Marketing
Krasno između 20 godina I dio
Slike sa ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Prvi put je slučajnost, drugi put je podudarnost, a treći put je navika.
Godine koje završavaju sa sedmicom izgleda imaju poseban status u mome životu. Tako, sada već, davne 1987-e sam se , uplovivši u bračne vode sa životnom, svojom suputnicom, uputio u biciklističku avanturu, na stranicama ovog bloga opisanom pod naslovom „Medeni mjesec“. Dekadu nakon, 1997-e sam s istim suputnikom u dva dana odvezao turu o kojoj ova priča govori, da bi, još dvije dekade poslije, 2017-e istu tu turu odvezao s našim sinom.
Da osim te sedmice, i odvoženoj turi dodijelimo status navike, pobrinuo sam se sam kad sam ju odvezao 2009-e, u jednom danu. Ona je detaljno opisana na stranicama ovog bloga pod naslovom „Vožnja druga oko Otočca“ te o njoj ovaj put neću trošiti riječi, trud i vrijeme.
Dakle slijedi priča o dvije ture vožene istim putem ali s vremenskom distancom od 20 godina.
Prvo, o samom putu. Krenulo se iz Otočca, ili koji kilometar prije, te preko Krasnog se spustilo do Sv. Jurja, pa preko Senja se popelo na Vratnik, da bi se s njega kroz Kompolje završilo tamo odakle se jučer ujutro krenulo.
Prvi dan
Kartu putovanja prvog dana možete vidjeti ovdje.
Dok smo prije 20 godina krenuli i završili u Otočcu, u ovo doba smo to činili iz Čovića, sela 10-tak km istočno od Čovića, smještenog, skoro bi se moglo reći, u sred srede Gackog polja.
Stoga je cesta, široka i s crtama u sredini i sa strane dotjerana, pičila ravno k'o strijela prema zapadu u želji da što prije dotakne Otočac. Za razliku od nje, mi sa baš i nismo žurili, naprotiv! U žurbi često nešto promakne za što se kasnije žali. Stoga smo, mirno i lagano vrteći pedale, pustili svježinu jutarnjeg mira Gackog polja da nam škaklja lice i draži nosnice. Miris i svježina ovdašnjeg jutra, u smjesi s kontemplativnim mirom, bio mi je original nedoživljen u gradskim sredinama Lijepe naše.
Iako se to na prvi pogled ne primjećuje, livada kao i svaka druga, hala s ogradom nas izvješćuje da smo pred sportskim aerodromom Otočac. U to nas uvjeravaju parkirani avioni, bolje rečeno njihovi (posmrtni) ostaci. Iako nisam ekspert za avijaciju čini mi se da je prvi suvenir iz domovinskog rata, dok je drugi DC-3 puno stariji. Za njega se sjećam da se sunčao na ovom Ličkom suncu i prije 30 godina dok sam sa svojom, onda svježom, životnom suputnicom po prvi puta biciklom posjetio Gacko polje.
Onaj kontemplirajući mir se tiho povukao prepustivši gradskoj vrevi da pokaže svoje lice kad smo stigli u Otočac.Iako nije neki veliki grad, ipak je središte i polja u kojemu se nalazi, a i šire, jer uz Gospić čini dva najveća Lička središta.
Na zgradi u kojoj je Gacko pučko učilište, vidi se pečat Austro-Ugarske arhitekture, koji se često susreće u Hrvatskoj a i šire na ovom prostoru.
Otočac (još) nije tako veliki grad, pa nema (još) obilaznicu, već cijeli promet prolazi glavnom ulicom u pravcu istok-zapad.
U želji da se opskrbimo hranom i pićem svratili smo u veliki Konzum sa čijeg sam parkirališta snimio dvije građevine. Prva je velika zgrada koja svojim oblikom podsjeća da je puno, puno decenija prošlo od njene izgradnje, mada je, zbog obnovljenog ruha, izgledala još uvijek čilo i dostojanstveno. Tek zujajući internetom, dok pišem ove redove, saznadoh da gledam pozadinu Gradske kuće grada Otočca.
Druga građevina je stara pravoslavna crkva sv. Georgija, izgrađene 1863 godine, na kojoj je fasada počela pokazivati znake umora.
Nekako blizu ovog mjesta gdje je sada veliko parkiralište i još veći Konzum prije 20 godina je bila mala oronula kućica ispred koje smo toga jutra napravili posljednje pripreme prije polaska. Danas, kojih par desetaka metara dalje, ispred velikog Konzuma, snimih naše bicikle iz ovog doba.
Gledajući onda i sad u opremu i bicikle, uviđam znatnu promjenu, a valjda i napredak, u tih 20 godina. Sad mi izgleda (pre)hrabro, na granici ludosti čak, na Rog Maraton s gumama širine col i četvrt natovariti toliki teret, zajedno sa mnom. No, bio teret veliki ili ne, Maraton je izdržao!
No, vratimo se mi ponovo u ovo današnje doba. Nakon centra grada, valjalo je starim, kamenim mostom preći rijeku Gacku.
Dok rijeka prolazi gradom, kultivirana je kamenim ogradama umjesto nasipa u slučaju povećeg vodostaja. Nakon prolaska grada prepušteno je rijeci na volji da se širi koliko god hoće.
Istini za volju treba reći da je ovo što se vidi na gornjim snimcima tek dio Gacke. Prije više od pola stoljeća ispod ovog starog kamenog mosta, sa kojeg moj suputnik i ja promatramo rijeku, protjecalo je puno više Gacke. Dio nje je završavao u nedalekom Švičkom jezeru a dio je ponirao u zemlju kroz ponore. Zbog sve veće žeđi za električnom energijom 1965 godine su veći dio Gacke preusmjerili prije Otočca tunelima i umjetnim betoniziranim vodotokom do hidroelektrane Senj. Eto, od tada tek nešto više od skromnog curka se nekako dokotrlja do Otočca. Iako i taj curak u vrijeme otapanja snijega zna narasti do prijeteće veličine – tome su svjedoci oni nasipi u obliku zida.
Nakon izlaska iz Otočca i prelaska sadašnja auto ceste A1, u selu Švica nailazimo na dva mosta preko – ničega, odnosno preko starog vodotoka Gacke.
Stari, koji sada uglavnom ničemu ne koristi, i novi preko kojeg nastavljamo naše putovanje prema Krasnom. Iako će zvučati nostalgičarski, no meni je stari, sa svojim lukovima nekako ljepši. Novi je sagrađen u maniru minimalističkih troškova, prosto i ravno, pa mi je stoga nekako bezličan, da ne velim, bez duše.
Na izlazu iz sela dolazimo do ostataka male, stare hidrocentrale, sagrađene 1935 godine na mjestu gdje je do tada snaga vode iz Gacke pokretala pilanu.
Do ostataka bivše strojarnice se može pješice doći preko mosta širine tek metar.
S mosta se lijepo vidi suho stjenovito korito po kome vode Gacke odavno ne žubore, a desno od korita je betonski kanal koji je nekad davno odvajao vodotok prema strojarnici.
Dok smo moj suputnik i ja šetuckali po tom mostu, naše smo bicikle naslonili na staru kuću koja neodoljivo liči na zgradu Švičke hidrocentrale snimljene 1935 godine (sliku posudio sa www.cro-eu.com)
Pri vožnji se biciklom događaju potpuno neočekivane stvari koje (i) zbog izostanka očekivanja, znaju do potpunosti razgaliti i oduševiti. Jedan od priloga koji dokazuju tu tvrdnju dogodio se ovdje prije 20 godina. Moja suputnica i ja smo nekako tada, jasno slučajno, potrefili termin putovanja baš kada je hidrocentrala Senj imala nekakav remont. Da se taj remont obavi, potrebno je zatvoriti pipu da voda ne dolazi. E sad, kako te pipe nema na izvoru Gacke i kako ta voda curi i teče i prije nego se čovjek pojavio, ostalo je Gacku vratiti na stari tok, dok se posao oko remonta ne završi.
I tako se potpuno neočekivano, i za nas, a vjerujem i za mještane, sa pješačkog mosta umjesto statičkog sivila stjenovitog suhog korita, mahnito se smjenjivala modrina kristalno čiste vode sa bjelinom pjene kratkotrajno nastale uslijed miješanja te vode sa zrakom.
