Marketing
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Ako Vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.
Kartu prvog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Taj svibanj 2014-te godine ostati će u posebnoj uspomeni po ogromnim količinama kiše. To samo po sebi ne bilo dovoljno za tu posebnost, da lagane, ali stalne kiše pred taj svibanj nisu natopile tlo, žedno prave količine vode već duži niz godina. Kad su te kiše svibanjske pale na već natopljeno tlo, voda nije imala kud, nego u korita rijeka. A ta korita su postala pretijesna za toliku količinu vode, pa su ljudi bespomoćno i u očaju svjedočili o praktičnoj predstavi one poslovice koja veli da su „Voda i vatra dobre sluge, a loši gospodari!“ Uslijedile su poplave Biblijskih razmjera, nezabilježene već preko 40 godina.
Poslije poljoprivrednika, čini mi se da mi, biciklisti, najviše pogledamo u nebo i strepimo od njegovih ćudi, barem što se kiše tiče. Ovog proljeća bilo je teško predvidjeti suho vrijeme, a još teže iskoristiti ga za neku od vožnji. Cijelo to vrijeme je tu negdje visjela nada da će se kiša već jednom ispadati, pa će konačno nastupit duži period suhog i stabilnog vremena. Neuobičajeno za prethodne, uglavnom suhe godine, ovaj put sam se posebno radovao suhom vremenu „kao ozebao suncu“, ali poslije dan-dva, prethodnu kišu je zamijenila nova. Nije mi preostalo ništa drugo, doli pomiren sa sudbinom prolongirati svoja očekivanja za dužim, ljepšim vremenom.
Valjda već pomalo utopljen u letargiju zbog općeg potopa, skoro da me iznenadi vremenska prognoza tog vikenda početkom lipnja koja je, dan prije njega, i za vrijeme njega, kao i dan poslije njega, obećavala ono „suho sunčano i toplo“! Ono za koje su mi već potopile i posljednje nade da ću navedeno čuti na vremenskoj prognozi.
Subotu tog vikenda, kao uz inat mojoj želji za vožnjom, moja životna pratilja i ja bi smo pozvani na neki tulum kod obiteljskih prijatelja. Osim toga, nedjelju tog vikenda radni kolektiv moje već spomenute životne pratilje organizira tulum na nekom od izletišta Požeškog kraja.
Nakon duže borbe u sebi, objasnih svojoj pratilji, da je volim, da mi je stalo do nje, da bih rado na spomenute tulume, itd, itd, ali taj vikend sjedam na bajs i put pod noge (odnosno pod točkove).
Koji put!?
Što zbog neodlučnosti, a što zbog zdravstvenih problema prošlih ljeta (kamenčići u bubregu koji baš u sred ljeta odlučiše izaći van), prekide mi se tradicija posjeta svojeg potomstva u našu nam metropolu. Nakon višegodišnje stanke odlučih nastaviti sa navedenom tradicijom. Još od ranog proljeća potroših dosta vremena nad kartom Hrvatske u pronalaženju puta kojim do sada, barem djelomično, nisam vozio od Požege pa do Zagreba. Respektirajući svoje godine i imajući u vidu vožnje obavljene zadnjih godina, smanjio sam i planove vezane za dnevnu kilometražu.
Imajući u vidu rečeno u zadnje dvije rečenice, iskristalizirah prvi dan u kojemu od Požege, preko Pakraca i Lipika dolazim do Novske, točnije neke vrsti njenog zapadnog predgrađa – mjesto zvano Brestača. Brestača je izabrana iz čisto praktičnog razloga što već par godina imam poziv na odmor i noćenje pri nekoj od svojih vožnji.
Drugi dan bih preko Garešnice i Čazme do Ivanić-Grada, gdje bi u ulozi pametnijeg koji popušta, prometnu gužvu na ulazu u Zagreb prešao vlakom. Povratak iz Zagreba sam planirao pola vlakom a pola biciklom. Za razliku od prva dva dana, ovaj povratak je doživio bitne promjene radi nepredviđenih okolnosti, o kojima će biti riječ kad za njih dođe vrijeme.
