Pero i njegov bicikl

nedjelja, 26.10.2014.

K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan

DRUGI DAN

Mapu drugog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Nakon tuširanja, obilne večere, ugodnog razgovora i slatkog sna, poslije doručka sam se zahvalio domaćinima na stvarno toplom i ugodnom gostoprimstvu, te nastavio put.

Autoportret sa domaćinima

Do Banove jaruge, preko Lipovljana sam autom prešao sto puta, tako da si mogu proreći bližu budućnost. A ona će se javiti u obliku poduže uzbrdice odmah nakon table Lipovljani, pa blago gore-dolje, da bih u konačnici, ugledavši ispod sebe ogromno jezero, spustivši se do njega stigao do raskrižja.
Dobrodošlica u Lipovljane uz uzbrdicu

Jezero ispred Banove Jaruge

Par stotina metara prije raskrižja zastadoh opet zbog konja. Ovi nisu bili kao oni u Lipiku (osim jednog) ali sam jednako privukao njihovu pažnju. Jedino je njihov pomladak bio stidan, pa mi nikako nije izlazio sav na vidjelo, ali je zato jedan drugi, u cvijetu svoje mladosti, zauzeo ponosnu pozu za slikanje.
Slika kao iz nekog drugog vremena

„Može l' 'vako!?“

Za razliku od skretanja lijevo, koje znam od ranije, put me vodi na desnu stranu. Konačno, stigao sam tamo gdje do sada nikad nisam bio. Garešnica je negdje 16 km ispred mene, barem mi tako moja karta veli. Malo po malo se pojavio kao mali problemčić, tihi nemir, što je cesta pusta, naselja uz nju malo a promet nikakav, pa nisam dobivao utješnu potvrdu ispravnosti smjera kojim putujem. Prolazio sam kroz neka naselja, nije to bilo totalno bespuće, no, niti imena tih naselja bilo na mojoj karti, niti je bilo ljudi koje bih mogao pitati, pa sam se gurao dalje, iako sve teže i sve upitnije. Zebnju sam odagnao usputnim zanimljivostima, kojih je ovog subotnjeg jutra, usprkos uspavanom miru predjela, bilo dosta.
Postupno okoliš dobivao brdoviti, bolje rečeno brežuljkasti karakter. Zelenilo je kad-kad bilo toliko obilno, pa se stvarao privid da se cesta na jedvite jade provlači kroz njega.
Mir i tišina jednog subotnjeg jutra negdje…nisam baš siguran gdje

Već koji kilometar dalje, šumovito zelenilo je ustupilo mjesto oranicama, pa su se smjenjivala mjesta sa par kuća, teško i zaselcima nazvana. Na jednom mjestu sam pozdravio krave, koje site i zadovoljne odmaraju u posebno za njih ograđenom prostoru. Većini od njih sunce je bilo podnošljivo osim jedne, kojoj se, valjda neki dan sunce nije dopalo, pa je odmah ujutro našla sklonište od sunca u hladu stabla.
Odmor sitih i zadovoljnih
„Crna ovca“ se izdvojila u hladovinu

Da ne treba biti brzoplet u donošenju konačnog suda, a time i stava, o nekom mjestu ( a valjda to važi i za ljude) primjer je mjesto pod imenom Malo Vukovje u koje upravo uđoh. Dok sam u svojoj glavi dokono razvijao viziju o malim vučićima i njihovim roditeljima, ispred mene je iskrsla prava bajkovita idila. Stao sam zadivljen maloj, maloj, maloj kućici, ali s ljubavlju, privrženošću i pažnjom uređenoj. Te ljubavi, privrženosti i pažnje bilo je na pretek, pa je dosta toga ostalo za dvorište i okućnicu. Prekrasno!
„Kućica u cvijeću, trava oko nje…“

I konačno Garešnica! Iako je na karti zabilježena velikim, masnim slovima („Bold“) ulaz u mjesto je više izgledao kao ulaz u neko, malčice veće, selo nego u grad. Postupno vozeći kroz to „malčice veće selo“ arhitektura je poprimala obrise grada, da bi centar, sa starim i novim zgradama izgledao 100% gradski.
Dobrodošlica u, na prvi pogled selo…

…koje postupno…

…dobiva obrise grada

Taman kad sam, prolazeći pored one stare roza zgrade, pomislio da bi mogao ovdje napraviti pauzu i posegnuti za rezervama tekućine u svojim termosicama, zbunjeno se začudih čuvši svoje ime. U gradu u koji ulazim prvi put u životu, netko me doziva!?
Bio je to biciklist iz Brestače, istog mjesta gdje sam prenoćio, koji me iza Lipovljana stigao i s kojim sam zajednički prešao par slijedećih kilometara popričavši o svemu i svačemu. Za razliku od mene kojemu je ovo višednevna vožnja, čovjek vozi ugodan trening do ručka. Skoknuti će biciklom do Garešnice a onda nekim zaobilaznim putem, kojeg nisam shvatio, vraća se kući. Nakon tih par kilometara zajedničke vožnje dao je gas svome „bolidu“ dok sam ja (za)ostao sa svojim „traktorom“ polako se vukući. Iako sam poslije tog susreta, opčinjen okolišem, na njega zaboravio, on na mene nije, pa me pozvao na piće na terasi jednog od Garešničkih kafića.
Tako sad, neočekivano ugodno, sjedim u hladovini terase, ispijam osvježavajuće hladno pivo u lagani, opušteni razgovor o biciklu, a i o ostalome. Mrvicu, tek malu mrvicu neugodna je bila spoznaja da se za tu ugodu potrošilo sat i pol! No, Bože moj, i to je za ljude!
Čazma je bio slijedeće veće mjesto, ili grad, na ovom mom putu. Iako na mojoj auto-karti ova dva grada spaja debela crvena crta, crvenilo se na jednom dijelu izgubilo, ostavljajući dvojbu o asfaltiranosti ceste. Tu dvojbu sam probao riješiti raspitivajući se, no dobijah dvojake odgovore. Neki velidu da je a neki velidu da nije. Tako se i na kraju onaj biciklist sa pića u Garešnici priklonio grupacije „JE“ te sam ohrabren optimistički nastavio put.
Do te sporne dionice ima još dosta kilometara, točnije ona počinje iza Gornje Garešnice. U želji da si putovanje do tog mjesta učinim zanimljivim, skrenuh sa „glavne“ ceste te tih 8 kilometara pređoh nekim sokakom. Išao je ravno, što se uzbrdice tiče, no sav je bio stisnut zelenilom, a na kolovozu je bila beskonačna igra krpa na zakrpu tolikim intenzitetom, da mi je teško zaključiti da li se uopće vidi prvobitno postavljeni sloj asfalta.
Sokak pritisnut zelenilom …

… sa bezbroj krpa na zakrpu

Uz zelenilo se uz sokak približila i šuma pa je sokak utonu u debelu hladovinu sačuvavši svježinu jutra. Zabavljao sam se vrludanjem između zakrpa, uživao u svježem zraku bogat kisikom, oko mene netaknuta tišina, jedno riječju milina. Stadoh za trenutak, da gutljajem dva iz termosice ugasim žeđ, kad začuh neke šumove u šumi iza sebe. Okrenuh se i 15-tak metara dalje u šumi ugledah srnu kako me promatra i, mrdajući svojim velikim ušima, osluškuje. Stajala je mirno tako sekundu-dvije, da bi potom polako, onako s noge na nogu, odšetala dalje. Za razliku od nje, ja sam ostao stajati bitno duže, toliko sam bio zbunjen, čak i zapanjen, proživljenim prizorom. Mir, spokoj i tišina, koji je ovdje tako snažno prisutni, ušli su i obuzeli me u tolikoj mjeri dok sam kroz njega vozio, da me je lokalni stanovnik smatrao sastavnim dijelom ove šume, te kao takvog potpuno bezopasnog.
Pravi mali Raj, ali s velikim R.
Sve što je lijepo, kratko traje pa se to dogodilo i s ovim mojim malim rajem (s velikim R). Tuzi nema mjesta, nikako, jer se impresivna zanimljivost okoliša nastavlja i dalje, samo na drugačiji način.
Nakon izlaska iz šumovitog dijela, dođoh među njive i pokoju kuć(ic)u, što sve zajedno čini selo Prokop. Očigledno je izvan glavnih putova, što ovaj sokak sigurno nije, ali to ne znači ništa loše. Naprotiv! (barem za mene putnika-prolaznika) Ta svojevrsna izoliranost se pokazala kao konzervator (onaj koji čuva, štiti) sredine i načina življenja kakav je bio nekad, prije ove današnje mahnitosti. Kuće kud-koja, veća ili manja, tanki puteljak između njih (onaj "moj" sokak), a u daljini šumoviti bregovi.
Dobrodošlica u Prokop

Egzotičnu idilu dobrih, starih, prohujalih dana dodatno je začinila mati sa čedom. Iza gospodarskih nastambi jedne od kuća, na toplome suncu odmarala se kobila sa ždrebetom. Gospođa mama je bila pripadnica one snažne rase konja pogodnih za vuču svega i svačega što je potrebno za obradu tla. Usput, pored snage odisala je i posebnom ljepotom, dodatno začinjena šarenilom crveno-bijele boje.
Mati i potomak

Od gornje Garešnice, malog sela ni blizu "običnoj" Garešnici, jedino što mi se učinilo zanimljivim je mjesna crkva na izlazu iz sela. Moj je sokak, i dalje gabaritima isti, sada dobio mlađi, kvalitetniji asfalt, pa je izgledao više kao dobra biciklistička staza, nego kao prometnica. Međutim, to mi je samo tako izgledalo, jer sam se par stotima metara dalje mimoišao sa šleperom koji je na ovoj uskoj cesti izgledao veći i monstruozniji, da sam se, za svaki slučaj sklonio na travu.
Šlepera sam, tren nakon mimoilaska, zaboravio, nošen optimizmom zbog i dalje asfaltiranog puta. Možda ovakav i ostane.
Nada je živjela u meni sve do slijedećeg sela pod imenom Šimljanik. Zaboravio sam na nju očaravši se starom kućom u čijem je produžetku bila štala. Dakle i kuća i štala pod istim su krovom. Takvo što sam viđao u svome djetinjstvu prije 45 i više godina. Prednost takve koncepcije je da vlasnik rezidencije do svog blaga (stoke) može doći ne obzirući se na trenutne vremenske uvjete. Mana je da se mirisi kuće i štale stope u jedno, a na to se već čovjek navikne ("od smrada čovjek nije umro, ali od hladnoće jest")
Integrirana verzija domaćinstva

Raskrižje, na koje sam naišao netom iza te kuće&štale, me podsjetilo na tu moju nadu, rasplinjujući je u ništa. Usprkos putokazu za Čazmu, odmah nakon raskrižja asfalt je nestao. Dakle, dalje sam prašinar!
Raskrižje koje je izgubilo asfalt

Dalje – samo prašina!

