Pero i njegov bicikl

srijeda, 20.11.2013.

Očevija 2013 II dio

Prvi dio ovog putopisa možete pogledati ovdje.


TREĆI DAN

Mapu trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.

Spavanje je bilo kraljevsko!
Tišina i mir se od večeri proširila na cijelu noć (barem je meni tako izgledalo), pa sam spavao kao mala beba. Tek pred jutro, kad je san već oslabio pa su ga zvuci stvarnosti mogli nadjačati, čuo sam neke aute kako prolaze ili dolaze, a i razgovor nekih likova. Razbudih se potpuno kada u tom razgovoru prepoznadoh i glas svoga suputnika (kad i kako se izvukao iz šatora, a da ja to nisam primijetio!?) koji me je potpuno razbudio. Sjetih se grupe „Majke“ i njihovog „Vrijeme je da se krene“ - i pokrenuh se.
Po izlasku iz šatora promatrao sam okolinu, meni potpuno nepoznatu. Evo još jedan primjer postulata da noć obuče okolinu u sasvim drugačije ruho, pa mi, koji smo stigli sinoć, ujutro u čudu promatramo to presvlačenje. Nestalo je tajnovitosti, diskretnosti, tišine u kojoj čovjek može vidjeti što god mu se tog trenutka nalazi u duši - od romantične reznježenosti pa do prijeteće tjeskobnosti. Dolaskom svijetlih sunčevih zraka koji sve to zamjene blještavilošću konkretnih prizora kojima mašta ne može mnogo, nego ustupa mjesto žednoj duši da se napoji svjetla i vedrine (dobro, i to dovoljno jaka i uporna mašta može vidjeti to hoće, ali joj to ipak teže polazi za rukom nego kod prizora kada oči ispadaju od silne želje da se u tami nešto ili netko raspozna).

Jezero ispred šatora…

…i borovina iza njega

Obavivši jutarnju toaletu, pri čemu sam s očiju skinuo i posljednje ostatke noćne koprene pa mi se slika današnjeg jutra konačno izbistrila, uzeo sam fotić da ovjekoličim smještaj našeg noćašnjeg konaka. Prvo su me impresionirali borova stabla koja su našem šatoru, a s njime i nama, čuvali mirno zaleđe pri promatranju jezera. To jezero svojom konkretnošću je malčice razočaralo maštovita očekivanja od sinoć kada su se konkretno vidjela samo svjetla preko puta. Očigledno da mi je mašta doslikavala sve ostalo što očima nisam vidio (mada konkretno ne znam što to), pa je oštra realna jutrošnja slika rastjerala i isparila zamišljene iluzije, ostavivši tek konkretan prizor.
Spustio sam se do obale jezera da i nju sagledam onakvu kakva jest. I opet isti osjećaj da je sinoć bila ljepša dok sam po mrklom mraku kupanjem sapirao znoj i prljavštinu sa sebe pri čemu sam ostavio baterijsku lampu da svijetli na obali kao putokaz u mrkloj noći kuda se trebam vratiti. Sada je to bila tek obična obala jezera, ništa više. Oh, pardon, ipak je bila nešto više! To više su činili ribiči koji su samo njima znanom konteplacijom mirno gledali u mirnu površinu vode pri čemu se ne može odmah, površno, na brzinu, zaključiti koji mir kojeg mira bodri i održava da opstane. Hvala Bogu, jezero je dovoljno veliko, obala dovoljno pristupačna, pa su se navedeni ribiči rasporedili dovoljno daleko jedan od drugog da im ta udaljenost ogradi, zaštiti taj njihov mir koji je, u to sam siguran, svaki original sam za sebe.
Ribiči u akciji

Nekako sam ovlaš, kao slučajno, usput dok sam se predano prepustio impresijama jutra na jezeru, pogledao na sat, te po tko zna koji put postao svjestan kako vrijeme leti kad je u duši i oko srca ugoda. Trebalo je krajnjim naporom svijesti prekinuti ljepotu proživljavanja jutra na jezeru, te krenuti dalje, jer dosta toga danas čeka na nas, a vremena može usfaliti. Sad kad je trebalo sve ovo prekinuti i krenuti, sad tek sam primijetio koliko sam oduševljen ovim jutrom i ovim jezerom.
Brzo smo spremili stvari i krenuli na put. Još jednom sam se nijemim pogledom osvrnuo na mjesto našeg noćašnjeg konaka koje će, bez obzira na objektivnu bezličnost, u mojemu sjećanju zauzeti mjesto u kutu rezervirano za sve ono učinjeno po prvi put u životu, kut koje će pozna starost (ako ju doživim) zadnje pomutiti, ako uopće to i uspije.
Kartu čitaj, a seljaka pitaj!
Na karti je postojala tanka krivudava crta koja bi trebala predstavljati prečicu, kojom bi izbjegli besmisleno i bespotrebno penjanje po brdu preko kojeg smo jučer došli do jezera. No, usputnih sokaka je bilo povazdan, pa sam pitajući domoroca sa sigurnošću utvrdio koji je od njih pravi. Krivudali smo tako, pa pitali, te opet krivudali, ali uglavnom po ravnici ili tek po neznatnim uzbrdicama, da bi na kraju nabasali na magistralu Tuzla – Olovo, što je bio znak da smo uspjeli. Ozareni uspjehom izbjegavanja (većeg) brda, nastavili smo magistralom sa guuuustim prometom, prema jugu. Do Živinica, našem slijedećem odredištu, imali smo 10-tak km. Tim kilometrima smo poprijeko prelazili dolinu omanje rijeke Spreče, rijeke koja na svome putu prema ušću do Bosne u Doboju, za trenutak mirno odmara u Modračkom jezeru.
U Živinicama smo prvo odmorili uz jutarnju kavu, da bi potom otišli u potragu za tržnicom. Očigledno je ovaj petak u Živinicama pazarni dan, jer ljudi i vozila je bilo odasvud, iznenađujuće puno za ovaj omanji grad.
Dok sam ja ostao kraj parkiranih bicikala suputnik mi je prozujao po pijaci, te vrativši se pola sata kasnije ozarena lica pokazao nove patike (Adidas Univerzal 25KM)i domaći punomasni sir.
Naši bicikli ispred ulaza na gradsku tržnicu

Gužva u Živinicama

Sad je trebalo pronaći neku trgovinu da se opskrbimo jelom i pićem, a potom u gradski park na doručak. Dok smo doručkovali, oblaci su se okupljali iznad nas u neodlučnosti da li će se još više zgusnuti i potamljeti, te na kraju prosuti kišu, ili će se ipak razići i prepustiti ljetu da s pokaže u svijetlom izdanju. Dok su se oni tako premišljali, počeo je pirkati hladan vjetar, zbog kojeg sam oblačio na sebe toplu trenerku i jaknu. Sa zebnjom sam pogledavao u nebo kao zabrinuti poljoprivrednik za svoju ljetinu. Tračak nade, slabašno svjetlo na kraju tunela, dala mi je vremenska prognoza koju smo slušali sa malog tranzistorskog radija (kojeg obvezno nosim na ovakvim putovanjima) koja nas je uvjeravala da će se vrijeme postupno stabilizirati, a do kraj dana i izvedriti.
Priprema trpeze za doručak u Živinicama
Gradski park i spomenik u njemu