Kao i onda tako i u današnjem nastavku puta nismo dugo vozili, jer nailaskom uzbrdice, koja je znatna i po usponu i po duljini, krenuli smo prvo današnje duže penjanje. Pri jednom od odmora uz ogradu ugledali smo stado ovaca iz kojeg se izdvojilo radoznalo janje koje je ljubopitljivo dotrčalo do nas. Promatrajući ga postade mi potpuno jasna izreka: "Umiljat' k'o janje!"
Napustili smo zadnje kuće mjesta i uzbrdicom, nepromijenjenom, nastavili krivudati. Kad se drveće sa granama razmaknulo, ugledali smo omanje polje ili oveću dumaču u kojoj je "stara" Gacka, ona od nekad davno, ponirala i samo sebi znanim podzemnim putem završavala u Jadranu.
Slijedi dug uspon, srećom asfaltiranom, cestom koja krivuda u potrazi za prostorom. Nama povoljna okolnost je što nam je s desne strane pogled na „tamo negdje dolje“, pa se Lički pejzaži smjenjuju jedan za drugim. Lijepo ih je gledati, no često, jako često zastajkujemo što u konačnici naše sporo pješačenje uzbrdo čini još sporijim.
Da ljepota u Lici nije samo „tamo daleko“ vidim ako pogled spustim tek koji pedalj od sebe.
Ignorirajući preporuku putokaza za skretanje lijevo prema Kuterevu (ostavljeno za neku drugu vožnju u neko drugo vrijeme) nastavili smo ravno i dalje se penjući prema Krasnom. Neko vrijeme kasnije, valjda da nam pokaže da na naše neskretanje prema njemu ne uzima za zlo, Kuterevo se ukazalo svom svojom veličinom i ljepotom.
Negdje od prilike na ovom mjestu, ili malo dalje, prije 20 godina situacija je izgledala ovako:
Od skretanja za Kuterevo pa do prijevoja onda asfalta nije bilo, a obzirom da je bila Velika Gospa, a Gospa od Krasna je veliko svetište ovih krajeva, pored nas je masa ljudi išla na Krasno. No, za razliku od nas, oni su to činili autima, pa su nam za uspomenu ostavljali dignutu prašinu. Da veselje bude veće, ili da može još i gore, ja sam na svom krhkom Maratonu probušio gumu. Tada nisam bio toliko pametan i oštrouman, kao danas, pa nisam u priboru nosio rezervnu zračnicu, nego samo pribor za krpanje. Dakle, slijedilo je krpanje gume u oblaku prašine.
Dok sam se borio sa gumidefektom, moja je dokona suputnica pronašla pravu divlju ciklamu. Vidjevši ju onako zgodnu i izazovnu u svoj svojoj raskošnoj ljepoti (ciklamu, a ne suputnicu), za trenutak sam ostavio gumu i pribor i posegnuo za fotićem
Danas je to lako! Na svome digitalcu izaberem opciju „Super Macro“ usmjerim prema ciklami i okinem. No onda nije bilo digitalizacije ni tolike automatizacije u mojoj istočnonjemačkoj Practici, pa se trebalo snaći. Odvrnem objektiv, istovremeno u jednoj ruci držim prevrnuti objektiv uz kućište fotoaparata, drugom rukom aktiviram svjetlomjer, te gledajući kroz tražilo ručno podesim blendu. Kad sam riješio problem osvjetljenja i dalje već opisano držeći aparat, pokušavam riješiti problem oštrine.
Znam, znam, malo udavih ovim detaljima, no to učinih tek toliko da ukažem koliko smo sretni sa blagodatima današnje tehnike, a često toga svjesni nismo.
No, vratimo se mi u današnjicu.
Neki bjelkasti oblaci su nam zaklonili sunce. Kako nije izgledalo da će se bjelina oblaka zacrniti pokazujući prijetnju pljuska, prihvatili smo ju kao dar Božji, jer je donijela ugodnu svježinu pri penjanju.