Od silnog pretakanja „ima asfalta, nema asfalta“, od raspirene nada „da ima“, eto dođoh do rezigniranog razočarenja „nema asfalta“. Nisam si dozvolio da se to razočarenje rasplamsa, samo sam pomirljivo slegnuo ramenima i nastavio vožnju, prihvaćajući situaciju kakva jest. I to je za ljude!
Sad kad sam je prihvatio, situaciju mislim, 'ajd' da vidim što ima zanimljivog i interesantnog (da li to dvoje jedno te isto !?). Nije bilo rupa na cesti, ni pretjerano nasutoga šljunka, pa vozeći kolotragom nije bilo tako teško – na protiv! Ona vožnja zakrpanom prečicom, skoro da je bila teža, uglavnom zbog slaloma između zakrpa.
Dvije, krajnje praktične, stvari su ostale da remete potpunu opuštenost ove neočekivane vožnje. Prva je – koliko ove prašine ima, a druga što ću i kako ću kad dođem do nekog raskrižja, gdje bi količina prašine na cestama bila približno ista, a putokaza nema!?
Tek što pređoh kilometar dobih nešto što bi moglo naslućivati odgovore na ove moje dileme. Ti odgovori su se saželi na jednu malu crvenu tablicu koja je stajala na stupiću uz put.
Skromni putokazić za smiraj moje duše

One koje to zanima, tablica je informirala da se osim na magistralnom putu, nalazimo i na biciklističkoj Županijskoj ruti imenom Čazma, te da do D. Miklouša ima 11 km (ono D. valjda znači Donji). Pogledavši u kartu uvidjeh da stvarno postoji Donji Miklouš, da kroz njega trebam proći i da je iza njega moja crta na karti, koja prikazuje cestu kojom vozim, ponovo dobila crveno ruho. Dakle, ovog truckanja po prašini imam, ukupno, 12 km! Osim toga, svaki put oko nekog raskrižja, pojavila se ova crvena tablica, da moju brižnu dušu umiri spoznajom da sam na pravom putu, figurativno, a i konkretno, te da joj brojem ispred slova km ukaže koliko prašinarenja je još ispred.

Crveni putokazić mi veli „Pero, vozi ravno i do Donjeg Miklouša imaš još 6 km!“

I tako lijepo umiren i spokojan, prepustih se svom dušom i srcem okolišu, koji je postajao sve zanimljiviji i zanimljiviji. Krajolik je bio brežuljkast, povremeno i brdovit, tako da sam na momente i pješačio. Promet praktično nula – u cijelih tih 12 km susreo sam se sa 3 kamiona-šlepera (!) koji su me zapljusnuli neprozirnim oblakom prašine. Tu negdje je bio nekakav kamenolom (sjetih se putokaza s kraja asfalta).
Cesta je dosta krivudala kroz šumu, bilo manju bilo veću, tako da je povremeno na cesti bilo obilje hladovine. Iako je sunce pržilo, u toj hladovini je bilo toliko ugodno da sam (skoro) zaboravio na prašinu. Samog sebe sam iznenadio s kojim stupnjem uživam u vožnji područjem bez ljudi i s prašinom sa ceste, kao da sam prebačen koje stoljeće ranije. Osim same ceste, nigdje znaka ljudskog postojanja, uključujući i samo cestu koja izgleda kao da ju čovjek već 100 godina nije dirao. Po tko zna koji put zatekoh se spoznajom da sam sam, ali nikako usamljen. Naprotiv!
Hladovina I

Hladovina II

Prvi znak, nagovještaj tek, da se bliži kraj ovog prašinarenja pojavio se u obliku dobrodošlice koji mi je poželjela tabla s imenom Donji Miklouš. Tek stotinjak metara iza table pojavio se na cesti ON – asfalt.
Tih prvih sto metara vožnje po asfaltu nakon tucanika je poseban doživljaj! Nakon truckanja i drmanja odjednom – tišina i muk. Sluh zatečen, zbunjen nedostatkom stalnog truckanja, drmanja, zvrckanja, pucketanja. Umjesto toga – ništa. Samo tišina pritišće. Bicikl bešumno klizi, tako lako da dobivam utisak kao da lebdi. Pedale jedva treba okretati koliko je otpor vožnje malen (ili mi se barem tako čini). Sve u svemu pravo meditativno opuštanje.
Do Čazme mi treba preći nekih 7 km. Nakon ispijanja silnih količina tekućine počela mi se javljati glad, pa sam „svečani ručak“ namjeravao obaviti u tom gradu. Sunce je već dobrano pržilo, hladovine više nema pa je postajalo (jako) vruće. Iako mi je želja bila što prije stići na ručak ipak sam do tada stao na dva mjesta.
Cesta je išla blago uzbrdo, s desne strane je bilo nešto kao obronak brda, odsječenog pri izgradnji ceste, tako da je bio dosta strm, dapače, skoro okomit. Na tom obronku bila je šuma nekog cvijeta, ili cvijeća. Kojeg, ne znam, dok pišem ove redove još nisam saznao, a ni ne težim pretjerano toj spoznaji. Uglavnom, dok sam vozio bilo mi je lijepo vidjeti, tako lijepo da sam odlučio to zabilježiti foto-aparatom i tako prenijeti u vječnost.




Drugi put sam stao zbog šminke.
Bilo je tako skockano, tako uređeno, tako lijepo složeno, da mi je izgledalo kao ljepotica za večernji bal, samo fali natpis „Pipaj očima“. Ulaz u tu ljepotu stoji 20 kuna, a za uzvrat možemo tu obitavati cijelo vrijeme između 15 i 21 sat. Što bih tu radio u to vrijeme, nije mi baš jasno. Možda sam (ipak) čovjek drugog sustava, međutim ljepše mi je izgledala ona hladovina sa prašnjavim putem nego ova sterilna uređenost. Ali o ukusima ne vrijedi raspravljati, srećom ima nas različitih!



U prvi mah se razočarah kada ugledah tablu s natpisom Čazma. Slično kao kod ulaza u Garešnicu, i ovdje su okolne kuće davale dojam tek nešto većeg sela. No, već iza krivine uvidjeh da sam (opet) brzoplet sa tim svojim razočaranjem, jer se pojavila nizbrdica na kojoj je pucao pogled na grad. Crkva sa dva visoka tornja se odmah nametnula kao centar grada, te nakon nizbrdice, krenuh uzbrdicom prema njoj.
Dobrodošlica u Čazmu

Panorama Čazme

Kombinacija crkve i trga ispred nje, kao standardni centar naseobine, prisutna je i u Čazmi. Desno uz crkvu je Župni dvor. A skroz desno od Župnog dvora je gradska vijećnica. Ispred njih je fontana sa lijepo uređenim parkom sa nedvosmislenom porukom da sa slobodom četveronožnih kućnih ljubimaca ne treba pretjerivati.
>Čazma - centar

Vijećnica u Čazmi

Osvježavajući miris svježe vode u ovo žarko poslijepodne

Lijepo uređeno, pa da tu ljepotu na nagrđuju kućni ljubimci sa …, znate već čime

Sama crkva je u fazi restauracije, barem donjeg dijela kojemu je otucana, skinuta žbuka. Sa lijepo dotjeranim tornjevima i ciglastim ostalim dijelom, crkva izgleda kao da je preživjela poplavu. Obzirom na brežuljkastu okolinu, ovaj moj zaključak je krajnje bedast, valjda mi je iz podsvijesti nekontrolirano izletio van, obzirom na nedavne poplave u Slavoniji.
Glavna crkva u Čazmi

Unutrašnjost crkve

Nakon obilaska trga, izabrao sam najdeblju hladovinu, izvadio svoju trpezu i obavio ručak.
Trpeza za ručak

Nakon objeda i meditativnog odmora, iako mi se pojavila želja da se ispružim i u ovom obilju hlada, malo dremnem, natjerao sam se na nastavak putovanja.
Na izlasku iz grada cesta me vodi preko rijeke Česme, majušne, tek oveći potok. No golemi prostor između nasipa kazuje da se zna dogoditi da ova mala Česma zna obilno curiti.
Česma bez pipe

Do Ivanić-Grada, odakle planiram vlakom do Zagreba cesta je skupila nešto više od 20 km. Otprilike pola od tih kilometara su grbavi, gore-dolje tereni, ali blago grbavi, tako da nije problem voziti. Asfalt dobar, cesta široka, čak su tu i krajnje crte, pa ne bi trebalo biti problema s vožnjom. Ne bi trebalo, ali nije tako. Problem je sunce. Bilo je već dobrano iza dva poslije podne, i sunce je zagrijalo koliko god je moglo (kasnije će se pokazati da je to bilo najtopliji dio ovogodišnjeg ljeta).
Stao sam tek dva puta. Prvi put da zabilježim ime jednog mjesta, te da ga stavim u zbirku gdje pohranjujem čudna imena mjesta („Imena luda nalaze se svuda“)
Što i kako se opći u Oćevcu!?

