srijeda, 20.11.2013.
Očevija 2013 II dio
Prvi dio ovog putopisa možete pogledati ovdje.
TREĆI DAN
Mapu trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Spavanje je bilo kraljevsko!
Tišina i mir se od večeri proširila na cijelu noć (barem je meni tako izgledalo), pa sam spavao kao mala beba. Tek pred jutro, kad je san već oslabio pa su ga zvuci stvarnosti mogli nadjačati, čuo sam neke aute kako prolaze ili dolaze, a i razgovor nekih likova. Razbudih se potpuno kada u tom razgovoru prepoznadoh i glas svoga suputnika (kad i kako se izvukao iz šatora, a da ja to nisam primijetio!?) koji me je potpuno razbudio. Sjetih se grupe „Majke“ i njihovog „Vrijeme je da se krene“ - i pokrenuh se.
Po izlasku iz šatora promatrao sam okolinu, meni potpuno nepoznatu. Evo još jedan primjer postulata da noć obuče okolinu u sasvim drugačije ruho, pa mi, koji smo stigli sinoć, ujutro u čudu promatramo to presvlačenje. Nestalo je tajnovitosti, diskretnosti, tišine u kojoj čovjek može vidjeti što god mu se tog trenutka nalazi u duši - od romantične reznježenosti pa do prijeteće tjeskobnosti. Dolaskom svijetlih sunčevih zraka koji sve to zamjene blještavilošću konkretnih prizora kojima mašta ne može mnogo, nego ustupa mjesto žednoj duši da se napoji svjetla i vedrine (dobro, i to dovoljno jaka i uporna mašta može vidjeti to hoće, ali joj to ipak teže polazi za rukom nego kod prizora kada oči ispadaju od silne želje da se u tami nešto ili netko raspozna).
Jezero ispred šatora…
…i borovina iza njega
Obavivši jutarnju toaletu, pri čemu sam s očiju skinuo i posljednje ostatke noćne koprene pa mi se slika današnjeg jutra konačno izbistrila, uzeo sam fotić da ovjekoličim smještaj našeg noćašnjeg konaka. Prvo su me impresionirali borova stabla koja su našem šatoru, a s njime i nama, čuvali mirno zaleđe pri promatranju jezera. To jezero svojom konkretnošću je malčice razočaralo maštovita očekivanja od sinoć kada su se konkretno vidjela samo svjetla preko puta. Očigledno da mi je mašta doslikavala sve ostalo što očima nisam vidio (mada konkretno ne znam što to), pa je oštra realna jutrošnja slika rastjerala i isparila zamišljene iluzije, ostavivši tek konkretan prizor.
Spustio sam se do obale jezera da i nju sagledam onakvu kakva jest. I opet isti osjećaj da je sinoć bila ljepša dok sam po mrklom mraku kupanjem sapirao znoj i prljavštinu sa sebe pri čemu sam ostavio baterijsku lampu da svijetli na obali kao putokaz u mrkloj noći kuda se trebam vratiti. Sada je to bila tek obična obala jezera, ništa više. Oh, pardon, ipak je bila nešto više! To više su činili ribiči koji su samo njima znanom konteplacijom mirno gledali u mirnu površinu vode pri čemu se ne može odmah, površno, na brzinu, zaključiti koji mir kojeg mira bodri i održava da opstane. Hvala Bogu, jezero je dovoljno veliko, obala dovoljno pristupačna, pa su se navedeni ribiči rasporedili dovoljno daleko jedan od drugog da im ta udaljenost ogradi, zaštiti taj njihov mir koji je, u to sam siguran, svaki original sam za sebe.
Ribiči u akciji
Nekako sam ovlaš, kao slučajno, usput dok sam se predano prepustio impresijama jutra na jezeru, pogledao na sat, te po tko zna koji put postao svjestan kako vrijeme leti kad je u duši i oko srca ugoda. Trebalo je krajnjim naporom svijesti prekinuti ljepotu proživljavanja jutra na jezeru, te krenuti dalje, jer dosta toga danas čeka na nas, a vremena može usfaliti. Sad kad je trebalo sve ovo prekinuti i krenuti, sad tek sam primijetio koliko sam oduševljen ovim jutrom i ovim jezerom.
Brzo smo spremili stvari i krenuli na put. Još jednom sam se nijemim pogledom osvrnuo na mjesto našeg noćašnjeg konaka koje će, bez obzira na objektivnu bezličnost, u mojemu sjećanju zauzeti mjesto u kutu rezervirano za sve ono učinjeno po prvi put u životu, kut koje će pozna starost (ako ju doživim) zadnje pomutiti, ako uopće to i uspije.
Kartu čitaj, a seljaka pitaj!
Na karti je postojala tanka krivudava crta koja bi trebala predstavljati prečicu, kojom bi izbjegli besmisleno i bespotrebno penjanje po brdu preko kojeg smo jučer došli do jezera. No, usputnih sokaka je bilo povazdan, pa sam pitajući domoroca sa sigurnošću utvrdio koji je od njih pravi. Krivudali smo tako, pa pitali, te opet krivudali, ali uglavnom po ravnici ili tek po neznatnim uzbrdicama, da bi na kraju nabasali na magistralu Tuzla – Olovo, što je bio znak da smo uspjeli. Ozareni uspjehom izbjegavanja (većeg) brda, nastavili smo magistralom sa guuuustim prometom, prema jugu. Do Živinica, našem slijedećem odredištu, imali smo 10-tak km. Tim kilometrima smo poprijeko prelazili dolinu omanje rijeke Spreče, rijeke koja na svome putu prema ušću do Bosne u Doboju, za trenutak mirno odmara u Modračkom jezeru.
U Živinicama smo prvo odmorili uz jutarnju kavu, da bi potom otišli u potragu za tržnicom. Očigledno je ovaj petak u Živinicama pazarni dan, jer ljudi i vozila je bilo odasvud, iznenađujuće puno za ovaj omanji grad.
Dok sam ja ostao kraj parkiranih bicikala suputnik mi je prozujao po pijaci, te vrativši se pola sata kasnije ozarena lica pokazao nove patike (Adidas Univerzal 25KM)i domaći punomasni sir.
Naši bicikli ispred ulaza na gradsku tržnicu
Gužva u Živinicama
Sad je trebalo pronaći neku trgovinu da se opskrbimo jelom i pićem, a potom u gradski park na doručak. Dok smo doručkovali, oblaci su se okupljali iznad nas u neodlučnosti da li će se još više zgusnuti i potamljeti, te na kraju prosuti kišu, ili će se ipak razići i prepustiti ljetu da s pokaže u svijetlom izdanju. Dok su se oni tako premišljali, počeo je pirkati hladan vjetar, zbog kojeg sam oblačio na sebe toplu trenerku i jaknu. Sa zebnjom sam pogledavao u nebo kao zabrinuti poljoprivrednik za svoju ljetinu. Tračak nade, slabašno svjetlo na kraju tunela, dala mi je vremenska prognoza koju smo slušali sa malog tranzistorskog radija (kojeg obvezno nosim na ovakvim putovanjima) koja nas je uvjeravala da će se vrijeme postupno stabilizirati, a do kraj dana i izvedriti.
Priprema trpeze za doručak u Živinicama
Gradski park i spomenik u njemu
Detalj na spomeniku
Davno je prošlo 11 sati kada smo se konačno sredili, spremili i zapravo krenuli. Sve me je više obuzimala, pored ostalih, i zebnja o nedostatku vremena. Put kojim danas idemo mi je poznat samo iz karte, a gledajući u tu kartu, ovo jutros smo malo prešli za puno sati. A ispred nas je puno za prijeći a malo sati – uz dodatak da se danas uglavnom penjemo.
Prvo penjanje imamo do Banovića. Put je raskošno širok, po izgledu pravi magistralni. Srećom promet ne prati kvalitetu puta, tako da je podnošljivo rijedak. Tu negdje uz cestu je i željeznička pruga (čuvena Brčko – Banovići), koja se više ne vidi nego što se vidi. Ali se zato vidi uzbrdica, koja nije tolika da se treba nastaviti pješice, ali je dovoljno podmukla da oteža noge i stisne grudi u njihovoj borbi za dahom.
U toj dahtavoj borbi sa podmuklom uzbrdicom svatko od nas dvojice je utonuo u svoj način borbe, pa sam čas za ostajao, a čas bio ispred. U jednoj od ovih potonjih kombinacija (inače bitno rjeđoj na ovom putovanju – uglavnom sam ja zaostajao) izvadio sam fotić da zabilježim borbu moga suputnika i okrutne prirode, ovaj put u obliku uzbrdice. Slučaj je htio da ga baš u trenutku njegovog prolaska pored mene pretječe autobus.
Moj suputnik i njegova borba s uzbrdicom
Toj borbi pridružio se i autobus
Još od Živinica i cestu i željeznicu prati potok Oskova, a u istoimenom mjestu od par kuća smjestio se ogromni željeznički kolodvor na kojemu se ugljen dovežen iz nekih 8 km udaljenog rudnika pretovarao sa uskotračne željeznice na željeznicu „normalnog“ kolosijeka.
Postrojenje za pretovar ugljena iz vagona uskotračne željeznice - Ćire (gore) u vagone normalnog kolosjeka (dolje)
Ćirini vagoni (gore) i „normalni“ vagoni (dolje)
3-4 km kasnije došli smo (konačno!) do ulaza u Banoviće. Već ranije u zraku se osjećao miris ugljena, miris koji me je vratio (barem) 40-tak godina u moje djetinjstvo gdje se u mojemu domu grijalo na taj ugljen.
Odmah na ulazu grad nam je pokazao tipičnu socrealističku arhitekturu velikih kockastih zgrada u koje se na najmanjem prostoru može ugurati najviše žitelja.
Wellcome to Banovichi
Sam grad ćemo detaljnije potom vidjeti, a sada nam je pažnju privukao željeznički kolodvor uskotračne željeznice znane kao Ćiro. Ovo je jedna od rijetkih Ćirinih trasa u Europi koja je još u funkciji. Dok smo se mi muvali po kolodvoru i škljocali fotićina, željezničar nam je rekao da znaju doći iz cijele Europe u skupinama da se provozaju ovim vlakom koji je za njih turistička atrakcija. Zadovoljili bi smo se tek da vidimo vlak, bez vožnje na njemu, no nismo bili te sreće. Za utjehu nam ostaju snimci kolodvora i napuštene lokomotive na njemu.
Ćiro I
Ćiro II
Nakon kolodvora uputili smo se u grad gdje smo naletjeli na veliki park u kojemu je bilo dosta žitelja grada, uglavnom mame sa malom djecom. U centru parka se nalazio spomenik rudaru rađen u tipično socijalističkom stilu u kojemu su svi pravi radnici izgledali u najmanju ruku kao Arnold Schwartzneger u najboljim danima.
Kršni Banovički rudar
Već sam drugi put spomenuo taj socrealizam. No, usprkos njemu, grad, a ovaj park naročito, bio je krcat ljudima, i to mlađim, a isto tako i djecom, i to malom. Ni dan-danas si ne znam objasniti zašto, no zbog tih ljudi grad me se vrlo ugodno dojmilo. Možda sam u zabludi, ali su mi ljudi u tom gradu izgledali neuobičajeno opušteni, vedri i veseli. Posebno su mi bile simpatične četiri male ljepotice koje su se s tolikom simpatičnošću skupa igrale, da sam se rastopio od nježnosti sjetivši se da mi se i kćer tek jučer ovako igrala, a već danas je prešla dvadesetu. I eto, zamršenim putovima ljudske svijesti dođe mi moja mati koja je u dobu kad sam ja prešao dvadesetu rekla tu rečenicu koju su ponavljali generacije roditelja prije nje , koju sad ja ponavljam, a koju će (nadam se) i moji potomci ponavljati : „Kako je to brzo prošlo!?“
A mati mi već četvrtu godinu plovi nebeskim prostranstvima.
Ulaz u Banovački park
Središnji dio parka
Bez mobitela, bez fejsa, bez interneta…
U stvarnost me vrati biciklista, mladić od nekih 25 godina, zaustavi se ispred klupe na kojoj smo sjedili, te opreznim tonom, gledajući nas i naše pretovarene bicikle, s poštovanjem upita odakle smo i kuda idemo. Kad mu odgovorih, učini mi se a su mu se obrve (još) malčice podigle pokazujući iskreno oduševljenje istomišljenicima, te napomenu da i sam vozi bicikl („jučer sam se vratio iz Srebrenice sa memorijalne utrke“) i predloži nam da skupa „'odemo na kafu da se ispričamo!“ Zahvalismo mu se, iskreno, stvarno bi nam bilo zanimljivo popričati, no vrijeme nam zabrinjavajuće curi, a dug je put pred nama.
Desetak minuta kasnije primorasmo se da ipak krenemo, mada bi u ovom, ugodno živahnom, parku mogli ostati još koji sat. Tek što smo bili na izlazu iz parka, sretosmo onog biciklistu koji mi stavi u ruke papirnatu vrećicu sa fornetama uz komentar „Evo, neka vam se nađe uz put!“ Od iznenađenja, čak zaprepašćenja, jedva stigoh izreći tiho „Hvala!“ a lik se već okrenuo i otišao svojim putem.
U iznalaženju izlaza iz grada put nas dovede do samog centra gdje je bila skromna pješačka zona, nešto kao korzo, okružena ogromnim kockastim stambenim zgradama. Usprkos bezličnosti okruženja, pretpostavljam da se tu s večeri sjure šetači koji bi se utopili u rijeku tijela koja sporo, ali stalno i uporno teče gore-dolje i u žamoru razgovora obavlja dva osnovna razloga što su tu: vidjeti i biti viđen(a).
Ili je ovo tek moja pusta želja, moj povrat u neke druge godine i neko drugo vrijeme u kojemu sam našao sebe na Brodskom korzu u toj rijeci ljudi. Omladina današnjeg doba je umornija i rezigriranija, jaka na riječi, ali slaba na dijelu, po beskonačno pješačenje gore-dolje zamjenjuju beskonačnim sjedenjem u kafićima uz korzo. Svjedokom sam da je tako na današnjem Brodskom korzu, a nadam se da nije tako na korzu Banovića grada. Nadam se , a istovremeno se bojim da ipak jest.
Banovići – centar
Kao da su se dogovorili, pa su se zadnje kuće grada povukle pred pojavom uzbrdice. U jednoj od tih zadnjih kuća bila je trgovina gdje smo se opskrbili (a čime, nego li) hladnim pivom potrebnim za penjanje na prijevoj. Prema riječima onog domaćeg bicikliste imamo neki kilometar uzbrdice do (nekakvog) jezera, a potom još dobra 3 kilometra do vrha.
Do jezera je bilo kilometar i pol. Jezero je neka mutljava voda ni po ničemu privlačna osim po divljim patkama koji su ponosno i dostojanstveno krstarili površinom vode.
„Pliva patka preko Save…“
Nekako u onom parku se počeo nazirati konačna premoć sunca nad oblacima. Sve je više i češće sunce sijalo, a oblaci su se sve više i više povlačili. Konačno je sunce rastjeralo oblake i zasjalo u punoj svjetlini i toplini kada je bila ona smjena zadnjih kuća i uzbrdice (a kad drugdje nego na uzbrdici!?). Iako je bilo ugodno svježe, pentrajući se uz brdo, postajalo je, barem u duši i tijelu, sve više i više vruće. Radi toga nailazak na svježu hladnu vodu izvora dočekali smo kao „kec na desetku!“. Uz izvor je još bila i debela hladovina, pa tko ne bi odolio savršenstvu!? Stali smo i zadržali se više od običnog gašenja žeđi.