Detalj na spomeniku

Davno je prošlo 11 sati kada smo se konačno sredili, spremili i zapravo krenuli. Sve me je više obuzimala, pored ostalih, i zebnja o nedostatku vremena. Put kojim danas idemo mi je poznat samo iz karte, a gledajući u tu kartu, ovo jutros smo malo prešli za puno sati. A ispred nas je puno za prijeći a malo sati – uz dodatak da se danas uglavnom penjemo.
Prvo penjanje imamo do Banovića. Put je raskošno širok, po izgledu pravi magistralni. Srećom promet ne prati kvalitetu puta, tako da je podnošljivo rijedak. Tu negdje uz cestu je i željeznička pruga (čuvena Brčko – Banovići), koja se više ne vidi nego što se vidi. Ali se zato vidi uzbrdica, koja nije tolika da se treba nastaviti pješice, ali je dovoljno podmukla da oteža noge i stisne grudi u njihovoj borbi za dahom.
U toj dahtavoj borbi sa podmuklom uzbrdicom svatko od nas dvojice je utonuo u svoj način borbe, pa sam čas za ostajao, a čas bio ispred. U jednoj od ovih potonjih kombinacija (inače bitno rjeđoj na ovom putovanju – uglavnom sam ja zaostajao) izvadio sam fotić da zabilježim borbu moga suputnika i okrutne prirode, ovaj put u obliku uzbrdice. Slučaj je htio da ga baš u trenutku njegovog prolaska pored mene pretječe autobus.
Moj suputnik i njegova borba s uzbrdicom

Toj borbi pridružio se i autobus

Još od Živinica i cestu i željeznicu prati potok Oskova, a u istoimenom mjestu od par kuća smjestio se ogromni željeznički kolodvor na kojemu se ugljen dovežen iz nekih 8 km udaljenog rudnika pretovarao sa uskotračne željeznice na željeznicu „normalnog“ kolosijeka.
Postrojenje za pretovar ugljena iz vagona uskotračne željeznice - Ćire (gore) u vagone normalnog kolosjeka (dolje)

Ćirini vagoni (gore) i „normalni“ vagoni (dolje)

3-4 km kasnije došli smo (konačno!) do ulaza u Banoviće. Već ranije u zraku se osjećao miris ugljena, miris koji me je vratio (barem) 40-tak godina u moje djetinjstvo gdje se u mojemu domu grijalo na taj ugljen.
Odmah na ulazu grad nam je pokazao tipičnu socrealističku arhitekturu velikih kockastih zgrada u koje se na najmanjem prostoru može ugurati najviše žitelja.
Wellcome to Banovichi

Sam grad ćemo detaljnije potom vidjeti, a sada nam je pažnju privukao željeznički kolodvor uskotračne željeznice znane kao Ćiro. Ovo je jedna od rijetkih Ćirinih trasa u Europi koja je još u funkciji. Dok smo se mi muvali po kolodvoru i škljocali fotićina, željezničar nam je rekao da znaju doći iz cijele Europe u skupinama da se provozaju ovim vlakom koji je za njih turistička atrakcija. Zadovoljili bi smo se tek da vidimo vlak, bez vožnje na njemu, no nismo bili te sreće. Za utjehu nam ostaju snimci kolodvora i napuštene lokomotive na njemu.
Ćiro I

Ćiro II

Nakon kolodvora uputili smo se u grad gdje smo naletjeli na veliki park u kojemu je bilo dosta žitelja grada, uglavnom mame sa malom djecom. U centru parka se nalazio spomenik rudaru rađen u tipično socijalističkom stilu u kojemu su svi pravi radnici izgledali u najmanju ruku kao Arnold Schwartzneger u najboljim danima.
Kršni Banovički rudar

Već sam drugi put spomenuo taj socrealizam. No, usprkos njemu, grad, a ovaj park naročito, bio je krcat ljudima, i to mlađim, a isto tako i djecom, i to malom. Ni dan-danas si ne znam objasniti zašto, no zbog tih ljudi grad me se vrlo ugodno dojmilo. Možda sam u zabludi, ali su mi ljudi u tom gradu izgledali neuobičajeno opušteni, vedri i veseli. Posebno su mi bile simpatične četiri male ljepotice koje su se s tolikom simpatičnošću skupa igrale, da sam se rastopio od nježnosti sjetivši se da mi se i kćer tek jučer ovako igrala, a već danas je prešla dvadesetu. I eto, zamršenim putovima ljudske svijesti dođe mi moja mati koja je u dobu kad sam ja prešao dvadesetu rekla tu rečenicu koju su ponavljali generacije roditelja prije nje , koju sad ja ponavljam, a koju će (nadam se) i moji potomci ponavljati : „Kako je to brzo prošlo!?“
A mati mi već četvrtu godinu plovi nebeskim prostranstvima.
Ulaz u Banovački park

Središnji dio parka

Bez mobitela, bez fejsa, bez interneta…

U stvarnost me vrati biciklista, mladić od nekih 25 godina, zaustavi se ispred klupe na kojoj smo sjedili, te opreznim tonom, gledajući nas i naše pretovarene bicikle, s poštovanjem upita odakle smo i kuda idemo. Kad mu odgovorih, učini mi se a su mu se obrve (još) malčice podigle pokazujući iskreno oduševljenje istomišljenicima, te napomenu da i sam vozi bicikl („jučer sam se vratio iz Srebrenice sa memorijalne utrke“) i predloži nam da skupa „'odemo na kafu da se ispričamo!“ Zahvalismo mu se, iskreno, stvarno bi nam bilo zanimljivo popričati, no vrijeme nam zabrinjavajuće curi, a dug je put pred nama.
Desetak minuta kasnije primorasmo se da ipak krenemo, mada bi u ovom, ugodno živahnom, parku mogli ostati još koji sat. Tek što smo bili na izlazu iz parka, sretosmo onog biciklistu koji mi stavi u ruke papirnatu vrećicu sa fornetama uz komentar „Evo, neka vam se nađe uz put!“ Od iznenađenja, čak zaprepašćenja, jedva stigoh izreći tiho „Hvala!“ a lik se već okrenuo i otišao svojim putem.
U iznalaženju izlaza iz grada put nas dovede do samog centra gdje je bila skromna pješačka zona, nešto kao korzo, okružena ogromnim kockastim stambenim zgradama. Usprkos bezličnosti okruženja, pretpostavljam da se tu s večeri sjure šetači koji bi se utopili u rijeku tijela koja sporo, ali stalno i uporno teče gore-dolje i u žamoru razgovora obavlja dva osnovna razloga što su tu: vidjeti i biti viđen(a).
Ili je ovo tek moja pusta želja, moj povrat u neke druge godine i neko drugo vrijeme u kojemu sam našao sebe na Brodskom korzu u toj rijeci ljudi. Omladina današnjeg doba je umornija i rezigriranija, jaka na riječi, ali slaba na dijelu, po beskonačno pješačenje gore-dolje zamjenjuju beskonačnim sjedenjem u kafićima uz korzo. Svjedokom sam da je tako na današnjem Brodskom korzu, a nadam se da nije tako na korzu Banovića grada. Nadam se , a istovremeno se bojim da ipak jest.
Banovići – centar

