Marketing
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
DRUGI DAN
Mapu drugog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon tuširanja, obilne večere, ugodnog razgovora i slatkog sna, poslije doručka sam se zahvalio domaćinima na stvarno toplom i ugodnom gostoprimstvu, te nastavio put.
Do Banove jaruge, preko Lipovljana sam autom prešao sto puta, tako da si mogu proreći bližu budućnost. A ona će se javiti u obliku poduže uzbrdice odmah nakon table Lipovljani, pa blago gore-dolje, da bih u konačnici, ugledavši ispod sebe ogromno jezero, spustivši se do njega stigao do raskrižja.
Par stotina metara prije raskrižja zastadoh opet zbog konja. Ovi nisu bili kao oni u Lipiku (osim jednog) ali sam jednako privukao njihovu pažnju. Jedino je njihov pomladak bio stidan, pa mi nikako nije izlazio sav na vidjelo, ali je zato jedan drugi, u cvijetu svoje mladosti, zauzeo ponosnu pozu za slikanje.
Za razliku od skretanja lijevo, koje znam od ranije, put me vodi na desnu stranu. Konačno, stigao sam tamo gdje do sada nikad nisam bio. Garešnica je negdje 16 km ispred mene, barem mi tako moja karta veli. Malo po malo se pojavio kao mali problemčić, tihi nemir, što je cesta pusta, naselja uz nju malo a promet nikakav, pa nisam dobivao utješnu potvrdu ispravnosti smjera kojim putujem. Prolazio sam kroz neka naselja, nije to bilo totalno bespuće, no, niti imena tih naselja bilo na mojoj karti, niti je bilo ljudi koje bih mogao pitati, pa sam se gurao dalje, iako sve teže i sve upitnije. Zebnju sam odagnao usputnim zanimljivostima, kojih je ovog subotnjeg jutra, usprkos uspavanom miru predjela, bilo dosta.
Postupno okoliš dobivao brdoviti, bolje rečeno brežuljkasti karakter. Zelenilo je kad-kad bilo toliko obilno, pa se stvarao privid da se cesta na jedvite jade provlači kroz njega.
Već koji kilometar dalje, šumovito zelenilo je ustupilo mjesto oranicama, pa su se smjenjivala mjesta sa par kuća, teško i zaselcima nazvana. Na jednom mjestu sam pozdravio krave, koje site i zadovoljne odmaraju u posebno za njih ograđenom prostoru. Većini od njih sunce je bilo podnošljivo osim jedne, kojoj se, valjda neki dan sunce nije dopalo, pa je odmah ujutro našla sklonište od sunca u hladu stabla.
Da ne treba biti brzoplet u donošenju konačnog suda, a time i stava, o nekom mjestu ( a valjda to važi i za ljude) primjer je mjesto pod imenom Malo Vukovje u koje upravo uđoh. Dok sam u svojoj glavi dokono razvijao viziju o malim vučićima i njihovim roditeljima, ispred mene je iskrsla prava bajkovita idila. Stao sam zadivljen maloj, maloj, maloj kućici, ali s ljubavlju, privrženošću i pažnjom uređenoj. Te ljubavi, privrženosti i pažnje bilo je na pretek, pa je dosta toga ostalo za dvorište i okućnicu. Prekrasno!
I konačno Garešnica! Iako je na karti zabilježena velikim, masnim slovima („Bold“) ulaz u mjesto je više izgledao kao ulaz u neko, malčice veće, selo nego u grad. Postupno vozeći kroz to „malčice veće selo“ arhitektura je poprimala obrise grada, da bi centar, sa starim i novim zgradama izgledao 100% gradski.
Taman kad sam, prolazeći pored one stare roza zgrade, pomislio da bi mogao ovdje napraviti pauzu i posegnuti za rezervama tekućine u svojim termosicama, zbunjeno se začudih čuvši svoje ime. U gradu u koji ulazim prvi put u životu, netko me doziva!?
Bio je to biciklist iz Brestače, istog mjesta gdje sam prenoćio, koji me iza Lipovljana stigao i s kojim sam zajednički prešao par slijedećih kilometara popričavši o svemu i svačemu. Za razliku od mene kojemu je ovo višednevna vožnja, čovjek vozi ugodan trening do ručka. Skoknuti će biciklom do Garešnice a onda nekim zaobilaznim putem, kojeg nisam shvatio, vraća se kući. Nakon tih par kilometara zajedničke vožnje dao je gas svome „bolidu“ dok sam ja (za)ostao sa svojim „traktorom“ polako se vukući. Iako sam poslije tog susreta, opčinjen okolišem, na njega zaboravio, on na mene nije, pa me pozvao na piće na terasi jednog od Garešničkih kafića.