Izvor i hladovina kraj ceste
Spomen-ploča na izvoru
Čini mi se da je u Bosni, naročito u muslimanskoj sredini, običaj da se izvori uz put dotjeraju i urede za putnika-namjernika, uz spomen ploču zahvale nekom od najmilijih. Zgodan oblik spomenika, hvale i poštovanje vrijedan, naročito od strane žednog prolaznika, kakvi smo mi ovom prilikom. Takav jedan izvor/spomenik/zahvala sreli smo dalje na putu do prijevoja.
Majci…
Opet sam ostao sam. Suputnik nema strpljenja šetati gurajući bicikl kao ja, nego se otisne uzbrdicom i odveze se naprijed dalje od mene, pa meni preostaje samom savladavati uzbrdicu vijugave ceste.
Vijugava uzbrdica
Dolaskom na prijevoj ugledam suputnika kako se odmara u hladovini, te mu pomognem u tome poslu, a kad se i ja odmorih, krenusmo u uživanciju. To sa prijevojima mi je uvijek zanimljivo. Čini mi se da bi užitak spuštanja niz prijevoj bio bitno manji da nije muke penjanja na njega. Isto tako bitna je i pauza, predah, odmor na prijevoju kao priprema tijela i duha za nadolazeći gušt.
Gušt spuštanja na ovom prijevoju je imao još neke posebne dodatke. Prvo je to bila cesta, šiiiroka, ali i krivudava, no bez prometa. Dalje, cesta je prolazila šumom, „zračnim toplicama“ , sa posebno svježim i osvježavajućim zrakom. Taj zrak je dodatno dobio na svježini zbog jutrošnje hladnoće koja je bila posljedica one već spomenute oblačnosti („hladna fronta sa zapada brzo je prešla preko naših krajeva i donijela kratkotrajno osvježenje“).
Potpuno očaran navedenim, tek na pola puta sam se sjetio da bi djelić ove ljepote trebao uhvatiti fotićem.
Pogled unazad pri spuštanju
Brdo ispred kao nagovještaj kraja spuštanja
Iako je masiv brda ispred ceste, prikazan na zadnjoj slici, naslućivao skori kraj ove nizbrdice, ipak sam bio zatečen iznenadnim nailaskom na raskrižje („zar već!?). Dakle, došli smo do doline rijeke Krivaje, na cestu Zavidovići –Olovo, te skretanjem na lijevo krenuli uzvodno Krivajom prema Olovu. Tu negdje, često baš ovom cestom dok to nije bila, puhala je i frkala lokomotiva uskotračnog vlaka – poznatog kao Ćiro. Tu željeznicu su sagradili još Austro-Ugari, prvenstveno radi izvlačenja šumske građe kojom je ovaj kraj više nego bogat.
Nešto slično kao jutros od Živinica do Banovića, tako i sada slijedi uzbrdica, ona podmukla, jer je dovoljno mala da bi pješice gurao bicikl, a ipak je dovoljno velika da oteža dah i oteža noge. Srećom, ambijent je fantastičan, oko nas šumovita brda, a dolje negdje kroz drveća naslućuje se Krivaja.
Već me počelo ljutiti što nikako da mi pukne čist i pregledan pogled na rijeku, stalno neko drveće i zelenilo. Nešto kao skromni nagovještaj prave prilike vidio sam u skromnom, već zahrđalom znaku koji informira one koje to zanima o blizini pitke vode.
Na stidljivoj tabli piše „Pitka voda“
(snimljeno u suprotnom smjeru od našeg putovanja)
Stao sam, parkirao bicikl, te ušao u zelenu džunglu. Spustio sam se starim, klizavim stepenicama i stvarno naišao na izvor. Imao je čak i spomen-ploču, no sve je to skupa izgledalo vrlo staro i napušteno.
Zapuštene, zarasle i klizave stepenice
No, kad sam se okrenuo na drugu stranu od izvora, konačno sam imao Krivaju kao na dlanu – čistu i jasnu, koja se veselo žuboreći probijala između stijena.
Krivaja I
Krivaja II
Gledajući rijeku i stijene oko nje prvo mi je pala na pamet sličnost sa Vrbasom. Promatrajući dalje ta mi se sličnost sve više topila da bi na kraju samome sebi priznao da ovakvu rijeku sa ovakvom bojom stijena nisam do sada vidio. Potisnuo sam tu zbunjenost u kut svijesti ostavivši ju da tamo čami neriješena i nedorečena.
Slučajno ili ne, dva mjeseca poslije mi je u ruke došla knjiga, udžbenik, o tehničkima materijalima u strojarstvu u kojoj piše da se u ex-Yugoslaviji rude kroma nalaze jedino u dolini rijeke Krivaje. Dakle to je to! Odatle čudna, originalna boja stjenovite obale rijeke!
U nastavku puta sretali smo par mostova lokalnih cesta čudne konstrukcije. Stupovi su bili betonski, no ostatak mosta je bio drveni.
Jedan od usputnih mostova sporednih cesta
Utonuo u zanimljivost okoline potpuno sam izgubio pojam o vremenu. Tek kad se pojavila žeđ i kad smo stali kraj lokalne trgovine, pogledavši na sat spoznao sam da je prošlo pola četiri. S tračkom zebnje počeo sam računati kilometre pred nama i potrebne sate za njihov prelazak, te odustao, naslućujući da me matematika (ni) ovaj put neće oraspoložiti. Naprotiv!
Mahnuvši u sebi rukom u stilu „neka bude kako biti mora“ prepustio sam se sadašnjem trenutku. A on se sastojao od ne baš previše ali ipak dovoljno hladnog piva i gušta njegovog ispijanja. Pijuckajući tekućinu i prebacujući riječ po riječ promatrali smo okolinu. A u toj okolini je bio nekakav tihi, blaženi mir, spokoj sigurno odvojen od mahnitosti dvadeset prvog stoljeća. Tek za trenutak, dok mi se taj trun racionalnog uspio progurati u toj gužvi dojmova, zapitah se kako li se isplati držati trgovinu u ovoj Nedođiji, gdje pojam „gužva“ vjerojatno ne postoji u lokalnim izrazima.
Pivo, prvo samo, a potom s ručkom
Preko puta nas s bocama piva, smjestio se šumarak borovine u kojemu se stidljivo skriva poveća obiteljska kuća. No stida, ili barem opreza nije imala mlada junica kojoj je najvažnije, a i jedino bila bitna trava koja se s mukom uspjela provući iz stjenovitog tla, te sa suncem, ovim današnjim, na kraju završila kao ručak mlade ljepotice. Ostaje mi nejasno odakle tako veliki stupanj povjerenja između te junice i njenog gazde, kada tako slobodno, bez ikakvog lanca ili konopca, može objedovati.
Situacija preko puta trgovine
Uživanje u ručku
Nakon podmirene žeđi, javila se i glad, pa smo drugo pivo potrošili za ostatke hrane koji su bili dostatni da sve to skupa možemo nazvati ručkom. I to čak dobrim. A ručali smo i zbog toga što nam je postalo jasno da od ćevapa danas nema ništa, jer pred nama slijedi malo mjesta s ljudima, a i ta su na karti nacrtana najmanjim mogućim kružićem.
Nastavili smo putem koje je i dalje asfaltiran, ali koji se nekako toliko suzio da više nije bilo mjesta za crtu po sredini. Postupno je postalo jasno da putujemo trasom kojom je prije 50 i više godina putovao Ćiro. To se najbolje vidjelo kod mosta preko Krivaje koji je popločan drvenim daskama i čija je širina bila dostatna tek za vozila u jednom smjeru.
Krhka nadogradnja
Ne baš umjetnički skladno konstrukcija mosta bila je dodatno ojačana rešetkama sa strane i odozgo. Ne samo da nije izgledala lijepa, nego mi svojom elementima debljine šibice nije izgledala pretjerano uvjerljivo. Dobro, za nas s biciklima nema frke, no da sam u ulozi vozača šlepera ne znam dali bi imao puno povjerenje u ovu sklepanu nadogradnju.
Dok sam ja, tako od oka, vršio proračun nosivosti i na kraju sumnjičavo vrtio glavom zbog dobivenog rezultata, naišao je šleper i sa punim povjerenjem prešao most! Svaka čast vozaču, no obzirom na ravnodušnost kojom je vozio, očigledno da to ne čini prvi put.
Povjerenje
Malo dalje opet ista stvar, no ovaj put umjesto kamiona sreli smo dvojicu biciklista, odjeveni po posljednjoj biciklističkoj modi s fancy novim brzinskim biciklima pičili prema Zavidovićima. Lako je njima, rekoh kasnije suputniku, sa super lakim biciklima, bez dodatnog tereta i još blago nizbrdo, zbog Krivaje kojoj je isti cilj (u Zavidovićima se ulijeva u Bosnu).
Neki drugi biciklisti na nekom drugom mostu
Polako i oprezno, (nikad se ne zna)
Muka, iako slatka, bila je voziti, iako je vrijeme obilato curilo, a kilometri se sporo vukli. Što zbog krajolika,a što zbog uzbrdice koja je postupno postajala sve veća, ali je pri tom povećanjem dobro pazila ne pretjera svojom strminom. Znači i dalje se vozilo, ali sve teže i teže. K'o za vraga i onako zanimljiv okoliš postajao je sve zanimljiviji i zanimljiviji i muku (mada slatku) vožnje još više povećavao.
Vozim, stenjem zbog umora i težine vožnje, uzdišem oduševljeno zbog prizora, i tako naizmjenice, uz povremeno razmišljanje o putu pred nama (koliko još!?). Počinjem shvaćati da je zalogaj zagrižen ovim putem prevelik, završetak neizvjestan. A opet krajolik je fantastičan, pa ga je šteta ubijati sekiracijom. Nešto kao izlaz iz ovog mentalnog Vrzinog kola nađoh u zaključku da ovaj put svakako treba ponoviti (jednog dana i jedne godine) ali sa (barem) duplo više dana na raspolaganju.
I naglo zakočih!
Razlog zaustavljanju nije nikakva frka, naprotiv! Prizor kojeg ugledah ispred sebe učinio je da trenutno zaboravim svoja jalova mentalna pretakanja, da zaboravim i tko sam i gdje sam, te da se sav pretvorim u uho, oko i ostala osjetila ne bi li od ovog ispred sebe što više strpao u sebe.
Oko mene šuma, gusta, ispred mene brdo sa šumom, gustom, a ja na uskoj cesti koja se, tiho, nježno i obazrivo, provlači kroz carstvo šume, nastojeći ne remetiti ni jedan jedini njen list. Osjetio sam neku izoliranost, ali obzirnu, toplu, dobronamjernu, izoliranost kojoj je nakana da me sačuva od svega lošeg, negativnog, ne samo od vanjskog svijeta, već i od svega lošeg što je u meni. Raj Zemaljski, Nirvana, Savršenstvo, tko u što već vjeruje.
Jedna poslovica kaže da se kvaliteta života ne mjeri brojem uzdisaja, već brojem trenutaka koji zaustavljaju dah.
Ovo je jedan od njih!
(Znam, kad se čitaju ovi reci, izgledaju nekako sladunjavo, pretjerano patetično, no upozoravam čitaoca da, nespretno i bezuspješno, pokušavam reći neizrecivo, a donjim slikama prikazati ono što se slikom prikazati ne da – jedini način je otići na to mjesto i doživjeti, tada će Vam sve biti jasno)
Do iste spoznaje je, očito, došao i moj suputnik, pa je fotićem snimio mene nekako istovremeno kad i ja njega.
Moj suputnik kroz šumski raj
Ja kroz šumski raj
Nastavilo smo dalje, već potpuno ravnodušan i na nedostatak vremena i na preostale kilometre. Krivaja i sve ovo oko nje konačno me je obuzela cijelog, do posljednjeg djelića duše. Bio sam umoran, brzina putovanja se postupno smanjivala, a opet sam se prepustio kao da sam vedar, odmoran i čio, i kao da imam sve vrijeme svijeta na raspolaganju.
Slijedeće gdje smo stali, bio je viseći most. Nešto što se neizostavno mora detaljnije sagledati i po mogućnosti prošetati po njemu, što i učinih. Tek kad sam se vratio na cestu suputnik mi diskretno skrenu pažnju na jedan od nosača u obliku željezničke šine za koju je bila vezana sajla koja nosi most. Šina je preživjela tešku prometnu nesreći i ostala je savijena, a sajla vezana za nju opasno načeta. Jednog dana više neće izdržati i netko tko prelazi Krivaju na kraju će završiti u njoj. Iako je za to, trenutno bila mala vjerojatnost, stresao sam se od pomisli da sam danas to mogao biti ja.
Most i ja
Krivaja sa visećeg mosta
Početak kraja jednog mosta (Photo by Brother)
Bilo bi lijepo kada bi, ako ne sve, onda barem većinu egzotičnih dijelova uskotračne željeznice – Ćire, koje je u Bosni dosta bilo, prepravili u biciklističke staze, kako izgleda ova cesta. Na zapadu je to sasvim normalno i uobičajeno, pa valjda će takav duh doći i u ove krajeve. No, bojim se ne za moga života!
Preskromno za cestu, preraskošno za biciklističku stazu
O umoru da ne govorim, no uz njega se pojavila i žeđ, a rezerve tekućine potrošene odavno. I tek što nađoh novu tematiku za sekiraciju, iz hladovine u kojoj sunčevih zraka, zbog kanjona i šume, već odavno nema, pojaviše se kuće osunčane zlatom zadnjih sunčevih zraka.
Konačno, naselje!
Neočekivano, ispred nas se raširi dolina u kojoj se smjestilo mjesto bitno veće od najavljenih par kuća. Što je za nas najvažnije, tu je bila i seoska trgovina u kojoj se šepurio veliki hladnjak za piće sa Coca-Cola znakom. Još u nevjerici od iznenadnog prevrata i njegovu realnost, kao u žurbi da mi se iluzija ne izgubi, utrčah u trgovinu i zatražih dva piva. Umjesto da krene prema hladnjaku, lik se okrene iza sebe i izvadi mi dvije boce iz gajbe. Na moje „!!??“ odgovori „Frižider ne radi“.
Znao sam da je previše lijepo da bi bilo istinito, no što je tu je. I ta dva piva su prijala kao da su bila orošena. Nakon prve runde drmnuli smo još jednu, čudeći se samom sebi koliko smo dehidrirali i/ili koliko pivo prija (ovaj put bilo je Sarajevsko)
Ispraćaj dana u mjestu Solun
Bilo je to mjesto Solun, u kojemu, ili iza kojeg trebamo napustiti Krivaju i krenuti nebu pod oblake u naše današnje odredište – Očeviju. To bi trebao biti vrhunac i današnjeg dana i ovog cijelog puta.
Međutim!
Cugali smo polako pivo, na tanane, odmarajući i dušu i tijelo. Tijelo, barem moje, se već dobrano umorilo i ovaj opuštajući odmor je kao melem i na ranu.
