ili spuštanja, tko zna!?
U samoj sredini tvrđave u sredini je bio kvadratičan otvor s pogledom na nebo, a na samom dnu ispod tog otvora je iskopan bunar.
U hodnicima oko tog bunara/zdenca tamo negdje gdje se nekad smjestila vojska s oružjem danas je uređeni restoran.
Prije nastavka puta prema Vratniku svratili smo u Senj po opskrbu tekućinom. Eto, potrefili smo da je naša trgovina tik do gradskih vrata kroz koja se, nakon putovanja Jozefinskom cestom, ulazilo u grad Senj.
Velika gradska vrata izgrađena su 1779. godine, a današnji izgled potječe iz 1843. g. Na samom vrhu vrata nalazi se kruna s kružnim poljem, a u sredini su uklesane riječi Josephinae Finis, što znači svršetak Josipove (Jozefinske) ceste koja je počinjala u Karlovcu, te je preko Josipdola, Kapele, Jezerana, Brinja, Žute Lokve i Vratnika završavala u Senju.
Dakle, valja nama Jozefinom preko Vratnika.
Već i u zaleđu Senja počinje se sa uzbrdicom, koja će nas uporno pratiti sve do vrha prijevoja, do kojeg ima 14 km. Matematika veli da za 14 kilometara i 700 metara visinske razlike treba uspona od 5%. Brzopleti, lakonski komentar bi bio – pa i nije strašno. Možda i ne bi bilo da nismo natovareni svom opremom, vjerojatno bi tada i vozili, makar s odmaranjem. Ovako smo zadržali ta odmaranja a vožnju zamijenili laganim pješačenjem, pa smo uz ugodno čavrljanje sve u svemu, bruto, sa odmorima i ručkom, do Vratnika potrošili nešto malo više od 5 sati.
Pola od tih 14 km cesta vijuga uz nekakvu suhu vododerinu, koji valjda zimi, ili u rano proljeće postaje žuboreći potok. Ta se vododerina na karti može pronaći pod imenom Senjska draga. U drugoj polovici tih 14 km cesta se uljudno pozdravlja sa tom vododerinom, pa se u cik-cak formaciji, malčice povećanog nagiba, serpentinama penje do prijevoja. Dakle u drugom dijelu nam se život komplicira povećanom uzbrdicom, ali i olakšava povećanom hladovinom, nastankom pojave prave borovine za razliku od niske, mršave makije koja je u Senjskoj Dragi.
U tih 14 km do Vratnika naišli smo na dva mjesta. Bolje reći na dvije table koje smatraju da su bukvalno kuća-dvije dovoljne za status mjesta. Prvo su to Matešići, nekih 3 km od Senja, a drugo mjesto je Sv. Križ, nekih 6 km od Senja.
Otprilike kilometar iza Sv. Križa cesta se odvaja od Senjske drage i oštrom krivinom u lijevo s povećanim nagibom kreće u penjanje prema Vratniku.
Što zbog sunca, što zbog dosta proteklih sati od doručka, naši su se želuci počeli opasno buniti i zahtijevati njihovu dopunu. Sjećam se da je tu negdje prije 20 godina bio restoran u kojemu smo dobro jeli, pa sam to priželjkivao i ovaj put.
Želja mi se ispunila.
Parkirali smo bicikle uz velike saksije sa prekrasnim cvijećem, te zasjeli za stol odmah iza tih saksija te polako guštali u pivu i Zagrebačkom odresku.
Prema onoj "kad sam gladan ništa mi se ne radi, a kad se najedem samo mi se spava" razvukli smo vrijeme nakon posljednjeg zalogaja podosta, pa smo se jedva prisilili na nastavak puta.
Slijedili su brojni cik-cakovi ceste, pa nam je sunca bilo čas s lijeve, čas s desne strane. Grijalo je dobrano, na momente mi se činili da pregrijava pred kišu, što će se kasnije, na žalost, pokazati ispravnom procjenom. Slijedili smo hladovinu sada već povisokih borova, pa bilo ona na lijevoj ili na desnoj strani ceste, Išli smo pješice, gurajući bicikle, pa skoro da mi je izgledalo bolje da pješačimo lijevom stranom, jer sam vidio vozila koja mi dolaze u susret, za razliku kad se približavaj s leđa (kad hodamo desnom stranom).
Prijevoj se sada dobrano približio, izoštrio, te je izgledao da ga skoro možemo rukom dohvatiti. Iako je to varljivo, ali izgledalo mi je da bi za čas bi bili gore kad bi popriječili kroz šumu.