Tako sad, neočekivano ugodno, sjedim u hladovini terase, ispijam osvježavajuće hladno pivo u lagani, opušteni razgovor o biciklu, a i o ostalome. Mrvicu, tek malu mrvicu neugodna je bila spoznaja da se za tu ugodu potrošilo sat i pol! No, Bože moj, i to je za ljude!
Čazma je bio slijedeće veće mjesto, ili grad, na ovom mom putu. Iako na mojoj auto-karti ova dva grada spaja debela crvena crta, crvenilo se na jednom dijelu izgubilo, ostavljajući dvojbu o asfaltiranosti ceste. Tu dvojbu sam probao riješiti raspitivajući se, no dobijah dvojake odgovore. Neki velidu da je a neki velidu da nije. Tako se i na kraju onaj biciklist sa pića u Garešnici priklonio grupacije „JE“ te sam ohrabren optimistički nastavio put.
Do te sporne dionice ima još dosta kilometara, točnije ona počinje iza Gornje Garešnice. U želji da si putovanje do tog mjesta učinim zanimljivim, skrenuh sa „glavne“ ceste te tih 8 kilometara pređoh nekim sokakom. Išao je ravno, što se uzbrdice tiče, no sav je bio stisnut zelenilom, a na kolovozu je bila beskonačna igra krpa na zakrpu tolikim intenzitetom, da mi je teško zaključiti da li se uopće vidi prvobitno postavljeni sloj asfalta.
Uz zelenilo se uz sokak približila i šuma pa je sokak utonu u debelu hladovinu sačuvavši svježinu jutra. Zabavljao sam se vrludanjem između zakrpa, uživao u svježem zraku bogat kisikom, oko mene netaknuta tišina, jedno riječju milina. Stadoh za trenutak, da gutljajem dva iz termosice ugasim žeđ, kad začuh neke šumove u šumi iza sebe. Okrenuh se i 15-tak metara dalje u šumi ugledah srnu kako me promatra i, mrdajući svojim velikim ušima, osluškuje. Stajala je mirno tako sekundu-dvije, da bi potom polako, onako s noge na nogu, odšetala dalje. Za razliku od nje, ja sam ostao stajati bitno duže, toliko sam bio zbunjen, čak i zapanjen, proživljenim prizorom. Mir, spokoj i tišina, koji je ovdje tako snažno prisutni, ušli su i obuzeli me u tolikoj mjeri dok sam kroz njega vozio, da me je lokalni stanovnik smatrao sastavnim dijelom ove šume, te kao takvog potpuno bezopasnog.
Pravi mali Raj, ali s velikim R.
Sve što je lijepo, kratko traje pa se to dogodilo i s ovim mojim malim rajem (s velikim R). Tuzi nema mjesta, nikako, jer se impresivna zanimljivost okoliša nastavlja i dalje, samo na drugačiji način.
Nakon izlaska iz šumovitog dijela, dođoh među njive i pokoju kuć(ic)u, što sve zajedno čini selo Prokop. Očigledno je izvan glavnih putova, što ovaj sokak sigurno nije, ali to ne znači ništa loše. Naprotiv! (barem za mene putnika-prolaznika) Ta svojevrsna izoliranost se pokazala kao konzervator (onaj koji čuva, štiti) sredine i načina življenja kakav je bio nekad, prije ove današnje mahnitosti. Kuće kud-koja, veća ili manja, tanki puteljak između njih (onaj "moj" sokak), a u daljini šumoviti bregovi.
Egzotičnu idilu dobrih, starih, prohujalih dana dodatno je začinila mati sa čedom. Iza gospodarskih nastambi jedne od kuća, na toplome suncu odmarala se kobila sa ždrebetom. Gospođa mama je bila pripadnica one snažne rase konja pogodnih za vuču svega i svačega što je potrebno za obradu tla. Usput, pored snage odisala je i posebnom ljepotom, dodatno začinjena šarenilom crveno-bijele boje.
Od gornje Garešnice, malog sela ni blizu "običnoj" Garešnici, jedino što mi se učinilo zanimljivim je mjesna crkva na izlazu iz sela. Moj je sokak, i dalje gabaritima isti, sada dobio mlađi, kvalitetniji asfalt, pa je izgledao više kao dobra biciklistička staza, nego kao prometnica. Međutim, to mi je samo tako izgledalo, jer sam se par stotima metara dalje mimoišao sa šleperom koji je na ovoj uskoj cesti izgledao veći i monstruozniji, da sam se, za svaki slučaj sklonio na travu.