No, veći mi je problem bio s dušom!
Bilo je već osam sati, sunce s neminovno polako sprema na počinak, u mjestu se djeca još igraju posljednje dijelove igre prije pranja, večere i spavanja. Isto tako i ljudi se muvaju amo-tamo prije opuštajućeg odmora na kraju dana. Javila mi se neodoljiva, ogromna želja da ovdje negdje podignemo šator pa da i mi, u skladu sa ovom djecom i ljudima, polako, na tanane završimo ovaj uzbudljivi dan sa kuhanom juhom i podizanjem šatora. Tako bi stavili točku na i u najboljem, najpovoljnijem trenutku, pa da ovaj dan završimo na način kako bi to trebalo činiti na ovakvim putovanjima.
(Opet)Međutim!
Pritisnuti imperativom (pretjerano)malo raspoloživih dana, izgubivši (pretjerano) puno vremena na usputna zaustavljanja pri kojemu nas je oduševljenje (pretjerano) dugo držalo, ostalo je sada najtežu, ali i najzanimljiviju dionicu današnjeg puta činiti na kraju dana.
Danima prije ovog puta buljio sam u auto-karte, Google-Earth, te Internet i dobio neke spoznaje koje u ovom trenutku nisam imao snage otvoreno sebi ni svom suputniku priznati – pred nama je bilo preko 9 km uskog makadamskog puta sa visinskom razlikom od skoro 350 metara! A noć se već okolo šunjala u očekivanju da i suton izblijedi te da sve zacrni. Sve, bez milosti, pa i nas!
Tračak (jalove ipak) nade dao mi je trgovac koji je na moje pitanje odgovorio da do Očevlija nema više od 4km. Mome duhu nije preostalo ništa drugo, doli se uhvatiti za iluzornu slamku spasa i vjerovati u ono što mu trenutno više odgovara.
Na kraju sela skrenuli smo desno. I onako do sada uska cesta suzila se još za mjeru, dvije, no ipak još uvijek s asfaltom. Trebali smo se provući pored posljednjih kuća i pronaći nekakav uski prolaz u brdu ispred sebe, iako je izgledalo neprolazno sa svojim stjenovitim liticama.
Zadnje kuće prije ničega
Gdje je tu prolaz!?
Ostale su kuće a s njima i asfalt iza nas kao da nas upozoravaju da „pametni popušta“ te da je ispred nas divljina i bespuće. Stvarno litica brda je bila skoro okomita, pa je trebalo stijenu izdubiti da bi se dobilo mjesta za put. Sa lijeve strane ceste, ma ne ceste već uskog sokaka, zelenilo je skrivalo pogled prema potoku, koji je svoju prisutnost pokazivao bučnim šumom vode naslućivajući stijene preko koje sumanuto teče prema Krivaji.
Cesta oteta stijeni
Vožnja ispod kamenog svoda
Rock Me, Baby! (Photo by Brother)
Ignorirajući, krupno i sitno kamenje kao i rupe i rupice na putu, jedno vrijeme smo odlučno vozili, na bi li nedugo potom, prvo ja, a sa mnom i moj suputnik ipak, kao pametniji popustili, te nastavili gurajući bicikle. Tračak nade dala nam je tabla mjesta Očevija! Izgleda da i nije tako daleko!
Wellcome to…samo što ima dosta do prvih kuća
Malo vozio, a više bicikl gurao, neko me je vrijeme držalo vedro raspoloženje o skorašnjem kraju puta – kraj puta koji će biti ipak prije noći. No, što smo se više vukli, sve smo više, umjesto kuća, ulazili u pustopoljinu. Oči su mi ispale u očekivanju konačne pojave prve kuće koja najavljuje mjesto pri prolasku svake krivine, ali umjesto kuće - opet ništa. Sve se više i više smračivalo, noć samo što nije sve osvojila, a mi se i dalje vučemo pustinjom. Tišina neka teška, zlokobna podmukla – nema daška vjetra, nikakvoga šuma. Zaboravio sam i na umor i na glad i na žeđ, bio sam u goloj vodi od znoja, ali sam gazio dalje. Znao sam da nema stajanja, i da to selo moramo dostići – danas ili sutra.
Kao da su se dogovorili, dok se polako i tiho, gasio posljednji tračak dnevnog svjetla, tek tren prije potpune tame (noć bez mjeseca) ugledali smo prvu kuću – ali mračnu tamnu bez ikakvog svjetlosnog znaka, znakića da ima života u njoj. Pa još jedna takva, pa još jedna.
Baš kad sam pomislio da je najveća jeza biti na ovakvoj uskoj cesti sam u mrklom mraku, prisutnost ovih beživotnih kuća je tu jezu još više pojačavala.
I na kraju mrak. Mrkla mračna mirna, tiha i JEZIVA noć. Nigdje žive duše, niti ikojeg šuma. Gluha noć!
Kako to već bude u pričama, baš kad sam pomislio da će ovo biti „duga mračna noć“, ispred nas kuća sa svjetlom na prozoru! Konačno svjetlo na kraju tunela!!!
Odmah sam stao kraj kuće, parkirao bicikl i na vrata, pa lupaj! Pa lupaj, pa lupaj!
Konačno kao spas žednom u pustinji, ili utopljeniku kopno, čuh korake.
Starija žena otvori vrata, te čim me pogleda, u strahu i zaprepaštenju ustuknu (selo malo, zabačeno, očigledno nije očekivala stranca, pogotovo ovakvog izgleda –mokar, prljav, znojav, čupav).
Prvo sam pokušao najmilozvučnijim frazama smiriti zaprepaštenje, objašnjavajući da smo ti-i-ti te da tražimo izvjesnog Marija kod kojeg sam prije par dana telefonski dogovorio noćenje.
Svaka čast ženi, brzo se smirila, vratila u normalu, čak i sa simpatijom slušala odakle smo, što smo sve prešli i na koji način smo došli. Na kraju mi je dala verbalni putokaz („ gore uz put, na mostu lijevo iza mosta lijevo uzbrdo (bože moj pa dokle danas toga „uzbrdo“!?)).
Vratih se suputniku i ozareno mu objasnih gdje se nalazi kraj naših današnjih muka.
Ali riječi su jedno, a mrkla, tamna stvarnost noći je drugo! I nađosmo taj most, pa malčice zbunjeni da li taj mali prijelaz preko potočića mostom nazvati, pređosmo ga.
Konačno uđosmo u selo!
Nije bilo ulične rasvjete, ali je bilo dosta kuća na kojima su svijetlili prozori! Civilizacija, nakon onog bespuća, no nekako stidljiva povučena. Nigdje žive duše vani, svi su se povukli u kuće. Izgleda da ću opet morati nekomu lupati na vrata, i objašnjavati tko sam, kako sam banuo ovdje i koga tražim. Ali ne, evo prilike! Priliku su mi pružili dvojica koja su pod svjetlom sijalice završavali građevinske radove na terasi kuće. Terasa je nekako bila u nivou ceste, tek metar-dva udaljena od nje. Stali smo na cesti, predstavili se i rekli koga tražimo. Domaćinima smo bili posebno interesantni, pa su, prekinuvši posao, usredotočili na razgovor s nama. Pa odakle smo, pa kuda bi, pa kako nam se da itd, itd. Na kraju nam rekoše gdje je famozni Mario (gore visoko uzbrdo (jasnom pa gdje bi drugdje bio!?)) uz napomenu da, ako ga ne nađemo, možemo svratiti do njih na prenoćište. A do Marija će nas odvesti desetogodišnji sin našeg sugovornika.
Tama ljetne noći već odavno je prekrila okoliš, no u mojoj duše se razvedrilo i razdragilo. Eto, imamo pričuvno rješenje za noćas! Ovo sve što slijedi su finese.
Jedna od finesa je bilo to brdo. Trajalo je stotinjak metara, možda 150, no uspona 99,99999%. Ona moja jadna ispaćena duša je par puta htjela iz očaja dići ruke od svega i izaći mi na nos, jedva sam je vratio nazad. Dostojanstva palog na minus beskonačno, u očajničkoj želji za malo odmora, morao sam cviliti za milost našeg vodiča koji je kao gazela skakutao po ovoj strmini kao da je najobičniji vodoravni put. A sve to u mrkloj noći, tek malčice, ali malčice osvijetljenog puta mršavim zrakicama svjetla iz prozora kuća koje prolazimo.
I konačno Marijeva kuča (sve nekako „i konačno“!)
Umjesto Marija izađe njegova žena i dvoje male djece držeći se nje radoznalo nas promatrajući. Opet ponavljam svoju priču, na što ona odgovori da o mojemu dogovoru s njenim Marijem nema pojma jer joj nije ništa rekao. A njega nema kod kuće, no sad će ona njega dozvati mobitelom. Ode u kuću pa je nema, pa je nema, pa je nema… (u meni prvi znaci crne slutnje). Dok čekamo dobru vijest, suputnik mi usput dobacuje da je trenutna temperatura zraka tek 12°C. Začudih se što ovakav mokar i znojav ne osjećam tu svježinu (a trebao bih malo i paziti, svježina +mokro tijelo=problemi).
Razmišljanja o zdravlju prekide nam nesuđena domaćica, koja, slegnuvši ramena, reče da joj je muž nedostupan, barem što se mobitela tiče.
Sad ja slegnuh ramenima, zahvalih se ženi te suputniku rekoh „'Ajmo nazad!“ do one rezervne varijante (ljut na bespotrebno penjanje ovom strminom – trebao sam odmah prihvatiti poziv)
Tek što krenusmo nizbrdicom kad – „O profesore, otkud vi!?“
Sa terase kuće uz put, stidljivo osvijetljene, dobacuje mi jedan od dvojice koji uz pivo komentiraju situaciju dana koji je upravo prošao. Odgovorih da sam u potrazi za noćenjem koji se izjalovio pa sada idem prema rezervnoj varijanti.
„Ma 'ajte vi kod mene!“, reče, pozdravi se sa svojim domaćinom i dođe do nas. Pozdravili smo se rukovanjem i tek tada više iz razgovora a manje što sam vidio (u ovoj mrkloj noći slabo se što može vidjeti) prepoznadoh oca učenika sa Tehničke škole gdje radim (kojemu čak ne predajem, pa ga zbog toga jedva i poznam). Sreo sam ga par dana prije početka ovog putovanja te, saznavši da je porijeklom iz ovog sela, pohvalih mu se da namjeravam putovati u njegov zavičaj. Eto, igrom slučaja, sudbine, ili Božjom voljom, tko u što vjeruje, ta je vijest došla do njegovog oca koji me je prepoznao (prije bicikle s opremom nego mene samog).
Spustili smo se onom strmoglavnom uzbrdicom, došli do njegove kuće, ogromne, ostavili bicikle i ušli u dom našeg domaćina. Ispričao se što je sam, supruga mu je ostala u njihovoj kući u Požegi. „ali to nije razlog da se nešto nareže, makar bilo hladno, a i piva ima, a mi smo vjerojatno gladni i žedni“. Da se odužim za gostoprimstvo, makar simbolički, izvadih iz bisaga na svome biciklu litrenu bocu zaštitnog znaka Požeške doline – Kutjevačku graševinu, prvobitno namijenjenu neviđenom Mariju. A sada ta boca dođe u ruke čovjeku koji u stvari živi u Požegi, a ovdje mu je tek rodna kuća. Eto, čudni su, nepredvidljivi i nesagledljivi putovi Gospodnji!
Slijedi večera. Večeri nam se pridružio i jedan njegov rođak, pa u ugodnoj priči o ovom i o onom redali su se boce piva i zalogaji narezaka. U tom razgovoru pitao nas je za daljnje nakane. Rekoh da bi sutra u Vareš, a zatim opet prenoćili u ovom selu a prekosutra nazad kući. „Ja sutra vozim kombi za Požegu, ali ćemo sutra naći rješenje za vaše noćenje slijedeće noći!“
Ponoć je već prošla, kad smo se polako spremali za počinak. Domaćin se ispričao zbog nedostatka tople vode u kupatilu, pa smo se za pranje i umivanje morali zadovoljiti hladnom.
Duha radosnog na sretni završetak današnjeg dana tijelo nije u potpunosti pratilo. Mokar od znoja, iako sam se presvukao u suhu majicu, postupno sam s hladio u prohladnoj prostoriji gdje smo večerali. Da je (pro)hladnija više „nego što je to normalno“ ispričao nam se i domaćin, „jer ovdje su ljeta topla danju, no večeri su svježe pa čak i hladne“. Nekako iz prikrajka, onako sa strane, osjetio sam da mi je hladno, na momente i zima, no tu sam svijest nekako tjerao od sebe ignorirajući ju, mada sam u dubini duše čeznuo za vrućom juhom od prošle večeri na Modračkom jezeru.
Na granici promrznosti, iako i to ignorirajući, otišao sam u kupatilo da se prije sna koliko-toliko umijem i operem hladnom vodom. Čim sam umio lice ledenom vodom iznenada, potpuno neočekivano, zaprepastivši me, uhvatila me je takva groznica da sam se od glave do pete tresao kao prut. Zaprepastio me je intenzitet groznice, te mi je bilo jasno da neće prestati bez obilnog zagrijavanja..
A gdje se zagrijati u ovoj hladnoj kući!?
Kakvo-takvo olakšanje, barem psihološko, bilo mi je što sam sam u toj svojoj muci. Domaćini kao i moj suputnik su se smjestili svatko u svoj krevet, tako da sam se sam borio sa svojom mukom.
I dalje se tresući maksimalnom intenzitetom, držeći se za rukohvat, stepenicama sam se spustio do bicikla, uspio nekako otvoriti bisage i izvući trenerku (što je bilo posebno zanimljivo, obzirom da su mi ruke mahnito izbjegavale sve što sam htio da dohvate – od patent zatvarača, preko najlon vrečica sa robom, do samog oblačenja trenerke (šteta što to oblačenje nisam kamerom snimio – bilo bi zanimljivo kasnije promatrati tu komediju od oblačenja koja meni u tom trenutku nije bila ni najmanje smiješna).
Vukući se uz onaj rukohvat, i dalje se nemilice tresući, uspentrao sam se stepenicama, dovukao do sobe i onako kompletan sa trenerkom legao u krevet i pokrivši se preko glave nastavio titrati grijući prostor ispod pokrivača jedinim raspoloživim grijačem – svojim dahom.
Zdrav čovjek ima milion želja, a bolestan samo jednu.
Iako sam krajičkom duše spoznavao nezavidnu i delikatnu situaciju u kojoj sam se našao, trenutno mi je bilo najvažnije da ova treskavica (pre)stane, a potom ćemo ostalo.
I sad dok pišem ove redove nije mi potpuno jasno što me je prije obuzelo – ili prestanak groznice ili san. Tek probudio sam se (valjda) par sati kasnije u gluho doba noći, miran i zagrijan, konačno bez groznice. Gluha tišina, mrkli mrak, položaj prozora sam uspio locirati posebnom koncentriranošću, jer je vani tek za tren bio manji mrak nego u sobi. Jedino svjetlo činila je LED dioda neprirodno drečave zelene boje na mojemu punjaču baterija iz foto-aparata, koja svojim monotonim gori-ne gori, gori-ne gori, upozoravala da proces punjenja još nije gotov (kasnije nakon drugog buđenja kada je stalno gorila (znak a su se baterije napunile), ustao sam i isključio punjač – draža mi je bila prirodna tama mrkle noći nego drečava svjetlost neprirodnog svjetla)
Što sad!?