Suprotno goleti dolje uz more, iako još uvijek južna strana, ovdje je sve bilo posuto gustom, jako gustom šumom.
Ali do prijevoja ima još oho-ho. Da nam na neki način ublaži muke, osnaži tijelo i obodri duh pobrinula se izvorska voda na izvru pod imenom Carsko vrilo. Dok smo se osvježavali na izvoru, promatrali smo staru, ali dobro uređenu (barem izvana) kapelicu.
Ako mu je vjerovati, Internet veli da se ispod prijevoja Vratnik, u mjestu Majorija, uz cestu Vratnik - Senj, nalazi fontana koja zahvaća izvor velebitske pitke vode. Ova fontana je poznatija pod nazivom "Carsko vrilo". Izgrađena je u klasicističkom stilu. Na njenoj južnoj strani uklesan je natpis: CESARSKO VRILO FERNINAND I CESAR AUSTRIJANSKI 1837 Naumio i izveo J. Cajet. Knesich C. Kr. major.
Isti natpis uklesan je na zapadnoj strani na latinskom jeziku, a na sjevernoj strani na njemačkom. Fontana je izgrađena u vrijeme radova na osuvremenjivanju prometnice od Karlovca do Senja u razdoblju od 1833. do 1845. godine. Radovima je upravljao major Josip Kajetan Knežić, rodom iz Petrinje.
Spomenuta prometnica od Karlovca do Senja je u prometnoj geografiji poznata kao Jozefinska cesta. Major Knežić bio je poznati graditelj cesta u kršu. Za vrijeme gradnje ceste između Vratnika i Senja imao je major Knežić svoje sjedište u jednostavnoj, prizemnoj graničarskoj kući prekrivenoj šimlom južno od Vratnika. U kući tlocrtne veličine 10 x 10 m bio je smješten ured i stan. Tu je prizemnicu narod prozvao "Majorija", a ona svjedoči o skromnim prilikama u kojima je Knežić stvarao svoje veliko djelo. Kasnije je cijeli zaselak dobio naziv Majorija.
Obzirom da slika govori više nego tisući riječi evo kako je dotični izgledao (sliku posudio sa www.cro-eu.com).
Ma sve ima svoj kraj, pa tako i ovo penjanje. Konačno prijevoj!
Sada slijedi poduže guštanje, odmaranje, rekapitulacija.
Sa prijevoja smo pogledali more i Senj dolje ispod nas. Da imamo oko sokolovo, mogli bi vidjeti ona vrata na ulazu u Senj i tvrđavu s koje sam, prije nekih 5 sati, snimio ovo mjesto gdje se sad nalazimo.
No , za razliku od prije 20 godina kada nas je na prijevoju dočekao mirni povjetarac sada kao da je prijevoj bio ulazak u neki podzemni svijet, pravi had. Odmah iza prijevoja, prema kopnu se tako zacrnilo na nebu, da su jedino munje, koje ga tu i tamo proparaju, bile neka svijetla točka. Od smjera kopna kroz klanac na prijevoju je puhao orkanskom jačinom hladan i krajnje podmukao vjetar.
A nama valja u nastavku kroz taj pakao!
Malo pada, pa ne pada, malo puše, pa malo jako puše. Stali smo, izvadili kabanice i nastavili. Meni s tom kabanicom slijedi dodatni problem. Znojim se ispod nje, pa u konačnici budem jednako mokar kao i bez nje na kiši. Sve u svemu tih 25 i nešto kkilometara do mjesta odakle smo jučer ujutro krenuli, prešli smo šutke, vozeći, sve u nadi da što prije okončamo ovu torturu. Šteta, jer smo prolazili pravom, iskonskom, nepatvorenom Likom. Osjetio sam to barem nosom ako ne ostalim čulima.
Zanimljivo da je i prije 20 godina bilo nekako slično. Razlika je bila u tome da je količina kiše koja nas polagano i stalno manje-više danas zasipala, onda se sasula u 15-tak minuta jednim jakim pljuskom. No, ipak je cijelo vrijeme od Vratnika bilo procjenjivanje 'oće li pasti, neće li pasti uz strepnju što ako se to dogodi na vjetrometini gdje se nemamo gdje skloniti.
I tako od putovanja tim dijelom Like ni onda, a ni danas nema snimaka. Valja sačekati slijedeću godinu sa sedmicom na kraju, dakle 2027-mu, pa ispraviti ove propuste.
Sad, kad ste sve proćitali, slike s ovog putovanja možete vidleti ovdje.
Post je objavljen 15.02.2018. u 13:50 sati.