Kao da su se dogovorili, pa su se zadnje kuće grada povukle pred pojavom uzbrdice. U jednoj od tih zadnjih kuća bila je trgovina gdje smo se opskrbili (a čime, nego li) hladnim pivom potrebnim za penjanje na prijevoj. Prema riječima onog domaćeg bicikliste imamo neki kilometar uzbrdice do (nekakvog) jezera, a potom još dobra 3 kilometra do vrha.
Do jezera je bilo kilometar i pol. Jezero je neka mutljava voda ni po ničemu privlačna osim po divljim patkama koji su ponosno i dostojanstveno krstarili površinom vode.
„Pliva patka preko Save…“

Nekako u onom parku se počeo nazirati konačna premoć sunca nad oblacima. Sve je više i češće sunce sijalo, a oblaci su se sve više i više povlačili. Konačno je sunce rastjeralo oblake i zasjalo u punoj svjetlini i toplini kada je bila ona smjena zadnjih kuća i uzbrdice (a kad drugdje nego na uzbrdici!?). Iako je bilo ugodno svježe, pentrajući se uz brdo, postajalo je, barem u duši i tijelu, sve više i više vruće. Radi toga nailazak na svježu hladnu vodu izvora dočekali smo kao „kec na desetku!“. Uz izvor je još bila i debela hladovina, pa tko ne bi odolio savršenstvu!? Stali smo i zadržali se više od običnog gašenja žeđi.
Izvor i hladovina kraj ceste

Spomen-ploča na izvoru

Čini mi se da je u Bosni, naročito u muslimanskoj sredini, običaj da se izvori uz put dotjeraju i urede za putnika-namjernika, uz spomen ploču zahvale nekom od najmilijih. Zgodan oblik spomenika, hvale i poštovanje vrijedan, naročito od strane žednog prolaznika, kakvi smo mi ovom prilikom. Takav jedan izvor/spomenik/zahvala sreli smo dalje na putu do prijevoja.
Majci…

Opet sam ostao sam. Suputnik nema strpljenja šetati gurajući bicikl kao ja, nego se otisne uzbrdicom i odveze se naprijed dalje od mene, pa meni preostaje samom savladavati uzbrdicu vijugave ceste.
Vijugava uzbrdica

Dolaskom na prijevoj ugledam suputnika kako se odmara u hladovini, te mu pomognem u tome poslu, a kad se i ja odmorih, krenusmo u uživanciju. To sa prijevojima mi je uvijek zanimljivo. Čini mi se da bi užitak spuštanja niz prijevoj bio bitno manji da nije muke penjanja na njega. Isto tako bitna je i pauza, predah, odmor na prijevoju kao priprema tijela i duha za nadolazeći gušt.
Gušt spuštanja na ovom prijevoju je imao još neke posebne dodatke. Prvo je to bila cesta, šiiiroka, ali i krivudava, no bez prometa. Dalje, cesta je prolazila šumom, „zračnim toplicama“ , sa posebno svježim i osvježavajućim zrakom. Taj zrak je dodatno dobio na svježini zbog jutrošnje hladnoće koja je bila posljedica one već spomenute oblačnosti („hladna fronta sa zapada brzo je prešla preko naših krajeva i donijela kratkotrajno osvježenje“).
Potpuno očaran navedenim, tek na pola puta sam se sjetio da bi djelić ove ljepote trebao uhvatiti fotićem.
Pogled unazad pri spuštanju

Brdo ispred kao nagovještaj kraja spuštanja

Iako je masiv brda ispred ceste, prikazan na zadnjoj slici, naslućivao skori kraj ove nizbrdice, ipak sam bio zatečen iznenadnim nailaskom na raskrižje („zar već!?). Dakle, došli smo do doline rijeke Krivaje, na cestu Zavidovići –Olovo, te skretanjem na lijevo krenuli uzvodno Krivajom prema Olovu. Tu negdje, često baš ovom cestom dok to nije bila, puhala je i frkala lokomotiva uskotračnog vlaka – poznatog kao Ćiro. Tu željeznicu su sagradili još Austro-Ugari, prvenstveno radi izvlačenja šumske građe kojom je ovaj kraj više nego bogat.
Nešto slično kao jutros od Živinica do Banovića, tako i sada slijedi uzbrdica, ona podmukla, jer je dovoljno mala da bi pješice gurao bicikl, a ipak je dovoljno velika da oteža dah i oteža noge. Srećom, ambijent je fantastičan, oko nas šumovita brda, a dolje negdje kroz drveća naslućuje se Krivaja.
Već me počelo ljutiti što nikako da mi pukne čist i pregledan pogled na rijeku, stalno neko drveće i zelenilo. Nešto kao skromni nagovještaj prave prilike vidio sam u skromnom, već zahrđalom znaku koji informira one koje to zanima o blizini pitke vode.
Na stidljivoj tabli piše „Pitka voda“
(snimljeno u suprotnom smjeru od našeg putovanja)

Stao sam, parkirao bicikl, te ušao u zelenu džunglu. Spustio sam se starim, klizavim stepenicama i stvarno naišao na izvor. Imao je čak i spomen-ploču, no sve je to skupa izgledalo vrlo staro i napušteno.
Zapuštene, zarasle i klizave stepenice

No, kad sam se okrenuo na drugu stranu od izvora, konačno sam imao Krivaju kao na dlanu – čistu i jasnu, koja se veselo žuboreći probijala između stijena.
Krivaja I

Krivaja II

Gledajući rijeku i stijene oko nje prvo mi je pala na pamet sličnost sa Vrbasom. Promatrajući dalje ta mi se sličnost sve više topila da bi na kraju samome sebi priznao da ovakvu rijeku sa ovakvom bojom stijena nisam do sada vidio. Potisnuo sam tu zbunjenost u kut svijesti ostavivši ju da tamo čami neriješena i nedorečena.
Slučajno ili ne, dva mjeseca poslije mi je u ruke došla knjiga, udžbenik, o tehničkima materijalima u strojarstvu u kojoj piše da se u ex-Yugoslaviji rude kroma nalaze jedino u dolini rijeke Krivaje. Dakle to je to! Odatle čudna, originalna boja stjenovite obale rijeke!
U nastavku puta sretali smo par mostova lokalnih cesta čudne konstrukcije. Stupovi su bili betonski, no ostatak mosta je bio drveni.
Jedan od usputnih mostova sporednih cesta

Utonuo u zanimljivost okoline potpuno sam izgubio pojam o vremenu. Tek kad se pojavila žeđ i kad smo stali kraj lokalne trgovine, pogledavši na sat spoznao sam da je prošlo pola četiri. S tračkom zebnje počeo sam računati kilometre pred nama i potrebne sate za njihov prelazak, te odustao, naslućujući da me matematika (ni) ovaj put neće oraspoložiti. Naprotiv!
Mahnuvši u sebi rukom u stilu „neka bude kako biti mora“ prepustio sam se sadašnjem trenutku. A on se sastojao od ne baš previše ali ipak dovoljno hladnog piva i gušta njegovog ispijanja. Pijuckajući tekućinu i prebacujući riječ po riječ promatrali smo okolinu. A u toj okolini je bio nekakav tihi, blaženi mir, spokoj sigurno odvojen od mahnitosti dvadeset prvog stoljeća. Tek za trenutak, dok mi se taj trun racionalnog uspio progurati u toj gužvi dojmova, zapitah se kako li se isplati držati trgovinu u ovoj Nedođiji, gdje pojam „gužva“ vjerojatno ne postoji u lokalnim izrazima.
Pivo, prvo samo, a potom s ručkom