Sad smo se prebacili na lijevu stranu ceste, jer se tamo prebacio pogled na „tamo dolje“. U stvari on se prebacio još od skretanja za Kuterevo.
Kad ne mogu pronaći suputnika, jasno, vozim sam. No to je u nekoj vrsti krajnje nužde, jer ipak voli voziti u društvu. A jedna od bitnih prednosti vožnje u društvu se pokazuje na ovakvim duuuuugačkim usponima. Razveze se priča nastala čudnim tokovima svijesti, temom okupira duh, te se na kraju iznenadim da smo već na prijevoju. Tako je i ovaj put bilo.
Jasno, slijedi poduži odmor s okrepom duha i tijela prije nastavka puta.
Nakon odmora slijedi duuuugački spust na Krasno polje i u samo mjesto Krasno. Cesta krivuda, u početku kroz šumu a kasnije između makije i niskog raslinja. Već po mogućnosti, ili je toliko široka da po sredini ima crtu, ili se suzi na mjeru osrednjeg sokaka. Tako uska je bila pri prolazu kroz zaselak Devčići. Da je negdje vrijeme stalo pokazuje u sustav vodoopskrbe znan kroz stoljeća u obliku šterne (ili čatrnje). Radi se o prikupljanju kišnice sa štale, ovdje znane kao pojata, u poseban spremnik.
A onda nam se ukazalo Krasno polje u svoj svojoj ljepoti zajedno s samim mjestom Krasno.
Prema wikipediji Krasno Polje je podvelebitsko selo u Hrvatskoj, u okolici Senja na nadmorskoj visini od 714 m. Središte je Nacionalnog parka Sjeverni Velebit gdje godišnje prođe desetak tisuća planinara, a samo Svetište godišnje posjeti i do 100.000 ljudi. Pod imenom Krasno spominje se prvi put 1275.
U Krasnu, odnosno iznad Krasnog, je bila izgrađena u dotursko doba crkva Sv. Marije, pa se spominje podatak da je postojala godine 1219. Krasno je u srednjem vijeku pripadalo senjskoj crkvi, a poharano je i ostalo bez stanovnika u turskim osvajanjima u 17. stoljeću. Od 1790. opet je župno središte, a župna crkva Gospe od Krasna do danas je poznato proštenište posvećeno Majci Božjoj.
To svetište ovaj put zaobilazimo, no prije 20 godina smo ga ja i moja suputnica ipak posjetili. Ta mala crkvica, koja 364 dana u godini uglavnom sama sluša Velebitsku tišinu, da bi na dan Velike Gospe (15. kolovoz) oživjela masom ljudi.
Iako ne biciklom, već autom do crkve sam bio 2007 godine (opet ta sedmica na kraju) nekog običnog dana snimivši crkvu u tišini i spokoju.
Prema wikipediji legenda o Majci Božjoj krasnarskoj potječe iz 1219. godine. "U šumi krasnarskoj, pastiri pasli svoja stada. Jednoga dana ugledaše na nekakvu panju čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje. Pastiri otrgnu cvijet i ponesu ga u Krasnarsko polje, gdje se od drevnih vremena nalazila kapelica. Ali prenesenog cvijeta najednom nestade, dok ga pastiri opet ne nađoše na istom panju u šumi. Videći narod te događaje, sagradi u šumi kapelicu u čast Majci Božjoj, a nad samim panjem, gdje se cvijet ukazao, podiže žrtvenik."
Crkva Majke Božje Krasnarske iz 18. stoljeća, izgrađena na temeljima jedne srednjovjekovne crkvice. Najveću umjetničku vrijednost u crkvi predstavlja drveni kasetirani strop sa oslikanim scenama iz života Krista, Marije i svetaca s latinskim citatima iz 1740. godine.
Radi potrebe, ili kao posljedica, vjerskog turizma nedaleko i nešto iznad crkve sagrađen je motel na nadmorskoj visini od okruglih 1000 metara. Za razliku od crkve koja je diskretno skrivena u unutrašnjost Velebita, motel sa nalazi točno na rubu strmine u čijem se dnu nalazi polje sa Krasnom. Pogled koji s tog mjesta puca na polje, samo mjesto Krasno i Velebit, rijetko koga ostavlja ravnodušnim, te je za pretpostaviti da je on (pogled) bio odlučujući pri izboru lokacije motela.