Šlepera sam, tren nakon mimoilaska, zaboravio, nošen optimizmom zbog i dalje asfaltiranog puta. Možda ovakav i ostane.
Nada je živjela u meni sve do slijedećeg sela pod imenom Šimljanik. Zaboravio sam na nju očaravši se starom kućom u čijem je produžetku bila štala. Dakle i kuća i štala pod istim su krovom. Takvo što sam viđao u svome djetinjstvu prije 45 i više godina. Prednost takve koncepcije je da vlasnik rezidencije do svog blaga (stoke) može doći ne obzirući se na trenutne vremenske uvjete. Mana je da se mirisi kuće i štale stope u jedno, a na to se već čovjek navikne ("od smrada čovjek nije umro, ali od hladnoće jest")
Raskrižje, na koje sam naišao netom iza te kuće&štale, me podsjetilo na tu moju nadu, rasplinjujući je u ništa. Usprkos putokazu za Čazmu, odmah nakon raskrižja asfalt je nestao. Dakle, dalje sam prašinar!
Od silnog pretakanja „ima asfalta, nema asfalta“, od raspirene nada „da ima“, eto dođoh do rezigniranog razočarenja „nema asfalta“. Nisam si dozvolio da se to razočarenje rasplamsa, samo sam pomirljivo slegnuo ramenima i nastavio vožnju, prihvaćajući situaciju kakva jest. I to je za ljude!
Sad kad sam je prihvatio, situaciju mislim, 'ajd' da vidim što ima zanimljivog i interesantnog (da li to dvoje jedno te isto !?). Nije bilo rupa na cesti, ni pretjerano nasutoga šljunka, pa vozeći kolotragom nije bilo tako teško – na protiv! Ona vožnja zakrpanom prečicom, skoro da je bila teža, uglavnom zbog slaloma između zakrpa.
Dvije, krajnje praktične, stvari su ostale da remete potpunu opuštenost ove neočekivane vožnje. Prva je – koliko ove prašine ima, a druga što ću i kako ću kad dođem do nekog raskrižja, gdje bi količina prašine na cestama bila približno ista, a putokaza nema!?
Tek što pređoh kilometar dobih nešto što bi moglo naslućivati odgovore na ove moje dileme. Ti odgovori su se saželi na jednu malu crvenu tablicu koja je stajala na stupiću uz put.
One koje to zanima, tablica je informirala da se osim na magistralnom putu, nalazimo i na biciklističkoj Županijskoj ruti imenom Čazma, te da do D. Miklouša ima 11 km (ono D. valjda znači Donji). Pogledavši u kartu uvidjeh da stvarno postoji Donji Miklouš, da kroz njega trebam proći i da je iza njega moja crta na karti, koja prikazuje cestu kojom vozim, ponovo dobila crveno ruho. Dakle, ovog truckanja po prašini imam, ukupno, 12 km! Osim toga, svaki put oko nekog raskrižja, pojavila se ova crvena tablica, da moju brižnu dušu umiri spoznajom da sam na pravom putu, figurativno, a i konkretno, te da joj brojem ispred slova km ukaže koliko prašinarenja je još ispred.
I tako lijepo umiren i spokojan, prepustih se svom dušom i srcem okolišu, koji je postajao sve zanimljiviji i zanimljiviji. Krajolik je bio brežuljkast, povremeno i brdovit, tako da sam na momente i pješačio. Promet praktično nula – u cijelih tih 12 km susreo sam se sa 3 kamiona-šlepera (!) koji su me zapljusnuli neprozirnim oblakom prašine. Tu negdje je bio nekakav kamenolom (sjetih se putokaza s kraja asfalta).
Cesta je dosta krivudala kroz šumu, bilo manju bilo veću, tako da je povremeno na cesti bilo obilje hladovine. Iako je sunce pržilo, u toj hladovini je bilo toliko ugodno da sam (skoro) zaboravio na prašinu. Samog sebe sam iznenadio s kojim stupnjem uživam u vožnji područjem bez ljudi i s prašinom sa ceste, kao da sam prebačen koje stoljeće ranije. Osim same ceste, nigdje znaka ljudskog postojanja, uključujući i samo cestu koja izgleda kao da ju čovjek već 100 godina nije dirao. Po tko zna koji put zatekoh se spoznajom da sam sam, ali nikako usamljen. Naprotiv!
Prvi znak, nagovještaj tek, da se bliži kraj ovog prašinarenja pojavio se u obliku dobrodošlice koji mi je poželjela tabla s imenom Donji Miklouš. Tek stotinjak metara iza table pojavio se na cesti ON – asfalt.
Tih prvih sto metara vožnje po asfaltu nakon tucanika je poseban doživljaj! Nakon truckanja i drmanja odjednom – tišina i muk. Sluh zatečen, zbunjen nedostatkom stalnog truckanja, drmanja, zvrckanja, pucketanja. Umjesto toga – ništa. Samo tišina pritišće. Bicikl bešumno klizi, tako lako da dobivam utisak kao da lebdi. Pedale jedva treba okretati koliko je otpor vožnje malen (ili mi se barem tako čini). Sve u svemu pravo meditativno opuštanje.
Do Čazme mi treba preći nekih 7 km. Nakon ispijanja silnih količina tekućine počela mi se javljati glad, pa sam „svečani ručak“ namjeravao obaviti u tom gradu. Sunce je već dobrano pržilo, hladovine više nema pa je postajalo (jako) vruće. Iako mi je želja bila što prije stići na ručak ipak sam do tada stao na dva mjesta.
Cesta je išla blago uzbrdo, s desne strane je bilo nešto kao obronak brda, odsječenog pri izgradnji ceste, tako da je bio dosta strm, dapače, skoro okomit. Na tom obronku bila je šuma nekog cvijeta, ili cvijeća. Kojeg, ne znam, dok pišem ove redove još nisam saznao, a ni ne težim pretjerano toj spoznaji. Uglavnom, dok sam vozio bilo mi je lijepo vidjeti, tako lijepo da sam odlučio to zabilježiti foto-aparatom i tako prenijeti u vječnost.
Drugi put sam stao zbog šminke.
Bilo je tako skockano, tako uređeno, tako lijepo složeno, da mi je izgledalo kao ljepotica za večernji bal, samo fali natpis „Pipaj očima“. Ulaz u tu ljepotu stoji 20 kuna, a za uzvrat možemo tu obitavati cijelo vrijeme između 15 i 21 sat. Što bih tu radio u to vrijeme, nije mi baš jasno. Možda sam (ipak) čovjek drugog sustava, međutim ljepše mi je izgledala ona hladovina sa prašnjavim putem nego ova sterilna uređenost. Ali o ukusima ne vrijedi raspravljati, srećom ima nas različitih!
U prvi mah se razočarah kada ugledah tablu s natpisom Čazma. Slično kao kod ulaza u Garešnicu, i ovdje su okolne kuće davale dojam tek nešto većeg sela. No, već iza krivine uvidjeh da sam (opet) brzoplet sa tim svojim razočaranjem, jer se pojavila nizbrdica na kojoj je pucao pogled na grad. Crkva sa dva visoka tornja se odmah nametnula kao centar grada, te nakon nizbrdice, krenuh uzbrdicom prema njoj.
Kombinacija crkve i trga ispred nje, kao standardni centar naseobine, prisutna je i u Čazmi. Desno uz crkvu je Župni dvor. A skroz desno od Župnog dvora je gradska vijećnica. Ispred njih je fontana sa lijepo uređenim parkom sa nedvosmislenom porukom da sa slobodom četveronožnih kućnih ljubimaca ne treba pretjerivati.
Sama crkva je u fazi restauracije, barem donjeg dijela kojemu je otucana, skinuta žbuka. Sa lijepo dotjeranim tornjevima i ciglastim ostalim dijelom, crkva izgleda kao da je preživjela poplavu. Obzirom na brežuljkastu okolinu, ovaj moj zaključak je krajnje bedast, valjda mi je iz podsvijesti nekontrolirano izletio van, obzirom na nedavne poplave u Slavoniji.
Nakon obilaska trga, izabrao sam najdeblju hladovinu, izvadio svoju trpezu i obavio ručak.
Nakon objeda i meditativnog odmora, iako mi se pojavila želja da se ispružim i u ovom obilju hlada, malo dremnem, natjerao sam se na nastavak putovanja.
Na izlasku iz grada cesta me vodi preko rijeke Česme, majušne, tek oveći potok. No golemi prostor između nasipa kazuje da se zna dogoditi da ova mala Česma zna obilno curiti.
Do Ivanić-Grada, odakle planiram vlakom do Zagreba cesta je skupila nešto više od 20 km. Otprilike pola od tih kilometara su grbavi, gore-dolje tereni, ali blago grbavi, tako da nije problem voziti. Asfalt dobar, cesta široka, čak su tu i krajnje crte, pa ne bi trebalo biti problema s vožnjom. Ne bi trebalo, ali nije tako. Problem je sunce. Bilo je već dobrano iza dva poslije podne, i sunce je zagrijalo koliko god je moglo (kasnije će se pokazati da je to bilo najtopliji dio ovogodišnjeg ljeta).