Preko puta nas s bocama piva, smjestio se šumarak borovine u kojemu se stidljivo skriva poveća obiteljska kuća. No stida, ili barem opreza nije imala mlada junica kojoj je najvažnije, a i jedino bila bitna trava koja se s mukom uspjela provući iz stjenovitog tla, te sa suncem, ovim današnjim, na kraju završila kao ručak mlade ljepotice. Ostaje mi nejasno odakle tako veliki stupanj povjerenja između te junice i njenog gazde, kada tako slobodno, bez ikakvog lanca ili konopca, može objedovati.
Situacija preko puta trgovine

Uživanje u ručku

Nakon podmirene žeđi, javila se i glad, pa smo drugo pivo potrošili za ostatke hrane koji su bili dostatni da sve to skupa možemo nazvati ručkom. I to čak dobrim. A ručali smo i zbog toga što nam je postalo jasno da od ćevapa danas nema ništa, jer pred nama slijedi malo mjesta s ljudima, a i ta su na karti nacrtana najmanjim mogućim kružićem.
Nastavili smo putem koje je i dalje asfaltiran, ali koji se nekako toliko suzio da više nije bilo mjesta za crtu po sredini. Postupno je postalo jasno da putujemo trasom kojom je prije 50 i više godina putovao Ćiro. To se najbolje vidjelo kod mosta preko Krivaje koji je popločan drvenim daskama i čija je širina bila dostatna tek za vozila u jednom smjeru.
Krhka nadogradnja

Ne baš umjetnički skladno konstrukcija mosta bila je dodatno ojačana rešetkama sa strane i odozgo. Ne samo da nije izgledala lijepa, nego mi svojom elementima debljine šibice nije izgledala pretjerano uvjerljivo. Dobro, za nas s biciklima nema frke, no da sam u ulozi vozača šlepera ne znam dali bi imao puno povjerenje u ovu sklepanu nadogradnju.
Dok sam ja, tako od oka, vršio proračun nosivosti i na kraju sumnjičavo vrtio glavom zbog dobivenog rezultata, naišao je šleper i sa punim povjerenjem prešao most! Svaka čast vozaču, no obzirom na ravnodušnost kojom je vozio, očigledno da to ne čini prvi put.
Povjerenje

Malo dalje opet ista stvar, no ovaj put umjesto kamiona sreli smo dvojicu biciklista, odjeveni po posljednjoj biciklističkoj modi s fancy novim brzinskim biciklima pičili prema Zavidovićima. Lako je njima, rekoh kasnije suputniku, sa super lakim biciklima, bez dodatnog tereta i još blago nizbrdo, zbog Krivaje kojoj je isti cilj (u Zavidovićima se ulijeva u Bosnu).
Neki drugi biciklisti na nekom drugom mostu

Polako i oprezno, (nikad se ne zna)

Muka, iako slatka, bila je voziti, iako je vrijeme obilato curilo, a kilometri se sporo vukli. Što zbog krajolika,a što zbog uzbrdice koja je postupno postajala sve veća, ali je pri tom povećanjem dobro pazila ne pretjera svojom strminom. Znači i dalje se vozilo, ali sve teže i teže. K'o za vraga i onako zanimljiv okoliš postajao je sve zanimljiviji i zanimljiviji i muku (mada slatku) vožnje još više povećavao.
Vozim, stenjem zbog umora i težine vožnje, uzdišem oduševljeno zbog prizora, i tako naizmjenice, uz povremeno razmišljanje o putu pred nama (koliko još!?). Počinjem shvaćati da je zalogaj zagrižen ovim putem prevelik, završetak neizvjestan. A opet krajolik je fantastičan, pa ga je šteta ubijati sekiracijom. Nešto kao izlaz iz ovog mentalnog Vrzinog kola nađoh u zaključku da ovaj put svakako treba ponoviti (jednog dana i jedne godine) ali sa (barem) duplo više dana na raspolaganju.
I naglo zakočih!
Razlog zaustavljanju nije nikakva frka, naprotiv! Prizor kojeg ugledah ispred sebe učinio je da trenutno zaboravim svoja jalova mentalna pretakanja, da zaboravim i tko sam i gdje sam, te da se sav pretvorim u uho, oko i ostala osjetila ne bi li od ovog ispred sebe što više strpao u sebe.
Oko mene šuma, gusta, ispred mene brdo sa šumom, gustom, a ja na uskoj cesti koja se, tiho, nježno i obazrivo, provlači kroz carstvo šume, nastojeći ne remetiti ni jedan jedini njen list. Osjetio sam neku izoliranost, ali obzirnu, toplu, dobronamjernu, izoliranost kojoj je nakana da me sačuva od svega lošeg, negativnog, ne samo od vanjskog svijeta, već i od svega lošeg što je u meni. Raj Zemaljski, Nirvana, Savršenstvo, tko u što već vjeruje.
Jedna poslovica kaže da se kvaliteta života ne mjeri brojem uzdisaja, već brojem trenutaka koji zaustavljaju dah.
Ovo je jedan od njih!
(Znam, kad se čitaju ovi reci, izgledaju nekako sladunjavo, pretjerano patetično, no upozoravam čitaoca da, nespretno i bezuspješno, pokušavam reći neizrecivo, a donjim slikama prikazati ono što se slikom prikazati ne da – jedini način je otići na to mjesto i doživjeti, tada će Vam sve biti jasno)
Do iste spoznaje je, očito, došao i moj suputnik, pa je fotićem snimio mene nekako istovremeno kad i ja njega.
Moj suputnik kroz šumski raj

Ja kroz šumski raj

Nastavilo smo dalje, već potpuno ravnodušan i na nedostatak vremena i na preostale kilometre. Krivaja i sve ovo oko nje konačno me je obuzela cijelog, do posljednjeg djelića duše. Bio sam umoran, brzina putovanja se postupno smanjivala, a opet sam se prepustio kao da sam vedar, odmoran i čio, i kao da imam sve vrijeme svijeta na raspolaganju.
Slijedeće gdje smo stali, bio je viseći most. Nešto što se neizostavno mora detaljnije sagledati i po mogućnosti prošetati po njemu, što i učinih. Tek kad sam se vratio na cestu suputnik mi diskretno skrenu pažnju na jedan od nosača u obliku željezničke šine za koju je bila vezana sajla koja nosi most. Šina je preživjela tešku prometnu nesreći i ostala je savijena, a sajla vezana za nju opasno načeta. Jednog dana više neće izdržati i netko tko prelazi Krivaju na kraju će završiti u njoj. Iako je za to, trenutno bila mala vjerojatnost, stresao sam se od pomisli da sam danas to mogao biti ja.
Most i ja

Krivaja sa visećeg mosta

Početak kraja jednog mosta (Photo by Brother)

Bilo bi lijepo kada bi, ako ne sve, onda barem većinu egzotičnih dijelova uskotračne željeznice – Ćire, koje je u Bosni dosta bilo, prepravili u biciklističke staze, kako izgleda ova cesta. Na zapadu je to sasvim normalno i uobičajeno, pa valjda će takav duh doći i u ove krajeve. No, bojim se ne za moga života!
Preskromno za cestu, preraskošno za biciklističku stazu

O umoru da ne govorim, no uz njega se pojavila i žeđ, a rezerve tekućine potrošene odavno. I tek što nađoh novu tematiku za sekiraciju, iz hladovine u kojoj sunčevih zraka, zbog kanjona i šume, već odavno nema, pojaviše se kuće osunčane zlatom zadnjih sunčevih zraka.
Konačno, naselje!