PRVI DAN
Kako već kreće u svakoj priči o bicikliranju, jednog petka ujutro osunčanog sjajnim i svježim sunčanim zrakama vaš narator, nakon ponosnog slikanja sa svojim doratom, kreće na put. U trenu prvog okreta pedalama nestaje sva gužva u duši, sva neizvjesnost oko puta, svi samoprijekori zbog zanemarivanja onih kojih se zanemariti ne bi smjelo, te uz ogroman osjećaj rasterećenja na toj duši, vedro, veselo i poletno upijam ljepotu tog jutra (nešto najljepše od 365 dana i noći u godini je baš to - ljetno osunčano jutro). Iako ovim početnim kilometrima znam svaki milimetar (skoro) na pamet, sada kad idem ovom posebnom vožnjom, oni izgledaju nekako drugačije, svečanije, na neki način toplije, vedrije, nego kada ih rutinski pređem u (skoro) svakodnevnoj vožnji. Jasno mi je da je to iluzija, no pošto je slatka i srcu mila, ne tjeram ju od sebe, da pače. Smiješkom na licu, opuštene duše, nastojim je što dulje zadržati, ako je već ne mogu još više raspiriti. Sam sam, ali ne i usamljen. Čak i ljudi skoro da i nema. Ono malo što proleti, dremljivo zijeva i tupo gleda iznad volana svojeg limenog ljubimca. Jedva se suzdržavam porivu da ih zaustavim, probudim i pokažem ovaj rajski trenutak – ljetno osunčano jutro.
Da se tim činom ne bi uvalio u nepotrebne probleme s ljudima, spasio me je oblačić koji je prekrivši sunce progutao zlato njegovih zraka, čime su boje oko mene izgubile sjaj, te prešle u neko maglovito sivilo. Da se razumijemo, nije to bilo ništa strašno, tek toliko da me sa neslućenih visina euforične razdraganosti spusti na razumnih dva prsta od zemlje, gdje euforija još uvijek tinja u duši, ali uz razboritost koja uspijeva voditi računa o sigurnosti i pouzdanosti ovog vozača dvotočkaškog prometala. Ako Bog da, pa opet na putu, ili uz put, naiđe prizor pažnje i poštovanja vrijedan, razboritost će se privremeno povući, te tako dati priliku euforiji da opet napravi taj krug do neslućenih visina i nazad. A dati će, i to više puta, u to sam siguran.
Ovaj put je to u obliku spoja Papuka i Psunja – brda koja s Krdnijom i Dilj-Gorom okružuju dolinu u kojoj je Požega. Obronci brda se sve bliže i bliže približavaju cesti, pa, na prvi pogled izgleda da nema daljnjeg prolaza. Naravno, to je samo zabluda, nastala površnim, brzopletim razmišljanjem, jer će, već nekako, cesta naći dovoljno prostora da se provuče, a ako to ne, onda da preskoči brdo u svome nastojanju da ide dalje. Baš to mi je uvijek zanimljivo vozeći se „brdsko-planinskim“ područjem – ta igra mačke i miša između tanke sive crte, koju cesta predstavlja i ogromne zelene prepreke, na prvi pogled nepremostive, koju čine brda. Pa tako, kad više nije moglo na sjever, skrenuli smo na zapad te prošli kroz mjesto, Orljavac, zadnje u Požeškoj dolini. Navedenim brdima približili smo se toliko da smo se, čini mi se, ramenima mogli dodirivati.
Kad više nije imala kud, zbog brda s lijeve strane, cesta je izlaz pronašla u preskakanju Orljave. Za razliku od prije dvije godine, kada je ispod mosta bila tišina suhog korita (vidi „Virovitica 2012“), ovaj put se čuo živo veseli žubor kristalno čiste vode.
Bilo je još uvijek jutro, ni pola deset. Ugodna svježina, preostala od prošle noći, u suradnji sa obilnim zelenilom svuda oko mene, još uvijek je uspješno odolijevala nadolazećoj vrelini žarkog ljetnog dana, pa me obuzeo nekakav ljenjivitis. Skoro sam zaboravio planirane kilometre i procijenjeno vrijeme za koje ih trebam prijeći, te se prepustio ugodi trenutka i mjesta u kojima se nađoh. Eto, nešto više od 20-tak km od grada, svakodnevno na ovom mjestu nalazi se sitna mala oaza raja Zemaljskoga, raspoloživa svakom živom biću apsolutno bez ikakve naknade, a opet, osim mene ne bijaše nikoga od moje vrste. Kad malo bolje razmislim, baš mi mnogo i ne fale, tek možda par njih do kojih mi je stalo i s kojima bi rado podijelio radost ovog trenutka – iz čiste sebičnosti, jer bi mi ta radost tim dijeljenjem bila još veća.
Natjerah se ja , teškom mukom, konačno rastati od tog mosta, i Orljave ispod njega, te nastavih svoje putovanje. Uskoro sam ostavio iza sebe skretanje za Zvečevo i Voćin, te nastavio prema zapadu, blago se penjući cestom. A ona se provlačila kroz, sad vrlo bliskih, obronaka , naročito s desne strane, dok je s lijeve strane žuborila mala Orljava.
I dalje uzbrdicom, ali dovoljno blagom da se može voziti, izađoh iz šume, pa prolazeći pored par kuća popeh se na prijevoj. Zadnjih par stotina metara sam propješačio jer je strmina bila znatna.
Prijevoj, k'o prijevoj – slijedi odmor, smirivanje srca, opuštanje duše, ohlađivanje tijela. Dok sam činio sve ovo nabrojano, promatrah okolinu, a naročito impresivno zdanje spremnika za sol sačinjenog u drvenoj izvedbi. Ta sol je spas u zimskim danima kada je poledica na ovim usponima često prisutna. U ovim ljetnim danima, spremnik odmara, besposlen i usamljen, dok mu tihu dosadu, čestu u danima bez poledice, povremeno razbija poneki putnik-namjernik, bogat vremenom. Dio tog svog bogatstva potroši na promatranje, sagledavanje i poimanje grandioznog izgleda spremnika, sve tu uz vedri, veseli i predani, mada nijemi razgovor s njim. Takav sam razgovor ovaj put i ja s njim prozborio, mada se ne mogu sjetiti teme – jedino znam da mi je, za razliku od tijela, um trčkarao tamo-amo pretakajući sve što mu se na putu našlo.
Nakon kratke, ali i strme nizbrdice, slijedilo je krivudavo blago spuštanje na putu prema Pakracu. Prolaskom kuća neposredno iza prijevoja, opet sam zašao u prostor bez zdanja čovjekova. Čak je i većina njiva uz put svjedočila o višegodišnjem izbivanju čovjeka, pa je vegetacija polako, ali uporno osvajala mic-po-mic. Tek tu-i-tamo pojavilo bi se neko obrađeno područje, a najzanimljivije mi je bilo jedno od njih smješteno iza table koja mi je pružala spoznaju da upravo ulazim u mjesto Španovica. Skoro da odustah od skeniranja pogledom predjela ispred sebe u potrazi za nekom nastambom, jer se pejzaž ispred mene, po svom nedostajanju kuća, nije razlikovao od onog iza mene. Skoro rekoh, jer u zadnji čas ugledah trag prisutnosti čovjeka. Istina, nije to bilo neko velebno zdanje, naprotiv – čista improvizacija. Sa lijeve strane ceste iza ostataka nečega što je nekad činilo (valjda) zidove prave kuće, smjestila se – kamp prikolica! Odmah uz nju bila je i nadstrešnica a malo dalje i pumpa za vodu, što je sve skupa nekom ispunjavalo minimalne uvjete potrebne za kakvo-takvo stanovanje. Da taj koji tu obitava, besposleno ne krade Bogu dane, dokaz je i polje zasađeno jelama u pravilnom geometrijskom rasporedu, koje će u Božićnim danima, onako raskošno ukrašene, razveseljavati ukućane.
Da to nije sve od prebivališta u Španovoci pokazala je daljnja vožnja. Nakon nekog vremena vožnje po beskučju, pojavile su se kuće mjesta, koje su mi razbile zabludu da je mjesto bez kuća, u koju sam brzopleto uletio prošavši pored table mjesta. Mjesto je veliko, ili bolje rečeno proteže se duuugo uz put. U stvari od Španovice pa sve do Pakraca je niz manje-više povezanih sela, pa se (o)lako dobiva dojam o jednom duuugačkom mjestu.
Dobrodošlicu u Pakrac mi je poželjela istoimena tabla, a tek koji metar iza nje druga tabla me vukla za rukav da posjetim kovnicu novca koja je bila u ovom grdu prije mnogo, mnogo godina. Nematerijalistički nastrojen, kakav već jesam, samo sam rezignirano odmahnuo rukom na tu pozivnicu. Novca nikad, pa ni dan-danas nemam dovoljno (stalno ga fali), pa opet sam živ i zdrav, i ne samo to, već, evo i vozikam se bicikletom.
Umjesto kovnice novca, posjetio sam centar grada. U prošlom ratu Pakrac je pretrpio ogromna razaranja, čije se posljedice vide i danas. Ratna logika je neshvatljiva logici običnog čovjeka, pa ostaje samo zgražanje nad bezumnim razaranjem. To razaranje nije zaobišlo ni jednu staru zgradu, nekad najljepšu u gradu. Kao posebna ironija, sarkazam ili što već, stoji natpis „Budućnost“ na oronuloj, staroj ljepotici.
Da se ljudi trude da grad ipak izgleda lijep i topao, dokazuju i aranžmani hortikulture neposredno ispred same navedene zgrade.
Samo malo dalje, preko puta rječice Pakre nalazi se hotel i mala crkvica, a preko puta njih mala trgovina u kojoj sam se opskrbio orošenom dvolitrom piva. Naime, onih litru i pol 100% orange juce-a sam već pretvorio u „znoj lica svoga“, a i ostalog tijela. Već je prošlo jedan sat, sunce je nemilosrdno pržilo, pa je žeđ postajala sve učestalija pojava. Već iz iskustva znao sam da će poslije žeđi doći i glad, pa sam ju pokušavao suzbiti do Lipika.
Lipik nije daleko, tek nekih 7 km od Pakraca. Nakon prelaska željezničke pruge, na izlazu iz Pakraca, pri vožnji premjestio sam se na biciklističku stazu koja je zapravo širi nogostup koji uzdužnom crtom dijeli područje za pješake od područja za bicikliste. Čest postupak dobivanja biciklističke staze – jeftin i brzo realiziran. Valjalo je samo crtu povući i problem riješen.
Posebna osobina ove simbioze pješačke i biciklističke staze bila je u njihovoj stvarnoj, fizičkoj odvojenosti od kolovoza. Naime, između staza i ceste je dva metra trave. Tako je šetnja, ili u mom slučaju vožnja, prepuštena potpunoj uživanciji i opuštenosti bez ikakve trunke straha, ili bar obzirnosti, na mahnita zbivanja koje čine razno-razna vozila na kolovozu.
Ona glad u meni se strpjela ponajviše zato jer je znala koja će joj nagrada biti za tu strpljivost. Na ulazu u Lipik smješten je, meni barem, simpatičan restoran sa ugodnom terasom, i na kraju kad ga već toliko hvalim, sa umjerenim cijenama. Zadovoljstvo konzumiranja pice i piva koštalo me je četrdeset dlakavaca.
Ah, taj Lipik!
Nakon objeda i odmora poslije njega, dokono obavljenog u ugodnoj hladovini terase restorana, mislio sam tek ovlaš proći, protrčati, proletjeti kroz grad, te nastaviti dalje. No grad mi to nije dopustio, nego me nježno, blago i obzirno, ali strpljivo, uporno i neprimjetno uveo, uvukao u svoje zapletene niti koje okupiraju misli i duh, pa polako kroz taj grad klizim utonjen u promatranje i upijanje viđenog. Tek kasnije, puno kasnije, kao iz dubokog, ali i ugodnog sna, trgnem se, pogledam na sat te zaprepašteno shvatim da sam boravak u ovom gradu opet razvukao iznad svih očekivanja. Kažem opet jer često me vožnja biciklom dovede do Lipika, barem jednom godišnje. I svaki put u grad ulazim s razmišljanjem da sam ga obišao "već-sto-puta" i da ću "samo-protrčati -kroz-njega", a ostanem puno, puno duže.
Pa što je u tom gradu tako magnetično privlačno!?
Izvor termalne vode, u čiju su se ljekovitost ljudi uvjerili, kako se vjeruje, i stari Rimljani zvanično, ono u pisanim tragovima, poznato je još od 16-stog stoljeća. Iz davne 1517 godine potječe prvi pisani dokument koji spominje Lipičko lječilište pod nazivom "Lipička vrela". Nešto kao bum, procvat, grad doživljava nakon 1870 godine kada je ručno izbušen prvi termalni arteški bunar u Europi dubine preko 230 metara. Vjekovna istina da je „zdravlje najveće bogatstvo“ pokazala se u ovom gradu u obliku procvata takozvanog „lječilišnog“ turizma. Austro-Ugari su sagradili velebne zgrade u gradu gdje je (malo ili malo više) bogatija klijentela dolazila obitavati i liječiti svoje jade, te za to plaćali obiljem novaca (što će ti novac kad nemaš zdravlje!?). Tako je, sve do današnjih dana Lipiku dan poseban arhitektonski pečat raskošne Mittel Europe i dan-danas uočljiv.
Da sve u Lipiku ne izgleda lijepo i bajno, na žalost „pobrinuo“ se prošli rat. Ono što je preživjelo dva svjetska rata, pokleknulo je pred zapanjujuće žestokim, brutalnim ovim ratnim bezumljem.
Prolazeći danas Lipikom, proživljavam buru totalno suprotnih emocija. S jedne strane je duboko divljenje raskošnom arhitekturom, na prvu misao, nespojivom sa ovim malim gradićem „smještenim-negdje -sa-strane“. Tko se tu, daleko od Beča i Zagreba, sjetio takvo što (sa)graditi!? Taman kada me ushićenje pred viđenom ljepotom ponese do neslućenih visina, slijedi tuš ledeno hladne vode u obliku očajnih ostataka nekih od tih arhitektonskih ljepotica, koji svjedoče o brutalnosti i bezobzirnosti rata. Jezivo!
Stotinjak metara nakon mjesta obavljenog ručka, stigoh na jedno od glavni(ji)h raskrižja u Lipiku. Da me grad ni trunku ne zanima, produžio bih ravno prema zapadu, ali obzirom da me radoznalost prema gradu (još uvijek) vuče, skrenuh lijevo. Odmah na početku kontrast ljepote i jezivosti – nakon dotjerane ljepotice sa lijepim pročeljem – ruševina.
Opet, dotjerana ljepotica i iza nje jeziva uspomena na rat.
Kao ljubitelj željeznice, ni ovaj put nisam propustio priliku posjetiti željeznički kolodvor. Pri tome sam prošao pored posmrtnih ostataka kolodvorskog restorana.
Ostaje mi nejasno, neotkriveno iz kojeg razloga se tu smjestio stari putnički vagon, meni posebno interesantan zbog naglog, neobuzdanog buđenja uspomene iz djetinjstva. Često sam, naime, kao klinac putovao ovim tipom vagona, meni tada posebno dragim, jer se prozor otvarao okretanjem ručice sa strane. Radi toga sam se mogao samostalno (što je poseban pojam malom čovjeku), u potpunosti prepustiti užitku beskonačnog niza otvaranja-zatvaranja prozora, jer sam za razliku od prozora u drugim vagonima, ovaj mogao sam otvoriti svojom malom, dječačkom rukom.
Od kolodvora sam se vratio perivojem, parkom s ogromnim stablima i debelom hladovinom. Iako se vide znaci održavanja, ipak mi izgleda zapušteno, možda zbog pustoši nastale nedostatkom šetača.
Na kraju perivoja dolazim do svojevrsnog centra svog bivanja i djelovanja u ovom gradu – onaj već spomenuti ručno izbušeni izvor termalne vode smješten u raskošnom atriju.
Prebirući po svojoj arhivi, pronašao sam snimke ovog mjesta od prije 10 godina te spoznao relativnost dojmova. Iako sada prolazeći ovim gradom, kako već rekoh, ostajem zaprepašten neobnovljenim zdanjima koja tako nijemo, a opet tako upečatljivo svjedoče o brutalnoj okrutnosti rata, promatrajući te ranije snimke, uočih da je tragova rata bilo znatno više, dok je obnovljenih zdanja bilo znatno manje. Dakle, ipak se nešto radi, da li presporo ili prebrzo, ovisi iz kojeg se ugla promatranja gleda, ali, kao što već rekoh, ipak se radi.
Eto, za usporedbu gore izrečenog evo snimak atrija sa izvorom danas i prije 10 godina.
Sam izvor u atriju i danas, kao i prije 10 godina. Za umornog starca, koji mi je pojačao opći dojam fotografije, ne znam da li je još živ ili ne, no znam da sigurno nije doživio pomlađivanje, kakvo je zahvatilo izvor sa atrijem.
Grehota je doći do izvora a ne probati vodu, pa sam i ja to učinio. Za piti nije, barem ne u ovaj vreli ljetni dan, jer je pretopla, skoro vruća. Miris joj je čudan, razni minerali u njoj čine taj miris egzotičnim, a toplina vode ga još i pojačava.
Stotinjak metara iza atrija je kompleks zgrada koje čine Lipičke toplice, prekrasno uređene i obnovljene. Da tako nije bilo prije desetak godina svjedoče slike.
Prekrasno uređenim parkom sam zašao između zgrada lječilišta. S jedne strane je bila zgrada Mramornih kupki sa pripadajućim restoranom, a s druge strane centralna zgrada lječilišta.
Prethodna fotografija je nastala spajanjem dvaju snimaka, pa je cijela zgrada ispala nekako izvijena. U stvari je lijepo ravna sačinjena što se vidi na donjem snimku, kao i snimljena s druga strane, od strane ulice.
Valjda je krajnje vrijeme da krenem dalje, ipak još ima dosta kilometara koje bi trebao preći danas. Nijemo, ali srdačno i toplo, ispunjene duše pozdravio sam ovaj grad, čudeći se, i njemu i samome sebi, što me je zadržao ovoliko dugo vremena koje mi je tako brzo proletjelo. Sve to usprkos činjenici da ga biciklom posjetim (skoro) svake godine i što sam mislio da sam već sve vidio što se vidjeti treba.
Ali to još uvijek nije sve, što se Lipika tiče. Eto, tako maleni grad, tek gradić, jedva zabilježen u malo većim kartama, ovoliko toga krije. Na izlasku iz grada, prema zapadu, valjalo je posjetiti čuvenu ergelu Lipicanaca. Ratna razaranja, na žalost, nisu mimoišla ni ergelu, no, na sreću, i nju, kao i grad, zahvatio je val obnove.
Ka ergeli sa se glavne ceste dolazi ulicom koja se zove (gle čuda) Ulica Ergela. Prije štala i ostalih zgrada ergele su ograđeni torovi, a u jednom od njih i stado ljepotana i ljepotica.
Tek tren poslije snimljenih fotografija, valjda osjetivši me, cijelo se stado polako i dostojanstveno, valjda u strahu od okrutnog bicikliste, pokupilo i laganim hodom udaljilo na njima sigurnu udaljenost. Eto, ja se divim njihovoj gracioznisti, eleganciji i snazi, a oni se mene, sitnog, jadnog bicikliste – boje. A možda nije strah, možda je tek želja da se mogući sukobi i problemi spriječe izbjegavanjem dok su još mali. Ako je ovo drugo onda bi i mi ljudi, samoproglašeni najsavršenijim bićima na kugli Zemaljskoj, mogli nešto naučiti od ovih snažnih, ali i plemenitih životinja.
Ratni vihor nije izbjegao ni ovu ergelu, pa i ona, zajedno sa cijelim gradom, svjedoči o brutalnoj logici vremena kada je „čovjek čovjeku vuk.“ Isto ka i u gradu, tako su i ovdje neke zgrade obnovljene, dok druge nijemo i tužno svjedoče o ratnim zbivanjima.
Ostaje mi nejasno kako ovi konji mogu biti strateški opasni za razvoj vojnih operacija, te ih se, rati toga, trebalo uništiti što detaljnije, što revnosnije i što temeljitije. Ili je, valjda to bila glavna zvijezda vodilja tog suludog vremena – uništiti sve, što detaljnije, što revnosnije i što temeljitije.
Napokon krenuh s napuštanjem ovog grada. U stvari već iza ergele pojavila se tabla sa prekriženim Lipikom koja mi je zaželjela sretan put i, kao svaki gostoljubljivi domaćin, pozvala u ponovni posjet ovom gradu u kojem svaki put nešto novo otkrijem. Koji kilometar nakon Lipika napuštam cestu koja ide ravno prema zapadu dolinom rijeke Pakre, pa skrenuvši lijevo upućujem se u južne krajeve. Cesta ide ravno kao strijela do brda na koje će se penjati u cik-cak formaciji. Opet slučaj kao i sa Španovicom – tabla sa imenom mi kazuje da ulazim mjesto kojeg nema, ili ga barem ne vidim. Jagma, to za sada fantomsko mjesto, je originalno i po dozvoljenoj brzini vožnje kroz njega – čak 80 na sat, što s biciklom ni blizu ne mogu postići.
Umjesto kuća došao sam do uzbrdice sa par lakat krivina. I dalje bez znakova naseljenosti, sada se cesta krivudavo provlači gustom hladovinom što mi vožnju uzbrdicom čini bitno prijatnijom i podnošljivijom. Negdje pri kraju uspona kroz gusto šipražje uspio sam dobiti malo prostora, taman toliko da ugledam brdo iznad Pakraca – Omanovac, već čuveno izletište, koje je epitet čuvenosti dobio zahvaljujući Pakračkom biciklističkom klubu. Taj je klub na tom brdu sačinio downhill stazu za brdske bicikle, poznatu na daleko ljubiteljima takvoga biciklizma. Kako ja sebe ne svrstavam u tu skupinu, radije se držim, vjerojatno njima dosadnom, asfaltu, pa još ne posjetih tu stazu. Snimio sam navedeno brdo uz obećanje samome sebi o posjetu jednog dana (a možda i prije).
I stvarno, pojaviše se kuće, no tek par njih, puste i bez znaka života, pa odmah iza njih obavijest na tabli o napuštanju mjesta. A ispod table ograničenje brzine na sedamdeset na sat.
Skoro zastadoh u svojoj zbunjenosti! Nije me toliko zbunilo tih par kuća koje su predstavljale mjesto, prošao sam dosta slučajeva kada se cesta tek ovlaš dodirnula mjesta i kada je glavnina mjesta bila negdje sa strane, skrivena od ceste. Zbunjujuće mi je bilo da je kroz mjesto ograničenje 80 km/h (nisam nigdje susreo ovoliko visoko dopuštenje brzine kroz naselje), a nakon izlaska iz mjesta dopuštena je brzina manja (!?) nego kroz samo mjesto. Dodatni razlog za zbunjenost je ona krivudava uzbrdica kojom bi slabo koji vozač, iole zdrave pameti, vozio tolikom brzinom.
Slijedećih 20-tak kilometara kao da je pala neutronska bomba. Nigdje žive duše, ali zato masa porušenih kuća, opet posljedica prošloga rata. Istina, tu je dosta obnovljenih i popravljenih kuća, ali (uglavnom) bez ljudi.
Kraj je blago brdovit. Ta brdovitost je u početku veća sa isto tako pojačanom šumovitošću išaranom napuštenim i neobrađenim njivama.
U nekom od usputnih šumaraka naišao sam na raskošan spomenik poginulima u domovinskom ratu. Impresioniran sam njegovim izgledom i uređenošću koje je bilo potpuno u suprotnosti sa razorenom kućom preko puta. Pored toga što je razorena, ostavljena je po strani da ju vegetacija potpuno pojede, što se vidi po obilnim granama rastinja koje proviruju kroz polupane prozore i vrata.
Blago i krajnje nježno cesta se spustila u dolinu potoka imena Subocka, te ušla u mjesto/selo Bair. Istina, ima par kuća, ali opet ni traga ljudima. Isto tako nema ni traga njihovim aktivnostima, jer okolne njive tiho i mirno dremuckaju, neuznemiravane plugovima, traktorima i ostalom opremom za obradu tla, već godinama.
Kako sam se spustio, tako se sada penjem iz doline. Zastao sam na uzvisini, okrenuo se te pogledom foto-aparata snimio mir u mjestu, neuznemiravan već dulje vrijeme. Moglo bi se u vožnji tim nedirnutim mirom i uživati, pustiti mozak na pašu, zvjerlati pogledom lijevo-desno, diviti se blagosti tišine koja se sporo i oprezno širi predjelima, potpuno suprotno ugođaju u gradovima… mogli bi se, velim da nije tragova rata. Ovako taj idilični mir dobiva nijansu zlokobnosti i tjeskobe čime umjesto mira unosi nemir u duši, pa umjesto divljenja i opuštenosti, duša vapi za bilo kakvim prolaznikom, tek da bude znakom da i u ovakvom okolišu barem prođu, ako već ne žive, ljudi. Ovako usamljenoj u tom miru koji odjednom postaje gluh, ta me duša uznemireno, ponekad i na ivici panike, upozorava da sam zašao gdje se zaći ne smije.
Pojava table na kojoj je vedro i veselo (barem je tako izgledalo toj mojoj usplahirenoj duši) pisalo „Brestača“, označila je povratak u „civilizaciju“ sa svom gužvom i vrevom. Iako se do „glavne“ ceste trebalo spustiti, sjuriti nizbrdicom od par stotina metara, po ljudima koji su se pojavili na cesti i u svojim dvorištima, odmah se vidjelo da ovo mjesto živi punim plućima. Na samom početku mjesta pruža se pogled na dolinu Save u kojoj ću se spojiti sa „glavnom“ cestom. Ovo „glavnom“ pod znacima navoda zato jer je ja smatram glavnom, a zapravo se radi o cesti pravca istok-zapad koja spaja sela sjeverno do rijeke Save.
Kuća mojeg domaćina, kod kojeg ću večeras noćiti je blizu raskrižja sa tom „glavnom“ cestom. Kako smo se ranije dogovorili da ću navratiti iza 7, a kako je sad tek prošlo pola 6, produžio sam pored njegove kuće, te skrenuo lijevo i ušao u Novsku. Slijedeći sat i nešto minuta potrošiti ću u obilasku ovog grad(ić)a.
Ova moja „glavna“ cesta se pri ulazu pretvorila u glavnu ulicu.
Na lijevoj strani je škola ispred koje je uređeni park sa vodoskokom, a odmah iza je gradska vijećnica.
Tamo gdje je vijećnica tamo je (valjda) i centar, pa preko puta nje, sa desne strane moje „glavne“ ceste, je prošireno šetalište uz koju su se smjestile prodavaonice, banke i ostale institucije koje grad čine gradom. Šetalište je tako obilno da su svoje mjesto pod suncem našle i klupe. Kako se sunce trenutno sprema na počinak, pa se spustilo nisko na zapad, čime je popustila dnevna vrućina, dosta ljudi raznih uzrasta i spolova, šetuckalo je tamo-amo, a neki od njih su se odmarali na navedenim klupama. Da bi taj odmor bio dodatno smirujući trudila se fontana u obliku školjke iz koje je žuborila voda.
Izgleda da je bilo vrijeme završetka nastave druge smjene, jer su se djeca sa torbama muvali svuda uokolo. Sjedim tako dokono na spomenutoj klupi pored spomenute fontane i uhvatim samog sebe kako opčinjeno promatram – dječje torbe. Tri djevojčice sa torbama na leđima vedro i veselo čavrljajući vraćali su se iz škole, onako, s noge na nogu, bez imperativa žurbe, dokono, onako kako ja sjedim na klupi. Uzeh u obzir pretvorbeni faktor i povećah torbe onoliko koliko sam ja veći (teži) od tih cura i dobih pravi planinarski ruksak u kojeg staje oprema za višednevno planinarenje. Sa istim onim pretvorbenim faktorom, uz malu pomoć matematike, dođoh do zaključka da bi mi taj ruksag trebao težiti barem 15-tak kg! I s njim bi trebao svaki dan na posao i s posla, i još zadržati vedrinu i lepršavost kakvu ove curice pokazuju! Jadna djeca! Starci im nametnu , djeca uzmu i nose (što će drugo), a kao dodatni teret starci još u tu torbu prebace težinu svoje nemoći i stida pred samim sobom, što tako opterećuju djecu, u obliku izjave „Moraš, ne buni se, osim toga, to je za tvoje dobro!“
Nakon odmora ustadoh s klupe i krenuh dalje. Kao ljubitelj željeznice još od malih nogu, bila mi je sasvim razumljiva nakana da se dovučem do kolodvora. Na putu prema njemu najprije sam prošao kroz centar grada, da bi na semaforu skrenuo desno. Dok sam čekao zeleno svjetlo, zabilježih dvokatnicu sa zanimljivim rješenjem problema osunčanosti. Balkoni su gledali na jug, pa da sunce pretjerano ne gleda balkone, tu je živica koja je maksimum svoje zelene razgranatosti doživjela na balkonu drugog kata. I tako ukućani imaju istovremeno i hladovinu i malu, ali vrijednu tvornicu kisika.
Kolodvor, ovaj željeznički u Novskoj, je na malo nižoj nadmorskoj visini nego (centar) grad(a), pa nakon semafora sam lagano klizio blagom nizbrdicom, te onda desno Kolodvorskom ulicom (originalnog li naziva!) do samog kolodvora. Uz samu kolodvorsku zgradu smjestila se zgrada Željezničkog Doma Zdravlja. Svojim izgledom me je vratila u rano djetinjstvo, u doba barem 45 godina prije današnjeg, kad sam kao klinac bojažljivo posjećivao nešto slično, jer mi je otac bio željezničar. Tek nadstrešnica sa aluminijskim ulaznim vratima, dodana bitno kasnije, odaje činjenicu da sam, zajedno sa ovom zgradom, sariji 45 godina od onog dječaka, te kao takav vraćen u ovo današnje doba.
U tom svom djetinjstvu dosta sam putovao često iz Broda u Zagreb vlakom. Za razliku od ove današnje, ondašnja država je bila država „naroda i narodnosti“ pa je natpis na kolodvorskoj zgradi obavezno bio dupliran – pisan latinicom i ćirilicom. U dokolici putovanja, upravo naučen (čak) i ćirilicu čitati, bila mi je zanimljiva igra latiničnog čitanja imena postaja pisanog ćirilicom. Uglavnom je to bilo teško, da ne kažem nemoguće bez nekih improvizacija i otklona, zbog pojave nekih znakova ćiriličnih slova kojih nema u latinici, samo se ćirilično ime grada Novske moglo bez problema pročitati latinično, iako je pisan ćirilicom - HOBCKA.
Po tko zna koji put pokazuje se istinitom racionalno nedokazljiva hipoteza da brzina prolaznosti vremena ovisi o stupnju ugode. Zanesen promatranjem Novske, iznenadih se da je već vrijeme da se pojavim kod svojih domaćina. Zbog toga krenuh prema centru. Putokaz za ulicu Augusta Cesarca snimio sam kao predstavnika putokaza kakvih je po Novskoj na svakom raskrižju te svojom prisutnošću informiraju one koje zanima kojom se ulicom pri prolasku kroz grad križaju.
Prolaskom kroz već posjećeni centar pažnju mi privuče stara, ali lijepo dotjerana zgrada u kojoj je smještena gradska Glazbena škola.
Mrvu iz 7 pojavih se kod svojih domaćina. Prvi koji mi je zaželio dobrodošlicu bio je dlakavi okolokućni pozornik ili kraće rečeno pas koji je, ugledavši me, lajanjem dao svima u okolici do znanja da sam stigao na svoj današnji cilj.
Nastavak ovog putopisa možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 22.10.2014. u 20:06 sati.