Buljio sam u tamo gdje je samo po pretpostavki trebao biti strop sobe, a kojeg nisam od mrklog mraka vidio, i pokušavao napraviti kakav-takav mir u košmaru koji mi je tutnjao glavom.
Situacija je , dakle ovakva: bilo kojim putem se vraćali kući, ne gine nam minimalno 250 km, što znači (opet) tri dana putovanja. A ova tri dana su ovo napravila od mene! Baš toliko imamo vremena, jer moj suputnik četvrtog dana se mora nacrtati na radnom mjestu.
A mi smo u sredini ničega. Nešto najbliže što bi se gradom moglo nazvati je Olovo. Dakle, iz Olova, recimo busom do Tuzle, pa do Doboja i konačno do Broda. Uz nadu da će sva tri vozača autobusa biti blagonaklon(ij)i prema ovako natovarenim biciklima, kakvi su naši. Ta nada i nije baš najrealnija, sjetivši se dosadašnjeg iskustva!
Cijelo vrijeme dok sam navedene misli slagao, kombinirao, zbrajao i oduzimao, jedna mi je, onako iz prikrajka, stalno i uporno, ali tiho i sramežljivo, vukla za rukav izgarajući od želje da mi nešto kaže. Kad više nisam imao snage, ni volje, da je stalno ušutkavam, pustih je na volju da se isprazni. Ono što sam čuo od nje, za trenutak me je potpuno zapanjilo. Uhvatih sebe kako od zbunjenog šoka slušam gluhu tišinu noći. Kako se toga ranije nisam sjetio!?
A podsjetila me je samo jedno, a to na da je sinoć na večeri naš domaćin napomenuo da se sutradan (dakle danas) kombijem vraća u Požegu!?
Prosto nisam mogao vjerovati! Stvarno sam Božji miljenik! Prvo ovdje nađem Požežanina (u stvari on je mene našao), a sad se on vraća kući BAŠ TADA kada očajnički pokušavam naći izlaz iz slijepog kuta u kojemu se nađoh.
Uz nadu da će pristati, konačno zaspah smirene duše.
Pristao je!
ČETVRTI DAN
Jutro je osvanulo vedro i sunčano, ali malo i prohladno, pa sam cijelo vrijeme čekao da sunčane zrake ojačaju, te pored svijetla počnu zračiti i toplinom. Ustao sam se prvi, prije svog suputnika i vani ispred kuće već zatekao domaćina kako utovara neke pakete u svoj kombi. Skrušeno sam mu priznao da sam sinoć pukao i da nemamo previše dana na raspolaganju, te ga zamolio da i nas dvojica budemo jedan od paketa na njegovom današnjem putu. Pristao je da vozi samo nas, jer zbog tereta neće biti mjesta za bicikle.
Sretan jer sam našao rješenje svog problema, pomogao sam mu na utovaru (ostalo mi je još da friško probuđenog i još snenog suputnika „obradujem“ viješću da se putovanje završilo i da se (još danas!!!) vraćamo kući).
Domaćin je bio Pravi domaćin (sa velikim P). Prvo nas je odveo u komšiluk na kavu, uz napomenu da ove četiri susjedne kuće (od kojih je jedna njegova), svako jutro organiziraju jutarnju kavu u drugoj kući, pri čemu se svi okupljaju. Tako je bilo i ovaj put. Iako nisam ljubitelj te institucije koja se zove „Jutarnja kava“, priznajem da me je dojmila otvorenost, prijaznost i toplina ljudi s kojima sam sjedio.
Jutro u Očeviji
Jutarnje kafetisanje je kod ovih donjih kuća
Nepronađenog Marija smo tražili među gornjim kućama
Posebnu zanimljivost ovom kafetisanju je činila mlada prinova kod domaćina kod kojih se ovog jutra ispijao crni napitak. Bio je to štene, valjda šarplaninca, kojemu je jedina želja bio igra, te je svakom pokazivao nedvojbene simpatije obilno mahajući repom – svakome koji je s njim htio provesti vrijeme u igri.
Vesela prinova stalno željna igre
Poslije jutarnje kave slijedio je doručak, a potom obilazak sela. Još sinoć za večerom dogovorili smo se da će nam naš domaćim pokazati selo i kovačnice u njemu po čemu je selo nadaleko poznato. Kovačnice, majdani kako ih ovdje zovu, su tradicija ovog sela već više stotina godina. One su na vodeni pogon, a pogoni ih potok koji protječe kroz selo. Obzirom da na izvoru ima pored“obične“ i izvor tople vode, potok zimi nikad ne smrzava, a ovdje na 850 mnm zime znaju biti jako ljute. Radi toga što je energija tekuće vode na raspolaganju cijele godine, mogla se održati tradicija kovačnica.
Bilo ih je puno više, no zbog situacije koju je suvišno i spominjati ostale su tek tri – i sve tri su pod zaštitom Europske unije (zaštita nije samo na riječima, nego vlasnici jednom godišnje iz EU dobiju svotu novaca koja nije beznačajna, samo da održavaju kovačnice u životu).
Putokaz s jedne strane
Putokaz s druge strane
Iznad kovačnice je napravljeno malo akumulaciono jezero sa vodom iz potoka. Viška vode (količina vode je dovoljno velika da uvijek ima višak) slapom se strmoglavi na svome putovanju prema dolje kako to čini već od postanka svijeta.
Seoski slap
Iz akumulacije su spuštene dvije cijevi kroz koje (kad se pusti) voda pokreće dva kola – jedan (uži) pokreće puhalo-ventilator koji održava kovačku vatru, dok drugi (širi) pokreće veliki strojni čekić kojim se vrši teško kovanje.
Kovačnica, odnosno, majdan
Sa dvije poluge, koje vire iz krova kovačnice, kovač otvara i zatvara ustave na akumulaciji čime pušta ili zatvara vodu koja se cijevima strmoglavi ka kolima i vrti ih.
Okretanje kola ventilatora
Veliko kolo za pogon čekića
Okretanje velikog kola (ispod ovoga što stoji)
Unutrašnjost kovačnice ima dva, na neki način, glavna radna mjesta. Prvo je mjesto sa kovačkom vatrom kraj kojeg se vrši „lagano“, ručno kovanje.
Kovačka vatra i ručno kovanje
Kovačka vatra, iza vatre je remenica i remen koji pokreće ventilator vatre
Ručno kovanje
„Teško“ kovanje se obavlja na drugom radnom mjestu, sa čekićem kojeg pokreće voda. Dok jedan radnik sjedeći podešava obradak koji se kuje ispod strojnog čekića, drugi radnik stojeći nadgleda kovanje, te pomicanjem poluge, koju drži, prema gore, zatvara ustavu a time i pogon strojnog čekića.
Kovanje sa strojnim čekićem
Sustav pogona strojnog čekića se bazira na činjenici da ga snaga vode preko osovine na kojoj je kolo, podiže, a strojni čekić slobodnim padom pada prema dolje, te vrši kovanje.
Treći dio kovačnice je krcat ostalim potrebnim alatom.
Alati u kovačnici
U neka prošla vremena, ne tako davna, snaga vode ovog potoka nije pokretala samo kovačnice. Bio je tu i mlin na vodeni pogon, dakle vodenica, za mljevenje žitarica.
Mlin-vodenica
Mlinski kamen
Bila je čak i jedna mala hidro-elektrana koja je ovo i okolna sela snabdijevala električnom energijom. Od te elektrane ostali su samo kameni zidovi da svjedoče o dobu koje nije baš apsolutno bilo lošije od današnjeg. U nekim stvarima možda čak i suprotno!?
Kamena ruševina s desne strane potoka su ostaci elektrane
Ove kovačnice, koje još uvijek rade, moraj imati i osnovu higijene za radnike u njoj, a čega je sanitarni čvor sastavni dio.
WC
Kada smo se kovačnica zasitili, što je bio dosta veliki problem, jer smo stalno otkrivali interesantne sitnice, naš nas je domaćin potrpao u svoj kombi i vratolomnom vožnjom strmim uzbrdicama i oštrim krivinama odveo u zaselak na drugom brdu. Sa tog mjesta su pucali fantastični vidici osunčanog sela i strmih padina planine.
Selo sa okolicom
Zaselci
Zaselci
Očevija – centar
Još jedan zaselak
Pri povratku u „bazu“, naš je vozač sreo suseljanina, te je zaustavio kombi, izašao van da popriča sa čovjekom. A stao je baš ispred one kuće koja nas je sinoć u vrijeme našeg dolaska prva pozdravila osvijetljenim prozorom.
Na drugom prozoru s lijeva na gornjoj etaži sinoć je gorilo prvo svjetlo nakon sinoćnjeg dugog puta kroz noć
Vrijeme je da se krene kući. I krenuli smo, pa se zaustavili nakon par stotina metara, i vozač okrenu kombi nazad sa zaključkom „da bi možda mogli staviti i bicikl na ove pakete!“
I nakon skidanja bisaga, odšarafljivanja upravljača i njegovog zakretanja, smjestili smo i bicikle i bisage. Pravac kući.
Nakon truckanja preko pola Bosne i nešto Slavonije, pred večer smo se pojavili pred mojom zapanjenom suprugom („Otkud vi!?“). Ispričah joj navrat-nanos silni splet povoljnih okolnosti, pri čemu me je promatrala zbunjeno-nepovjerljivo, ne shvaćajući do kraja priču i istovremeno ne vjerujući tolikim spletom povoljnih okolnosti, koje jednostavno zovemo srećom.
Sutradan smo ispekli jedan dobar kolač (specijalitet naše kuće), podijelio ga u dva dijela, te ga odnio svome prijevozniku iz Očevija. Prvi dio sam uručio njegovoj supruzi,a drugi njemu samome. Obzirom da već sutradan putuje nazad u Očevije, neka uz onu zajedničku jutarnju kavu ljudima ponudi specijalitet is Slavonije. Malo, takorekući ništa, s moje strane, obzirom koju i kakvu mi je uslugu čovjek napravio, ali opet nešto. Nešto što meni smiruje buru neostvarene zahvalnosti za učinjenu uslugu (čak ni novce nije htio prihvatiti kad sam mu ih davao) .
Što još reći na kraju!?
Bilo je teško, bilo je mučno, a na kraju bilo je i strašno!
No, bilo je izvrsno, bilo je fantastično, bilo je nezaboravno!
Čak i poslije svega, i usprkos svemu, da sam i znao za sve nedaće i za fijasko na kraju, ipak bih se odvažio i krenuo na ovaj put. Jer to je život! Bez muke, frke i teškoća nema zadovoljstva, sreće i oduševljenja, koji su tim veći kad se nalaze jedno kraj drugog.
PS
Desetak dana nakon povratka počeli su prvi simptomi, tihi i jedva primjetni u početku. Kasnije su se razvili u podmuklu bol u predjelu bubrega.
Dijagnoza: upala bubrega.
Posljedica: dupla doza antibiotika , te druga polovica ljeta u stanju ni-bolestan-ni-zdrav!
Epilog: početak devetog mjeseca iz sebe uspio istjerati bubrežni kamen 13x6 mm, te samo par minuta kasnije sam se preobrazio u potpuno zdravog čovjeka. Kao da ništa nije bilo!
Roker, kompletan kakav jesam, ne samo u duši već i u tijelu!
Sad, kad ste sve pročitali, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.
20.11.2013. u 22:02 •
0
Komentara •
Print •
#
Očevija 2013 I dio
Ako Vam se ne da čitati, ove, a i ostale, slike možete vidjeti ovdje.
Kako izgleda životni vijek neke želje!?
Mislim želje tipa „kako-bi-bilo-dobro-provozati,-odvesti-takvu-i-takvu-turu“.
Prvo se pojavi mrvica, začetak u obliku nekog pogleda na karti, nekog imena mjesta s primjesom egzotike, ili nečije priče, dijela priče tek, koji se ušulja u me, vrlo često neopazice, pa se skriju u neko duboko, zabačeno mjesto moje svijesti. Onda bi se, iz tko zna kojeg razloga i kojom pobudom, preselilo, onako blago, nježno i često potpuno neprimjetno, u svjesni dio mene, da bi samog sebe iznenadio kojom pažnjom i usredotočenošću zbrajam, oduzimam, dijelim i množim moguće alternative, trase, usputna mjesta koje treba vidjeti, usputna mjesta koja ne treba vidjeti …
Kod ovih Očevlija, još dok sam živio u blaženom neznanju njihovog postojanja, prvo sam čuo priču o cesti preko planine Zvijezda između Vareša i Olova od strane čovjeka koji se autom truckao po njoj. Priča mi je ispričana na brzinu, navrat-nanos, tipično za one slučajeve kad čovjek jedva čeka da s nekim podijeli emocionalnu gužvu u duši nakupljenu egzotikom prijeđena puta. Kraj priče je ukrasio dodatkom da je to „prava-cesta-za-mene“ obzirom da zna moju maniju za biciklom.
Ni prvi ni zadnji komentar da je to „prava-cesta-za-mene“, pa sam zaboravio na tu priču čim je naš razgovor završio. Bar sam tako u tom trenutku mislio.
Nakon nekog vremena prvi put čuh priču o Očevlijama. O mjestu visoko u šumama planine Zvijezde koje je originalno po tome što ima kovačnice na vodeni pogon. E da, nalazi se negdje na cesti Vareš – Olovo.
E sada sam sebe uhvatio kao pogledam po karti i spajam ove dvije priče u jedan san koji budan sanjam sve češće i češće („Dreaming is free“ kako je svojedobno Blondie pjevala)
(Ostaje mi stalno neriješena dilema da li je bolje razglabati o težini (gopodarstveno-političke) situacije, o njenim zlokobnim, mračnim i tamnim posljedicama ili, možda bolje pričati o lijepome pa makar to lijepo bilo nedostižno i neprilično, a u prvi mah i nerealno ostvarljivo – pokušavam, nastojim, borim se i trudim se odabrati ovo potonje, no vidim da sam u tome sve usamljeniji i usamljeniji)
Sa snovima o kojima priča ova priča je malo nezgodno. Lijepo ih je sanjati, podižu moral i pojam o smislu življenja,vraćaju vedrinu i osmjeh na licu. To čine zato što je stalno prisutna vjera u njihovo ostvarenje. Ali kad dođe vrijeme tog njihovog ostvarenja, tada postaju problem. Veliki!
„U mladosti mi ni jedan problem nije bio nerješiv, a sada mi je i ravna cesta nepremostiva prepreka!“
Ovaj Selimovićev citat mi se sve češće i češće mota po glavi kako mi se broj (srednjih i onih iza srednjih) godina povećava. Što te godine rastu, to snovi, o kojima pričam, postaju ne prilični, nezgodni i neprihvatljivi tim godinama.
Uz onog svjesnog ja u meni, nazvati ćemo ga Biciklix, koji je sve do sada sanjao navedeni san otvorenih očiju probudili su se, pojavili i zatražili pravo glasa još neki.