Na bezlično izrađenom donjem dijelu kuće, koji je izgledao kao bivša garaža, izgrađen je u drvu gornji dio nastambe. Davno izgrađen, no brižljivo sačuvan i obnovljen, pa kao takav plijeni pogled i pažnju ovakvih kao što sam ja.
Čudna kombinacija donjeg i gornjeg dijela nastambe

Detalj gornjeg dijela otkriva godinu proizvodnje – 1936-ta

Maksimalni iscijeđen, sav u znoju (mada nisam posebno žurio) stigao sam do željezničkog kolodvora u Ivaniću čak sat i petnaest munuta prije vlaka kojeg sam planirao uhvatiti. Bio je to nekakav brzi, što nije bitno, već je bitno da je imao poseban vagon za prijevoz biciklom. Iako sam za desetak minuta imao nekakav lokalni vlak, kojim bi u metropolu stigao sat prije plana, ipak sam ostao čekati biciklistički vlak (barem jedan njegov vagon).
No, onako oznojen, zadihan, prokuhan vrelinom sunčanog poslijepodneva, nije mi se dalo kuhati u vagonu lokalnog vlaka. Svaki, i najsitniji, detalj mene žudio je za prozračnom hladovinom gdje bi najradije samo sjedio bez suvišnog razmišljanja. Toliko me je spržilo sunce nakon ručka. Tu hladovinu sam našao odmah preko puta kolodvora, ispod terase kolodvorske birtije, te sa dva orošena piva, polako, pijuckajući gutljajčić po gutljajčić, smirivao duh i tijelo koje je ove žestoka vrelina dobrano zapalila. Dokono usporenih životnih funkcija, ugodno zavaljen u svježinu hladovine, promatrajući vrelinu osunčanog dana, sjetih se Ivana Aralice kako je u nekoj knjizi rekao da se, promatrajući ovakvu vrelinu, čovjek zapita kako je moguće da je sunce izvor svega života na zemlji, jer ovo što vidi, potiče potpuno suprotan zaključak.
Nekih četvrt sata prije dolaska „moga“ vlaka uspjeh se nekako pokrenuti i odlijepiti od stolice te nakon prelaska ceste dovukoh se do kolodvora. Parkirah bicikl, onako da mi je, barem, na oku (jedna od tri moje stvari stalno mora biti na mome biciklu, ili moja guza, ili moja ruka ili moj pogled) te se dovukoh do blagajne da kupim kartu. Sa mnom, što se te karte tiče, nije bilo problema. Problem je bio bicikl. Blagajnica se prvo počešala iza uha, kada sam joj rekao da mi treba karta i za mog dvotočkaškog pratioca, da bi se potom okrenula tamo prema nekim otvorenim vratima i energično glasno pitala:
- „Kol'ko je za bicikl do Zagreba?“
- „30 kuna!“ -jednako glasno i jednako energično se ču muški glas iz susjedne prostorije.
- „Ma tako je bilo po starom, sada je drugačije!“, samouvjereno odvrati blagajnica, te s spoznajom „da-sve-mora-sama“ , poslije duže potrage po stolu i po ladicama u stolu uz ono sudbonosno „Aha!“ uze neku knjižicu i poče je prelistavati. Zadrža se na jednoj stranici i uz pomoć kažiprsta, koji je polako i skoncentrirano skenirao stranicu knjižice ( Bože mi oprosti, kao da je slijepa, pa prstom čita Brajevo pismo), uz slijedeće „Aha!“, zadovoljna i ponosna na sebe, slavodobitno upisa u kartu da za bicikl treba doplatiti cijelih 15 kuna. Zadovoljan i ja ostadoh jer sveukupna cijena nije bila pretjerana, te mi ostaje još dočekati taj vlak. Našao sam komadić hladovine na kolodvorskoj klupi i prekraćujući vrijeme igrao se fotićem snimivši se. Za to vrijeme bicikl se sunčao, te preko brzinomjera mi pokazao da je na suncu poštenih 37°C.

Ulaznice za vlak, za moj bicikl i za mene

Autoportret na kolodvoru

Temperaturno stanje tog poslije podneva u Ivanić-Gradu

Hrvatske željeznice su fantastične, izvrsne, genijalne!
Do takvog sam zaključka došao ušavši u vagon za bicikl(ist)e. Novi, čisti, lijepo uređeni vagon je podijeljen u dva dijela. U prvom je veliki slobodni prostor u cijeloj širini vagona. S jedne strane su kuke na stropu na koje možemo objesiti bicikle. Pored njih su mala, ali i ugodna sjedala čiji se sjedalni dio podiže, kao kod sjedala u kinu. Meni kao putniku, koji voli zvjerlati kroz prozor, na raspolaganju su prozori sa obe strane vagona. Drugi dio vagona je standardni izgled sa kupeima. Dakle, ako putujem duže vrijeme, bicikl mogu objesiti na kuku, a stvari zajedno sa sobom smjestiti u kupe i uživati. Ako je put kraći, kao što je trenutno sa mnom slučaj, onda sjednem na kino-sjedalo i promatrajući prizore kroz prozor uživam. Napominjem da su čistoća i urednost u vagonu bili na visini, pa je i to utjecalo na gornje navedeno oduševljenje HŽ-om.
Unutrašnjost vlaka iz snova

Na Glavni kolodvor metropole stigao sam nešto prije pola sedam. Teška srca sam se otrgnuo iz blaženog vagona, šteta što nisam u njemu putovao barem do Hamburga, a ne tek do Zagreba. Standardna živost na kolodvoru, iako ne baš pretjerana, skrenula mi je tok misli na drugu stranu. Fora mi je bilo ovo kratko putovanje vlakom i biciklom kao suputnikom. Prije zujanja po gradu ovjekoličih se zajedno sa izloženom parnjačom, starom damom koja svojom prisutnošću svjedoči o nekim davnim, drugim i drugačijim danima željeznice. Bila je jedna od rijetkih sretnica, većina njene generacije je razrezana i završila u starom željezu. Razlog koji je prevagnuo u odluci da ova ostane u životu bila je i činjenica da je to najstarija parna lokomotiva u Hrvatskoj. Proizvedena je u Budimpešti davne 1891 godine. Na stranicama www.zeljeznice.net pronašao sam fotografiju koja je zabilježila njeno rođenje, odnosno završetak njene proizvodnje.
Dotjerana stara dama na Glavnom kolodvoru (lokomotiva mislim, a ne ja!)

Upravo završena proizvodnja stare dame sa prethodne slike

Više šetajući, nego vozeći bicikl, preko Zrinjevca sam se uputio do glavnog trga naše metropole. Začudio sam se mnoštvom ljudi, a naročito turista. Tek kasnije sam saznao da je ove godine Zagreb bio svojevrsna turistička meka, turista odasvud i koliko hoćeš. Valjda zbog toga, a još i dodatno zbog hladovine na kraju vrućeg dana, Zrinjevac je bio krcat ljudima. Po asfaltnoj pješačkoj stazi entuzijasti su slikali svoje slike sa kredama u boji, a na atriju u centru parka neki se bend spremao za koncert. Sve to su uveličavali ljudi svih uzrasta, koji su šetali, sjedili na klupama ili se jednostavno prepustili uživanciji na travi parka.
Zagreb kao turistička meka I

Zagreb kao turistička meka II

Zagreb kao turistička meka III

Stigavši na glavni trg saznao sam da sam uletio u grad dok se u njemu održavao ulični ljetni festival pod imenom Cest Is D'Best Zagreb.
Osunčani istočni dio trga naše nam metropole

Festivalska pozornica na trgu

U Tkalčićevoj ulici, u starom dijelu Zagreba sam sa sinom popio pivo u miru, polako obostrano uživajući. Taman kad sam pomislio kako je život lijep i kako postoje rajski trenuci i na Zemlji, zazvonio mi je mobitel. Moja draga životna suputnica javlja mi da je na uspjela uganuti nogu pokušavajući u igri odbojke biti mlađa, brža i spretnija nego što jest. I sada u vrlo, vrlo, vrlo ograničenoj mobilnosti, ležeći na trosjedu, zove me da se što prije vratim kući.
Vjerojatno bi me čitalac ovih redova prekorio kad bi rekao da mi je životna suputnica k'o malo dijete – ostavim je tek koji tren samu i odmah napravi nekakvu glupost, ali se nekako takav zaključak nameće sam po sebi.
Ništa od sutrašnjeg cjelodnevnog boravka u metropoli, ništa od nedjeljnog obilaska znanih i dragih mi ljudi, ništa od laganog, ugodnog i opuštenog razgovora s njima. Ništa ni od planiranog (dužeg) bicikliranja u ponedjeljak. U zamjenu za sve navedeno, valja mi poraniti u sutrašnje nedjeljno jutro i vlakom što bliže kući, te na kraju biciklom do samog doma gdje me netko željno i nestrpljivo očekuje.
Saldo kilometara nakon drugog dana

TREĆI DAN

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Ipak sam obišao najbliže i najbitnije mi ljude. Krstario sam pustim Zagrebom u 7 ujutro, da bi svratio do studentskog doma „na Savi“, popio kavu sa kćeri, te sam dopelirao do glavnog kolodvora, kupio kartu za sebe i bicikl (ovaj put blagajnici je sve bilo jasno, pa je kartu izradile brzo i bez komentara) te otišao do vlaka.
Pustoš Zagrebačka u 7 sati ljetnog nedjeljnog jutra

Autoportret na "Savi"