Neočekivano, ispred nas se raširi dolina u kojoj se smjestilo mjesto bitno veće od najavljenih par kuća. Što je za nas najvažnije, tu je bila i seoska trgovina u kojoj se šepurio veliki hladnjak za piće sa Coca-Cola znakom. Još u nevjerici od iznenadnog prevrata i njegovu realnost, kao u žurbi da mi se iluzija ne izgubi, utrčah u trgovinu i zatražih dva piva. Umjesto da krene prema hladnjaku, lik se okrene iza sebe i izvadi mi dvije boce iz gajbe. Na moje „!!??“ odgovori „Frižider ne radi“.
Znao sam da je previše lijepo da bi bilo istinito, no što je tu je. I ta dva piva su prijala kao da su bila orošena. Nakon prve runde drmnuli smo još jednu, čudeći se samom sebi koliko smo dehidrirali i/ili koliko pivo prija (ovaj put bilo je Sarajevsko)
Ispraćaj dana u mjestu Solun

Bilo je to mjesto Solun, u kojemu, ili iza kojeg trebamo napustiti Krivaju i krenuti nebu pod oblake u naše današnje odredište – Očeviju. To bi trebao biti vrhunac i današnjeg dana i ovog cijelog puta.
Međutim!
Cugali smo polako pivo, na tanane, odmarajući i dušu i tijelo. Tijelo, barem moje, se već dobrano umorilo i ovaj opuštajući odmor je kao melem i na ranu.
No, veći mi je problem bio s dušom!
Bilo je već osam sati, sunce s neminovno polako sprema na počinak, u mjestu se djeca još igraju posljednje dijelove igre prije pranja, večere i spavanja. Isto tako i ljudi se muvaju amo-tamo prije opuštajućeg odmora na kraju dana. Javila mi se neodoljiva, ogromna želja da ovdje negdje podignemo šator pa da i mi, u skladu sa ovom djecom i ljudima, polako, na tanane završimo ovaj uzbudljivi dan sa kuhanom juhom i podizanjem šatora. Tako bi stavili točku na i u najboljem, najpovoljnijem trenutku, pa da ovaj dan završimo na način kako bi to trebalo činiti na ovakvim putovanjima.
(Opet)Međutim!
Pritisnuti imperativom (pretjerano)malo raspoloživih dana, izgubivši (pretjerano) puno vremena na usputna zaustavljanja pri kojemu nas je oduševljenje (pretjerano) dugo držalo, ostalo je sada najtežu, ali i najzanimljiviju dionicu današnjeg puta činiti na kraju dana.
Danima prije ovog puta buljio sam u auto-karte, Google-Earth, te Internet i dobio neke spoznaje koje u ovom trenutku nisam imao snage otvoreno sebi ni svom suputniku priznati – pred nama je bilo preko 9 km uskog makadamskog puta sa visinskom razlikom od skoro 350 metara! A noć se već okolo šunjala u očekivanju da i suton izblijedi te da sve zacrni. Sve, bez milosti, pa i nas!
Tračak (jalove ipak) nade dao mi je trgovac koji je na moje pitanje odgovorio da do Očevlija nema više od 4km. Mome duhu nije preostalo ništa drugo, doli se uhvatiti za iluzornu slamku spasa i vjerovati u ono što mu trenutno više odgovara.
Na kraju sela skrenuli smo desno. I onako do sada uska cesta suzila se još za mjeru, dvije, no ipak još uvijek s asfaltom. Trebali smo se provući pored posljednjih kuća i pronaći nekakav uski prolaz u brdu ispred sebe, iako je izgledalo neprolazno sa svojim stjenovitim liticama.

Zadnje kuće prije ničega

Gdje je tu prolaz!?

Ostale su kuće a s njima i asfalt iza nas kao da nas upozoravaju da „pametni popušta“ te da je ispred nas divljina i bespuće. Stvarno litica brda je bila skoro okomita, pa je trebalo stijenu izdubiti da bi se dobilo mjesta za put. Sa lijeve strane ceste, ma ne ceste već uskog sokaka, zelenilo je skrivalo pogled prema potoku, koji je svoju prisutnost pokazivao bučnim šumom vode naslućivajući stijene preko koje sumanuto teče prema Krivaji.
Cesta oteta stijeni

Vožnja ispod kamenog svoda

Rock Me, Baby! (Photo by Brother)

Ignorirajući, krupno i sitno kamenje kao i rupe i rupice na putu, jedno vrijeme smo odlučno vozili, na bi li nedugo potom, prvo ja, a sa mnom i moj suputnik ipak, kao pametniji popustili, te nastavili gurajući bicikle. Tračak nade dala nam je tabla mjesta Očevija! Izgleda da i nije tako daleko!