Jedan od njih je Klecavix, onaj koji svojom životnom ulogom smatra stalno ukazivanje na moju dob te krajnje nervoznom galamom, već poprilično ljut što ga ne shvaćam, ukazuje na činjenicu da sam već odavno prešao 50-tu, pa bih se trebao krajnjim trunom razuma (za kojeg se nada da ga valjda (još uvijek) imam!) okaniti ćorava posla i skromno i skrušeno proživljavati početak poznog doba života.
Da bih se u najmanju ruku trebao smiriti, potvrđuje i Pateritix, ali ne samo zbog životne dobi, već zbog uloge Oca obitelji i Supruga, a ne sve to ostaviti napušteno i zanemareno, pa kao neki usamljeni zadrti mladac u poznim godinama loviti trenutke propuštene kad je za to bilo vrijeme.
Apsolutno se s ovom dvojicom slaže i Economix, ukazujući na besmisleno trošenje novca pri bicikliranju, novca kojeg ionako nema dovoljno (nikako dosegnuti tu pozitivnu nulu na tekućem računu), a kamo li za ovakvo nerazumno rasipanje.
Pravo glasa traži i Meteorologix ukazujući da je jednako važna o njegova briga vezana na utjecaj vremenskih prilika na mene. Nisam više mlad (zahvaljuje se Klecavixu na ukazivanju te činjenice) pa pretjerana vrućina, sunce i napor pri tome, kao i mogući vjetar (koji „presječe“ čovjeka), a tek o kiši da ne govori, mogu fatalno utjecati na moje zdravlje.
Ovih mojih sustanara koje nosim u sebi ima još dosta, koje ne bih ovom prilikom spominjao, jer se nadam da su i ovi dovoljni da shvatite moju zbunjenost u kojoj sam se nađen u trenutku ostvarenja tog mog sna koji sada polako prelazi u moru. Iako u početku vedar, veseo i siguran u svoje samopouzdanje, tokom rasprave Biciklixu se postupno gasi vedrina i veselost, samopouzdanje se topi kao snijeg na ljetnom suncu, te postupno i sam uviđa besmislenost i nakaradnost svog sna da bi u konačnici, potpuno dotučen argumentima i „argumentima„ ovih ostalih, dobio konačnu, poražavajuću spoznaju da je upravo on i samo ON uzrok svih zala i nesreća na svijetu. A i u okolici!
Eto zato citirah Selimovića, jer da sam (barem) duplo mlađi, prema onoj „Mladost – bez brige i bez pameti“ lijepo bih sjeo na bicikli i sav sretan i zadovoljan krenuo na put.
A ovako…..
Pa ipak, iako zbog ovih mojih sustanara i njihove uporne, stalne i beskonačne rasprave, duše razlomljene u dijelove sitnije od najsitnijeg pudera, onaj posljednji, najsitniji djelić mog dostojanstva, uplašen zlokobnim predviđanjem tihog mirovanja u očekivanju starosti, probudi se neočekivanom i iznenadnom (i mene samog je iznenadio!) odlučnošću, se odvaži: „Ipak krenuti!“ Iako sa osjećajem „Pale je sam na svijetu“, jer nikoga ne uspje uvjeriti da tu ludost dijeli sa njim (tj sa mnom).
Prvi dan sam se planirao dovući tek do Broda, pa prespavavši kod punca, sutradan zapravo krenuti na put vožnjom do Tuzle. Zbog toga sam krenuo u poslije podnevnim satima jednog vrelog ljetnjeg dana. Vrelinu su meteorolozi predviđeali i slijedeće dane, što mi se činilo prihvatljivim jer sam se više plašio kiše i (hladnog) vjetra nego toplog vremena.
Vedar, veseo i optimističan na početku putovanja
Toplog vremena da, ali ne i vrelog!
Iako sam vozio laganim tempom, stalno imajući na umu da vozim sa natovarenim biciklom, vrućina je bila na granici podnošljivog. Već nakon 6-tog kilometra morao sam stati na pojilo. Pola litre soka iz termosice je nestalo za tren. I dan-danas sam u dvojbi, da li je bilo teže pri vožnji kroz užaren zrak ili pri stajanju kada nema daška vjetra pa sve od zraka što isparavam i grijem, ostaje oko mene.
Negdje iz 6 sati sjene su postajale sve duže i duže pa je vrućina postupno popuštala, a time je vožnja bivala podnošljivija. Pomalo sam sa zebnjom i početnim trenucima zlokobnosti razmišljao o sutrašnjem i ostalim danima. Izgleda daće biti potreba poraniti zorom i voziti dok ta vrućina ne poprimi paklene oblike. Zatim se zavući u neku hladovinu, ako je moguće, pored neke vode, da bi oko dva-tri sata pred noć mahnito vozio ne bi li stigao tih stotinjak i nešto planiranih kilometara.
Ne obećava neko uživanje!
Zaokupljen tim crnim mislima jedva primijetih ljepotu smiraja dana. Iako ovim putem godišnje prođem bezbroj puta, ovaj dio između Krajačića i Gornjih Andrijevaca uvijek me dirne u dušu. Tik uz cestu sa desne strane je šumarak, lijevo pojas njive širine 100-njak metara, a iza opet šuma. Kroz takav krajolik cesta krivuda više od kilometra. A sve to začinjeno mirom i tišinom i izuzetno rijetkim prometom.
Idila mirnog sutona
Tu noć sa se prevrtao u krevetu u dilemi što sutradan – da li nastaviti put ili se vratiti kući. Oni moji sustanari u meni su se raspištoljili na sav glas, radi čega sam se više puta svakog trena premišljao u odluci idem-odustajem-idem-odustajem…. Kao da muke nisam imao dovoljno, pa je još i prognoza vremena dodala ulje na vatru postavivši kao realne temperature od 38 do 40°C.
Ne znam u koje doba noći, ali znam da sam u konačnici popustio odustavši od daljnjeg puta, te sutradan vratio se nazad u Požegu povijena repa.
Navedeno se događalo (ili se trebalo dogoditi, a nije) prošle godine, ljeta 2012.
Uz ispriku čitaocu zbog nepotrebnog zbunjivanja, priča o vožnji iz naslova koja se, poslije svega, zbila ovog ljeta, 2013 godine, slijedi u nastavku.
Za razliku od prošle, ove godine sam uspio naći suputnika u liku mog brata koji je su-putovanje uvjetovao rokom jer se nakon toliko-i-toliko dana treba (ponovo) pojaviti na poslu.
Sve ostalo, one dvojbe sa mojim sustanarima, ostale su iste kao i lani.
Kako smo vremenski bili tijesni, tako smo odlučili da ćemo biti vrijedni po pitanju prijeđenih kilometara.
PRVI DAN
Mapu prvog dana putovanja ,možete pogledati ovdje.
I konačno jednog ljetnog jetra jedne srijede krenuh na put pozdravivši se sa svojom punicom i puncem.
(Opet...Valjda) Vedar, veseo i optimističan na početku putovanja
Kako već napomenuh, brat mi je imao dragocjeno malo vremena za ovo putešestvije, pa smo prvi dan krenuli svako svojim putem da bi se negdje pri kraju dana spojili. I dok sam ja tog jutra krenuo s vožnjom, moj brat je još bio na radnom mjestu.
Valjalo je meni većinu ovog prvog dana odvesti sam do Županje, gdje bih se susreo sa bratom koji će vlakom do Vinkovaca , a potom se sjuriti prema jugu do Županje beskonačnim slavonskim ravnicama.
Na izlasku iz Slavonskog Broda na putu za istok lokalnom, ali asfaltiranom cestom bez prometa napravio sam prvu kratku pauzu snimivši Rodin pomladak kojima kljunovi još nisu iz crne prešli u crvenu fazu.
Mala plaća, žena nezaposlena, troje djece kod kuće…
U vrijeme dok se ova priča zbivala meteorološki uvjeti su bili tipa :“uglavnom sunčano i ugodno toplo, mada po visini kruži manja količina hladnog i nestabilnog zraka“. To praktično znači kad grije onda pošteno grije. Zbog povećane vlage osjeća se da povremeno više prži (bolje rečeno kuha) nego grije, uz stalno prisutnu mogućnosti da se ni od kuda pojave tamni, mrki oblaci koji bi onda dosta obilnim, a srećom i kratkim, pljuskom rashladili sve prisutne. Obzirom da se jedan od tih pljuskova izlio jučer kasno poslije podne u Brodskom kraju, današnje jutro me iznenadilo – maglom. Malo čudan ambijent za sredinu ljeta mada ne posve nemoguć u Posavini.
Ne volim voziti po magli. Istina, ako baš moram birati, radije po magli, nego po kiši, ali ipak NE VOLIM VOZITI PO MAGLI!
Kao prvo, ne vidim baš puno, oči mi ispadoše u čežnji da ugledaju nešto ili nekoga ispred sebe. A i okolo sebe ne vidim puno toga, pa i nemam spoznaje puta kojeg prolazim. Tek table mjesta koje se iznenada pojave iz mutnog ništavnog sivila i koje se nakon mog prolaska tamo i vrate, daju mi neku klimavu, fiktivnu predodžbu o prijeđenom putu. Nadalje, tu je problem otežanog disanja zbog pretjerane vlage (kao da sam u kupatilu nakon podužeg tuširanja), a to otežano disanje izaziva veći napor vožnje što u konačnici rezultira većim znojenjem.
Srećom, magla nije dugo trajala (ipak je sredina ljeta) , te se sunce, istina postupno, naziralo iza maglovitih oblačića. To sunce je obasjalo punim svojim sjajem posljednje kuće Brodske koje sam napustio ušavši u nepreglednu ravnicu Posavine.
Sela su se naizmjenično smjenjivala sa šumama i oranicama. Jedno od tih sela, podugačko, su i Oprisavci poznati po tome kao selo sa najviše krava u Brodskoj regiji (barem je tako bilo rije par godina). U tom sam selu snimio staru kuću, tipičnu za Slavoniju. Čelo kuće je okrenuto prema cesti sa prozorom „glavne sobe“, dok je uzduž kuće od strane dvorišta nadkriveni trijem u dužini cijele kuće. Sa tog trijema se ulazi u ostale prostorije.
Rezidencija u Oprisavcima
Ako su mi Oprisavci bili dugački, Sikirevci su bili još duži. Monotoniju nepregledne dužine sela skratila ni je sporedna cesta kojom sam vozio kroz selo, a koja ide paralelno sa glavnom. Zanimljivo mi je bilo raskošno rasipanje sa prostorom. Lijevi i desni red kuća pored ceste bili su toliko udaljeni jedan od drugoga da je između njih bilo mjesta za drvored, livadu, potok i za drugu cestu. Eto, dok je u gradovima i svaki kvadratni metar neprocjenjiv i višestruko iskorišten ovdje tih kvadrata na rasipanje!
Rasipanje prostorom u Sikirevcima
Prošlo je već odavno podne u onu jutrošnju maglovito i prohladnu svježinu već odavno je zamijenila omara koja svojom vrelinom sa visokom vlagom tlači, pritišće, čime odlaže bilo kakvu odlučnost za povećanjem brzine vožnje. Naprotiv! Kad sam ugledao deeebelu hladovinu trgovačkog centa u Slavonskim Šamcu, koju današnje sunce još nije dotaknulo, bez ikakve dvojbe sam skrenuo i parkirao bicikl. Iz trgovine sam izašao sa orošenom dvolitrenom bocom piva. Tri četvrtine boce sam premjestio u svoje termosice, odavno već ispražnjene, a sa preostalih pola litre sam postupno i polako, gutljaj po gutljaj, ispijao uživajući u raskošnoj hladovini.
Ljepota je svuda oko nas, samo je treba uočiti!
Ah, meraka!!!
Do Županje sam došao nakon prolaska kroz Babinu Gredu i Štitar. Tipična Slavonska sela uz Savu, koja sam prošao skoro neopazice, jer mi je pažnju odvlačila vrućina. Životna mi je suputnica SMS porukom javila da je u Požegi potop. Dakle to je to – dok je na jednoj strani pljusak, na drugoj omorina pritišće.
Na ulasku u Županju sam u usputnoj hladovini stao da predahnem. Pogledavši iza sebe na zapad stvarno sam ugledao zlokobne oblake. Koji li je njihov naum!? Da li će mojim putem kojim upravo prođoh, dakle, ravno na istok da bi (ipak) i mene zalili, ili će skrenuti negdje i mene suhog ostaviti?
Ostao sam suh. Ovaj put. Tek svježi i kratki povjetarac je naslutio da se negdje nešto događa. Za žednog stanovnika Županje više sreće drugi put (biti će to već danas, nek' se ne sekira).
Na treći znak Geofizičkog zavoda bilo je točno toliko i toliko sati
Tek je dva sata, a brat neće do Županje prije šest. Dakle, vremena na pretek!
Prvo sam tražio neki park sa klupom u hladovini da obavim ručak. Nakon ručka me uhvatio pospanac pa sam se pružio malo na klupi i rukom na biciklu odremuckao koji minut (ah, slatkog li zadovoljstva!).
Spomen park u Županji
Mjesto odmaranja
Nakon odmora, kojeg sam nastojao razvući do nepodnošljivosti, obzirom da sam imao vremena na pretek, natjerao sam se pokrenuti u obilazak grada. Iako sam imao prijeđenih 70-tak km, osjećao sam se (pre)umorno, da li zbog pripeke suca pomiješane s pretjeranom vlagom, ili zbog 30-tak kg dodatnog tereta u bisagama i opremi (kasno je sada priznavati da sam tim teretom pretjerao ). Ruke, lice i noge su mi dobrano pocrvenile (sunce je učinilo svoje), tako da sam u njima osjećao dodatnu vrućinu. Paradoksalno mi je to gorenje na suncu izgledalo nakon onog sumornog, hladnog i maglovitog dana. Da ironija bude veća, ponio sam negdje u bisagama zaštitnu kremu na koju se u toku vožnje nisam uopće sjetio. Sad je kasno!
U svojim mladim danima, tamo negdje u 1985-toj godini, prozujao sam biciklom kroz
Županju i jedino što mi je ostalo u sjećanju je zgrada gradske vijećnice. Našao sam je malo dotjeraniju nego što je bivala u mom sijećanju.
Cityhall in Županja
Onako s noge na nogu, tek nešto brže od pješaka, vukao sam se ulicama i uličicama Županjskim. Čim bi se mrvicu udaljio od centra zašao sam u redove obiteljskih kuća, kućerina i kućica lijevo i desno od sebe. Da ne uvrijedim navedene nastambe , ali ništa posebno.
Taman kad sam pomislio da je Županja tek veća Posavska Mahala, dođoh, tj dovezoh, se do Save. A kad tamo lijepo uređena, popločana šetnjica, čak sa cvijećem! Odmah uz šetnjicu smjestila se stara zgrada muzeja. Jest stara, ali lijepo dotjerana sa uređenim okolišem gdje su smjestili stare drvene saonice koje su nekad davno u nekim drugim, romantičnim vremenima vukli konji sa praporcima. Na moje opće iznenađenje iz sjećanja mi izađe prizor kad sam se, kao mali-mali-mali klinac vozio ovim prometalom kroz bijeli klanac. Ne znam da li je tada bilo toliko mnogo snijega, koliko mi je u tom sjećanju izašlo, ili je to zbog toga što je tada moja visina bila više nego duplo manja nego sada. A o težini da ne pričam!
„Čuvali su granicu na Savi, granicu na Savi…!
Muzej Županjski
Fale još dva vranca, praporci i pola metra snijega
Kad sam se umorio vozikajući se kroz grad, umorio se više od nezanimljivosti nego od prijeđenih kilometara, opet sam se vratio onom parku poznat od ručka. Nebo se postupno tamnilo, pa kad je tiho počela dopirati i grmljavina, kao znak da negdje nedaleko od grada pljušti, potražio sam sklonište od eventualne kiše. I našao sam više nego povoljno mjesto. Ispred zatvorene trgovine nečim bio je poveći plato natkriven balkonom, a preko puta zgrade je klupa, dok je između cesta kojom se sa sjevera ulazi u grad.
Sklonište od kiše
I stvarno je pljusnulo, ali nekako skromno, krajičkom snage. Kao da se kiša već ranije istrošila pa je do Županje došla tek ova mala simbolika. Nakon kiše ostala je svježina u zraku, pa pojavom sunca vratio sam se na klupu i slijedeća dva sata rješavao križaljke u Kvizu kupljenom još u Slavonskom Šamcu.
Bilo je već skoro sedam kad sam, konačno, dočekao brata. Pa dok smo popričali riječ-dvije, pa dok smo se u trgovini opskrbili logistikom, krenuli smo kasnije nego sam se nadao.
To je taj problem, ili „problem“ pri vožnji u društvu. Naročito ako se sudionici nisu odavno vidjeli, kao što je to slučaj sa nas dvojicom, pa riječ o ovome, riječ o onome – već prošlo sedam! Radi toga smo odgodili nastavak razgovora te jedan za drugim, svako utonjen u svojim mislima napustili Županju.
Ne znam u kakvim mi je brat bio mislima, ali mene su obuzimale dvije osnovne, smjenjujući se jedna za drugom.
Prva je bila o utisku vožnje. Sunce je bacalo sve duže i duže sjene, vrućina, toliko nesnosna u današnjem danu je nestala, što zbog nailaska sutona, a što zbog onog pljuskića. pa je vožnja postala ugodna, čak na granici idealne.
Uživanje u tom idealizmu ometala je druga misao da je sve realnije i realnije da ne ćemo za dana stići do Gunje, današnjeg cilja. Ipak smo dali gas i pojačanim tempom pokušavali ostvariti teorijsku mogućnost.
Već je bilo dobrano prošlo 8 sati kad smo ušli u Posavske Podgajce, selo 9 km prije Gunje. Odustali smo od tog našeg zamišljenog cilja (Gunja), te odlučili pokušati prenoćište naći u ovom selu. Želio bih još po danu podići šator i skuhati juhu, sve to polako, na tanane, odmarajući i tijelo i duh, a da nas pri tome ne uhvati noć.
Sada slijedi laaagana vožnjica, onako s noge na nogu, razgledajući kuće i okućnice po selu, sve u potrazi lijepe livade podatne za podizanje šatora. Ugledah jednu s druge strane ceste, pored kuće sa roza fasadom i domaćina pored nje kako skuplja pokošenu travu (livada, svježe pokošena – neočekivani dodatak!)
Pinky mjesto noćenja (snimljeno sutradan)
Stadosmo, parkirasmo bicikle, te ja, kao opunomoćeni izaslanik, krenuh u pregovore.
- Dobra večer! – (u daljnjem tekstu ja)
- Dobra večer? – (u daljnjem tekstu domaćin)
- Mi smo ti i ti, putujemo tamo i tamo, jel' možemo tu na livadi podići šator i prenoćiti?
-!? (u prvi tren, a odmah zatim) Pa…može, može, zašto ne!
Srca olakšanog za kamen koji se zove“Gdje noćiti?“, zajedno sa bratom parkiram bicikl, te polako, lagano, sa onom kamperskim guštom, razmatramo gdje i kako smjestiti šator da nam san bude ugodan. Potpuno prepušten tom guštu, našeg domaćina sa ženom (odakle se pojavi ni danas nemam pojma) primijetih tek kad su bili korak od nas.
- Dobra večer! (žena)
- Dobra večer!? (mi, zbunjeno)
- Mi inače živimo u Županji, a u ovoj našoj kući već 7 godina niko ne živi. Evo vam ključ od kuće pa možete unutra prenoćiti, a ključ ujutro dajte susjedu, jer se mi sada vraćamo u grad.
- !!!!!!(mi u prvi tren, a zatim) Pa, hvala, hvala, svaka čast na gostoprimstvu!
- U kući imate mali rešo,ako vam takvo što zatreba.
- Hvala, hvala (mi, topimo se od zahvalnosti)
Totalno zbunjeni neočekivanim razvojem situacije, nismo potpuno došli k sebi, a već smo ostavljeni sami s kućom. Naši gostoljubljivi domaćini su sjeli u svoj auto i brže-bolje gassss, pravac Županja.
Mir, tišina, i spokoj ljetnog sumraka u Posavini.
Nisam u potpunosti ni postao svjestan navedene idile a oko nas se stvori zujajući oblak prijeteće opasnosti – komarci. Toliko komaraca po kubnom centimetru ne znam da li sam ikad u životu vidio. Radi njih smo odlučili prekinuti idilično uživanje, barem vani, te smo uvezli bicikle u predsoblje kuće i zatvorili vrata, te se počeli raspremati.
I za njih ima mjesta
Ne znam da li je to bilo pametno rješenje, jer je u kući, radi ugrijanih zidova i zatvorenih prozora, bilo vruće, zagušljivo, s nekim, godinama ustajalim, mirisom zemlje.
Vratiti se nazad komarcima ili ne!?
Odgovor na to retoričko pitanje ostavili smo za tren-dva kasnije kada smo izašli van ne bi li se umili i oprali na pumpi ispred kuće.
Pumpa za vodu ispred kuće i razgovor sa susjedom(snimljeno sutradan)
Od kad znam za sebe znam i za tu vrstu pumpe za vodu firme „Plamen“ iz, gle čuda, mog grada- Požege. Valjda su ih do sada napravili na stotine milijuna komada. Gdje god dođem, naiđem na nju. Jednostavna, robusna, neuništiva, samo treba redovito mijenjati brtve i ventile i nadživi više generacija.
Ova konkretna, ispred nas, nije u pravoj upotrebi već (barem) 7 godina, a ni to minimalno održavanje nije obavljeno veći broj godina od tih 7.
Često je uz te pumpe bila i posuda sa mutljavom vodom potrebna da se pumpa „zalije“ da bi „povukla“ vodu iz zemljanih dubina. No, ova ispred nas koju sam bjesomučno pumpao, dok ju je brat zalijevao, uz malčice vode pumpala je zrak kojeg je propuštala brtva na donjem dijelu. Frekvencija pumpanja je trebala biti znatna da bi se uz izobilje zraka pojavio i curak vode.
I tako smo nas dvojica obavljali večernju toaletu, jedan manijakalno pumpajući, a drugi u pokušaju sa tim malim curkom vode, dovoljan da se napuni tek osrednja šalica, opere tijelo od današnjeg znoja. I sve to pod najezdom oblaka komaraca kojima ni voda na tijelo nije pretjerana prepreka.
Nakon „obilnog“ tuširanja u idiličnom društvu komaraca, utrčali smo u kuću (ipak je unutra malo bolje nego vani) i počeli s pripremom večere. Na ovakvim putovanjima, navečer, prije spavanja naviše prija topla juha. Od gljiva. Koju treba skuhati.
U kuhinji je bilo masa suđa, koje nam nije bilo potrebno jer smo imali svoje. Ali ono što bi mogli upotrijebiti je mali rešo. Ajd' da ga probamo! Nije mi se dalo montirati svoje plinsko kuhalo (mada to nije neki veći problem), u stvari kopkala me je radoznalost kako će to sa rešoom ispasti!?
Juha od gljiva, za neznalce, se muti u HLADNOJ vodi a zatim grije, te kad prokuha, da ne kipi, stalno se miješa na laganoj vatri. Na mom plinskom kuhalu postoji regulacija plamena, no ovaj rešo je tipičan primjer bistabila – ili radi ili ne radi. Nema između.
I tako, kada je juha zavrila, jedna moja ruka (sa žlicom) je vršila ulogu mješača, dok je druga naizmjeničnim izvlačenjem u uvlačenjem utikača iz/u utičnicu, vršila ulogu regulatora grijanja juhe.
Kuhinja i rešo u njoj
Da li zbog posebnog načina kuhanja, ili zbog prijeđenih 99 km, ili zbog neočekivano posebnog ambijenta, ili, najvjerojatnije zbog svega skupa navedenog, tek juha je bila bogovska! Ne znam kakav bi trebao biti kraljevski objed da dosegne ovakav tek kakav smo mi imali srčući ovu juhu.
Dok smo tko guštali juhu, pažnju mi privuče nešto što je bilo prostrto na podu i što me je (opet) vratilo u rano, rano djetinjstvo.
Tada je bilo doba suprotno današnjem potrošačkom izobilju. Malo toga se kupovalo, barem u mojoj obitelji, a većina se izrađivala kod kuće. Isto tako malo toga se i bacalo (možda zato što se malo i imalo), nego se nastojalo istekom prvobitne namjene (pro)naći nekakvu drugu, slijedeću namjenu.
Stara odjeća koja se više ne može koristi, te stari tekstil bilo kakve, bivše namjene, mama je trgala u trake širine centimetra, namatala ih na klupko, tako da je oko nje, kada je to radila, bila masa namotanih lopti, raznih boja. Kad je procijenila da ih je dosta, stavila ih je u jednu veliku platnenu vreću i „preko 7 gora i 7 mora i 7 sela“ odnijela u osmo selo kod žene koja je imala nešto kao tkalački stan. Mislim da sam imao jednocifren broj godina kada je i mene povela na taj put, te sam imao prilike vidjeti taj „stroj profefsora Baltazara“. Odmah sam ga počeo zagledati zadivljen njegovim izgledom, a naročito zvucima i pomacima razno-raznih poluga dok je radio (prvi znaci pra-strojara u meni). Na tom stroju od onih namotanih lopti teta koja radi na njemu je stvarala nešto što smo mi zvali – ponjava. Njena uloga je bila nadomjestak tepiha (da pod nije gol i da je toplije hodati po njemu) a dezen je navedena teta stvarala na osnovu dezena trakica namotanih u lopte koje smo mama moja i ja donijeli. Uglavnom, bila je to vesela igra šarenila.
Razlog povratka u djetinjstvo – ponjava
U sobi smo prostrli svoje ležajeve , iako je bio neki trosjed, no odavao je utisak klimavosti, pa se nismo usudili dirati ga. Osim toga više smo imali povjerenje u svoju postelju, dobro znanu, te se nismo dali upuštati u dodatne neizvjesne avanture.
Luft-madrac, debeli, gumeni, a još i presvučen platnom, pa kad sve to zbrojimo, znatno težak, koji je ispod mojeg karimata i vreće za spavanje trebao odigrati ulogu dovoljno mekane i udobne postelje, imao je falingu koju sam tek sada, kad sam legao na njega, otkrio. Neka od unutarnjih tkanih veza je popucala pa mi je donji dio dijela ležao na znatnoj nizbrdici. Radi toga sam se cijelu noć borio ili plašio da ne spadnem sa ležaja na pod (dobro, nije neka visina, ali ipak – stvar principa).
Postelja za noćenje
Iako je cijeli današnji put bio ravna tepsija, što se uspona tiče, iako i nije neka pretjerana brojka prijeđenih kilometara, osjećao sam se iznad očekivanja umoran i iscrpljen.
Zašto?
Da li zbog omare, dakle vrućine zagorčane velikom vlagom?
Da li zbog hladne magle?
Ili zbog pretjerane prtljage (po povratku kući, vagajući je zaprepastio sam se brojem od 30 kg)
Umjesto odgovora, zlokobno sam se podsjetio da će sutra biti brdovito, a preko sutra još brdovitije!
I zaspah!
DRUGI DAN
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Nema ništa ljepše od jutra toplog ljetnog dana!
Tako smo ujutro poskakali na noge junačke već iza 6, izašavši na to jutro, nekako se polagano probudili, spremili i izvezli bicikle, sve u nekom suzdržanom obziru da ne pokvarimo tu milinu jutra. Dok smo to obavljali, stigao je i susjed po ključ, s kojim smo još dodatno prozborili riječ-dvije.
Odmorni i dodatno ozareni tim jutrom, propičili smo tih 10-tak km ravnice, koliko je trebalo do Gunje.
Za razliku od sela gdje smo prenoćili, ovo je izgledalo bito urbaniziranije – više kao manji grad(ić) nego kao selo, makar i veliko. Možda je razlog tomu i blizina Save, odnosno granice, a preko nje i Brčkog, većeg grada, ili je to možda samo moj subjektivni dojam, ne znam. Znam samo da sam zamijetio dosta ljudi i vozila koji su davali dojam živosti i dinamike.
Par stotina metara prije granice, brat je ultimativno izjavi da dalje bez kave(jutarnje)ne može, pa smo izabrali terasu kafića u hladovini i svratili na taj jutarnji obred.
I ostali dobar sat!
Prednost ovakve vrsti putovanja u društvo je, pored zanimljivosti samog putovanja, i zanimljivost razgovora. Najbolje se ispričam s nekim (nekom) vozeći bicikl s njim (njom). Ali to ima i svoju cijenu, a to su pređeni kilometri čiji je broj manji od očekivanih, ili osjećaj prohujalosti vremena (zar već toliko sati !?), što mu u konačnosti dođe na isto. Sve ovo navedeno ne mora biti problem ako se ima vremena ili se planira manji broj kilometara.
E, mi bismo i ovce i novce! Da nam je se s guštom ispričati, a i da nam je preći dosta od planiranog puta.
Hoćemo li, ovaj put moći spojiti nespojivo!?
Uvijek mi je poseban gušt prijeći državnu granicu biciklom.
Tiho, obazrivo i nježno obiđemo kolonu, dođemo do autoriteta, pokažemo mu dokumente i pozdravimo ga blagim osmjejkom, i prijelaz na drugu planetu! Ovaj put smo to činili pouskim ali i podugačkim mostom preko Save.
Savski most gledan s Bosanske strane
Priznajem da mi je iznenađenje, pomiješano sa zbunjenošću, bilo veliko kad sam uvidio da nakon prolaska carine na Bosanskoj strani, tek metar-dva, ulazimo u sami uski centar Brčkoga. Malo mi je čudan takav odabir lokacije mosta, čak i u doba kad je građen, još u vremenu kad su ovdje obe obale Save bile u jednoj državi. A sada je potrebno u tu nezgrapno izabranu lokaciju ubaciti još i carinske objekte, ljude i formarnosti.
Posljedica svega toga je prometni krkljanac i kaos milećih vozila na raskrižju tik uz carinu.
Nedaleko od ulaza u grad, pronašli smo park u pješačkoj zoni sa klupom u hladu, te je odmah okupirali. Bicikle smo naslonili na obližnje stablo, tako da su se i oni odmarali u hladovini. Kako je već pola jedanaest, vrijeme je doručku, pa sam prvo pronašao banku i promijenio novce, a potom se opskrbio hranom i pićem u obližnjem trgovini. Za to vrijeme mi je brat iz hladovine promatrao grad i njegove ljude.