A tog „pravog dana“, na Veliku Gospu do crkve smo prije 20 godina navratili moja suputnica i ja, pa evo malo rustikalnog dokaza o općenarodnom veselju koji slijedi nakon duhovne riječ doživljene pri posjeti crkvi.
Vratimo se mi u ovo vrijeme kada se, odustajući od svetišta, spuštamo u polje. Ti spustovi su oni koji uvijek budu prekratki, na kojima pustim „mozak na pašu“ i prepuštam se uživanciji punim tijelom i duhom. Bude to neki oblik transa, isključenja iz ovozemaljskog u koje kao hladan tuš, povratak u sivu realnost, izazove spoznaja da nema više nizbrdice.
Da taj hladan tuš realnosti bude još realniji pobrinula se neočekivana i iznenađujuća uzbrdica koja je uslijedila odmah po spuštanju u polje (možda se čak i vidi na zadnjoj slici). Ispostavilo se da polje nije ravno, kako je, gledajući ga s visine, izgledalo, već je pod nagibom koji je, nama uz prkos, poprimio oblik podmukle i iscrpljujuće uzbrdice. Bilo mi je šokantno odmah nakon one uživancije od spuštanja mučiti se vožnjom uzbrdo. Da veselje bude još veće, pridružio se i vjetar u lice.
No srećom nije to dugo trajalo, pa smo stigli u samo Krasno, točnije u sam centar gdje smo pronašli birtiju sa ugodnom hladovinom a tako sa osvježili duh i osnažili tijelo sa jednim pivom i to pravim, iz ovog kraja.
Slijedi ponovo uzbrdica od dobra 4 km prije spuštanja do mora.
Na izlazu iz Krasnog naletjeli smo na otvorenu trgovinu te se opskrbili potrebnim (hladnim) tekućinama, pa smo polako, pješice nastavili put uzbrdicom. Do mora, i mjesta Sv. Juraj na njemu doći ćemo daleko prije noći, pa nije bilo razloga za žurbu. A sve izgleda ljepše kad se čovjek ne žuri.
Pozdravili smo Krasno iza sebe i istoimeno polje u kome se nalazi. Iako sam dosta puta na bilo koje načine bio ovdje, svaki me posjet nanovo oduševi. Tako će, vjerojatno biti i ubuduće.
Ušli smo u neki šumarak kroz koji je cesta vijugala lijevo-desno. Postupno smo se navikavali da smo sami, da oko nas na daleko nema čovjeka, pa smo se ne malo iznenadili kad smo kraj ceste u skromnoj hladovini stabla ugledali kravu i tele.
Šuma se počela razrjeđivati, pa smo dobili komadić pogleda u Velebitsku divljinu.
Mada se, nakon gore-dolikanja kroz šumu ustalila neka blaga nizbrdica, znak, neki oblik nagovještaja „onog pravog“ dobili smo kad smo naišli na skretanje za Zavižan. Bilo bi dobro i zanimljivo tamo se uputiti, mada to znači još barem 10-tak km uzbrdice i to bez asfalta. Ostavili smo to za neka druga vremena, pa smo se uputili ravno prema nedalekom mjestu Oltari.
Oltari su na 940 metara nad morem što znači da slijedi 15-tak km maksimalne uživancije pri spuštanju nizbrdicom. Kao i prije 20 godina, tako je i sad biciklistima jedan od omiljenih prometnih znakova – opasna nizbrdica. Za razliku od sada, kad sam ga, povučen zanimljivim razgovorom, jedva primijetio, prije 20 godina nisam njime krio oduševljenje, naprotiv!
Kao i u doba djetinjstva, tako se i sada poseban trenutak putovanja smatra kada prvi put ugledamo more. Stoga smo stali da snimcima to zabilježimo.
U nastavku vožnje pogled prema moru se sve više i više širio. Snimajući ga za vrijeme kratke pauze, okrenuo sam se i snimio Velebit sa ove osunčane, morske strane.
Pri jednom od slijedećih pogleda na mora primijetih kako su se stijene na jednom mjestu razmakle napravivši nekakvu vrst tihe uvale. Zastadoh i snimih to. Tek kasnije shvatih da je to naš kamp, današnji cilj putovanja. Iz kampa sam učinio snimak u suprotnom smjeru i evo kako to izgleda jedno prema drugom, licem u lice.
Cesta kojom se spuštamo ponekad je znala pokazati neprimjerenu odlučnost držanja ravnog smjera.
Posebna mi je zanimljivost jedno brdo u obliku skoro pravilnog stošca oko kojeg cesta kruži, više od tri četvrtine kruga.
Nakon obilaska tog stošca pred nama, točnije ispod nas nam se ukazalo naselje Sv. Juraj, mada pripadnicima starije generacije poznao kao Jurjevo, ime koje je nosilo za vrijeme Jugoslavije.
(Zanimljivo kako se neke stvari ne mijenjaju, ili kako neke promjene poprimaju istu terminologiju. Moja je mati, rođena 1926 godine, pod sloganom „za vrijeme Jugoslavije“, podrazumijevala državu do 1941 godine, dok ja pod tim pojmom poimam državu istog imena ali do 1991 godine)
Dolaskom do Jadranske magistrale valjalo nam je skrenuti lijevo, prema jugu te smo nakon nešto više od kilometra stigli u kamp. Bilo je nešto malo iza 6 sati, a na brzinomjeru je bilo nešto više od 56 km. Malo kilometara obzirom na moj umor. Kasnije, kad sam sve zbrojio i oduzeo, jedan od razloga mog umora je bila i zanemarena, a i površna ishrana, u jutro prije početka putovanja, a i kasnije. Ovo mi je škola za ubuduće.
Sunce je još uvijek bilo visoko pa je vremena za odmor, kupanje, tuširanje i bilo što nam padne na pamet, bilo na pretek. A kad tog vremena toliko mnogo imamo tada nema razloga za žurbu, dakle sve polako.
Šator smo podigli na ravnoj zemljanoj podlozi, ali uz stijenu koja će nam ujutro praviti potrebnu hladovinu čime će naše snivanje i nakon izlaska sunca biti ugodno.
Nakon što smo podigli šator, istuširali se, presvukli, za večeru sam, u ulozi Golog kuhara, skuhao u improviziranoj kuhinji krem juhu od gljiva pa smo ju, onako toplu, na granici vrućega, s guštom lijepo i polako posrkali.
Prije 20 godina umjesto milog spavanja u hladovini sljedećeg jutra, miliji nam je bio miris mora, te smo tako podigli šator
Iako je slika malo mutljava iskusnom oku će biti dovoljna da uoči poboljšanje kamperskog standarda uspoređujući šatore onda i sad.
Kamp je bio mali, ali ravan i sa zemljanim tlom, što je u Dalmaciji osobina zlata vrijedna. Posebnu čak originalnu znamenitost mu je činila činjenica da magistrala prolazi kroz njega, točnije iznad njega. Negdje u sredini kampa, gdje je magistrala bila dovoljno gore, prokopan je tunelčić kao prolaz koji integrira polovice kampa. Čak je i simpatično oslikan, pa opušteni i smireni kampisti i ne primjećuju mahnitu jurnjavu koja se „tamo gore“ zbiva i događa.
Nakon što smo sve obavili što se obaviti trebalo, odlučili smo staviti točku na i jednim pivom u kamperskoj birtiji.
Ugodno zavaljeni u stolice, dokono pijuckajući rajski napitak, optimalno pothlađen, promatrali smo svijet oko sebe. Tu je bila i šljunčana plaža sa suncobranima od prirodnog materijala i neki Holandezi sa kamp kućicom kojima je pojam smjestiti se tek koji pedalj od mora.
Nakon što smo proanalizirali kako je bilo danas i detaljizirali što ćemo sutra, ostalo nam je da pozdravimo sunce, pa da,kao i ono, pođemo na počinak.
Za nastavak ove priče kliknite ovdje.
Post je objavljen 13.02.2018. u 21:31 sati.