Wellcome to…samo što ima dosta do prvih kuća

Malo vozio, a više bicikl gurao, neko me je vrijeme držalo vedro raspoloženje o skorašnjem kraju puta – kraj puta koji će biti ipak prije noći. No, što smo se više vukli, sve smo više, umjesto kuća, ulazili u pustopoljinu. Oči su mi ispale u očekivanju konačne pojave prve kuće koja najavljuje mjesto pri prolasku svake krivine, ali umjesto kuće - opet ništa. Sve se više i više smračivalo, noć samo što nije sve osvojila, a mi se i dalje vučemo pustinjom. Tišina neka teška, zlokobna podmukla – nema daška vjetra, nikakvoga šuma. Zaboravio sam i na umor i na glad i na žeđ, bio sam u goloj vodi od znoja, ali sam gazio dalje. Znao sam da nema stajanja, i da to selo moramo dostići – danas ili sutra.
Kao da su se dogovorili, dok se polako i tiho, gasio posljednji tračak dnevnog svjetla, tek tren prije potpune tame (noć bez mjeseca) ugledali smo prvu kuću – ali mračnu tamnu bez ikakvog svjetlosnog znaka, znakića da ima života u njoj. Pa još jedna takva, pa još jedna.
Baš kad sam pomislio da je najveća jeza biti na ovakvoj uskoj cesti sam u mrklom mraku, prisutnost ovih beživotnih kuća je tu jezu još više pojačavala.
I na kraju mrak. Mrkla mračna mirna, tiha i JEZIVA noć. Nigdje žive duše, niti ikojeg šuma. Gluha noć!
Kako to već bude u pričama, baš kad sam pomislio da će ovo biti „duga mračna noć“, ispred nas kuća sa svjetlom na prozoru! Konačno svjetlo na kraju tunela!!!
Odmah sam stao kraj kuće, parkirao bicikl i na vrata, pa lupaj! Pa lupaj, pa lupaj!
Konačno kao spas žednom u pustinji, ili utopljeniku kopno, čuh korake.
Starija žena otvori vrata, te čim me pogleda, u strahu i zaprepaštenju ustuknu (selo malo, zabačeno, očigledno nije očekivala stranca, pogotovo ovakvog izgleda –mokar, prljav, znojav, čupav).
Prvo sam pokušao najmilozvučnijim frazama smiriti zaprepaštenje, objašnjavajući da smo ti-i-ti te da tražimo izvjesnog Marija kod kojeg sam prije par dana telefonski dogovorio noćenje.
Svaka čast ženi, brzo se smirila, vratila u normalu, čak i sa simpatijom slušala odakle smo, što smo sve prešli i na koji način smo došli. Na kraju mi je dala verbalni putokaz („ gore uz put, na mostu lijevo iza mosta lijevo uzbrdo (bože moj pa dokle danas toga „uzbrdo“!?)).
Vratih se suputniku i ozareno mu objasnih gdje se nalazi kraj naših današnjih muka.
Ali riječi su jedno, a mrkla, tamna stvarnost noći je drugo! I nađosmo taj most, pa malčice zbunjeni da li taj mali prijelaz preko potočića mostom nazvati, pređosmo ga.
Konačno uđosmo u selo!
Nije bilo ulične rasvjete, ali je bilo dosta kuća na kojima su svijetlili prozori! Civilizacija, nakon onog bespuća, no nekako stidljiva povučena. Nigdje žive duše vani, svi su se povukli u kuće. Izgleda da ću opet morati nekomu lupati na vrata, i objašnjavati tko sam, kako sam banuo ovdje i koga tražim. Ali ne, evo prilike! Priliku su mi pružili dvojica koja su pod svjetlom sijalice završavali građevinske radove na terasi kuće. Terasa je nekako bila u nivou ceste, tek metar-dva udaljena od nje. Stali smo na cesti, predstavili se i rekli koga tražimo. Domaćinima smo bili posebno interesantni, pa su, prekinuvši posao, usredotočili na razgovor s nama. Pa odakle smo, pa kuda bi, pa kako nam se da itd, itd. Na kraju nam rekoše gdje je famozni Mario (gore visoko uzbrdo (jasnom pa gdje bi drugdje bio!?)) uz napomenu da, ako ga ne nađemo, možemo svratiti do njih na prenoćište. A do Marija će nas odvesti desetogodišnji sin našeg sugovornika.
Tama ljetne noći već odavno je prekrila okoliš, no u mojoj duše se razvedrilo i razdragilo. Eto, imamo pričuvno rješenje za noćas! Ovo sve što slijedi su finese.
Jedna od finesa je bilo to brdo. Trajalo je stotinjak metara, možda 150, no uspona 99,99999%. Ona moja jadna ispaćena duša je par puta htjela iz očaja dići ruke od svega i izaći mi na nos, jedva sam je vratio nazad. Dostojanstva palog na minus beskonačno, u očajničkoj želji za malo odmora, morao sam cviliti za milost našeg vodiča koji je kao gazela skakutao po ovoj strmini kao da je najobičniji vodoravni put. A sve to u mrkloj noći, tek malčice, ali malčice osvijetljenog puta mršavim zrakicama svjetla iz prozora kuća koje prolazimo.
I konačno Marijeva kuča (sve nekako „i konačno“!)
Umjesto Marija izađe njegova žena i dvoje male djece držeći se nje radoznalo nas promatrajući. Opet ponavljam svoju priču, na što ona odgovori da o mojemu dogovoru s njenim Marijem nema pojma jer joj nije ništa rekao. A njega nema kod kuće, no sad će ona njega dozvati mobitelom. Ode u kuću pa je nema, pa je nema, pa je nema… (u meni prvi znaci crne slutnje). Dok čekamo dobru vijest, suputnik mi usput dobacuje da je trenutna temperatura zraka tek 12°C. Začudih se što ovakav mokar i znojav ne osjećam tu svježinu (a trebao bih malo i paziti, svježina +mokro tijelo=problemi).
Razmišljanja o zdravlju prekide nam nesuđena domaćica, koja, slegnuvši ramena, reče da joj je muž nedostupan, barem što se mobitela tiče.
Sad ja slegnuh ramenima, zahvalih se ženi te suputniku rekoh „'Ajmo nazad!“ do one rezervne varijante (ljut na bespotrebno penjanje ovom strminom – trebao sam odmah prihvatiti poziv)
Tek što krenusmo nizbrdicom kad – „O profesore, otkud vi!?“
Sa terase kuće uz put, stidljivo osvijetljene, dobacuje mi jedan od dvojice koji uz pivo komentiraju situaciju dana koji je upravo prošao. Odgovorih da sam u potrazi za noćenjem koji se izjalovio pa sada idem prema rezervnoj varijanti.
„Ma 'ajte vi kod mene!“, reče, pozdravi se sa svojim domaćinom i dođe do nas. Pozdravili smo se rukovanjem i tek tada više iz razgovora a manje što sam vidio (u ovoj mrkloj noći slabo se što može vidjeti) prepoznadoh oca učenika sa Tehničke škole gdje radim (kojemu čak ne predajem, pa ga zbog toga jedva i poznam). Sreo sam ga par dana prije početka ovog putovanja te, saznavši da je porijeklom iz ovog sela, pohvalih mu se da namjeravam putovati u njegov zavičaj. Eto, igrom slučaja, sudbine, ili Božjom voljom, tko u što vjeruje, ta je vijest došla do njegovog oca koji me je prepoznao (prije bicikle s opremom nego mene samog).
Spustili smo se onom strmoglavnom uzbrdicom, došli do njegove kuće, ogromne, ostavili bicikle i ušli u dom našeg domaćina. Ispričao se što je sam, supruga mu je ostala u njihovoj kući u Požegi. „ali to nije razlog da se nešto nareže, makar bilo hladno, a i piva ima, a mi smo vjerojatno gladni i žedni“. Da se odužim za gostoprimstvo, makar simbolički, izvadih iz bisaga na svome biciklu litrenu bocu zaštitnog znaka Požeške doline – Kutjevačku graševinu, prvobitno namijenjenu neviđenom Mariju. A sada ta boca dođe u ruke čovjeku koji u stvari živi u Požegi, a ovdje mu je tek rodna kuća. Eto, čudni su, nepredvidljivi i nesagledljivi putovi Gospodnji!
Slijedi večera. Večeri nam se pridružio i jedan njegov rođak, pa u ugodnoj priči o ovom i o onom redali su se boce piva i zalogaji narezaka. U tom razgovoru pitao nas je za daljnje nakane. Rekoh da bi sutra u Vareš, a zatim opet prenoćili u ovom selu a prekosutra nazad kući. „Ja sutra vozim kombi za Požegu, ali ćemo sutra naći rješenje za vaše noćenje slijedeće noći!“
Ponoć je već prošla, kad smo se polako spremali za počinak. Domaćin se ispričao zbog nedostatka tople vode u kupatilu, pa smo se za pranje i umivanje morali zadovoljiti hladnom.
Duha radosnog na sretni završetak današnjeg dana tijelo nije u potpunosti pratilo. Mokar od znoja, iako sam se presvukao u suhu majicu, postupno sam s hladio u prohladnoj prostoriji gdje smo večerali. Da je (pro)hladnija više „nego što je to normalno“ ispričao nam se i domaćin, „jer ovdje su ljeta topla danju, no večeri su svježe pa čak i hladne“. Nekako iz prikrajka, onako sa strane, osjetio sam da mi je hladno, na momente i zima, no tu sam svijest nekako tjerao od sebe ignorirajući ju, mada sam u dubini duše čeznuo za vrućom juhom od prošle večeri na Modračkom jezeru.
Na granici promrznosti, iako i to ignorirajući, otišao sam u kupatilo da se prije sna koliko-toliko umijem i operem hladnom vodom. Čim sam umio lice ledenom vodom iznenada, potpuno neočekivano, zaprepastivši me, uhvatila me je takva groznica da sam se od glave do pete tresao kao prut. Zaprepastio me je intenzitet groznice, te mi je bilo jasno da neće prestati bez obilnog zagrijavanja..
A gdje se zagrijati u ovoj hladnoj kući!?
Kakvo-takvo olakšanje, barem psihološko, bilo mi je što sam sam u toj svojoj muci. Domaćini kao i moj suputnik su se smjestili svatko u svoj krevet, tako da sam se sam borio sa svojom mukom.
I dalje se tresući maksimalnom intenzitetom, držeći se za rukohvat, stepenicama sam se spustio do bicikla, uspio nekako otvoriti bisage i izvući trenerku (što je bilo posebno zanimljivo, obzirom da su mi ruke mahnito izbjegavale sve što sam htio da dohvate – od patent zatvarača, preko najlon vrečica sa robom, do samog oblačenja trenerke (šteta što to oblačenje nisam kamerom snimio – bilo bi zanimljivo kasnije promatrati tu komediju od oblačenja koja meni u tom trenutku nije bila ni najmanje smiješna).
Vukući se uz onaj rukohvat, i dalje se nemilice tresući, uspentrao sam se stepenicama, dovukao do sobe i onako kompletan sa trenerkom legao u krevet i pokrivši se preko glave nastavio titrati grijući prostor ispod pokrivača jedinim raspoloživim grijačem – svojim dahom.
Zdrav čovjek ima milion želja, a bolestan samo jednu.
Iako sam krajičkom duše spoznavao nezavidnu i delikatnu situaciju u kojoj sam se našao, trenutno mi je bilo najvažnije da ova treskavica (pre)stane, a potom ćemo ostalo.
I sad dok pišem ove redove nije mi potpuno jasno što me je prije obuzelo – ili prestanak groznice ili san. Tek probudio sam se (valjda) par sati kasnije u gluho doba noći, miran i zagrijan, konačno bez groznice. Gluha tišina, mrkli mrak, položaj prozora sam uspio locirati posebnom koncentriranošću, jer je vani tek za tren bio manji mrak nego u sobi. Jedino svjetlo činila je LED dioda neprirodno drečave zelene boje na mojemu punjaču baterija iz foto-aparata, koja svojim monotonim gori-ne gori, gori-ne gori, upozoravala da proces punjenja još nije gotov (kasnije nakon drugog buđenja kada je stalno gorila (znak a su se baterije napunile), ustao sam i isključio punjač – draža mi je bila prirodna tama mrkle noći nego drečava svjetlost neprirodnog svjetla)
Što sad!?
Buljio sam u tamo gdje je samo po pretpostavki trebao biti strop sobe, a kojeg nisam od mrklog mraka vidio, i pokušavao napraviti kakav-takav mir u košmaru koji mi je tutnjao glavom.
Situacija je , dakle ovakva: bilo kojim putem se vraćali kući, ne gine nam minimalno 250 km, što znači (opet) tri dana putovanja. A ova tri dana su ovo napravila od mene! Baš toliko imamo vremena, jer moj suputnik četvrtog dana se mora nacrtati na radnom mjestu.
A mi smo u sredini ničega. Nešto najbliže što bi se gradom moglo nazvati je Olovo. Dakle, iz Olova, recimo busom do Tuzle, pa do Doboja i konačno do Broda. Uz nadu da će sva tri vozača autobusa biti blagonaklon(ij)i prema ovako natovarenim biciklima, kakvi su naši. Ta nada i nije baš najrealnija, sjetivši se dosadašnjeg iskustva!
Cijelo vrijeme dok sam navedene misli slagao, kombinirao, zbrajao i oduzimao, jedna mi je, onako iz prikrajka, stalno i uporno, ali tiho i sramežljivo, vukla za rukav izgarajući od želje da mi nešto kaže. Kad više nisam imao snage, ni volje, da je stalno ušutkavam, pustih je na volju da se isprazni. Ono što sam čuo od nje, za trenutak me je potpuno zapanjilo. Uhvatih sebe kako od zbunjenog šoka slušam gluhu tišinu noći. Kako se toga ranije nisam sjetio!?
A podsjetila me je samo jedno, a to na da je sinoć na večeri naš domaćin napomenuo da se sutradan (dakle danas) kombijem vraća u Požegu!?
Prosto nisam mogao vjerovati! Stvarno sam Božji miljenik! Prvo ovdje nađem Požežanina (u stvari on je mene našao), a sad se on vraća kući BAŠ TADA kada očajnički pokušavam naći izlaz iz slijepog kuta u kojemu se nađoh.
Uz nadu da će pristati, konačno zaspah smirene duše.
Pristao je!