Stao sam tek dva puta. Prvi put da zabilježim ime jednog mjesta, te da ga stavim u zbirku gdje pohranjujem čudna imena mjesta („Imena luda nalaze se svuda“)
Na bezlično izrađenom donjem dijelu kuće, koji je izgledao kao bivša garaža, izgrađen je u drvu gornji dio nastambe. Davno izgrađen, no brižljivo sačuvan i obnovljen, pa kao takav plijeni pogled i pažnju ovakvih kao što sam ja.
Maksimalni iscijeđen, sav u znoju (mada nisam posebno žurio) stigao sam do željezničkog kolodvora u Ivaniću čak sat i petnaest munuta prije vlaka kojeg sam planirao uhvatiti. Bio je to nekakav brzi, što nije bitno, već je bitno da je imao poseban vagon za prijevoz biciklom. Iako sam za desetak minuta imao nekakav lokalni vlak, kojim bi u metropolu stigao sat prije plana, ipak sam ostao čekati biciklistički vlak (barem jedan njegov vagon).
No, onako oznojen, zadihan, prokuhan vrelinom sunčanog poslijepodneva, nije mi se dalo kuhati u vagonu lokalnog vlaka. Svaki, i najsitniji, detalj mene žudio je za prozračnom hladovinom gdje bi najradije samo sjedio bez suvišnog razmišljanja. Toliko me je spržilo sunce nakon ručka. Tu hladovinu sam našao odmah preko puta kolodvora, ispod terase kolodvorske birtije, te sa dva orošena piva, polako, pijuckajući gutljajčić po gutljajčić, smirivao duh i tijelo koje je ove žestoka vrelina dobrano zapalila. Dokono usporenih životnih funkcija, ugodno zavaljen u svježinu hladovine, promatrajući vrelinu osunčanog dana, sjetih se Ivana Aralice kako je u nekoj knjizi rekao da se, promatrajući ovakvu vrelinu, čovjek zapita kako je moguće da je sunce izvor svega života na zemlji, jer ovo što vidi, potiče potpuno suprotan zaključak.
Nekih četvrt sata prije dolaska „moga“ vlaka uspjeh se nekako pokrenuti i odlijepiti od stolice te nakon prelaska ceste dovukoh se do kolodvora. Parkirah bicikl, onako da mi je, barem, na oku (jedna od tri moje stvari stalno mora biti na mome biciklu, ili moja guza, ili moja ruka ili moj pogled) te se dovukoh do blagajne da kupim kartu. Sa mnom, što se te karte tiče, nije bilo problema. Problem je bio bicikl. Blagajnica se prvo počešala iza uha, kada sam joj rekao da mi treba karta i za mog dvotočkaškog pratioca, da bi se potom okrenula tamo prema nekim otvorenim vratima i energično glasno pitala:
- „Kol'ko je za bicikl do Zagreba?“
- „30 kuna!“ -jednako glasno i jednako energično se ču muški glas iz susjedne prostorije.
- „Ma tako je bilo po starom, sada je drugačije!“, samouvjereno odvrati blagajnica, te s spoznajom „da-sve-mora-sama“ , poslije duže potrage po stolu i po ladicama u stolu uz ono sudbonosno „Aha!“ uze neku knjižicu i poče je prelistavati. Zadrža se na jednoj stranici i uz pomoć kažiprsta, koji je polako i skoncentrirano skenirao stranicu knjižice ( Bože mi oprosti, kao da je slijepa, pa prstom čita Brajevo pismo), uz slijedeće „Aha!“, zadovoljna i ponosna na sebe, slavodobitno upisa u kartu da za bicikl treba doplatiti cijelih 15 kuna. Zadovoljan i ja ostadoh jer sveukupna cijena nije bila pretjerana, te mi ostaje još dočekati taj vlak. Našao sam komadić hladovine na kolodvorskoj klupi i prekraćujući vrijeme igrao se fotićem snimivši se. Za to vrijeme bicikl se sunčao, te preko brzinomjera mi pokazao da je na suncu poštenih 37°C.
Ulaznice za vlak, za moj bicikl i za mene
Hrvatske željeznice su fantastične, izvrsne, genijalne!
Do takvog sam zaključka došao ušavši u vagon za bicikl(ist)e. Novi, čisti, lijepo uređeni vagon je podijeljen u dva dijela. U prvom je veliki slobodni prostor u cijeloj širini vagona. S jedne strane su kuke na stropu na koje možemo objesiti bicikle. Pored njih su mala, ali i ugodna sjedala čiji se sjedalni dio podiže, kao kod sjedala u kinu. Meni kao putniku, koji voli zvjerlati kroz prozor, na raspolaganju su prozori sa obe strane vagona. Drugi dio vagona je standardni izgled sa kupeima. Dakle, ako putujem duže vrijeme, bicikl mogu objesiti na kuku, a stvari zajedno sa sobom smjestiti u kupe i uživati. Ako je put kraći, kao što je trenutno sa mnom slučaj, onda sjednem na kino-sjedalo i promatrajući prizore kroz prozor uživam. Napominjem da su čistoća i urednost u vagonu bili na visini, pa je i to utjecalo na gornje navedeno oduševljenje HŽ-om.
Na Glavni kolodvor metropole stigao sam nešto prije pola sedam. Teška srca sam se otrgnuo iz blaženog vagona, šteta što nisam u njemu putovao barem do Hamburga, a ne tek do Zagreba. Standardna živost na kolodvoru, iako ne baš pretjerana, skrenula mi je tok misli na drugu stranu. Fora mi je bilo ovo kratko putovanje vlakom i biciklom kao suputnikom. Prije zujanja po gradu ovjekoličih se zajedno sa izloženom parnjačom, starom damom koja svojom prisutnošću svjedoči o nekim davnim, drugim i drugačijim danima željeznice. Bila je jedna od rijetkih sretnica, većina njene generacije je razrezana i završila u starom željezu. Razlog koji je prevagnuo u odluci da ova ostane u životu bila je i činjenica da je to najstarija parna lokomotiva u Hrvatskoj. Proizvedena je u Budimpešti davne 1891 godine. Na stranicama www.zeljeznice.net pronašao sam fotografiju koja je zabilježila njeno rođenje, odnosno završetak njene proizvodnje.
Više šetajući, nego vozeći bicikl, preko Zrinjevca sam se uputio do glavnog trga naše metropole. Začudio sam se mnoštvom ljudi, a naročito turista. Tek kasnije sam saznao da je ove godine Zagreb bio svojevrsna turistička meka, turista odasvud i koliko hoćeš. Valjda zbog toga, a još i dodatno zbog hladovine na kraju vrućeg dana, Zrinjevac je bio krcat ljudima. Po asfaltnoj pješačkoj stazi entuzijasti su slikali svoje slike sa kredama u boji, a na atriju u centru parka neki se bend spremao za koncert. Sve to su uveličavali ljudi svih uzrasta, koji su šetali, sjedili na klupama ili se jednostavno prepustili uživanciji na travi parka.
Stigavši na glavni trg saznao sam da sam uletio u grad dok se u njemu održavao ulični ljetni festival pod imenom Cest Is D'Best Zagreb.
U Tkalčićevoj ulici, u starom dijelu Zagreba sam sa sinom popio pivo u miru, polako obostrano uživajući. Taman kad sam pomislio kako je život lijep i kako postoje rajski trenuci i na Zemlji, zazvonio mi je mobitel. Moja draga životna suputnica javlja mi da je na uspjela uganuti nogu pokušavajući u igri odbojke biti mlađa, brža i spretnija nego što jest. I sada u vrlo, vrlo, vrlo ograničenoj mobilnosti, ležeći na trosjedu, zove me da se što prije vratim kući.
Vjerojatno bi me čitalac ovih redova prekorio kad bi rekao da mi je životna suputnica k'o malo dijete – ostavim je tek koji tren samu i odmah napravi nekakvu glupost, ali se nekako takav zaključak nameće sam po sebi.
Ništa od sutrašnjeg cjelodnevnog boravka u metropoli, ništa od nedjeljnog obilaska znanih i dragih mi ljudi, ništa od laganog, ugodnog i opuštenog razgovora s njima. Ništa ni od planiranog (dužeg) bicikliranja u ponedjeljak. U zamjenu za sve navedeno, valja mi poraniti u sutrašnje nedjeljno jutro i vlakom što bliže kući, te na kraju biciklom do samog doma gdje me netko željno i nestrpljivo očekuje.
TREĆI DAN
Mapu trećeg dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Ipak sam obišao najbliže i najbitnije mi ljude. Krstario sam pustim Zagrebom u 7 ujutro, da bi svratio do studentskog doma „na Savi“, popio kavu sa kćeri, te sam dopelirao do glavnog kolodvora, kupio kartu za sebe i bicikl (ovaj put blagajnici je sve bilo jasno, pa je kartu izradile brzo i bez komentara) te otišao do vlaka.
Suprotno očekivanju i jučerašnjem oduševljenju HŽ-om, slijedilo je razočarenje u obliku nedostatka vagona za bicikle. Zbog toga sam svog vjernog suputnika smjestio u zadnji vagon do onih vrata koja služe za prijelaz iz vagona u vagon. Utjeha mom razočarenju je bio pogled kroz ta vrata na tračnice kojim upravo prolazimo.
Odmah po izlasku iz kolodvora, željeznička pruga ide dugačkim vijaduktom/nadvožnjakom čime je grad ispod mogao živjeti svoj (vele)gradski život nesmetan vlakom (osim bukom). Uvijek su mi zbunjujuće dodatne tračnice na mostovima/vijaduktima, pa je jedini logični zaključak da im je funkcija kako-tako voditi vlak manje-više blizu tračnica u slučaju iskakanja vlaka, jer bi tada on otišao lijevo-desno i tko zna gdje završio (izvan mosta/vijadukta). Ta bi vožnja, zamišljam si sada, bila krajnje drndava i treskava, krv bi se ledila putnicima u silnom strahu, ali bi vlak, ipak, zadržao svoju putanju dok se ne bi (najzad) zaustavio.
Na potezu između Novske i Nove gradiške, oko Okučana, izvedena je rekonstrukcija, kako građevinci vele, i gornjeg i donjeg postroja željezničke pruge, pa na toj dionici vlakovi piče respektabilnih 160 km/h. Pičiti tolikom brzinom, još leđima okrenut smjeru vožnje, te promatranjem maglovitog okoliša koji se munjevitom brzinom udaljava, stvarno je doživljaj pažnje i poštovanja vrijedan. Tek da je tren brže, čini mi se da ćemo poletjeti.
Da se sve ovo dogodilo ranijih godina, sišao bi u Novoj Gradiški i pedalirajući 30-tak km stigao kući. No, ovog je proljeća (konačno!) asfaltirana cesta preko Požeške Gore, između Nove Kapele i Požege. Zbog te ceste sam produžio putovanje vlakom a skratio bicikliranje na 17 km. Da li je tih 17 km bilo brže od onih 30 iz Gradiške, to je tema za posebnu raspravu, jer u tih 17 km, treba preskočiti bitno, bitno veće brdo. No, nema veze, barem je ugodnija vožnja.
I tako sam ja izašao iz vlaka u Novoj Kapeli negdje iza dva sata u vrelinu nedjeljnog poslijepodneva. U staničnoj birtiji sam uzeo dva orošena piva i napunio termosicu, jer ovog dana u tjednu , u ovoliko sati, u ovom mjestu, sve su trgovine zatvorene.
Nisam dugo vozio, ovaj put sam stao kraj mjesne crkve, koja je taman na raskrižju gdje trebam skrenuti prema sjeveru. Sjećam se da sam u nju zavirio prije dosta godina i da mi je bila zanimljiva, pa, rekoh si "'Ajd' da vidim je li stupanj zanimljivosti ostao isti i do danas?". Ne samo da je ostao, nego se i povećao. Crkva je pravi mali biser. Nevjerojatno mi je kako neko obično malo mjesto, tek malo veće selo ima ovakvu ljepoticu. No, ruku na srce, moram priznati da su mještani svjesni što se nalazi u njihovom dvorištu, šminkaju je i dotjeruju, i to s pažnjom da joj ne naruše dugovječnu, rustikalnu ljepotu.
Međutim, pravi sjaj, ljepota, raskoš se vidi tek kada se uđe u crkvu. Pravi barok. Posvuda kipovi, oltari, raskošni lusteri. Čak su i zidovi posvuda oslikani do detalja. I sve to izgleda svježe, novo! Hoću reći kao da je prije koju godinu sve u detalje restaurirano, nigdje se ne vidi odpučena ili otpala žbuka, nigdje na kipovima ne fali komad prsta ili je na uglovima oguljena žbuka. Ništa od toga! Sve blista od savršenosti i urednosti! Bože moj, pa ni katedrala u Požegi ne izgleda ovako filigranski uređena kao „ova-nekakva-crkva“ i „ovoj-nekakvoj-Kapeli“. Barem meni to tako izgleda.
Oduševljenog duha još u crkvi, izašao sam van na blještavo sunce i zapanjen zastao ošinut vrelinom popodneva. Vani je bila paklena vrućina, potpuno suprotno nego u crkvi, čime je ona istog trena dobila još jedan plus mojega oduševljenja. Došavši do mojeg vrelog bicikla koji je stoički podnosio obilje sunca na sebi, bacio sam pogled na brzinomjer koji je vrištao od vrućine na 45°C! Baš sam izabrao vrijeme za prelazak preko brda, nema što!
Prvih 4-5 km uska asfaltna cesta krivuda oko okolnih njiva s blagim usponom. Nekako su uspjeli na kolovoz ugurati i crtu u sredini pa je, ako se malo zažmiri i olabavi kriterije, cesta izgledala skoro kao prava prometnica. A i ne treba biti šira, pa to je tek (bio) lokalni put do sela podno Požeške Gore. Ono bio u zagradi zato, što to od proljeća ove godine više nije, jer se proširenijem i asfaltiranjem produžetka preko brda i spajanjem s Požegom lokalni put promoviran u međužupanijsku cestu.
Da li zbog vreline, ili zbog nedjeljnog poslijepodneva, ili zbog i jednog i drugog, ili zbog nečeg trećeg, uglavnom nigdje žive duše. Ni na cesti ni oko nje. Svuda neki blaženi mir i spokojna tišina čija bi blaženost i spokojnost bili još veći da nije paklene vrućine. Dobro, vruće jest, ali je podnošljivo. Ne žurim, pa gibajući se, pirka povjetarac oko mene, te me koliko-toliko hladi.
Srednji Lipovac je skromno, malo slavonsko selo, mimo glavnih tokova, mirno živi u nastojanju da ostane i mimo moderne mahnitosti.
Iza Srednjeg Lipovca počinje već ozbiljnija uzbrdica. Obrađenih njiva je sve manje i manje, ustupaju mjesto šumovitim obroncima brda. Zanimljive su mi ceste koje se spajaju sa ovom „glavnom“ kojim putujem. Mislim da su to najkraće ceste na svijetu. Očigledno bi sada vlasnici njiva trebali nastaviti uređenje prilazne ceste, što je izostalo, pa imamo ceste tek dva-tri metra duge (veća im je širina nego dužina). Da sve bude po pravilu i zakonu, to je znak „Stop", kao i pripadajuća horizontalna signalizacija (uzdužna i poprečna crta).
Ušavši u šumu cesta se krivudavo penjala sada već dosta strmom uzbrdicom. Tražeći bilo kakvu zanimaciju svome umu koja bi, barem prividno, smanjila muku zbog vrućine i uzbrdice, nasmiješih se gledajući crtu na sredini ceste na jednoj krivini. Izgledalo mi je kao da je majstor na stroju koji izvlači crte malo zaspao, pa vozeći nizbrdo stroj za izvlačenje crte skrenuo skoro prema rubu ceste. A možda je napravio poštenu podjelu prostora na cesti. Sa ovakvom crtom bi i šleperi koji idu uzbrdo dobili dovoljno prostora za prolazak kroz krivinu. Ali koji bi se to ludi vozač sa šleperom uputio ovom cestom, ili kakva bi to morala biti nužda da ga tjera na to!?
Iako od Srednjeg Lipovca pa do vrha prijevoja ima preko 4 km, tek kilometar i pol je žestoka uzbrdica kojom idem pješke, a ostalo se podnošljivo vozi. Šetajući hladovinom i gurajući bicikl u potrazi za onom zanimacijom, zastadoh našavši nešto stvarno zanimljivo – balegari. Kuglicu balege promjera nekih centimetar i pol dvojica su gurala krajnjom predanošću, uopće se ne osvrćući na radoznalog mene koji sam ih snimao u ležećoj pozi.
Nakon prijevoja par stotina metara, i dalje hladovinom, cesta se proteže manje-više vodoravno, da bi pred ulaz u selo Vrhovci Gradski polako išla nizbrdo. Nakon Vrhovaca slijedi 4 km uživancije u obliku nizbrdice. Okolina tog sela kao i samo spuštanje je u obilju zelene boje šume ili livade. To selo. do koje bi se, čak i pješice, došlo za manje od sat vremena, kao da je sto kilometara i sto godina udaljeno od današnjeg mahnitog vremena, te kao da živi u nekom svome, davno prohujalom vremenu, slično kao i Srednji Lipovac s početka ovog brda.
Ulaskom u Požegu nizbrdica ne završava, nego i dalje nastavlja, mada smanjenog nagiba. Zbog toga krivudam između kuća, blagom brzinom, bez okretanja pedala, uživajući u dobrodošlici koju mi moj grad iskazuje. Čak mi je ponudio klupu u hladovini se nedvojbenom porukom „Odmori se, zaslužio si!“ Toplo mu na tome zahvaljujem, no nastavljam dalje još uvijek blagom nizbrdicom koja me dovede skoro do moje zgrade.
Čim sam ušao u svoj dom dočekalo me je ozareno lice i topli osmjeh moje životne suputnice koja se, silom prilika, morala izležavati na trosjedu.
Eto, to je to! Završetak puta! Kraj! The End!
Sad, kad ste sve pročitali, slike možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 26.10.2014. u 18:20 sati.