Suprotno očekivanju i jučerašnjem oduševljenju HŽ-om, slijedilo je razočarenje u obliku nedostatka vagona za bicikle. Zbog toga sam svog vjernog suputnika smjestio u zadnji vagon do onih vrata koja služe za prijelaz iz vagona u vagon. Utjeha mom razočarenju je bio pogled kroz ta vrata na tračnice kojim upravo prolazimo.
Improvizirani smještaj

Odmah po izlasku iz kolodvora, željeznička pruga ide dugačkim vijaduktom/nadvožnjakom čime je grad ispod mogao živjeti svoj (vele)gradski život nesmetan vlakom (osim bukom). Uvijek su mi zbunjujuće dodatne tračnice na mostovima/vijaduktima, pa je jedini logični zaključak da im je funkcija kako-tako voditi vlak manje-više blizu tračnica u slučaju iskakanja vlaka, jer bi tada on otišao lijevo-desno i tko zna gdje završio (izvan mosta/vijadukta). Ta bi vožnja, zamišljam si sada, bila krajnje drndava i treskava, krv bi se ledila putnicima u silnom strahu, ali bi vlak, ipak, zadržao svoju putanju dok se ne bi (najzad) zaustavio.
Vijadukt Zagrebački

Na potezu između Novske i Nove gradiške, oko Okučana, izvedena je rekonstrukcija, kako građevinci vele, i gornjeg i donjeg postroja željezničke pruge, pa na toj dionici vlakovi piče respektabilnih 160 km/h. Pičiti tolikom brzinom, još leđima okrenut smjeru vožnje, te promatranjem maglovitog okoliša koji se munjevitom brzinom udaljava, stvarno je doživljaj pažnje i poštovanja vrijedan. Tek da je tren brže, čini mi se da ćemo poletjeti.
"Vežite se, polijećemo"

Da se sve ovo dogodilo ranijih godina, sišao bi u Novoj Gradiški i pedalirajući 30-tak km stigao kući. No, ovog je proljeća (konačno!) asfaltirana cesta preko Požeške Gore, između Nove Kapele i Požege. Zbog te ceste sam produžio putovanje vlakom a skratio bicikliranje na 17 km. Da li je tih 17 km bilo brže od onih 30 iz Gradiške, to je tema za posebnu raspravu, jer u tih 17 km, treba preskočiti bitno, bitno veće brdo. No, nema veze, barem je ugodnija vožnja.
I tako sam ja izašao iz vlaka u Novoj Kapeli negdje iza dva sata u vrelinu nedjeljnog poslijepodneva. U staničnoj birtiji sam uzeo dva orošena piva i napunio termosicu, jer ovog dana u tjednu , u ovoliko sati, u ovom mjestu, sve su trgovine zatvorene.
Nisam dugo vozio, ovaj put sam stao kraj mjesne crkve, koja je taman na raskrižju gdje trebam skrenuti prema sjeveru. Sjećam se da sam u nju zavirio prije dosta godina i da mi je bila zanimljiva, pa, rekoh si "'Ajd' da vidim je li stupanj zanimljivosti ostao isti i do danas?". Ne samo da je ostao, nego se i povećao. Crkva je pravi mali biser. Nevjerojatno mi je kako neko obično malo mjesto, tek malo veće selo ima ovakvu ljepoticu. No, ruku na srce, moram priznati da su mještani svjesni što se nalazi u njihovom dvorištu, šminkaju je i dotjeruju, i to s pažnjom da joj ne naruše dugovječnu, rustikalnu ljepotu.



Međutim, pravi sjaj, ljepota, raskoš se vidi tek kada se uđe u crkvu. Pravi barok. Posvuda kipovi, oltari, raskošni lusteri. Čak su i zidovi posvuda oslikani do detalja. I sve to izgleda svježe, novo! Hoću reći kao da je prije koju godinu sve u detalje restaurirano, nigdje se ne vidi odpučena ili otpala žbuka, nigdje na kipovima ne fali komad prsta ili je na uglovima oguljena žbuka. Ništa od toga! Sve blista od savršenosti i urednosti! Bože moj, pa ni katedrala u Požegi ne izgleda ovako filigranski uređena kao „ova-nekakva-crkva“ i „ovoj-nekakvoj-Kapeli“. Barem meni to tako izgleda.



Oduševljenog duha još u crkvi, izašao sam van na blještavo sunce i zapanjen zastao ošinut vrelinom popodneva. Vani je bila paklena vrućina, potpuno suprotno nego u crkvi, čime je ona istog trena dobila još jedan plus mojega oduševljenja. Došavši do mojeg vrelog bicikla koji je stoički podnosio obilje sunca na sebi, bacio sam pogled na brzinomjer koji je vrištao od vrućine na 45°C! Baš sam izabrao vrijeme za prelazak preko brda, nema što!
Prvih 4-5 km uska asfaltna cesta krivuda oko okolnih njiva s blagim usponom. Nekako su uspjeli na kolovoz ugurati i crtu u sredini pa je, ako se malo zažmiri i olabavi kriterije, cesta izgledala skoro kao prava prometnica. A i ne treba biti šira, pa to je tek (bio) lokalni put do sela podno Požeške Gore. Ono bio u zagradi zato, što to od proljeća ove godine više nije, jer se proširenijem i asfaltiranjem produžetka preko brda i spajanjem s Požegom lokalni put promoviran u međužupanijsku cestu.


Da li zbog vreline, ili zbog nedjeljnog poslijepodneva, ili zbog i jednog i drugog, ili zbog nečeg trećeg, uglavnom nigdje žive duše. Ni na cesti ni oko nje. Svuda neki blaženi mir i spokojna tišina čija bi blaženost i spokojnost bili još veći da nije paklene vrućine. Dobro, vruće jest, ali je podnošljivo. Ne žurim, pa gibajući se, pirka povjetarac oko mene, te me koliko-toliko hladi.
Srednji Lipovac je skromno, malo slavonsko selo, mimo glavnih tokova, mirno živi u nastojanju da ostane i mimo moderne mahnitosti.
>Srednji Lipovac – Centar (snimljeno u svibnju 2014 za vrijeme neke druge vožnje)

Iza Srednjeg Lipovca počinje već ozbiljnija uzbrdica. Obrađenih njiva je sve manje i manje, ustupaju mjesto šumovitim obroncima brda. Zanimljive su mi ceste koje se spajaju sa ovom „glavnom“ kojim putujem. Mislim da su to najkraće ceste na svijetu. Očigledno bi sada vlasnici njiva trebali nastaviti uređenje prilazne ceste, što je izostalo, pa imamo ceste tek dva-tri metra duge (veća im je širina nego dužina). Da sve bude po pravilu i zakonu, to je znak „Stop", kao i pripadajuća horizontalna signalizacija (uzdužna i poprečna crta).
(Također snimljeno u vrijeme te druge vožnje)

Ušavši u šumu cesta se krivudavo penjala sada već dosta strmom uzbrdicom. Tražeći bilo kakvu zanimaciju svome umu koja bi, barem prividno, smanjila muku zbog vrućine i uzbrdice, nasmiješih se gledajući crtu na sredini ceste na jednoj krivini. Izgledalo mi je kao da je majstor na stroju koji izvlači crte malo zaspao, pa vozeći nizbrdo stroj za izvlačenje crte skrenuo skoro prema rubu ceste. A možda je napravio poštenu podjelu prostora na cesti. Sa ovakvom crtom bi i šleperi koji idu uzbrdo dobili dovoljno prostora za prolazak kroz krivinu. Ali koji bi se to ludi vozač sa šleperom uputio ovom cestom, ili kakva bi to morala biti nužda da ga tjera na to!?
Crta pobjegla u stranu!?

Iako od Srednjeg Lipovca pa do vrha prijevoja ima preko 4 km, tek kilometar i pol je žestoka uzbrdica kojom idem pješke, a ostalo se podnošljivo vozi. Šetajući hladovinom i gurajući bicikl u potrazi za onom zanimacijom, zastadoh našavši nešto stvarno zanimljivo – balegari. Kuglicu balege promjera nekih centimetar i pol dvojica su gurala krajnjom predanošću, uopće se ne osvrćući na radoznalog mene koji sam ih snimao u ležećoj pozi.
Predanost poslu

Nakon prijevoja par stotina metara, i dalje hladovinom, cesta se proteže manje-više vodoravno, da bi pred ulaz u selo Vrhovci Gradski polako išla nizbrdo. Nakon Vrhovaca slijedi 4 km uživancije u obliku nizbrdice. Okolina tog sela kao i samo spuštanje je u obilju zelene boje šume ili livade. To selo. do koje bi se, čak i pješice, došlo za manje od sat vremena, kao da je sto kilometara i sto godina udaljeno od današnjeg mahnitog vremena, te kao da živi u nekom svome, davno prohujalom vremenu, slično kao i Srednji Lipovac s početka ovog brda.
Vrhovci Gradski

Zelenilo

Probijanje kroz to zelenilo

Ulaskom u Požegu nizbrdica ne završava, nego i dalje nastavlja, mada smanjenog nagiba. Zbog toga krivudam između kuća, blagom brzinom, bez okretanja pedala, uživajući u dobrodošlici koju mi moj grad iskazuje. Čak mi je ponudio klupu u hladovini se nedvojbenom porukom „Odmori se, zaslužio si!“ Toplo mu na tome zahvaljujem, no nastavljam dalje još uvijek blagom nizbrdicom koja me dovede skoro do moje zgrade.
Ulaz u Požegu

Pozivnica

Čim sam ušao u svoj dom dočekalo me je ozareno lice i topli osmjeh moje životne suputnice koja se, silom prilika, morala izležavati na trosjedu.
Skor kilometara trećeg dana

Eto, to je to! Završetak puta! Kraj! The End!


Sad, kad ste sve pročitali, slike možete pogledati ovdje.

srijeda, 22.10.2014.

K potomstvu u metropolu 2014 I dan

Ako Vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.

Kartu prvog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Taj svibanj 2014-te godine ostati će u posebnoj uspomeni po ogromnim količinama kiše. To samo po sebi ne bilo dovoljno za tu posebnost, da lagane, ali stalne kiše pred taj svibanj nisu natopile tlo, žedno prave količine vode već duži niz godina. Kad su te kiše svibanjske pale na već natopljeno tlo, voda nije imala kud, nego u korita rijeka. A ta korita su postala pretijesna za toliku količinu vode, pa su ljudi bespomoćno i u očaju svjedočili o praktičnoj predstavi one poslovice koja veli da su „Voda i vatra dobre sluge, a loši gospodari!“ Uslijedile su poplave Biblijskih razmjera, nezabilježene već preko 40 godina.

Orljava bez vode za vrijeme suše 2007 godine

Ista Orljava početkom svibnja 2014 (nekih dva tjedna kasnije Orljava će narasti do ramena ljepotice na slici

Poslije poljoprivrednika, čini mi se da mi, biciklisti, najviše pogledamo u nebo i strepimo od njegovih ćudi, barem što se kiše tiče. Ovog proljeća bilo je teško predvidjeti suho vrijeme, a još teže iskoristiti ga za neku od vožnji. Cijelo to vrijeme je tu negdje visjela nada da će se kiša već jednom ispadati, pa će konačno nastupit duži period suhog i stabilnog vremena. Neuobičajeno za prethodne, uglavnom suhe godine, ovaj put sam se posebno radovao suhom vremenu „kao ozebao suncu“, ali poslije dan-dva, prethodnu kišu je zamijenila nova. Nije mi preostalo ništa drugo, doli pomiren sa sudbinom prolongirati svoja očekivanja za dužim, ljepšim vremenom.
Valjda već pomalo utopljen u letargiju zbog općeg potopa, skoro da me iznenadi vremenska prognoza tog vikenda početkom lipnja koja je, dan prije njega, i za vrijeme njega, kao i dan poslije njega, obećavala ono „suho sunčano i toplo“! Ono za koje su mi već potopile i posljednje nade da ću navedeno čuti na vremenskoj prognozi.
Subotu tog vikenda, kao uz inat mojoj želji za vožnjom, moja životna pratilja i ja bi smo pozvani na neki tulum kod obiteljskih prijatelja. Osim toga, nedjelju tog vikenda radni kolektiv moje već spomenute životne pratilje organizira tulum na nekom od izletišta Požeškog kraja.
Nakon duže borbe u sebi, objasnih svojoj pratilji, da je volim, da mi je stalo do nje, da bih rado na spomenute tulume, itd, itd, ali taj vikend sjedam na bajs i put pod noge (odnosno pod točkove).
Koji put!?
Što zbog neodlučnosti, a što zbog zdravstvenih problema prošlih ljeta (kamenčići u bubregu koji baš u sred ljeta odlučiše izaći van), prekide mi se tradicija posjeta svojeg potomstva u našu nam metropolu. Nakon višegodišnje stanke odlučih nastaviti sa navedenom tradicijom. Još od ranog proljeća potroših dosta vremena nad kartom Hrvatske u pronalaženju puta kojim do sada, barem djelomično, nisam vozio od Požege pa do Zagreba. Respektirajući svoje godine i imajući u vidu vožnje obavljene zadnjih godina, smanjio sam i planove vezane za dnevnu kilometražu.
Imajući u vidu rečeno u zadnje dvije rečenice, iskristalizirah prvi dan u kojemu od Požege, preko Pakraca i Lipika dolazim do Novske, točnije neke vrsti njenog zapadnog predgrađa – mjesto zvano Brestača. Brestača je izabrana iz čisto praktičnog razloga što već par godina imam poziv na odmor i noćenje pri nekoj od svojih vožnji.
Drugi dan bih preko Garešnice i Čazme do Ivanić-Grada, gdje bi u ulozi pametnijeg koji popušta, prometnu gužvu na ulazu u Zagreb prešao vlakom. Povratak iz Zagreba sam planirao pola vlakom a pola biciklom. Za razliku od prva dva dana, ovaj povratak je doživio bitne promjene radi nepredviđenih okolnosti, o kojima će biti riječ kad za njih dođe vrijeme.

PRVI DAN

Startna pozicija

Kako već kreće u svakoj priči o bicikliranju, jednog petka ujutro osunčanog sjajnim i svježim sunčanim zrakama vaš narator, nakon ponosnog slikanja sa svojim doratom, kreće na put. U trenu prvog okreta pedalama nestaje sva gužva u duši, sva neizvjesnost oko puta, svi samoprijekori zbog zanemarivanja onih kojih se zanemariti ne bi smjelo, te uz ogroman osjećaj rasterećenja na toj duši, vedro, veselo i poletno upijam ljepotu tog jutra (nešto najljepše od 365 dana i noći u godini je baš to - ljetno osunčano jutro). Iako ovim početnim kilometrima znam svaki milimetar (skoro) na pamet, sada kad idem ovom posebnom vožnjom, oni izgledaju nekako drugačije, svečanije, na neki način toplije, vedrije, nego kada ih rutinski pređem u (skoro) svakodnevnoj vožnji. Jasno mi je da je to iluzija, no pošto je slatka i srcu mila, ne tjeram ju od sebe, da pače. Smiješkom na licu, opuštene duše, nastojim je što dulje zadržati, ako je već ne mogu još više raspiriti. Sam sam, ali ne i usamljen. Čak i ljudi skoro da i nema. Ono malo što proleti, dremljivo zijeva i tupo gleda iznad volana svojeg limenog ljubimca. Jedva se suzdržavam porivu da ih zaustavim, probudim i pokažem ovaj rajski trenutak – ljetno osunčano jutro.
Da se tim činom ne bi uvalio u nepotrebne probleme s ljudima, spasio me je oblačić koji je prekrivši sunce progutao zlato njegovih zraka, čime su boje oko mene izgubile sjaj, te prešle u neko maglovito sivilo. Da se razumijemo, nije to bilo ništa strašno, tek toliko da me sa neslućenih visina euforične razdraganosti spusti na razumnih dva prsta od zemlje, gdje euforija još uvijek tinja u duši, ali uz razboritost koja uspijeva voditi računa o sigurnosti i pouzdanosti ovog vozača dvotočkaškog prometala. Ako Bog da, pa opet na putu, ili uz put, naiđe prizor pažnje i poštovanja vrijedan, razboritost će se privremeno povući, te tako dati priliku euforiji da opet napravi taj krug do neslućenih visina i nazad. A dati će, i to više puta, u to sam siguran.
Ovaj put je to u obliku spoja Papuka i Psunja – brda koja s Krdnijom i Dilj-Gorom okružuju dolinu u kojoj je Požega. Obronci brda se sve bliže i bliže približavaju cesti, pa, na prvi pogled izgleda da nema daljnjeg prolaza. Naravno, to je samo zabluda, nastala površnim, brzopletim razmišljanjem, jer će, već nekako, cesta naći dovoljno prostora da se provuče, a ako to ne, onda da preskoči brdo u svome nastojanju da ide dalje. Baš to mi je uvijek zanimljivo vozeći se „brdsko-planinskim“ područjem – ta igra mačke i miša između tanke sive crte, koju cesta predstavlja i ogromne zelene prepreke, na prvi pogled nepremostive, koju čine brda. Pa tako, kad više nije moglo na sjever, skrenuli smo na zapad te prošli kroz mjesto, Orljavac, zadnje u Požeškoj dolini. Navedenim brdima približili smo se toliko da smo se, čini mi se, ramenima mogli dodirivati.
Cesta i brdo kao prepreka ispred nje

Kad više nije imala kud, zbog brda s lijeve strane, cesta je izlaz pronašla u preskakanju Orljave. Za razliku od prije dvije godine, kada je ispod mosta bila tišina suhog korita (vidi „Virovitica 2012“), ovaj put se čuo živo veseli žubor kristalno čiste vode.
Skok preko riječice

Veseli žubor promatran s mosta

Puna linija

Bilo je još uvijek jutro, ni pola deset. Ugodna svježina, preostala od prošle noći, u suradnji sa obilnim zelenilom svuda oko mene, još uvijek je uspješno odolijevala nadolazećoj vrelini žarkog ljetnog dana, pa me obuzeo nekakav ljenjivitis. Skoro sam zaboravio planirane kilometre i procijenjeno vrijeme za koje ih trebam prijeći, te se prepustio ugodi trenutka i mjesta u kojima se nađoh. Eto, nešto više od 20-tak km od grada, svakodnevno na ovom mjestu nalazi se sitna mala oaza raja Zemaljskoga, raspoloživa svakom živom biću apsolutno bez ikakve naknade, a opet, osim mene ne bijaše nikoga od moje vrste. Kad malo bolje razmislim, baš mi mnogo i ne fale, tek možda par njih do kojih mi je stalo i s kojima bi rado podijelio radost ovog trenutka – iz čiste sebičnosti, jer bi mi ta radost tim dijeljenjem bila još veća.
Natjerah se ja , teškom mukom, konačno rastati od tog mosta, i Orljave ispod njega, te nastavih svoje putovanje. Uskoro sam ostavio iza sebe skretanje za Zvečevo i Voćin, te nastavio prema zapadu, blago se penjući cestom. A ona se provlačila kroz, sad vrlo bliskih, obronaka , naročito s desne strane, dok je s lijeve strane žuborila mala Orljava.
S desne strane obronci brda, a s lijeve žubori Orljava

Detalj desne strane

I dalje uzbrdicom, ali dovoljno blagom da se može voziti, izađoh iz šume, pa prolazeći pored par kuća popeh se na prijevoj. Zadnjih par stotina metara sam propješačio jer je strmina bila znatna.
Prijevoj, k'o prijevoj – slijedi odmor, smirivanje srca, opuštanje duše, ohlađivanje tijela. Dok sam činio sve ovo nabrojano, promatrah okolinu, a naročito impresivno zdanje spremnika za sol sačinjenog u drvenoj izvedbi. Ta sol je spas u zimskim danima kada je poledica na ovim usponima često prisutna. U ovim ljetnim danima, spremnik odmara, besposlen i usamljen, dok mu tihu dosadu, čestu u danima bez poledice, povremeno razbija poneki putnik-namjernik, bogat vremenom. Dio tog svog bogatstva potroši na promatranje, sagledavanje i poimanje grandioznog izgleda spremnika, sve tu uz vedri, veseli i predani, mada nijemi razgovor s njim. Takav sam razgovor ovaj put i ja s njim prozborio, mada se ne mogu sjetiti teme – jedino znam da mi je, za razliku od tijela, um trčkarao tamo-amo pretakajući sve što mu se na putu našlo.
Usamljeni gorostas na prijevoju

Svjetlo i sjena

Nakon kratke, ali i strme nizbrdice, slijedilo je krivudavo blago spuštanje na putu prema Pakracu. Prolaskom kuća neposredno iza prijevoja, opet sam zašao u prostor bez zdanja čovjekova. Čak je i većina njiva uz put svjedočila o višegodišnjem izbivanju čovjeka, pa je vegetacija polako, ali uporno osvajala mic-po-mic. Tek tu-i-tamo pojavilo bi se neko obrađeno područje, a najzanimljivije mi je bilo jedno od njih smješteno iza table koja mi je pružala spoznaju da upravo ulazim u mjesto Španovica. Skoro da odustah od skeniranja pogledom predjela ispred sebe u potrazi za nekom nastambom, jer se pejzaž ispred mene, po svom nedostajanju kuća, nije razlikovao od onog iza mene. Skoro rekoh, jer u zadnji čas ugledah trag prisutnosti čovjeka. Istina, nije to bilo neko velebno zdanje, naprotiv – čista improvizacija. Sa lijeve strane ceste iza ostataka nečega što je nekad činilo (valjda) zidove prave kuće, smjestila se – kamp prikolica! Odmah uz nju bila je i nadstrešnica a malo dalje i pumpa za vodu, što je sve skupa nekom ispunjavalo minimalne uvjete potrebne za kakvo-takvo stanovanje. Da taj koji tu obitava, besposleno ne krade Bogu dane, dokaz je i polje zasađeno jelama u pravilnom geometrijskom rasporedu, koje će u Božićnim danima, onako raskošno ukrašene, razveseljavati ukućane.
Dobrodošli u mjesto kojeg nema (barem se ne vidi)

Mjesto stanovanja prvog stanovnika Španovice

Da to nije sve od prebivališta u Španovoci pokazala je daljnja vožnja. Nakon nekog vremena vožnje po beskučju, pojavile su se kuće mjesta, koje su mi razbile zabludu da je mjesto bez kuća, u koju sam brzopleto uletio prošavši pored table mjesta. Mjesto je veliko, ili bolje rečeno proteže se duuugo uz put. U stvari od Španovice pa sve do Pakraca je niz manje-više povezanih sela, pa se (o)lako dobiva dojam o jednom duuugačkom mjestu.
Dobrodošlicu u Pakrac mi je poželjela istoimena tabla, a tek koji metar iza nje druga tabla me vukla za rukav da posjetim kovnicu novca koja je bila u ovom grdu prije mnogo, mnogo godina. Nematerijalistički nastrojen, kakav već jesam, samo sam rezignirano odmahnuo rukom na tu pozivnicu. Novca nikad, pa ni dan-danas nemam dovoljno (stalno ga fali), pa opet sam živ i zdrav, i ne samo to, već, evo i vozikam se bicikletom.
Umjesto kovnice novca, posjetio sam centar grada. U prošlom ratu Pakrac je pretrpio ogromna razaranja, čije se posljedice vide i danas. Ratna logika je neshvatljiva logici običnog čovjeka, pa ostaje samo zgražanje nad bezumnim razaranjem. To razaranje nije zaobišlo ni jednu staru zgradu, nekad najljepšu u gradu. Kao posebna ironija, sarkazam ili što već, stoji natpis „Budućnost“ na oronuloj, staroj ljepotici.
Posmrtni ostaci...

...nekad raskošne ljepotice (posuđeno sa www.skyscrepercity.com)

Da se ljudi trude da grad ipak izgleda lijep i topao, dokazuju i aranžmani hortikulture neposredno ispred same navedene zgrade.


Samo malo dalje, preko puta rječice Pakre nalazi se hotel i mala crkvica, a preko puta njih mala trgovina u kojoj sam se opskrbio orošenom dvolitrom piva. Naime, onih litru i pol 100% orange juce-a sam već pretvorio u „znoj lica svoga“, a i ostalog tijela. Već je prošlo jedan sat, sunce je nemilosrdno pržilo, pa je žeđ postajala sve učestalija pojava. Već iz iskustva znao sam da će poslije žeđi doći i glad, pa sam ju pokušavao suzbiti do Lipika.
Autoportret sa pivom

Lipik nije daleko, tek nekih 7 km od Pakraca. Nakon prelaska željezničke pruge, na izlazu iz Pakraca, pri vožnji premjestio sam se na biciklističku stazu koja je zapravo širi nogostup koji uzdužnom crtom dijeli područje za pješake od područja za bicikliste. Čest postupak dobivanja biciklističke staze – jeftin i brzo realiziran. Valjalo je samo crtu povući i problem riješen.
Posebna osobina ove simbioze pješačke i biciklističke staze bila je u njihovoj stvarnoj, fizičkoj odvojenosti od kolovoza. Naime, između staza i ceste je dva metra trave. Tako je šetnja, ili u mom slučaju vožnja, prepuštena potpunoj uživanciji i opuštenosti bez ikakve trunke straha, ili bar obzirnosti, na mahnita zbivanja koje čine razno-razna vozila na kolovozu.
Pješačko-biciklistička staza sigurno odvojena od kolovoza

Ona glad u meni se strpjela ponajviše zato jer je znala koja će joj nagrada biti za tu strpljivost. Na ulazu u Lipik smješten je, meni barem, simpatičan restoran sa ugodnom terasom, i na kraju kad ga već toliko hvalim, sa umjerenim cijenama. Zadovoljstvo konzumiranja pice i piva koštalo me je četrdeset dlakavaca.
Autoportret sa ručkom Lipičkim

Ah, taj Lipik!
Nakon objeda i odmora poslije njega, dokono obavljenog u ugodnoj hladovini terase restorana, mislio sam tek ovlaš proći, protrčati, proletjeti kroz grad, te nastaviti dalje. No grad mi to nije dopustio, nego me nježno, blago i obzirno, ali strpljivo, uporno i neprimjetno uveo, uvukao u svoje zapletene niti koje okupiraju misli i duh, pa polako kroz taj grad klizim utonjen u promatranje i upijanje viđenog. Tek kasnije, puno kasnije, kao iz dubokog, ali i ugodnog sna, trgnem se, pogledam na sat te zaprepašteno shvatim da sam boravak u ovom gradu opet razvukao iznad svih očekivanja. Kažem opet jer često me vožnja biciklom dovede do Lipika, barem jednom godišnje. I svaki put u grad ulazim s razmišljanjem da sam ga obišao "već-sto-puta" i da ću "samo-protrčati -kroz-njega", a ostanem puno, puno duže.
Pa što je u tom gradu tako magnetično privlačno!?
Izvor termalne vode, u čiju su se ljekovitost ljudi uvjerili, kako se vjeruje, i stari Rimljani zvanično, ono u pisanim tragovima, poznato je još od 16-stog stoljeća. Iz davne 1517 godine potječe prvi pisani dokument koji spominje Lipičko lječilište pod nazivom "Lipička vrela". Nešto kao bum, procvat, grad doživljava nakon 1870 godine kada je ručno izbušen prvi termalni arteški bunar u Europi dubine preko 230 metara. Vjekovna istina da je „zdravlje najveće bogatstvo“ pokazala se u ovom gradu u obliku procvata takozvanog „lječilišnog“ turizma. Austro-Ugari su sagradili velebne zgrade u gradu gdje je (malo ili malo više) bogatija klijentela dolazila obitavati i liječiti svoje jade, te za to plaćali obiljem novaca (što će ti novac kad nemaš zdravlje!?). Tako je, sve do današnjih dana Lipiku dan poseban arhitektonski pečat raskošne Mittel Europe i dan-danas uočljiv.
Da sve u Lipiku ne izgleda lijepo i bajno, na žalost „pobrinuo“ se prošli rat. Ono što je preživjelo dva svjetska rata, pokleknulo je pred zapanjujuće žestokim, brutalnim ovim ratnim bezumljem.
Prolazeći danas Lipikom, proživljavam buru totalno suprotnih emocija. S jedne strane je duboko divljenje raskošnom arhitekturom, na prvu misao, nespojivom sa ovim malim gradićem „smještenim-negdje -sa-strane“. Tko se tu, daleko od Beča i Zagreba, sjetio takvo što (sa)graditi!? Taman kada me ushićenje pred viđenom ljepotom ponese do neslućenih visina, slijedi tuš ledeno hladne vode u obliku očajnih ostataka nekih od tih arhitektonskih ljepotica, koji svjedoče o brutalnosti i bezobzirnosti rata. Jezivo!
Stotinjak metara nakon mjesta obavljenog ručka, stigoh na jedno od glavni(ji)h raskrižja u Lipiku. Da me grad ni trunku ne zanima, produžio bih ravno prema zapadu, ali obzirom da me radoznalost prema gradu (još uvijek) vuče, skrenuh lijevo. Odmah na početku kontrast ljepote i jezivosti – nakon dotjerane ljepotice sa lijepim pročeljem – ruševina.
Ljepota i …

…jezivost

Opet, dotjerana ljepotica i iza nje jeziva uspomena na rat.
Još jedanput, ljepota i …

…jezivost

Kao ljubitelj željeznice, ni ovaj put nisam propustio priliku posjetiti željeznički kolodvor. Pri tome sam prošao pored posmrtnih ostataka kolodvorskog restorana.
Tu se nekad jelo i pilo

Glavni (i jedini) željeznički kolodvor

Kolodvor sa strane grada

Ostaje mi nejasno, neotkriveno iz kojeg razloga se tu smjestio stari putnički vagon, meni posebno interesantan zbog naglog, neobuzdanog buđenja uspomene iz djetinjstva. Često sam, naime, kao klinac putovao ovim tipom vagona, meni tada posebno dragim, jer se prozor otvarao okretanjem ručice sa strane. Radi toga sam se mogao samostalno (što je poseban pojam malom čovjeku), u potpunosti prepustiti užitku beskonačnog niza otvaranja-zatvaranja prozora, jer sam za razliku od prozora u drugim vagonima, ovaj mogao sam otvoriti svojom malom, dječačkom rukom.
Uzrok buđenja uspomena iz djetinjstva

Od kolodvora sam se vratio perivojem, parkom s ogromnim stablima i debelom hladovinom. Iako se vide znaci održavanja, ipak mi izgleda zapušteno, možda zbog pustoši nastale nedostatkom šetača.
Šetnjica, pusta i malčice zapuštena

Na kraju perivoja dolazim do svojevrsnog centra svog bivanja i djelovanja u ovom gradu – onaj već spomenuti ručno izbušeni izvor termalne vode smješten u raskošnom atriju.
Prebirući po svojoj arhivi, pronašao sam snimke ovog mjesta od prije 10 godina te spoznao relativnost dojmova. Iako sada prolazeći ovim gradom, kako već rekoh, ostajem zaprepašten neobnovljenim zdanjima koja tako nijemo, a opet tako upečatljivo svjedoče o brutalnoj okrutnosti rata, promatrajući te ranije snimke, uočih da je tragova rata bilo znatno više, dok je obnovljenih zdanja bilo znatno manje. Dakle, ipak se nešto radi, da li presporo ili prebrzo, ovisi iz kojeg se ugla promatranja gleda, ali, kao što već rekoh, ipak se radi.
Eto, za usporedbu gore izrečenog evo snimak atrija sa izvorom danas i prije 10 godina.
Ovog ljeta …

… i prije 10 godina

Sam izvor u atriju i danas, kao i prije 10 godina. Za umornog starca, koji mi je pojačao opći dojam fotografije, ne znam da li je još živ ili ne, no znam da sigurno nije doživio pomlađivanje, kakvo je zahvatilo izvor sa atrijem.
Izvor ovog ljeta …

… i prije 10 godina

Grehota je doći do izvora a ne probati vodu, pa sam i ja to učinio. Za piti nije, barem ne u ovaj vreli ljetni dan, jer je pretopla, skoro vruća. Miris joj je čudan, razni minerali u njoj čine taj miris egzotičnim, a toplina vode ga još i pojačava.
Otkrio sam toplu vodu!

Stotinjak metara iza atrija je kompleks zgrada koje čine Lipičke toplice, prekrasno uređene i obnovljene. Da tako nije bilo prije desetak godina svjedoče slike.
Danas …

… i prije 10 godina

Prekrasno uređenim parkom sam zašao između zgrada lječilišta. S jedne strane je bila zgrada Mramornih kupki sa pripadajućim restoranom, a s druge strane centralna zgrada lječilišta.
Netko strpljiv i uporan, dao si je truda

Mramorne kupke

Kamene kupke - restoran

Glavna zgrada lječilišta – iskrivljena optikom fotoaparata

Prethodna fotografija je nastala spajanjem dvaju snimaka, pa je cijela zgrada ispala nekako izvijena. U stvari je lijepo ravna sačinjena što se vidi na donjem snimku, kao i snimljena s druga strane, od strane ulice.
Glavna zgrada lječilišta kakva jest

Glavna zgrada lječilišta s druge strane

Valjda je krajnje vrijeme da krenem dalje, ipak još ima dosta kilometara koje bi trebao preći danas. Nijemo, ali srdačno i toplo, ispunjene duše pozdravio sam ovaj grad, čudeći se, i njemu i samome sebi, što me je zadržao ovoliko dugo vremena koje mi je tako brzo proletjelo. Sve to usprkos činjenici da ga biciklom posjetim (skoro) svake godine i što sam mislio da sam već sve vidio što se vidjeti treba.
Ali to još uvijek nije sve, što se Lipika tiče. Eto, tako maleni grad, tek gradić, jedva zabilježen u malo većim kartama, ovoliko toga krije. Na izlasku iz grada, prema zapadu, valjalo je posjetiti čuvenu ergelu Lipicanaca. Ratna razaranja, na žalost, nisu mimoišla ni ergelu, no, na sreću, i nju, kao i grad, zahvatio je val obnove.
Ka ergeli sa se glavne ceste dolazi ulicom koja se zove (gle čuda) Ulica Ergela. Prije štala i ostalih zgrada ergele su ograđeni torovi, a u jednom od njih i stado ljepotana i ljepotica.
Lipicaneri

Lipicaner

Tek tren poslije snimljenih fotografija, valjda osjetivši me, cijelo se stado polako i dostojanstveno, valjda u strahu od okrutnog bicikliste, pokupilo i laganim hodom udaljilo na njima sigurnu udaljenost. Eto, ja se divim njihovoj gracioznisti, eleganciji i snazi, a oni se mene, sitnog, jadnog bicikliste – boje. A možda nije strah, možda je tek želja da se mogući sukobi i problemi spriječe izbjegavanjem dok su još mali. Ako je ovo drugo onda bi i mi ljudi, samoproglašeni najsavršenijim bićima na kugli Zemaljskoj, mogli nešto naučiti od ovih snažnih, ali i plemenitih životinja.
Ratni vihor nije izbjegao ni ovu ergelu, pa i ona, zajedno sa cijelim gradom, svjedoči o brutalnoj logici vremena kada je „čovjek čovjeku vuk.“ Isto ka i u gradu, tako su i ovdje neke zgrade obnovljene, dok druge nijemo i tužno svjedoče o ratnim zbivanjima.
Obnovljene štale ergele

Neobnovljeni dio ergele


Ostaje mi nejasno kako ovi konji mogu biti strateški opasni za razvoj vojnih operacija, te ih se, rati toga, trebalo uništiti što detaljnije, što revnosnije i što temeljitije. Ili je, valjda to bila glavna zvijezda vodilja tog suludog vremena – uništiti sve, što detaljnije, što revnosnije i što temeljitije.
Napokon krenuh s napuštanjem ovog grada. U stvari već iza ergele pojavila se tabla sa prekriženim Lipikom koja mi je zaželjela sretan put i, kao svaki gostoljubljivi domaćin, pozvala u ponovni posjet ovom gradu u kojem svaki put nešto novo otkrijem. Koji kilometar nakon Lipika napuštam cestu koja ide ravno prema zapadu dolinom rijeke Pakre, pa skrenuvši lijevo upućujem se u južne krajeve. Cesta ide ravno kao strijela do brda na koje će se penjati u cik-cak formaciji. Opet slučaj kao i sa Španovicom – tabla sa imenom mi kazuje da ulazim mjesto kojeg nema, ili ga barem ne vidim. Jagma, to za sada fantomsko mjesto, je originalno i po dozvoljenoj brzini vožnje kroz njega – čak 80 na sat, što s biciklom ni blizu ne mogu postići.
Dobrodošlica uz preporuku munjevitog prolaza

Umjesto kuća došao sam do uzbrdice sa par lakat krivina. I dalje bez znakova naseljenosti, sada se cesta krivudavo provlači gustom hladovinom što mi vožnju uzbrdicom čini bitno prijatnijom i podnošljivijom. Negdje pri kraju uspona kroz gusto šipražje uspio sam dobiti malo prostora, taman toliko da ugledam brdo iznad Pakraca – Omanovac, već čuveno izletište, koje je epitet čuvenosti dobio zahvaljujući Pakračkom biciklističkom klubu. Taj je klub na tom brdu sačinio downhill stazu za brdske bicikle, poznatu na daleko ljubiteljima takvoga biciklizma. Kako ja sebe ne svrstavam u tu skupinu, radije se držim, vjerojatno njima dosadnom, asfaltu, pa još ne posjetih tu stazu. Snimio sam navedeno brdo uz obećanje samome sebi o posjetu jednog dana (a možda i prije).
Brdo Omanovac iznad Pakraca

I stvarno, pojaviše se kuće, no tek par njih, puste i bez znaka života, pa odmah iza njih obavijest na tabli o napuštanju mjesta. A ispod table ograničenje brzine na sedamdeset na sat.
A sad, izvan mjesta, valja malo usporiti

Skoro zastadoh u svojoj zbunjenosti! Nije me toliko zbunilo tih par kuća koje su predstavljale mjesto, prošao sam dosta slučajeva kada se cesta tek ovlaš dodirnula mjesta i kada je glavnina mjesta bila negdje sa strane, skrivena od ceste. Zbunjujuće mi je bilo da je kroz mjesto ograničenje 80 km/h (nisam nigdje susreo ovoliko visoko dopuštenje brzine kroz naselje), a nakon izlaska iz mjesta dopuštena je brzina manja (!?) nego kroz samo mjesto. Dodatni razlog za zbunjenost je ona krivudava uzbrdica kojom bi slabo koji vozač, iole zdrave pameti, vozio tolikom brzinom.
Slijedećih 20-tak kilometara kao da je pala neutronska bomba. Nigdje žive duše, ali zato masa porušenih kuća, opet posljedica prošloga rata. Istina, tu je dosta obnovljenih i popravljenih kuća, ali (uglavnom) bez ljudi.
Obnova, ali bez ljudi

Suvenir iz prošlog rata

Kraj je blago brdovit. Ta brdovitost je u početku veća sa isto tako pojačanom šumovitošću išaranom napuštenim i neobrađenim njivama.
Šume …

…i neobrađena polja

U nekom od usputnih šumaraka naišao sam na raskošan spomenik poginulima u domovinskom ratu. Impresioniran sam njegovim izgledom i uređenošću koje je bilo potpuno u suprotnosti sa razorenom kućom preko puta. Pored toga što je razorena, ostavljena je po strani da ju vegetacija potpuno pojede, što se vidi po obilnim granama rastinja koje proviruju kroz polupane prozore i vrata.
Lijepo uređen spomenik…

…a preko puta zapuštenost

Blago i krajnje nježno cesta se spustila u dolinu potoka imena Subocka, te ušla u mjesto/selo Bair. Istina, ima par kuća, ali opet ni traga ljudima. Isto tako nema ni traga njihovim aktivnostima, jer okolne njive tiho i mirno dremuckaju, neuznemiravane plugovima, traktorima i ostalom opremom za obradu tla, već godinama.
Vrijeme stoji već godinama

Kako sam se spustio, tako se sada penjem iz doline. Zastao sam na uzvisini, okrenuo se te pogledom foto-aparata snimio mir u mjestu, neuznemiravan već dulje vrijeme. Moglo bi se u vožnji tim nedirnutim mirom i uživati, pustiti mozak na pašu, zvjerlati pogledom lijevo-desno, diviti se blagosti tišine koja se sporo i oprezno širi predjelima, potpuno suprotno ugođaju u gradovima… mogli bi se, velim da nije tragova rata. Ovako taj idilični mir dobiva nijansu zlokobnosti i tjeskobe čime umjesto mira unosi nemir u duši, pa umjesto divljenja i opuštenosti, duša vapi za bilo kakvim prolaznikom, tek da bude znakom da i u ovakvom okolišu barem prođu, ako već ne žive, ljudi. Ovako usamljenoj u tom miru koji odjednom postaje gluh, ta me duša uznemireno, ponekad i na ivici panike, upozorava da sam zašao gdje se zaći ne smije.
Opuštajući mir …

…ustupa pred tjeskobnim nemirom

Pojava table na kojoj je vedro i veselo (barem je tako izgledalo toj mojoj usplahirenoj duši) pisalo „Brestača“, označila je povratak u „civilizaciju“ sa svom gužvom i vrevom. Iako se do „glavne“ ceste trebalo spustiti, sjuriti nizbrdicom od par stotina metara, po ljudima koji su se pojavili na cesti i u svojim dvorištima, odmah se vidjelo da ovo mjesto živi punim plućima. Na samom početku mjesta pruža se pogled na dolinu Save u kojoj ću se spojiti sa „glavnom“ cestom. Ovo „glavnom“ pod znacima navoda zato jer je ja smatram glavnom, a zapravo se radi o cesti pravca istok-zapad koja spaja sela sjeverno do rijeke Save.
Dobrodošlica u civilizaciju

Posavina

Kuća mojeg domaćina, kod kojeg ću večeras noćiti je blizu raskrižja sa tom „glavnom“ cestom. Kako smo se ranije dogovorili da ću navratiti iza 7, a kako je sad tek prošlo pola 6, produžio sam pored njegove kuće, te skrenuo lijevo i ušao u Novsku. Slijedeći sat i nešto minuta potrošiti ću u obilasku ovog grad(ić)a.
Ova moja „glavna“ cesta se pri ulazu pretvorila u glavnu ulicu.
Novska Centar

Na lijevoj strani je škola ispred koje je uređeni park sa vodoskokom, a odmah iza je gradska vijećnica.
Park …

…a uz njega vijećnica

Tamo gdje je vijećnica tamo je (valjda) i centar, pa preko puta nje, sa desne strane moje „glavne“ ceste, je prošireno šetalište uz koju su se smjestile prodavaonice, banke i ostale institucije koje grad čine gradom. Šetalište je tako obilno da su svoje mjesto pod suncem našle i klupe. Kako se sunce trenutno sprema na počinak, pa se spustilo nisko na zapad, čime je popustila dnevna vrućina, dosta ljudi raznih uzrasta i spolova, šetuckalo je tamo-amo, a neki od njih su se odmarali na navedenim klupama. Da bi taj odmor bio dodatno smirujući trudila se fontana u obliku školjke iz koje je žuborila voda.
Školjka na kontinentu

Novljansko korzo

Izgleda da je bilo vrijeme završetka nastave druge smjene, jer su se djeca sa torbama muvali svuda uokolo. Sjedim tako dokono na spomenutoj klupi pored spomenute fontane i uhvatim samog sebe kako opčinjeno promatram – dječje torbe. Tri djevojčice sa torbama na leđima vedro i veselo čavrljajući vraćali su se iz škole, onako, s noge na nogu, bez imperativa žurbe, dokono, onako kako ja sjedim na klupi. Uzeh u obzir pretvorbeni faktor i povećah torbe onoliko koliko sam ja veći (teži) od tih cura i dobih pravi planinarski ruksak u kojeg staje oprema za višednevno planinarenje. Sa istim onim pretvorbenim faktorom, uz malu pomoć matematike, dođoh do zaključka da bi mi taj ruksag trebao težiti barem 15-tak kg! I s njim bi trebao svaki dan na posao i s posla, i još zadržati vedrinu i lepršavost kakvu ove curice pokazuju! Jadna djeca! Starci im nametnu , djeca uzmu i nose (što će drugo), a kao dodatni teret starci još u tu torbu prebace težinu svoje nemoći i stida pred samim sobom, što tako opterećuju djecu, u obliku izjave „Moraš, ne buni se, osim toga, to je za tvoje dobro!“
Lagano nošenje teških torbi

Nakon odmora ustadoh s klupe i krenuh dalje. Kao ljubitelj željeznice još od malih nogu, bila mi je sasvim razumljiva nakana da se dovučem do kolodvora. Na putu prema njemu najprije sam prošao kroz centar grada, da bi na semaforu skrenuo desno. Dok sam čekao zeleno svjetlo, zabilježih dvokatnicu sa zanimljivim rješenjem problema osunčanosti. Balkoni su gledali na jug, pa da sunce pretjerano ne gleda balkone, tu je živica koja je maksimum svoje zelene razgranatosti doživjela na balkonu drugog kata. I tako ukućani imaju istovremeno i hladovinu i malu, ali vrijednu tvornicu kisika.
Zelena hladovina na balkonu

Kolodvor, ovaj željeznički u Novskoj, je na malo nižoj nadmorskoj visini nego (centar) grad(a), pa nakon semafora sam lagano klizio blagom nizbrdicom, te onda desno Kolodvorskom ulicom (originalnog li naziva!) do samog kolodvora. Uz samu kolodvorsku zgradu smjestila se zgrada Željezničkog Doma Zdravlja. Svojim izgledom me je vratila u rano djetinjstvo, u doba barem 45 godina prije današnjeg, kad sam kao klinac bojažljivo posjećivao nešto slično, jer mi je otac bio željezničar. Tek nadstrešnica sa aluminijskim ulaznim vratima, dodana bitno kasnije, odaje činjenicu da sam, zajedno sa ovom zgradom, sariji 45 godina od onog dječaka, te kao takav vraćen u ovo današnje doba.
Dom Zdravlja iz nekog drugog vremena

U tom svom djetinjstvu dosta sam putovao često iz Broda u Zagreb vlakom. Za razliku od ove današnje, ondašnja država je bila država „naroda i narodnosti“ pa je natpis na kolodvorskoj zgradi obavezno bio dupliran – pisan latinicom i ćirilicom. U dokolici putovanja, upravo naučen (čak) i ćirilicu čitati, bila mi je zanimljiva igra latiničnog čitanja imena postaja pisanog ćirilicom. Uglavnom je to bilo teško, da ne kažem nemoguće bez nekih improvizacija i otklona, zbog pojave nekih znakova ćiriličnih slova kojih nema u latinici, samo se ćirilično ime grada Novske moglo bez problema pročitati latinično, iako je pisan ćirilicom - HOBCKA.
Kolodvor u Novskoj od strane grada

Kolodvor u Novskoj od strane željeznice

Po tko zna koji put pokazuje se istinitom racionalno nedokazljiva hipoteza da brzina prolaznosti vremena ovisi o stupnju ugode. Zanesen promatranjem Novske, iznenadih se da je već vrijeme da se pojavim kod svojih domaćina. Zbog toga krenuh prema centru. Putokaz za ulicu Augusta Cesarca snimio sam kao predstavnika putokaza kakvih je po Novskoj na svakom raskrižju te svojom prisutnošću informiraju one koje zanima kojom se ulicom pri prolasku kroz grad križaju.
Ime ulice saznajem i prije nego skrenuh u nju

Prolaskom kroz već posjećeni centar pažnju mi privuče stara, ali lijepo dotjerana zgrada u kojoj je smještena gradska Glazbena škola.
Tu se stalno svira i pjeva


Mrvu iz 7 pojavih se kod svojih domaćina. Prvi koji mi je zaželio dobrodošlicu bio je dlakavi okolokućni pozornik ili kraće rečeno pas koji je, ugledavši me, lajanjem dao svima u okolici do znanja da sam stigao na svoj današnji cilj.
Veseli kućni pozornik

„Are you talking to me!?“

Današnji skor kilometara


Nastavak ovog putopisa možete pogledati ovdje.

22.10.2014. u 20:06 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.