ČETVRTI DAN


Jutro je osvanulo vedro i sunčano, ali malo i prohladno, pa sam cijelo vrijeme čekao da sunčane zrake ojačaju, te pored svijetla počnu zračiti i toplinom. Ustao sam se prvi, prije svog suputnika i vani ispred kuće već zatekao domaćina kako utovara neke pakete u svoj kombi. Skrušeno sam mu priznao da sam sinoć pukao i da nemamo previše dana na raspolaganju, te ga zamolio da i nas dvojica budemo jedan od paketa na njegovom današnjem putu. Pristao je da vozi samo nas, jer zbog tereta neće biti mjesta za bicikle.
Sretan jer sam našao rješenje svog problema, pomogao sam mu na utovaru (ostalo mi je još da friško probuđenog i još snenog suputnika „obradujem“ viješću da se putovanje završilo i da se (još danas!!!) vraćamo kući).
Domaćin je bio Pravi domaćin (sa velikim P). Prvo nas je odveo u komšiluk na kavu, uz napomenu da ove četiri susjedne kuće (od kojih je jedna njegova), svako jutro organiziraju jutarnju kavu u drugoj kući, pri čemu se svi okupljaju. Tako je bilo i ovaj put. Iako nisam ljubitelj te institucije koja se zove „Jutarnja kava“, priznajem da me je dojmila otvorenost, prijaznost i toplina ljudi s kojima sam sjedio.
Jutro u Očeviji

Jutarnje kafetisanje je kod ovih donjih kuća
Nepronađenog Marija smo tražili među gornjim kućama

Posebnu zanimljivost ovom kafetisanju je činila mlada prinova kod domaćina kod kojih se ovog jutra ispijao crni napitak. Bio je to štene, valjda šarplaninca, kojemu je jedina želja bio igra, te je svakom pokazivao nedvojbene simpatije obilno mahajući repom – svakome koji je s njim htio provesti vrijeme u igri.
Vesela prinova stalno željna igre