„Frends shaking hands…“ (Photo by Brother)
Brčko – centar (Photo by Brother)
Nakon doručka, slijedio je naizmjenični obilazak grada. Dok je jedan odmarao u hladovini, drugi je napravio krug bilježeći fotićem što mu se učinilo zanimljivim.
Prvo što se neizostavno mora vidjeti prilikom prolaska kroz ovaj grad je gradska vijećnica. Sagrađena je u pseudomaurskom stilu, nakon što se Bosna zahvalila Turcima i priklonila se Austro-Ugarskoj. Arhitekt je, navodno, inspiraciju našao - u Afganistanu (!).Taj stil su nove gazde forsirali cijelom Bosnom, pa je na sličan način sagrađena vijećnica u Sarajevu, koja je, usprkos ratovima, II svjetskom i ovom zadnjem u Bosni, uspjela preživjeti. Nažalost, takvu sreću nije imala zgrada željezničnog kolodvora u Bosanskom Brodu, od čijeg je raskošnog izgleda ostao tek mali mrvičak.
Vijećnica u Brčkom
Vijećnica u Brčkom – detalj
Obzirom da je Bosanski Brod grad mog djetinjstva i moje mladosti evo prikaz željezničkog kolodvora kroz zadnjih stotinjak godina
Željeznički kolodvor u Bosanskom Brodu prije stotinjak godina
(posudio sa www.delcampe.net)
Kolodvor prije II sv. rata
(posudio sa www.zeljeznice.net)
Snimio sa prozora stana mojih roditelja 1980 godine
Snimio sa prozora stana mojih roditelja 1980 godine
Situacija danas
(sliku posudio sa www.zeljeznice.net)
Situacija danas
(sliku posudio sa www.zeljeznice.net)
Sa ovim slikama sam malo otišao izvan teme, pa da nastavim gdje sam stao.
Već navedena gužva ljudi gradom bila je karakteristična za Bosnu danas. Tako se, jedne pored drugih, može vidjeti osobe ljepšeg spola konzervativno zamotane od glave do pete, a isto tako i odjevene s minimalnom količinom krpica, kao bilo kuda na zapadu.
Žive i nežive ljepote u Brčkom
Tragovi rata su još uvijek prisutni i u ovom gradu, što sam vidio prolaskom kroz stari dio grada koji je svojim zapuštenošću izgledao još stariji. Poseban, neki drevni štih gradu dala je improvizirana tržnica, smještena između oronulih zgrada. Kao da sam prebačen barem pedesetak godina unazad negdje u neki gradić, daleko izvan vremena i tokova, gdje glavnina života prolazi, ostavljajući ovu učmalu sredinu utopljenu u svoju izoliranost.
Zapušteni dio grada
Kao da je vrijeme stalo …
Dašak, nagovještaj neke promjene smješten je preko puta te improvizirane tržnice u obliku čeličnog mosta, tipične Austro-Ugarske rukotvorine. Tek kasnije nakon svoga bivanja u ovom gradu, pisajući ove redove zrnce radoznalosti me potaklo da saznam ime potočića kojeg je navedeni most premošćivao, te saznadoh da je potok zvan imenom – Brka!
Premošćivanje riječice po kojoj je grad dobio ime
Međutim, nemojte pomisliti da je čitav grad kao što je ova improviziran tržnica!
Ma kakvi!
Već ste vidjeli pješačku zonu i vijećnicu, a slijedi i duh današnjeg vremena koji misli na (svjetlu, ružičastu) budućnost u obliku zgrade sveučilišta, koja svojim imenom pokazuje obzir prema etničkim skupinama koji žive u gradu i okolici.
Brchko University
Daaaavno je bilo prošlo 11 kad smo (konačno!) krenuli iz ovog iznenađujuće zanimljivog grada. Ma nismo ni pravo napustili rad, a cesta je već krenula uzbrdo. Nije to neka velika uzbrdica, ma ne, već tek tolika da počnem sumnjati u sebe ili u bicikl zbunjen teškim okretanjem pedala. Te pedale je dodatno otežala izuzetna pripeka sunca, dok se na jugu, kojem stremimo, vidjela teška vlaga, trenutno na pola puta između nedefinirane, mutne izmaglice i prijetećeg oblaka. Bilo je samo pitanje vremena kada će ova nesnosna, prevlažna pripeka prijeći u pljusak.
Do mjesta Čelić cesta je prava cesta, široka, blagih krivina, pa da nije te stalne, podmukle uzbrdice, po njoj bi se moglo lijepo ploviti. Kako i koliko lijepo, uvidio smo na jednoj nizbrdici koja se iznenađujuće pojavila, i kratko trajala – tek koliko i to moje iznenađenje, da bi nastavila još većom uzbrdicom, valjda kajući se za tu trenutnu slabost. Kada sam u jednoj od pauza pogledao u kartu , shvati sam da se ovaj naš današnji put odvaja od posavske ravnice i postupno penje prema Bosanskim brdima, koje vidim u daljini ispred sebe. To penjanje nije ravna crta, kao na kosini, već se remeti nekim potočićima preko kojih prelazimo. Ti potočići imaju svoje mali dolinice kojima teku, a mi, biciklisti i ostali na putu malčice gore-dolikamo, prelazeći te dolinice napopreko. Ali, i još jednom, ali, ukupni rezultat je, ipak penjanje, što znači, bitno kraće i manje dolje, a bitno duže i veće gore.
U taj Čelić smo uletjeli do sada najdužom nizbrdicom, da se konačno vjetrom ispušemo i osvježimo od omorine.
Ovdje prži a tamo pada – ulaz u Čelić
Gledajući na kartu, tek jedno malo mjesto , niš' posebno, osim zanimljivog mi imena, jer me stalno asocira na Pčelić, mjesto u Slavoniji kojeg sam prošao na putu za Viroviticu ( a ovaj me opet asocira na pčelicu Maju, a ta Maja opet…, oh, odoh ja predaleko sa asocijacijama!).
Međutim, prolaskom kroz mjesto, dojam je sasvim drugačiji.
Iako su uglavnom prisutne obiteljske kuće, dakle selo, bilo je tu i većih građevinskih zdanja koja su pokazivale jaču privrednu aktivnost, no iznenađenje nad iznenađenjima je bio - bazen! I to kakav bazen – sa toboganom i skakaonicom! Bilo je više nego očigledno da je bazen relativno mlad, pa time i tako suvremen. Svaka čast, impresioniran sam!
Sportsko-rekreacijski centar u Čeliću
Po izlasku iz mjesta cesta se suzila, stisnula se desne strane uz brdo i njegovu hladovinu. Ona mutna izmaglica se konačno pretvorila u oblak pa uz povremeni povjetarac svježeg zraka tiho se čula i udaljena grmljavina. Ajd', bar je ona omara prestala, pa je nakon nje ova hladovina s ovim povremenim hladnim povjetarcem bila kao hladno pivo. Hladno pivo, zagorčano tjeskobnim strahom da ću pokisnuti (ili se, možda, previše sekiram!?) .
Prve kapi kiše su počele padati na ulasku u mjesto Lopare, pa smo se brže-bolje skrili pod šiiiroku nadstrešnicu prodavaonice. Ispod krova bio je stol sa klupom i stolicama a iza svega toga hladnjak sa hladnim pivom.
Hladno pivo i sklonište od kiše
I dok se kiša nije mogla odlučiti hoće li padati pljuskom ili samo sipiti, pa je naizmjenično probala čas ovako, čas onako, nas dvojica smo lagano ispili dvije ture. Jedno hladno, orošeno Jelen pivo – 0,9 KM=3,6 kuna!
Prošao je i dobar sat kad se kiša istrošila, pa smo odlučili nastaviti vožnju. Kiša je stala. Zrak je bio vlažan ali i rashlađen. Voda svuda oko nas, asfalt mokar sa izmaglicom iznad sebe.
Nastavak putovanja poslije kiše (Photo by Brother)
Napuštajući zadnje kuće Lopara počela je ozbiljna uzbrdica nagovještavajući poduže penjanje na prijevoj Površnica nadmorske visine preko 500 metara. To znači da nam ta uzbrdica pravi društvo slijedećih 5-6 km. Cesta se dobrano suzila, no grčevito i zadrto je zadržala crtu po sredini.
Utonjeni svatko u svoje misli, rastali smo se ja i suputnik. Dok po manje-više ravnoj cesti vozimo zajedno, na uzbrdicama prijevoja se rastanemo, jer nas priječi različiti pristup uzbrdici. Dok ja većinu pješačim, gurajući bicikl moj suputnik više voli vožnju, pa, ili me pusti naprijed, pa me stiže, ili ode naprijed, pa me čeka.
Ja ispred suputnika (Photo by Brother)
Nisam ni primijetio kada se crta po sredini izgubila, ali sam primijetio krpe i zakrpe na asfaltu. Obzirom da većinu uspona idem pješice, te zakrpe mi nisu previše smetale. Cesta je u svojoj uzbrdici vijugala kroz zelenilo šume, iako svuda vlaga i voda oko mene, nije padala po meni, a temperatura zraka je bila ugodno svježa, tako da je bilo gušt penjati se.
Ali ne za dugo!
Razvedravanje nakon pljuska u Loparima, se predomislilo na pola puta, pa umjesto sunca, ponovo se pretvorilo u skupljanje tamnijih i sve tamnijih oblaka. Ponovo me obuzela slutnja o mogućoj kiši. Oko mene šuma, šuma i samo šuma. I to dobrano pokisla, čuo sam kako se kapljice slijevaju s lista na list da bi konačno pale na tlo. Dakle nigdje nikakvog skloništa. Kad je počeo pirkati svježi, zlosutni povjetarac kao nagovještaj da bi svaki čas moglo početi, nestao mi je bilo kakav umor, pa sam pičio uz brdo kao nestrpljiva ljepotica koja se nekuda žuri. Gledajući naprijed u nadolazeću krivinu, gajio sam nadu o konačnom pojavljivanju prijevoja. Iza svake krivine se ta nada pretvarala u razočarenje, jer iz pređene krivine nema ništa drugo doli – slijedeća krivina. i tako u nedogled – nada, razočarenje, nada razočarenje…
Dok nije počelo padati!
To je to, pomislih. Nema druge, već kisnuti. Pa dobro, i to je za ljude!
Nemam za to neko logičko, racionalno objašnjenje, no u dosadašnjem svome iskustvu sam više puta, puno više da bi to objasnio pukim slučajem, uočio da, kada prihvatim lošije rješenje, lošiji razvoj situacije, Bog, usud ili što li već, me nagradi boljim.
Tako i ovaj put.
Tek tren nakon mog pomirenja sa kišom, pojavi se prijevoj, a na njemu, 20-30 metara od ceste, kućerak neki, kao trafika, budica, sa nadstrešnicom ispod koje me strpljivo čeka moj suputnik sa svojim biciklom.
Prijevoj...
>... i sklonište od kiše na njemu, zajedno samnom
Skrenuh pod nju i ja , presvukoh se obukoh i vjetrovku i smirene duše nastavih promatrati kišu koja je tihim, sporim i jesenjim tempom padala.
Padala je toliko da smo odmorili i pretočili neku od tema, te je stala kad smo se umorili od odmora i kada smo zaključili da je vrijeme da se krene.
To je bilo (skoro) sve od kiše tog dana.
Početak spuštanja
Jedno vrijeme smo se, krivudajući, provlačili kroz šumu, da bi nam se drveće uz put za trenutak smilovalo i pokazalo našim očima prekrasni, idilični Bosanski krajolik.
Idila I
Idila II
Ako nam je vidik bio idiličan, cesta baš i nije. Točnije rečeno, njena podloga, jer naizmjenična igra krpe i zakrpe nastavila i dalje. U stvari, nije to bilo ništa strašno, samo je iziskivalo veću pažnju pri vožnji i manju brzinu vožnje.
Ne baš idilična cesta
A kad već idem sporije, nije problem stati ako vidim nešto zanimljivo. Ovaj put mi je pažnju privukao taj Bosanski običaj neograničene, i ponekad nerazumljive slobode izbora mjesta gradnje kuća. Tako sam često imao prilike vidjeti prekrasne, raskošne kuće na takvim lokacijama, da nisam uspio dokučiti razlog izbora te lokacije, ma koliko se trudio.
Bosanski tip sela
Gornja Tuzla
Spuštali smo se do mjesta, a spuštanjem smo nastavili i kroz samo mjesto. Negdje u centru mjesta smo stali da bi posvetili pažnju šarama mjesne džamije.
Gornja Tuzla – centar
Džamija u Gornjoj Tuzli
Preko puta, kojim upravo dođosmo, seljani su smjestili groblje sa karakterističnim Muslimanskim nišanima umjesto spomenika. Zanimljive su bile parcele za buduće stanovnike ovog tihog susjedstva/komšiluka, sa tablom na kojoj je autoritativno pisalo : “Zauzeto!“
Groblje preko puta džamije
Nedugo nakon Gornje Tuzle i daljnje vožnje nizbrdicom, izašli smo na glavnu magistralu koja povezuje Tuzlu (Tuzlu – grad, a ne Gornju Tuzlu) sa Bijeljinom, a kilometar-dva smo se spojilo sa još jednom magistralom, ovaj put Tuzla – Zvornik.
Vjerojatno uljuljkan i razmažen dosadašnjem mirom i tišinom pri spuštanju sa prijevoja, dodatno oduševljen okolnim prizorima, šokiran sam i zaprepašten ovom prometnom džunglom. Kolona, neprekidna u oba smjera. Cika i vika, raznoraznih sirena, motora i škripe kočnica. Mene kao biciklista kao da nema, ne postojim za ove sudionike ovog prometa. Bez imalo dvojbe provlače se između mene i vozila koja nadolaze iz suprotnog smjera. Jest da je cesta dovoljno široka za nas troje sudionika, ali ipak nije baš pretjerano raskošna u toj svojoj širini.
Posljedica svega toga da pojma nemam o okolišu pri prolasku tih 10-tak km. Grčevito sam držao upravljač, još grčevitije upro pogled u bijelu liniju ruba ceste ispred sebe i potpuno koncentriran i dušom i tijelom na samo jedno – kako voziti tom linijom i tim rubom ceste a da na budem zahvaćen i povučen nekim od ovih neprestanih prolaznika.
U jednom trenutku kao da mi bi dosta ove mahnitosti, ili je možda ona doživjela vrhunac, ne znam, no rekoh, točnije doviknuh, imperativno naredih čak, svome suputniku da stane. Oaza mira koja štiti ovakve kakvi smo mi bila je u obliku nogostupa, ivičnjakom ograđena, odvojena od mahnitog prometa, na koji smo parkirali bicikle i u miru Božjem hvatali dah i smirivali rad srca.
Razlog zbog kojeg mi se stajalo baš ovdje je bila džungla betona i asfalta svuda oko nas. Počevši od betonskog zida na kojemu smo naslonili bicikle, pa preko asfaltiranog nogostupa i istog takvog kolovoza, pa do niza betonskih oblakodera, nebodera i ostalih dera. Uglavnom svuda oko nas brutalno sivilo betona i asfalta kojeg stidljivo remeti drvored u pozadini slike. Ništa posebno, rekao bih netko oko nas, takvih prizora u svakom većem gradu bilo koje zemlje. Istina, skrušeno priznajem, no tek koji sat vremena ranije, ili još koji minut više, bijah u zelenoj oazi mira i tišine, u kojoj se sve odvije polako, s nekim skladom i obazrivim prijelazom od jedne prema drugoj promjeni, uglavnom, podnevlje gdje je sve bitno, a opet nitko ili ništa ne nameće, ne želi biti bitnije od drugih – bitan je jedino sklad svih i svega.
Još uvijek pod dojmom gore navedenog iznenada, okrutno i brutalno, kao posut amperom hladne vode, nađoh se u sasvim drugoj i drugačijoj sredini. Previše malo mi je vremena prošlo pri prijelazu iz jednog doživljavanja u drugi, neko vrijeme sam ih imao oba u duši,te sam ih mogao detaljno usporediti. Rezultat te usporedbe me je šokirao – koja razlika u tako malo vremena!!!!
Zrnce sivila u moru zelenila…
…i zrnce zelenila u moru sivila, zajedno s mojim suputnikom
Nakon što smo krenuli dalje, zvjerlao sam lijevo-desno, ne bi li ugledao nagovještaj uskog, starog centra grada, ali ništa od toga. Najbolje bi bilo pitati koga- ali koga!? Dok sam pogledao prolaznike koji bi mi izgledali dovoljno kompetentni, ugledah taksija kako stoji sa strane.
Jasno, koga pitati, ako ne njih!
Zastadoh, pozdravih i upitah.
Prvo me iznenađeno pogleda, premjesti pogled na bicikle, te kad ih ugleda zadivljeno podiže obrve, ukratko mi opisa traženi put („na drugom semaforu lijevo i odmah poslije, ukoso, desno“) te konačno pusti na volju svoju radoznalost da ispliva van („odakle ste?“, „kuda?“, „je li teško?“ itd, itd), te sve to začini otvorenim, iskrenim divljenjem („e, svaka vam čast!“).
Zahvalismo mu se i nastavismo. Na tom drugom semaforu prestrojeni u traku za lijevo, čekamo zeleno na semaforu, kad sa desne strane netko trubi na sireni – ono naš taksista koji, vozeći ravno, rukom i galamom pokazuje u kojem smjeru je naš put.
I tako dođosmo do starog centra grada. A stari centar, kao u svom gradovima koji ga imaju i drže do njega, pješačka zona.
Bicikl je kameleon. Kada treba postane putno sredstvo na daleke pute, a kada treba može biti nešto (skoro) kao pješak. Tako smo mi, polako vozikali područjem koje koriste samo pješaci, pogledom šetali lijevo desno i tražili. Što? Bosanske specijalitete!
Zastadoh ispred jedne stare zgrade, točnije ispred sladoledarskog hladnjaka u kojemu su bile poredane posude sladoleda, i mladu curu iza njega upitah gdje bi mogao pojesti dobre ćevape?
„Pa, ovdje!“
Mjesto odmora, i to podužeg, u Tuzli
Zastao sam zapanjen brzinom i preciznošću naše potrage. Kao vođeni Božjom rukom!
Sada nastaju ugodni, prijazni trenuci ovakvog načina putovanja, oni trenuci kada me preplavi osjećaj ugode, sreće i zadovoljstva, bez obzira na fizički umor. Trenuci kada sam apsolutno siguran u način odabira puta, načina, društva i svega ostalog vezanog za ovakav način turizma. Došli smo na jedan od ciljeva, pa ćemo smireni i spokojni, polako i opušteno objedovati, a potom isto tako obići stari dio grada.
„Velika i pivo! Točeno!“ – bio je naš odgovor konobaru na njegovo pitanje što želimo, koji je iz prikrajka, sa strane, strpljivo čekao dok smo parkirali naša vozila, te zauzeli konzumentsku pozu za stolom.
Idealna kombinacija – ja i hladno točeno pivo
Uz točeno pivo još i ovo
Trade Mark
Čevapi su bili mirišljavi, sočni, pa su, uz naš umor i glad, prijali kao prava kraljevska trpeza. U toj njihovoj sočnosti je možda bilo maščobe malo i previše, što nije remetilo tek, da pače! Jedino nisam siguran da bi moj probavni trakt podnio težak posao masne probave bez veće bune, kad bi ovakvu slasticu slistio u sebe pola sata prije spavanja. Ovako, još imamo i kilometara i sati do večerašnjeg sna, a ta tjelesna aktivnost će pomoći navedenom bundžiji da zadani mu posao obavi bez bune.
Sad kad smo se najeli napojili, odmorili i ohladili možemo polako u obilazak grada. Taj nam je obilazak pokušavala pokvariti kiša koja je stidljivo počela paduckati, ali je ipak odustala od tog ćoravog posla.
Iznenadio sam se koliko je velika ta pješačka zona u Tuzli. Ulica kojom smo došli do našeg objeda i njome nastavili podugačka je i za bicikliste, a kamo li ne za pješake, pa uz prkos svojoj duljini, lijepo popločana, uredno dotjerana . Ova urednost i dotjeranost je iznenađujuće na visini u cijeloj pješačkoj zoni.
Pješačka zona odakle smo došli …
…i kuda idemo
Kapija je mjesto u starom dijelu Tuzle na kojemu su 1995 godine, u jeku rata, na ljude okupljene na tržnici bacili granatu i pri tome ubili 71 čovjeka. Jedan od besmislenijih primjera ratnog besmisla.
Kapija u Tuzli…
...i natpis na njoj
Uz gorčinu u duši zbog pročitanog, vratio sam se sadašnjoj ljepoti grada. Čak ni cmoljavo vrijeme nije moglo bitno pokvariti moje oduševljenje viđenim. Tu se na nekom čudnom čošku, nastao kao spoj dvaju ulica, našla stisnuta katnica na čijem je pročelju
pisao naziv trgovine „Tinejdžer“ (fonetski, onako kako se čita a ne „Teenager“).
TinejDŽer
Kad sam se već ozbiljno počeo zapitivati pa dokle će ove stare, vijugave uličice, izašli smo na prostrani trg kojeg je ukrašavala (valjda) česma iz Turskog doba.
Glavni trg
Zastali smo na trgu napravivši podužu pauzu vrteći se u krug pri promatranju i snimanju viđenog. A bilo je dosta toga za vidjeti.
Zanemariti ću ogromni džambo plakat iza navedene česme na kojem su blistale slike idilično uređenih kupališta, jezera i prometnica, kao iz nekog ružičastog sna koji je protuteža ovome svakodnevnom sivilu, po ću posebno izdvojiti prekrasnu zgradu, vjerojatno iz Austro-Ugarskog doba koja je predstavljala (valjda ondašnju) upravu solane.
Nekadašnja upravna zgrada solane
Detalj
Tu je i raskošna fontana, te kao nezaobilazni zaštitni znak Bosne – džamija lijepo uklopljena u okolne uređene kuće.
Fontana
Lijepo uklopljena džamija
Trgao sam se iz ove uživancije laganog zujanja po staroj Tuzli sjetivši se da je krajnje vrijeme za rješavanje večerašnjeg konaka. Želja nam je bila ne noćenje obavimo pod šatorom na obali Modračkog jezera, a ono je dosta iza grada. Priupitavši jednog prolaznika za put do tamo, reče nam da imamo nekih 17 km (!!! –ja, jer odmah napravih proračun i zaključih da će nas vjerojatno noć uhvatiti pri podizanju šatora jer je sad već bilo dobrano iza 7 sati).
Prvo je trebalo prometnom cestom proći dolinu od istoka prema zapadu, u kojoj je Tuzlanska industrija, od koje je najupečatljivija termo-elektrana sa ogromnim kondenzatorom. Na velikom križanju dvaju magistrala u dva nivoa(istok-zapad gore, sjever-jug dolje), skrenuli smo ovom donjom i uprli uzbrdo nekih 3-3,5 km, da bi potom skrenuli lijevo – opet uzbrdo. Ta je uzbrdica završila tek tren kada bi me obuzeo konačni očaj od ovolikog penjanja, da bi potom nastavila beskonačnim gore-dolikanjem. Bio sam već na kraju snaga, iscrpljen, totalno mokar od znoja, zle slutnje zbog nadolazećeg mraka koji je sve više i više gasio ovaj dan.
Ne znam kako, valjda Božjom providnošću (u tom trenutku nisam imao nikakvo suvislije objašnjenje) uz cestu se pojavila – trgovina. Odmah sam rekao suputniku da stane, kobajagi zbog mineralne vode, a u stvari da uhvatim dah jer mi je duša bila stvarno na nosu.
U kratkom vremenskom razmaku pojavi se još jedno Božje proviđenje (opet - barem meni tako izgledaše) u obliku hladne, orošene dvoguze Tuzlanskog piva – istog onog piva kojeg smo popili dok smo tamanili ćevape i za koje smo rekli da je jedno od boljih u dosadašnjem putovanju. Uz pivo ipak uzeh i mineralne vode (Jamnica 1,5 lit), nek' se nađe –iz iskustva već znam da me poslije žešće dnevne vožnje (a ova danas ima žestoko žestoku završnicu) uhvati neugasiva žeđ.
Odmoreni, sa uhvaćenim dahom, nastavismo dalje i –zalutasmo. Cesta nam se pretvori u dvorište iz kojeg na nas hrabro krenu njegov pas-čuvar. Dok sam svoju zbunjenost nestankom ceste i njenom transformacijom u avliju hitro zamijenio obrambenim stavom od nadolazeće zvijeri, situaciju spasi domaćin koji umiri psa, te nakon našeg pitanja, uputi nas na pravi put.
A taj „pravi“ put se tako suzio i prikrio asfalt, da nije ni čudo što smo ga tren ranije ignorirali.
Da bi konačno došli do tog jezera ovim putem (ili „putem“) valjalo na je proći kroz – cigansko naselje!
Nekako istovremeno put je postao zamazaniji, prljaviji, i zraku se osjećao kiselkast miris zapaljenog smeća. Potom se pojavila tipična ciganska arhitektura improvizacije na improvizaciji gdje je bilo nemoguće spoznati što je šupa a što stambena nastamba, uz iste takve plotove na kojima je tu i tamo bio prebačen veš koji se sušio. Po putu su se igrala mala djeca, prkosno se minimalno lijeno sklanjajući se da bi mi, nekako slalomom između njih prošli. Sve to su gledala mrka lica prodornih očiju njihovih roditelja koji su stajali u nečemu što je bilo smjesa dvorišta, skladišta na otvorenom (nabacanog zbrda-zdola) i smetlišta.
Na kraju još napomena da je sve to bilo zatamnjeno nadolazećom noći, te time dodalo nekakvu zlokobnu, depresivnu notu gore opisanom.
I konačno – došli do jezera, no prije toga morali smo prošli pokraj devastiranog i napuštenog motela, kao i pokraj naselja kamp-kućica istog stanja.
Devastacija (snimljeno sutradan ujutro)
Vozili smo uz jezero u potrazi za (nama)zgodnim mjestom za postavljanje šatora i svakom na koje smo naišli, pronalazili manu. Odavno smo napustili asfalt, nastavili sokakom koji se probija kroz borovu šumu, da bi se konačno složili o kvaliteti lokacije. Nije toliko bila bolja od bezbroj do sada viđenih, koliko je nadolazeća noć prijetila da će nas sve prekriti tamom.
Prvo smo podigli šator i stavili stvari u njega, taman u trenutku odlaska i posljednjeg tračka dnevne svjetlosti.
Prenoćište montirano!
Već dulji niz godina imam prikrivenu želju za ovakvim načinom noćenja („na divlje“), no nedostajalo mi je odvažnosti, hrabrosti za nju. Eto, sad uz suputnika sam se okuražio i ispunio si jednu od sitnih malih želja.
Modračko jezero, je uglavnom raj za ribiče, i to one kojima ulov nije bitan koliko mir, tišina i spokoj kojeg na jezeru nalaze. Zbog tog razloga rijetko ih je više na jednom mjestu, a često su razmaknuti jedan od drugoga dovoljno daleko da svaki od njih ima svoj djelić toga mira,tišine i spokoja. Ovo smo tek sutradan shvatili, ali taj mir, tišinu i spokoj osjetili čim smo došli do jezera. Podizanje šatora, kuhanje juhe, te opušteni razgovor prije spavanja, sve smo to nehotice tiho i pažljivo obavljali u strahu remećenja te mirnoće i spokoja koja visi i obavija jezero i prostor oko njega.
Sretan i zadovoljan što sam uspio šator podignuti u vrijeme trajanja posljednjeg tračka dana, mirno, bez žurbe, guštajući svaku sekundu, uz razgovor s suputnikom kuhao sam juhu. Nakon što prokuha, treba je „kuhati na laganoj vatri 10 minuta“ (kako već piše na vrećici juhe). Da taj proces obavim kako valja pomagala mi je baterijska lampa, koja se preko dana vozi na upravljaču bicikla, i koja ima višestruku uporabnu vrijednost – ili za osvjetljavanje puta, kada vozim noću, ili za provjeru procesa kuhanja juhe, kao sada na primjer.
Goli kuhar u akciji
Slijedi mistično, ritualno kusanje tople juhe u gluhoći tamne, crne noći. Pogleda uprtog u tamu ispred sebe, nazirali smo bešumnu uljastu površinu jezera od koje su se odbijala svjetla udaljenih naselja s druge strane jezera. Ona gluhoća noći nije bila neugodna i zlokobna. Ma ne, naprotiv! Bio je to mir na razini svih zapadnih i istočnih religija, mir koji ulazi u najdublje pore osobnosti, djelujući spokojno, opušteno i zadovoljno. S trenutka na trenutak izgubio sam svijest o postojanju tanjura i žlice u rukama - zamijenio ju je osjećaj lebdjenja iznad tla u ovoj noći koja mi je, iako crna, izgledala rajskom. Naizmjenično smo bacili koju riječ, rečenicu, da bi potom ušutjeli, skoro kao postiđeni što je buka našeg šapata uznemirila, poremetila ovaj savršeni mir i sklad. Jest čudno, skoro bez veze, priznajem (mrkla noć i sjedenje na zemlji na obali jezera – velika fora!?) pa ipak takva prozaičnost nakon ova dva dana iscrpljujuće vožnje je, barem meni, stvorila osjećaj savršenog Raja na Zemlji.
Za ovakve trenutke treba živjeti!
Kraljevska večera
Pogled na jezero za vrijeme večere
Ovako umorni od vožnje, ali i očarani ambijentom, bilo je teško primorati se i poći na počinak. Suprotno od toga zaspati je bilo lako. Ušuškan u vreću, još sam koji trenutak guštao u tišini noći. Tek tren prije sna uspio sam sastaviti misao, nije trajala ni jedan uzdah, ne bi mi jasno kako je uspjela zaobići, izbjeći ovu euforiju blaženosti trenutka. Blago, tiho i nečujno, kao ambijent u kojemu sam tonuo u sam, upozorila me je na sutrašnji dan koji bi po broju kilometara trebao biti sličan današnjem i jučerašnjem, no po količini znoja ni približan – a na kraju ovog današnjeg duša mi je bila na nosu.
Gdje će tek biti sutra navečer !?
Nastavak ovog putopisa možete pogledati ovdje.
20.11.2013. u 18:50 •
0
Komentara •
Print •
#