Poslije jutarnje kave slijedio je doručak, a potom obilazak sela. Još sinoć za večerom dogovorili smo se da će nam naš domaćim pokazati selo i kovačnice u njemu po čemu je selo nadaleko poznato. Kovačnice, majdani kako ih ovdje zovu, su tradicija ovog sela već više stotina godina. One su na vodeni pogon, a pogoni ih potok koji protječe kroz selo. Obzirom da na izvoru ima pored“obične“ i izvor tople vode, potok zimi nikad ne smrzava, a ovdje na 850 mnm zime znaju biti jako ljute. Radi toga što je energija tekuće vode na raspolaganju cijele godine, mogla se održati tradicija kovačnica.
Bilo ih je puno više, no zbog situacije koju je suvišno i spominjati ostale su tek tri – i sve tri su pod zaštitom Europske unije (zaštita nije samo na riječima, nego vlasnici jednom godišnje iz EU dobiju svotu novaca koja nije beznačajna, samo da održavaju kovačnice u životu).
Putokaz s jedne strane

Putokaz s druge strane

Iznad kovačnice je napravljeno malo akumulaciono jezero sa vodom iz potoka. Viška vode (količina vode je dovoljno velika da uvijek ima višak) slapom se strmoglavi na svome putovanju prema dolje kako to čini već od postanka svijeta.
Seoski slap

Iz akumulacije su spuštene dvije cijevi kroz koje (kad se pusti) voda pokreće dva kola – jedan (uži) pokreće puhalo-ventilator koji održava kovačku vatru, dok drugi (širi) pokreće veliki strojni čekić kojim se vrši teško kovanje.

Kovačnica, odnosno, majdan

Sa dvije poluge, koje vire iz krova kovačnice, kovač otvara i zatvara ustave na akumulaciji čime pušta ili zatvara vodu koja se cijevima strmoglavi ka kolima i vrti ih.
Okretanje kola ventilatora

Veliko kolo za pogon čekića

Okretanje velikog kola (ispod ovoga što stoji)

Unutrašnjost kovačnice ima dva, na neki način, glavna radna mjesta. Prvo je mjesto sa kovačkom vatrom kraj kojeg se vrši „lagano“, ručno kovanje.
Kovačka vatra i ručno kovanje

Kovačka vatra, iza vatre je remenica i remen koji pokreće ventilator vatre

Ručno kovanje

„Teško“ kovanje se obavlja na drugom radnom mjestu, sa čekićem kojeg pokreće voda. Dok jedan radnik sjedeći podešava obradak koji se kuje ispod strojnog čekića, drugi radnik stojeći nadgleda kovanje, te pomicanjem poluge, koju drži, prema gore, zatvara ustavu a time i pogon strojnog čekića.
Kovanje sa strojnim čekićem

Sustav pogona strojnog čekića se bazira na činjenici da ga snaga vode preko osovine na kojoj je kolo, podiže, a strojni čekić slobodnim padom pada prema dolje, te vrši kovanje.
Treći dio kovačnice je krcat ostalim potrebnim alatom.
Alati u kovačnici

U neka prošla vremena, ne tako davna, snaga vode ovog potoka nije pokretala samo kovačnice. Bio je tu i mlin na vodeni pogon, dakle vodenica, za mljevenje žitarica.
Mlin-vodenica

Mlinski kamen

Bila je čak i jedna mala hidro-elektrana koja je ovo i okolna sela snabdijevala električnom energijom. Od te elektrane ostali su samo kameni zidovi da svjedoče o dobu koje nije baš apsolutno bilo lošije od današnjeg. U nekim stvarima možda čak i suprotno!?
Kamena ruševina s desne strane potoka su ostaci elektrane

Ove kovačnice, koje još uvijek rade, moraj imati i osnovu higijene za radnike u njoj, a čega je sanitarni čvor sastavni dio.
WC

Kada smo se kovačnica zasitili, što je bio dosta veliki problem, jer smo stalno otkrivali interesantne sitnice, naš nas je domaćin potrpao u svoj kombi i vratolomnom vožnjom strmim uzbrdicama i oštrim krivinama odveo u zaselak na drugom brdu. Sa tog mjesta su pucali fantastični vidici osunčanog sela i strmih padina planine.
Selo sa okolicom

Zaselci

Zaselci

Očevija – centar

Još jedan zaselak

Pri povratku u „bazu“, naš je vozač sreo suseljanina, te je zaustavio kombi, izašao van da popriča sa čovjekom. A stao je baš ispred one kuće koja nas je sinoć u vrijeme našeg dolaska prva pozdravila osvijetljenim prozorom.
Na drugom prozoru s lijeva na gornjoj etaži sinoć je gorilo prvo svjetlo nakon sinoćnjeg dugog puta kroz noć

Vrijeme je da se krene kući. I krenuli smo, pa se zaustavili nakon par stotina metara, i vozač okrenu kombi nazad sa zaključkom „da bi možda mogli staviti i bicikl na ove pakete!“
I nakon skidanja bisaga, odšarafljivanja upravljača i njegovog zakretanja, smjestili smo i bicikle i bisage. Pravac kući.
Nakon truckanja preko pola Bosne i nešto Slavonije, pred večer smo se pojavili pred mojom zapanjenom suprugom („Otkud vi!?“). Ispričah joj navrat-nanos silni splet povoljnih okolnosti, pri čemu me je promatrala zbunjeno-nepovjerljivo, ne shvaćajući do kraja priču i istovremeno ne vjerujući tolikim spletom povoljnih okolnosti, koje jednostavno zovemo srećom.
Sutradan smo ispekli jedan dobar kolač (specijalitet naše kuće), podijelio ga u dva dijela, te ga odnio svome prijevozniku iz Očevija. Prvi dio sam uručio njegovoj supruzi,a drugi njemu samome. Obzirom da već sutradan putuje nazad u Očevije, neka uz onu zajedničku jutarnju kavu ljudima ponudi specijalitet is Slavonije. Malo, takorekući ništa, s moje strane, obzirom koju i kakvu mi je uslugu čovjek napravio, ali opet nešto. Nešto što meni smiruje buru neostvarene zahvalnosti za učinjenu uslugu (čak ni novce nije htio prihvatiti kad sam mu ih davao) .
Što još reći na kraju!?
Bilo je teško, bilo je mučno, a na kraju bilo je i strašno!
No, bilo je izvrsno, bilo je fantastično, bilo je nezaboravno!
Čak i poslije svega, i usprkos svemu, da sam i znao za sve nedaće i za fijasko na kraju, ipak bih se odvažio i krenuo na ovaj put. Jer to je život! Bez muke, frke i teškoća nema zadovoljstva, sreće i oduševljenja, koji su tim veći kad se nalaze jedno kraj drugog.
PS
Desetak dana nakon povratka počeli su prvi simptomi, tihi i jedva primjetni u početku. Kasnije su se razvili u podmuklu bol u predjelu bubrega.
Dijagnoza: upala bubrega.
Posljedica: dupla doza antibiotika , te druga polovica ljeta u stanju ni-bolestan-ni-zdrav!
Epilog: početak devetog mjeseca iz sebe uspio istjerati bubrežni kamen 13x6 mm, te samo par minuta kasnije sam se preobrazio u potpuno zdravog čovjeka. Kao da ništa nije bilo!
Roker, kompletan kakav jesam, ne samo u duši već i u tijelu!

Sad, kad ste sve pročitali, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv