Marketing
Očevija 2013 I dio
Ako Vam se ne da čitati, ove, a i ostale, slike možete vidjeti ovdje.
Kako izgleda životni vijek neke želje!?
Mislim želje tipa „kako-bi-bilo-dobro-provozati,-odvesti-takvu-i-takvu-turu“.
Prvo se pojavi mrvica, začetak u obliku nekog pogleda na karti, nekog imena mjesta s primjesom egzotike, ili nečije priče, dijela priče tek, koji se ušulja u me, vrlo često neopazice, pa se skriju u neko duboko, zabačeno mjesto moje svijesti. Onda bi se, iz tko zna kojeg razloga i kojom pobudom, preselilo, onako blago, nježno i često potpuno neprimjetno, u svjesni dio mene, da bi samog sebe iznenadio kojom pažnjom i usredotočenošću zbrajam, oduzimam, dijelim i množim moguće alternative, trase, usputna mjesta koje treba vidjeti, usputna mjesta koja ne treba vidjeti …
Kod ovih Očevlija, još dok sam živio u blaženom neznanju njihovog postojanja, prvo sam čuo priču o cesti preko planine Zvijezda između Vareša i Olova od strane čovjeka koji se autom truckao po njoj. Priča mi je ispričana na brzinu, navrat-nanos, tipično za one slučajeve kad čovjek jedva čeka da s nekim podijeli emocionalnu gužvu u duši nakupljenu egzotikom prijeđena puta. Kraj priče je ukrasio dodatkom da je to „prava-cesta-za-mene“ obzirom da zna moju maniju za biciklom.
Ni prvi ni zadnji komentar da je to „prava-cesta-za-mene“, pa sam zaboravio na tu priču čim je naš razgovor završio. Bar sam tako u tom trenutku mislio.
Nakon nekog vremena prvi put čuh priču o Očevlijama. O mjestu visoko u šumama planine Zvijezde koje je originalno po tome što ima kovačnice na vodeni pogon. E da, nalazi se negdje na cesti Vareš – Olovo.
E sada sam sebe uhvatio kao pogledam po karti i spajam ove dvije priče u jedan san koji budan sanjam sve češće i češće („Dreaming is free“ kako je svojedobno Blondie pjevala)
(Ostaje mi stalno neriješena dilema da li je bolje razglabati o težini (gopodarstveno-političke) situacije, o njenim zlokobnim, mračnim i tamnim posljedicama ili, možda bolje pričati o lijepome pa makar to lijepo bilo nedostižno i neprilično, a u prvi mah i nerealno ostvarljivo – pokušavam, nastojim, borim se i trudim se odabrati ovo potonje, no vidim da sam u tome sve usamljeniji i usamljeniji)
Sa snovima o kojima priča ova priča je malo nezgodno. Lijepo ih je sanjati, podižu moral i pojam o smislu življenja,vraćaju vedrinu i osmjeh na licu. To čine zato što je stalno prisutna vjera u njihovo ostvarenje. Ali kad dođe vrijeme tog njihovog ostvarenja, tada postaju problem. Veliki!
„U mladosti mi ni jedan problem nije bio nerješiv, a sada mi je i ravna cesta nepremostiva prepreka!“
Ovaj Selimovićev citat mi se sve češće i češće mota po glavi kako mi se broj (srednjih i onih iza srednjih) godina povećava. Što te godine rastu, to snovi, o kojima pričam, postaju ne prilični, nezgodni i neprihvatljivi tim godinama.
Uz onog svjesnog ja u meni, nazvati ćemo ga Biciklix, koji je sve do sada sanjao navedeni san otvorenih očiju probudili su se, pojavili i zatražili pravo glasa još neki.
Jedan od njih je Klecavix, onaj koji svojom životnom ulogom smatra stalno ukazivanje na moju dob te krajnje nervoznom galamom, već poprilično ljut što ga ne shvaćam, ukazuje na činjenicu da sam već odavno prešao 50-tu, pa bih se trebao krajnjim trunom razuma (za kojeg se nada da ga valjda (još uvijek) imam!) okaniti ćorava posla i skromno i skrušeno proživljavati početak poznog doba života.
Da bih se u najmanju ruku trebao smiriti, potvrđuje i Pateritix, ali ne samo zbog životne dobi, već zbog uloge Oca obitelji i Supruga, a ne sve to ostaviti napušteno i zanemareno, pa kao neki usamljeni zadrti mladac u poznim godinama loviti trenutke propuštene kad je za to bilo vrijeme.
Apsolutno se s ovom dvojicom slaže i Economix, ukazujući na besmisleno trošenje novca pri bicikliranju, novca kojeg ionako nema dovoljno (nikako dosegnuti tu pozitivnu nulu na tekućem računu), a kamo li za ovakvo nerazumno rasipanje.
Pravo glasa traži i Meteorologix ukazujući da je jednako važna o njegova briga vezana na utjecaj vremenskih prilika na mene. Nisam više mlad (zahvaljuje se Klecavixu na ukazivanju te činjenice) pa pretjerana vrućina, sunce i napor pri tome, kao i mogući vjetar (koji „presječe“ čovjeka), a tek o kiši da ne govori, mogu fatalno utjecati na moje zdravlje.
Ovih mojih sustanara koje nosim u sebi ima još dosta, koje ne bih ovom prilikom spominjao, jer se nadam da su i ovi dovoljni da shvatite moju zbunjenost u kojoj sam se nađen u trenutku ostvarenja tog mog sna koji sada polako prelazi u moru. Iako u početku vedar, veseo i siguran u svoje samopouzdanje, tokom rasprave Biciklixu se postupno gasi vedrina i veselost, samopouzdanje se topi kao snijeg na ljetnom suncu, te postupno i sam uviđa besmislenost i nakaradnost svog sna da bi u konačnici, potpuno dotučen argumentima i „argumentima„ ovih ostalih, dobio konačnu, poražavajuću spoznaju da je upravo on i samo ON uzrok svih zala i nesreća na svijetu. A i u okolici!
Eto zato citirah Selimovića, jer da sam (barem) duplo mlađi, prema onoj „Mladost – bez brige i bez pameti“ lijepo bih sjeo na bicikli i sav sretan i zadovoljan krenuo na put.
A ovako…..
Pa ipak, iako zbog ovih mojih sustanara i njihove uporne, stalne i beskonačne rasprave, duše razlomljene u dijelove sitnije od najsitnijeg pudera, onaj posljednji, najsitniji djelić mog dostojanstva, uplašen zlokobnim predviđanjem tihog mirovanja u očekivanju starosti, probudi se neočekivanom i iznenadnom (i mene samog je iznenadio!) odlučnošću, se odvaži: „Ipak krenuti!“ Iako sa osjećajem „Pale je sam na svijetu“, jer nikoga ne uspje uvjeriti da tu ludost dijeli sa njim (tj sa mnom).
Prvi dan sam se planirao dovući tek do Broda, pa prespavavši kod punca, sutradan zapravo krenuti na put vožnjom do Tuzle. Zbog toga sam krenuo u poslije podnevnim satima jednog vrelog ljetnjeg dana. Vrelinu su meteorolozi predviđeali i slijedeće dane, što mi se činilo prihvatljivim jer sam se više plašio kiše i (hladnog) vjetra nego toplog vremena.
Toplog vremena da, ali ne i vrelog!
Iako sam vozio laganim tempom, stalno imajući na umu da vozim sa natovarenim biciklom, vrućina je bila na granici podnošljivog. Već nakon 6-tog kilometra morao sam stati na pojilo. Pola litre soka iz termosice je nestalo za tren. I dan-danas sam u dvojbi, da li je bilo teže pri vožnji kroz užaren zrak ili pri stajanju kada nema daška vjetra pa sve od zraka što isparavam i grijem, ostaje oko mene.
Negdje iz 6 sati sjene su postajale sve duže i duže pa je vrućina postupno popuštala, a time je vožnja bivala podnošljivija. Pomalo sam sa zebnjom i početnim trenucima zlokobnosti razmišljao o sutrašnjem i ostalim danima. Izgleda daće biti potreba poraniti zorom i voziti dok ta vrućina ne poprimi paklene oblike. Zatim se zavući u neku hladovinu, ako je moguće, pored neke vode, da bi oko dva-tri sata pred noć mahnito vozio ne bi li stigao tih stotinjak i nešto planiranih kilometara.
Ne obećava neko uživanje!
Zaokupljen tim crnim mislima jedva primijetih ljepotu smiraja dana. Iako ovim putem godišnje prođem bezbroj puta, ovaj dio između Krajačića i Gornjih Andrijevaca uvijek me dirne u dušu. Tik uz cestu sa desne strane je šumarak, lijevo pojas njive širine 100-njak metara, a iza opet šuma. Kroz takav krajolik cesta krivuda više od kilometra. A sve to začinjeno mirom i tišinom i izuzetno rijetkim prometom.
Tu noć sa se prevrtao u krevetu u dilemi što sutradan – da li nastaviti put ili se vratiti kući. Oni moji sustanari u meni su se raspištoljili na sav glas, radi čega sam se više puta svakog trena premišljao u odluci idem-odustajem-idem-odustajem…. Kao da muke nisam imao dovoljno, pa je još i prognoza vremena dodala ulje na vatru postavivši kao realne temperature od 38 do 40°C.
Ne znam u koje doba noći, ali znam da sam u konačnici popustio odustavši od daljnjeg puta, te sutradan vratio se nazad u Požegu povijena repa.
Navedeno se događalo (ili se trebalo dogoditi, a nije) prošle godine, ljeta 2012.
Uz ispriku čitaocu zbog nepotrebnog zbunjivanja, priča o vožnji iz naslova koja se, poslije svega, zbila ovog ljeta, 2013 godine, slijedi u nastavku.
Za razliku od prošle, ove godine sam uspio naći suputnika u liku mog brata koji je su-putovanje uvjetovao rokom jer se nakon toliko-i-toliko dana treba (ponovo) pojaviti na poslu.
Sve ostalo, one dvojbe sa mojim sustanarima, ostale su iste kao i lani.
Kako smo vremenski bili tijesni, tako smo odlučili da ćemo biti vrijedni po pitanju prijeđenih kilometara.
PRVI DAN
Mapu prvog dana putovanja ,možete pogledati ovdje.
I konačno jednog ljetnog jetra jedne srijede krenuh na put pozdravivši se sa svojom punicom i puncem.
Kako već napomenuh, brat mi je imao dragocjeno malo vremena za ovo putešestvije, pa smo prvi dan krenuli svako svojim putem da bi se negdje pri kraju dana spojili. I dok sam ja tog jutra krenuo s vožnjom, moj brat je još bio na radnom mjestu.
Valjalo je meni većinu ovog prvog dana odvesti sam do Županje, gdje bih se susreo sa bratom koji će vlakom do Vinkovaca , a potom se sjuriti prema jugu do Županje beskonačnim slavonskim ravnicama.
Na izlasku iz Slavonskog Broda na putu za istok lokalnom, ali asfaltiranom cestom bez prometa napravio sam prvu kratku pauzu snimivši Rodin pomladak kojima kljunovi još nisu iz crne prešli u crvenu fazu.
U vrijeme dok se ova priča zbivala meteorološki uvjeti su bili tipa :“uglavnom sunčano i ugodno toplo, mada po visini kruži manja količina hladnog i nestabilnog zraka“. To praktično znači kad grije onda pošteno grije. Zbog povećane vlage osjeća se da povremeno više prži (bolje rečeno kuha) nego grije, uz stalno prisutnu mogućnosti da se ni od kuda pojave tamni, mrki oblaci koji bi onda dosta obilnim, a srećom i kratkim, pljuskom rashladili sve prisutne. Obzirom da se jedan od tih pljuskova izlio jučer kasno poslije podne u Brodskom kraju, današnje jutro me iznenadilo – maglom. Malo čudan ambijent za sredinu ljeta mada ne posve nemoguć u Posavini.
Ne volim voziti po magli. Istina, ako baš moram birati, radije po magli, nego po kiši, ali ipak NE VOLIM VOZITI PO MAGLI!
Kao prvo, ne vidim baš puno, oči mi ispadoše u čežnji da ugledaju nešto ili nekoga ispred sebe. A i okolo sebe ne vidim puno toga, pa i nemam spoznaje puta kojeg prolazim. Tek table mjesta koje se iznenada pojave iz mutnog ništavnog sivila i koje se nakon mog prolaska tamo i vrate, daju mi neku klimavu, fiktivnu predodžbu o prijeđenom putu. Nadalje, tu je problem otežanog disanja zbog pretjerane vlage (kao da sam u kupatilu nakon podužeg tuširanja), a to otežano disanje izaziva veći napor vožnje što u konačnici rezultira većim znojenjem.
Srećom, magla nije dugo trajala (ipak je sredina ljeta) , te se sunce, istina postupno, naziralo iza maglovitih oblačića. To sunce je obasjalo punim svojim sjajem posljednje kuće Brodske koje sam napustio ušavši u nepreglednu ravnicu Posavine.
Sela su se naizmjenično smjenjivala sa šumama i oranicama. Jedno od tih sela, podugačko, su i Oprisavci poznati po tome kao selo sa najviše krava u Brodskoj regiji (barem je tako bilo rije par godina). U tom sam selu snimio staru kuću, tipičnu za Slavoniju. Čelo kuće je okrenuto prema cesti sa prozorom „glavne sobe“, dok je uzduž kuće od strane dvorišta nadkriveni trijem u dužini cijele kuće. Sa tog trijema se ulazi u ostale prostorije.
Ako su mi Oprisavci bili dugački, Sikirevci su bili još duži. Monotoniju nepregledne dužine sela skratila ni je sporedna cesta kojom sam vozio kroz selo, a koja ide paralelno sa glavnom. Zanimljivo mi je bilo raskošno rasipanje sa prostorom. Lijevi i desni red kuća pored ceste bili su toliko udaljeni jedan od drugoga da je između njih bilo mjesta za drvored, livadu, potok i za drugu cestu. Eto, dok je u gradovima i svaki kvadratni metar neprocjenjiv i višestruko iskorišten ovdje tih kvadrata na rasipanje!
Prošlo je već odavno podne u onu jutrošnju maglovito i prohladnu svježinu već odavno je zamijenila omara koja svojom vrelinom sa visokom vlagom tlači, pritišće, čime odlaže bilo kakvu odlučnost za povećanjem brzine vožnje. Naprotiv! Kad sam ugledao deeebelu hladovinu trgovačkog centa u Slavonskim Šamcu, koju današnje sunce još nije dotaknulo, bez ikakve dvojbe sam skrenuo i parkirao bicikl. Iz trgovine sam izašao sa orošenom dvolitrenom bocom piva. Tri četvrtine boce sam premjestio u svoje termosice, odavno već ispražnjene, a sa preostalih pola litre sam postupno i polako, gutljaj po gutljaj, ispijao uživajući u raskošnoj hladovini.
Ljepota je svuda oko nas, samo je treba uočiti!
Do Županje sam došao nakon prolaska kroz Babinu Gredu i Štitar. Tipična Slavonska sela uz Savu, koja sam prošao skoro neopazice, jer mi je pažnju odvlačila vrućina. Životna mi je suputnica SMS porukom javila da je u Požegi potop. Dakle to je to – dok je na jednoj strani pljusak, na drugoj omorina pritišće.
Na ulasku u Županju sam u usputnoj hladovini stao da predahnem. Pogledavši iza sebe na zapad stvarno sam ugledao zlokobne oblake. Koji li je njihov naum!? Da li će mojim putem kojim upravo prođoh, dakle, ravno na istok da bi (ipak) i mene zalili, ili će skrenuti negdje i mene suhog ostaviti?
Ostao sam suh. Ovaj put. Tek svježi i kratki povjetarac je naslutio da se negdje nešto događa. Za žednog stanovnika Županje više sreće drugi put (biti će to već danas, nek' se ne sekira).
Tek je dva sata, a brat neće do Županje prije šest. Dakle, vremena na pretek!
Prvo sam tražio neki park sa klupom u hladovini da obavim ručak. Nakon ručka me uhvatio pospanac pa sam se pružio malo na klupi i rukom na biciklu odremuckao koji minut (ah, slatkog li zadovoljstva!).
Nakon odmora, kojeg sam nastojao razvući do nepodnošljivosti, obzirom da sam imao vremena na pretek, natjerao sam se pokrenuti u obilazak grada. Iako sam imao prijeđenih 70-tak km, osjećao sam se (pre)umorno, da li zbog pripeke suca pomiješane s pretjeranom vlagom, ili zbog 30-tak kg dodatnog tereta u bisagama i opremi (kasno je sada priznavati da sam tim teretom pretjerao ). Ruke, lice i noge su mi dobrano pocrvenile (sunce je učinilo svoje), tako da sam u njima osjećao dodatnu vrućinu. Paradoksalno mi je to gorenje na suncu izgledalo nakon onog sumornog, hladnog i maglovitog dana. Da ironija bude veća, ponio sam negdje u bisagama zaštitnu kremu na koju se u toku vožnje nisam uopće sjetio. Sad je kasno!
U svojim mladim danima, tamo negdje u 1985-toj godini, prozujao sam biciklom kroz
Županju i jedino što mi je ostalo u sjećanju je zgrada gradske vijećnice. Našao sam je malo dotjeraniju nego što je bivala u mom sijećanju.
Onako s noge na nogu, tek nešto brže od pješaka, vukao sam se ulicama i uličicama Županjskim. Čim bi se mrvicu udaljio od centra zašao sam u redove obiteljskih kuća, kućerina i kućica lijevo i desno od sebe. Da ne uvrijedim navedene nastambe , ali ništa posebno.
Taman kad sam pomislio da je Županja tek veća Posavska Mahala, dođoh, tj dovezoh, se do Save. A kad tamo lijepo uređena, popločana šetnjica, čak sa cvijećem! Odmah uz šetnjicu smjestila se stara zgrada muzeja. Jest stara, ali lijepo dotjerana sa uređenim okolišem gdje su smjestili stare drvene saonice koje su nekad davno u nekim drugim, romantičnim vremenima vukli konji sa praporcima. Na moje opće iznenađenje iz sjećanja mi izađe prizor kad sam se, kao mali-mali-mali klinac vozio ovim prometalom kroz bijeli klanac. Ne znam da li je tada bilo toliko mnogo snijega, koliko mi je u tom sjećanju izašlo, ili je to zbog toga što je tada moja visina bila više nego duplo manja nego sada. A o težini da ne pričam!
Kad sam se umorio vozikajući se kroz grad, umorio se više od nezanimljivosti nego od prijeđenih kilometara, opet sam se vratio onom parku poznat od ručka. Nebo se postupno tamnilo, pa kad je tiho počela dopirati i grmljavina, kao znak da negdje nedaleko od grada pljušti, potražio sam sklonište od eventualne kiše. I našao sam više nego povoljno mjesto. Ispred zatvorene trgovine nečim bio je poveći plato natkriven balkonom, a preko puta zgrade je klupa, dok je između cesta kojom se sa sjevera ulazi u grad.
I stvarno je pljusnulo, ali nekako skromno, krajičkom snage. Kao da se kiša već ranije istrošila pa je do Županje došla tek ova mala simbolika. Nakon kiše ostala je svježina u zraku, pa pojavom sunca vratio sam se na klupu i slijedeća dva sata rješavao križaljke u Kvizu kupljenom još u Slavonskom Šamcu.
Bilo je već skoro sedam kad sam, konačno, dočekao brata. Pa dok smo popričali riječ-dvije, pa dok smo se u trgovini opskrbili logistikom, krenuli smo kasnije nego sam se nadao.
To je taj problem, ili „problem“ pri vožnji u društvu. Naročito ako se sudionici nisu odavno vidjeli, kao što je to slučaj sa nas dvojicom, pa riječ o ovome, riječ o onome – već prošlo sedam! Radi toga smo odgodili nastavak razgovora te jedan za drugim, svako utonjen u svojim mislima napustili Županju.
Ne znam u kakvim mi je brat bio mislima, ali mene su obuzimale dvije osnovne, smjenjujući se jedna za drugom.
Prva je bila o utisku vožnje. Sunce je bacalo sve duže i duže sjene, vrućina, toliko nesnosna u današnjem danu je nestala, što zbog nailaska sutona, a što zbog onog pljuskića. pa je vožnja postala ugodna, čak na granici idealne.
Uživanje u tom idealizmu ometala je druga misao da je sve realnije i realnije da ne ćemo za dana stići do Gunje, današnjeg cilja. Ipak smo dali gas i pojačanim tempom pokušavali ostvariti teorijsku mogućnost.
Već je bilo dobrano prošlo 8 sati kad smo ušli u Posavske Podgajce, selo 9 km prije Gunje. Odustali smo od tog našeg zamišljenog cilja (Gunja), te odlučili pokušati prenoćište naći u ovom selu. Želio bih još po danu podići šator i skuhati juhu, sve to polako, na tanane, odmarajući i tijelo i duh, a da nas pri tome ne uhvati noć.
Sada slijedi laaagana vožnjica, onako s noge na nogu, razgledajući kuće i okućnice po selu, sve u potrazi lijepe livade podatne za podizanje šatora. Ugledah jednu s druge strane ceste, pored kuće sa roza fasadom i domaćina pored nje kako skuplja pokošenu travu (livada, svježe pokošena – neočekivani dodatak!)
Stadosmo, parkirasmo bicikle, te ja, kao opunomoćeni izaslanik, krenuh u pregovore.
- Dobra večer! – (u daljnjem tekstu ja)
- Dobra večer? – (u daljnjem tekstu domaćin)
- Mi smo ti i ti, putujemo tamo i tamo, jel' možemo tu na livadi podići šator i prenoćiti?
-!? (u prvi tren, a odmah zatim) Pa…može, može, zašto ne!
Srca olakšanog za kamen koji se zove“Gdje noćiti?“, zajedno sa bratom parkiram bicikl, te polako, lagano, sa onom kamperskim guštom, razmatramo gdje i kako smjestiti šator da nam san bude ugodan. Potpuno prepušten tom guštu, našeg domaćina sa ženom (odakle se pojavi ni danas nemam pojma) primijetih tek kad su bili korak od nas.
- Dobra večer! (žena)
- Dobra večer!? (mi, zbunjeno)
- Mi inače živimo u Županji, a u ovoj našoj kući već 7 godina niko ne živi. Evo vam ključ od kuće pa možete unutra prenoćiti, a ključ ujutro dajte susjedu, jer se mi sada vraćamo u grad.
- !!!!!!(mi u prvi tren, a zatim) Pa, hvala, hvala, svaka čast na gostoprimstvu!
- U kući imate mali rešo,ako vam takvo što zatreba.
- Hvala, hvala (mi, topimo se od zahvalnosti)
Totalno zbunjeni neočekivanim razvojem situacije, nismo potpuno došli k sebi, a već smo ostavljeni sami s kućom. Naši gostoljubljivi domaćini su sjeli u svoj auto i brže-bolje gassss, pravac Županja.
Mir, tišina, i spokoj ljetnog sumraka u Posavini.
Nisam u potpunosti ni postao svjestan navedene idile a oko nas se stvori zujajući oblak prijeteće opasnosti – komarci. Toliko komaraca po kubnom centimetru ne znam da li sam ikad u životu vidio. Radi njih smo odlučili prekinuti idilično uživanje, barem vani, te smo uvezli bicikle u predsoblje kuće i zatvorili vrata, te se počeli raspremati.
Ne znam da li je to bilo pametno rješenje, jer je u kući, radi ugrijanih zidova i zatvorenih prozora, bilo vruće, zagušljivo, s nekim, godinama ustajalim, mirisom zemlje.
Vratiti se nazad komarcima ili ne!?
Odgovor na to retoričko pitanje ostavili smo za tren-dva kasnije kada smo izašli van ne bi li se umili i oprali na pumpi ispred kuće.
Od kad znam za sebe znam i za tu vrstu pumpe za vodu firme „Plamen“ iz, gle čuda, mog grada- Požege. Valjda su ih do sada napravili na stotine milijuna komada. Gdje god dođem, naiđem na nju. Jednostavna, robusna, neuništiva, samo treba redovito mijenjati brtve i ventile i nadživi više generacija.
Ova konkretna, ispred nas, nije u pravoj upotrebi već (barem) 7 godina, a ni to minimalno održavanje nije obavljeno veći broj godina od tih 7.
Često je uz te pumpe bila i posuda sa mutljavom vodom potrebna da se pumpa „zalije“ da bi „povukla“ vodu iz zemljanih dubina. No, ova ispred nas koju sam bjesomučno pumpao, dok ju je brat zalijevao, uz malčice vode pumpala je zrak kojeg je propuštala brtva na donjem dijelu. Frekvencija pumpanja je trebala biti znatna da bi se uz izobilje zraka pojavio i curak vode.
I tako smo nas dvojica obavljali večernju toaletu, jedan manijakalno pumpajući, a drugi u pokušaju sa tim malim curkom vode, dovoljan da se napuni tek osrednja šalica, opere tijelo od današnjeg znoja. I sve to pod najezdom oblaka komaraca kojima ni voda na tijelo nije pretjerana prepreka.
Nakon „obilnog“ tuširanja u idiličnom društvu komaraca, utrčali smo u kuću (ipak je unutra malo bolje nego vani) i počeli s pripremom večere. Na ovakvim putovanjima, navečer, prije spavanja naviše prija topla juha. Od gljiva. Koju treba skuhati.
U kuhinji je bilo masa suđa, koje nam nije bilo potrebno jer smo imali svoje. Ali ono što bi mogli upotrijebiti je mali rešo. Ajd' da ga probamo! Nije mi se dalo montirati svoje plinsko kuhalo (mada to nije neki veći problem), u stvari kopkala me je radoznalost kako će to sa rešoom ispasti!?
Juha od gljiva, za neznalce, se muti u HLADNOJ vodi a zatim grije, te kad prokuha, da ne kipi, stalno se miješa na laganoj vatri. Na mom plinskom kuhalu postoji regulacija plamena, no ovaj rešo je tipičan primjer bistabila – ili radi ili ne radi. Nema između.
I tako, kada je juha zavrila, jedna moja ruka (sa žlicom) je vršila ulogu mješača, dok je druga naizmjeničnim izvlačenjem u uvlačenjem utikača iz/u utičnicu, vršila ulogu regulatora grijanja juhe.
Da li zbog posebnog načina kuhanja, ili zbog prijeđenih 99 km, ili zbog neočekivano posebnog ambijenta, ili, najvjerojatnije zbog svega skupa navedenog, tek juha je bila bogovska! Ne znam kakav bi trebao biti kraljevski objed da dosegne ovakav tek kakav smo mi imali srčući ovu juhu.
Dok smo tko guštali juhu, pažnju mi privuče nešto što je bilo prostrto na podu i što me je (opet) vratilo u rano, rano djetinjstvo.
Tada je bilo doba suprotno današnjem potrošačkom izobilju. Malo toga se kupovalo, barem u mojoj obitelji, a većina se izrađivala kod kuće. Isto tako malo toga se i bacalo (možda zato što se malo i imalo), nego se nastojalo istekom prvobitne namjene (pro)naći nekakvu drugu, slijedeću namjenu.
Stara odjeća koja se više ne može koristi, te stari tekstil bilo kakve, bivše namjene, mama je trgala u trake širine centimetra, namatala ih na klupko, tako da je oko nje, kada je to radila, bila masa namotanih lopti, raznih boja. Kad je procijenila da ih je dosta, stavila ih je u jednu veliku platnenu vreću i „preko 7 gora i 7 mora i 7 sela“ odnijela u osmo selo kod žene koja je imala nešto kao tkalački stan. Mislim da sam imao jednocifren broj godina kada je i mene povela na taj put, te sam imao prilike vidjeti taj „stroj profefsora Baltazara“. Odmah sam ga počeo zagledati zadivljen njegovim izgledom, a naročito zvucima i pomacima razno-raznih poluga dok je radio (prvi znaci pra-strojara u meni). Na tom stroju od onih namotanih lopti teta koja radi na njemu je stvarala nešto što smo mi zvali – ponjava. Njena uloga je bila nadomjestak tepiha (da pod nije gol i da je toplije hodati po njemu) a dezen je navedena teta stvarala na osnovu dezena trakica namotanih u lopte koje smo mama moja i ja donijeli. Uglavnom, bila je to vesela igra šarenila.
U sobi smo prostrli svoje ležajeve , iako je bio neki trosjed, no odavao je utisak klimavosti, pa se nismo usudili dirati ga. Osim toga više smo imali povjerenje u svoju postelju, dobro znanu, te se nismo dali upuštati u dodatne neizvjesne avanture.
Luft-madrac, debeli, gumeni, a još i presvučen platnom, pa kad sve to zbrojimo, znatno težak, koji je ispod mojeg karimata i vreće za spavanje trebao odigrati ulogu dovoljno mekane i udobne postelje, imao je falingu koju sam tek sada, kad sam legao na njega, otkrio. Neka od unutarnjih tkanih veza je popucala pa mi je donji dio dijela ležao na znatnoj nizbrdici. Radi toga sam se cijelu noć borio ili plašio da ne spadnem sa ležaja na pod (dobro, nije neka visina, ali ipak – stvar principa).
Iako je cijeli današnji put bio ravna tepsija, što se uspona tiče, iako i nije neka pretjerana brojka prijeđenih kilometara, osjećao sam se iznad očekivanja umoran i iscrpljen.
Zašto?
Da li zbog omare, dakle vrućine zagorčane velikom vlagom?
Da li zbog hladne magle?
Ili zbog pretjerane prtljage (po povratku kući, vagajući je zaprepastio sam se brojem od 30 kg)
Umjesto odgovora, zlokobno sam se podsjetio da će sutra biti brdovito, a preko sutra još brdovitije!
I zaspah!
DRUGI DAN
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Nema ništa ljepše od jutra toplog ljetnog dana!
Tako smo ujutro poskakali na noge junačke već iza 6, izašavši na to jutro, nekako se polagano probudili, spremili i izvezli bicikle, sve u nekom suzdržanom obziru da ne pokvarimo tu milinu jutra. Dok smo to obavljali, stigao je i susjed po ključ, s kojim smo još dodatno prozborili riječ-dvije.
Odmorni i dodatno ozareni tim jutrom, propičili smo tih 10-tak km ravnice, koliko je trebalo do Gunje.
Za razliku od sela gdje smo prenoćili, ovo je izgledalo bito urbaniziranije – više kao manji grad(ić) nego kao selo, makar i veliko. Možda je razlog tomu i blizina Save, odnosno granice, a preko nje i Brčkog, većeg grada, ili je to možda samo moj subjektivni dojam, ne znam. Znam samo da sam zamijetio dosta ljudi i vozila koji su davali dojam živosti i dinamike.
Par stotina metara prije granice, brat je ultimativno izjavi da dalje bez kave(jutarnje)ne može, pa smo izabrali terasu kafića u hladovini i svratili na taj jutarnji obred.
I ostali dobar sat!
Prednost ovakve vrsti putovanja u društvo je, pored zanimljivosti samog putovanja, i zanimljivost razgovora. Najbolje se ispričam s nekim (nekom) vozeći bicikl s njim (njom). Ali to ima i svoju cijenu, a to su pređeni kilometri čiji je broj manji od očekivanih, ili osjećaj prohujalosti vremena (zar već toliko sati !?), što mu u konačnosti dođe na isto. Sve ovo navedeno ne mora biti problem ako se ima vremena ili se planira manji broj kilometara.
E, mi bismo i ovce i novce! Da nam je se s guštom ispričati, a i da nam je preći dosta od planiranog puta.
Hoćemo li, ovaj put moći spojiti nespojivo!?
Uvijek mi je poseban gušt prijeći državnu granicu biciklom.
Tiho, obazrivo i nježno obiđemo kolonu, dođemo do autoriteta, pokažemo mu dokumente i pozdravimo ga blagim osmjejkom, i prijelaz na drugu planetu! Ovaj put smo to činili pouskim ali i podugačkim mostom preko Save.
Priznajem da mi je iznenađenje, pomiješano sa zbunjenošću, bilo veliko kad sam uvidio da nakon prolaska carine na Bosanskoj strani, tek metar-dva, ulazimo u sami uski centar Brčkoga. Malo mi je čudan takav odabir lokacije mosta, čak i u doba kad je građen, još u vremenu kad su ovdje obe obale Save bile u jednoj državi. A sada je potrebno u tu nezgrapno izabranu lokaciju ubaciti još i carinske objekte, ljude i formarnosti.
Posljedica svega toga je prometni krkljanac i kaos milećih vozila na raskrižju tik uz carinu.
Nedaleko od ulaza u grad, pronašli smo park u pješačkoj zoni sa klupom u hladu, te je odmah okupirali. Bicikle smo naslonili na obližnje stablo, tako da su se i oni odmarali u hladovini. Kako je već pola jedanaest, vrijeme je doručku, pa sam prvo pronašao banku i promijenio novce, a potom se opskrbio hranom i pićem u obližnjem trgovini. Za to vrijeme mi je brat iz hladovine promatrao grad i njegove ljude.
Nakon doručka, slijedio je naizmjenični obilazak grada. Dok je jedan odmarao u hladovini, drugi je napravio krug bilježeći fotićem što mu se učinilo zanimljivim.
Prvo što se neizostavno mora vidjeti prilikom prolaska kroz ovaj grad je gradska vijećnica. Sagrađena je u pseudomaurskom stilu, nakon što se Bosna zahvalila Turcima i priklonila se Austro-Ugarskoj. Arhitekt je, navodno, inspiraciju našao - u Afganistanu (!).Taj stil su nove gazde forsirali cijelom Bosnom, pa je na sličan način sagrađena vijećnica u Sarajevu, koja je, usprkos ratovima, II svjetskom i ovom zadnjem u Bosni, uspjela preživjeti. Nažalost, takvu sreću nije imala zgrada željezničnog kolodvora u Bosanskom Brodu, od čijeg je raskošnog izgleda ostao tek mali mrvičak.
Obzirom da je Bosanski Brod grad mog djetinjstva i moje mladosti evo prikaz željezničkog kolodvora kroz zadnjih stotinjak godina
(posudio sa www.delcampe.net)
(posudio sa www.zeljeznice.net)
(sliku posudio sa www.zeljeznice.net)
(sliku posudio sa www.zeljeznice.net)
Sa ovim slikama sam malo otišao izvan teme, pa da nastavim gdje sam stao.
Već navedena gužva ljudi gradom bila je karakteristična za Bosnu danas. Tako se, jedne pored drugih, može vidjeti osobe ljepšeg spola konzervativno zamotane od glave do pete, a isto tako i odjevene s minimalnom količinom krpica, kao bilo kuda na zapadu.
Tragovi rata su još uvijek prisutni i u ovom gradu, što sam vidio prolaskom kroz stari dio grada koji je svojim zapuštenošću izgledao još stariji. Poseban, neki drevni štih gradu dala je improvizirana tržnica, smještena između oronulih zgrada. Kao da sam prebačen barem pedesetak godina unazad negdje u neki gradić, daleko izvan vremena i tokova, gdje glavnina života prolazi, ostavljajući ovu učmalu sredinu utopljenu u svoju izoliranost.
Dašak, nagovještaj neke promjene smješten je preko puta te improvizirane tržnice u obliku čeličnog mosta, tipične Austro-Ugarske rukotvorine. Tek kasnije nakon svoga bivanja u ovom gradu, pisajući ove redove zrnce radoznalosti me potaklo da saznam ime potočića kojeg je navedeni most premošćivao, te saznadoh da je potok zvan imenom – Brka!
Međutim, nemojte pomisliti da je čitav grad kao što je ova improviziran tržnica!
Ma kakvi!
Već ste vidjeli pješačku zonu i vijećnicu, a slijedi i duh današnjeg vremena koji misli na (svjetlu, ružičastu) budućnost u obliku zgrade sveučilišta, koja svojim imenom pokazuje obzir prema etničkim skupinama koji žive u gradu i okolici.
Daaaavno je bilo prošlo 11 kad smo (konačno!) krenuli iz ovog iznenađujuće zanimljivog grada. Ma nismo ni pravo napustili rad, a cesta je već krenula uzbrdo. Nije to neka velika uzbrdica, ma ne, već tek tolika da počnem sumnjati u sebe ili u bicikl zbunjen teškim okretanjem pedala. Te pedale je dodatno otežala izuzetna pripeka sunca, dok se na jugu, kojem stremimo, vidjela teška vlaga, trenutno na pola puta između nedefinirane, mutne izmaglice i prijetećeg oblaka. Bilo je samo pitanje vremena kada će ova nesnosna, prevlažna pripeka prijeći u pljusak.
Do mjesta Čelić cesta je prava cesta, široka, blagih krivina, pa da nije te stalne, podmukle uzbrdice, po njoj bi se moglo lijepo ploviti. Kako i koliko lijepo, uvidio smo na jednoj nizbrdici koja se iznenađujuće pojavila, i kratko trajala – tek koliko i to moje iznenađenje, da bi nastavila još većom uzbrdicom, valjda kajući se za tu trenutnu slabost. Kada sam u jednoj od pauza pogledao u kartu , shvati sam da se ovaj naš današnji put odvaja od posavske ravnice i postupno penje prema Bosanskim brdima, koje vidim u daljini ispred sebe. To penjanje nije ravna crta, kao na kosini, već se remeti nekim potočićima preko kojih prelazimo. Ti potočići imaju svoje mali dolinice kojima teku, a mi, biciklisti i ostali na putu malčice gore-dolikamo, prelazeći te dolinice napopreko. Ali, i još jednom, ali, ukupni rezultat je, ipak penjanje, što znači, bitno kraće i manje dolje, a bitno duže i veće gore.
U taj Čelić smo uletjeli do sada najdužom nizbrdicom, da se konačno vjetrom ispušemo i osvježimo od omorine.
Gledajući na kartu, tek jedno malo mjesto , niš' posebno, osim zanimljivog mi imena, jer me stalno asocira na Pčelić, mjesto u Slavoniji kojeg sam prošao na putu za Viroviticu ( a ovaj me opet asocira na pčelicu Maju, a ta Maja opet…, oh, odoh ja predaleko sa asocijacijama!).
Međutim, prolaskom kroz mjesto, dojam je sasvim drugačiji.
Iako su uglavnom prisutne obiteljske kuće, dakle selo, bilo je tu i većih građevinskih zdanja koja su pokazivale jaču privrednu aktivnost, no iznenađenje nad iznenađenjima je bio - bazen! I to kakav bazen – sa toboganom i skakaonicom! Bilo je više nego očigledno da je bazen relativno mlad, pa time i tako suvremen. Svaka čast, impresioniran sam!
Po izlasku iz mjesta cesta se suzila, stisnula se desne strane uz brdo i njegovu hladovinu. Ona mutna izmaglica se konačno pretvorila u oblak pa uz povremeni povjetarac svježeg zraka tiho se čula i udaljena grmljavina. Ajd', bar je ona omara prestala, pa je nakon nje ova hladovina s ovim povremenim hladnim povjetarcem bila kao hladno pivo. Hladno pivo, zagorčano tjeskobnim strahom da ću pokisnuti (ili se, možda, previše sekiram!?) .
Prve kapi kiše su počele padati na ulasku u mjesto Lopare, pa smo se brže-bolje skrili pod šiiiroku nadstrešnicu prodavaonice. Ispod krova bio je stol sa klupom i stolicama a iza svega toga hladnjak sa hladnim pivom.
I dok se kiša nije mogla odlučiti hoće li padati pljuskom ili samo sipiti, pa je naizmjenično probala čas ovako, čas onako, nas dvojica smo lagano ispili dvije ture. Jedno hladno, orošeno Jelen pivo – 0,9 KM=3,6 kuna!
Prošao je i dobar sat kad se kiša istrošila, pa smo odlučili nastaviti vožnju. Kiša je stala. Zrak je bio vlažan ali i rashlađen. Voda svuda oko nas, asfalt mokar sa izmaglicom iznad sebe.
Napuštajući zadnje kuće Lopara počela je ozbiljna uzbrdica nagovještavajući poduže penjanje na prijevoj Površnica nadmorske visine preko 500 metara. To znači da nam ta uzbrdica pravi društvo slijedećih 5-6 km. Cesta se dobrano suzila, no grčevito i zadrto je zadržala crtu po sredini.
Utonjeni svatko u svoje misli, rastali smo se ja i suputnik. Dok po manje-više ravnoj cesti vozimo zajedno, na uzbrdicama prijevoja se rastanemo, jer nas priječi različiti pristup uzbrdici. Dok ja većinu pješačim, gurajući bicikl moj suputnik više voli vožnju, pa, ili me pusti naprijed, pa me stiže, ili ode naprijed, pa me čeka.
Nisam ni primijetio kada se crta po sredini izgubila, ali sam primijetio krpe i zakrpe na asfaltu. Obzirom da većinu uspona idem pješice, te zakrpe mi nisu previše smetale. Cesta je u svojoj uzbrdici vijugala kroz zelenilo šume, iako svuda vlaga i voda oko mene, nije padala po meni, a temperatura zraka je bila ugodno svježa, tako da je bilo gušt penjati se.
Ali ne za dugo!
Razvedravanje nakon pljuska u Loparima, se predomislilo na pola puta, pa umjesto sunca, ponovo se pretvorilo u skupljanje tamnijih i sve tamnijih oblaka. Ponovo me obuzela slutnja o mogućoj kiši. Oko mene šuma, šuma i samo šuma. I to dobrano pokisla, čuo sam kako se kapljice slijevaju s lista na list da bi konačno pale na tlo. Dakle nigdje nikakvog skloništa. Kad je počeo pirkati svježi, zlosutni povjetarac kao nagovještaj da bi svaki čas moglo početi, nestao mi je bilo kakav umor, pa sam pičio uz brdo kao nestrpljiva ljepotica koja se nekuda žuri. Gledajući naprijed u nadolazeću krivinu, gajio sam nadu o konačnom pojavljivanju prijevoja. Iza svake krivine se ta nada pretvarala u razočarenje, jer iz pređene krivine nema ništa drugo doli – slijedeća krivina. i tako u nedogled – nada, razočarenje, nada razočarenje…
Dok nije počelo padati!
To je to, pomislih. Nema druge, već kisnuti. Pa dobro, i to je za ljude!
Nemam za to neko logičko, racionalno objašnjenje, no u dosadašnjem svome iskustvu sam više puta, puno više da bi to objasnio pukim slučajem, uočio da, kada prihvatim lošije rješenje, lošiji razvoj situacije, Bog, usud ili što li već, me nagradi boljim.
Tako i ovaj put.
Tek tren nakon mog pomirenja sa kišom, pojavi se prijevoj, a na njemu, 20-30 metara od ceste, kućerak neki, kao trafika, budica, sa nadstrešnicom ispod koje me strpljivo čeka moj suputnik sa svojim biciklom.
Skrenuh pod nju i ja , presvukoh se obukoh i vjetrovku i smirene duše nastavih promatrati kišu koja je tihim, sporim i jesenjim tempom padala.
Padala je toliko da smo odmorili i pretočili neku od tema, te je stala kad smo se umorili od odmora i kada smo zaključili da je vrijeme da se krene.
To je bilo (skoro) sve od kiše tog dana.
Jedno vrijeme smo se, krivudajući, provlačili kroz šumu, da bi nam se drveće uz put za trenutak smilovalo i pokazalo našim očima prekrasni, idilični Bosanski krajolik.
Ako nam je vidik bio idiličan, cesta baš i nije. Točnije rečeno, njena podloga, jer naizmjenična igra krpe i zakrpe nastavila i dalje. U stvari, nije to bilo ništa strašno, samo je iziskivalo veću pažnju pri vožnji i manju brzinu vožnje.
A kad već idem sporije, nije problem stati ako vidim nešto zanimljivo. Ovaj put mi je pažnju privukao taj Bosanski običaj neograničene, i ponekad nerazumljive slobode izbora mjesta gradnje kuća. Tako sam često imao prilike vidjeti prekrasne, raskošne kuće na takvim lokacijama, da nisam uspio dokučiti razlog izbora te lokacije, ma koliko se trudio.
Spuštali smo se do mjesta, a spuštanjem smo nastavili i kroz samo mjesto. Negdje u centru mjesta smo stali da bi posvetili pažnju šarama mjesne džamije.
Preko puta, kojim upravo dođosmo, seljani su smjestili groblje sa karakterističnim Muslimanskim nišanima umjesto spomenika. Zanimljive su bile parcele za buduće stanovnike ovog tihog susjedstva/komšiluka, sa tablom na kojoj je autoritativno pisalo : “Zauzeto!“
Nedugo nakon Gornje Tuzle i daljnje vožnje nizbrdicom, izašli smo na glavnu magistralu koja povezuje Tuzlu (Tuzlu – grad, a ne Gornju Tuzlu) sa Bijeljinom, a kilometar-dva smo se spojilo sa još jednom magistralom, ovaj put Tuzla – Zvornik.
Vjerojatno uljuljkan i razmažen dosadašnjem mirom i tišinom pri spuštanju sa prijevoja, dodatno oduševljen okolnim prizorima, šokiran sam i zaprepašten ovom prometnom džunglom. Kolona, neprekidna u oba smjera. Cika i vika, raznoraznih sirena, motora i škripe kočnica. Mene kao biciklista kao da nema, ne postojim za ove sudionike ovog prometa. Bez imalo dvojbe provlače se između mene i vozila koja nadolaze iz suprotnog smjera. Jest da je cesta dovoljno široka za nas troje sudionika, ali ipak nije baš pretjerano raskošna u toj svojoj širini.
Posljedica svega toga da pojma nemam o okolišu pri prolasku tih 10-tak km. Grčevito sam držao upravljač, još grčevitije upro pogled u bijelu liniju ruba ceste ispred sebe i potpuno koncentriran i dušom i tijelom na samo jedno – kako voziti tom linijom i tim rubom ceste a da na budem zahvaćen i povučen nekim od ovih neprestanih prolaznika.
U jednom trenutku kao da mi bi dosta ove mahnitosti, ili je možda ona doživjela vrhunac, ne znam, no rekoh, točnije doviknuh, imperativno naredih čak, svome suputniku da stane. Oaza mira koja štiti ovakve kakvi smo mi bila je u obliku nogostupa, ivičnjakom ograđena, odvojena od mahnitog prometa, na koji smo parkirali bicikle i u miru Božjem hvatali dah i smirivali rad srca.
Razlog zbog kojeg mi se stajalo baš ovdje je bila džungla betona i asfalta svuda oko nas. Počevši od betonskog zida na kojemu smo naslonili bicikle, pa preko asfaltiranog nogostupa i istog takvog kolovoza, pa do niza betonskih oblakodera, nebodera i ostalih dera. Uglavnom svuda oko nas brutalno sivilo betona i asfalta kojeg stidljivo remeti drvored u pozadini slike. Ništa posebno, rekao bih netko oko nas, takvih prizora u svakom većem gradu bilo koje zemlje. Istina, skrušeno priznajem, no tek koji sat vremena ranije, ili još koji minut više, bijah u zelenoj oazi mira i tišine, u kojoj se sve odvije polako, s nekim skladom i obazrivim prijelazom od jedne prema drugoj promjeni, uglavnom, podnevlje gdje je sve bitno, a opet nitko ili ništa ne nameće, ne želi biti bitnije od drugih – bitan je jedino sklad svih i svega.
Još uvijek pod dojmom gore navedenog iznenada, okrutno i brutalno, kao posut amperom hladne vode, nađoh se u sasvim drugoj i drugačijoj sredini. Previše malo mi je vremena prošlo pri prijelazu iz jednog doživljavanja u drugi, neko vrijeme sam ih imao oba u duši,te sam ih mogao detaljno usporediti. Rezultat te usporedbe me je šokirao – koja razlika u tako malo vremena!!!!
Nakon što smo krenuli dalje, zvjerlao sam lijevo-desno, ne bi li ugledao nagovještaj uskog, starog centra grada, ali ništa od toga. Najbolje bi bilo pitati koga- ali koga!? Dok sam pogledao prolaznike koji bi mi izgledali dovoljno kompetentni, ugledah taksija kako stoji sa strane.
Jasno, koga pitati, ako ne njih!
Zastadoh, pozdravih i upitah.
Prvo me iznenađeno pogleda, premjesti pogled na bicikle, te kad ih ugleda zadivljeno podiže obrve, ukratko mi opisa traženi put („na drugom semaforu lijevo i odmah poslije, ukoso, desno“) te konačno pusti na volju svoju radoznalost da ispliva van („odakle ste?“, „kuda?“, „je li teško?“ itd, itd), te sve to začini otvorenim, iskrenim divljenjem („e, svaka vam čast!“).
Zahvalismo mu se i nastavismo. Na tom drugom semaforu prestrojeni u traku za lijevo, čekamo zeleno na semaforu, kad sa desne strane netko trubi na sireni – ono naš taksista koji, vozeći ravno, rukom i galamom pokazuje u kojem smjeru je naš put.
I tako dođosmo do starog centra grada. A stari centar, kao u svom gradovima koji ga imaju i drže do njega, pješačka zona.
Bicikl je kameleon. Kada treba postane putno sredstvo na daleke pute, a kada treba može biti nešto (skoro) kao pješak. Tako smo mi, polako vozikali područjem koje koriste samo pješaci, pogledom šetali lijevo desno i tražili. Što? Bosanske specijalitete!
Zastadoh ispred jedne stare zgrade, točnije ispred sladoledarskog hladnjaka u kojemu su bile poredane posude sladoleda, i mladu curu iza njega upitah gdje bi mogao pojesti dobre ćevape?
„Pa, ovdje!“
Zastao sam zapanjen brzinom i preciznošću naše potrage. Kao vođeni Božjom rukom!
Sada nastaju ugodni, prijazni trenuci ovakvog načina putovanja, oni trenuci kada me preplavi osjećaj ugode, sreće i zadovoljstva, bez obzira na fizički umor. Trenuci kada sam apsolutno siguran u način odabira puta, načina, društva i svega ostalog vezanog za ovakav način turizma. Došli smo na jedan od ciljeva, pa ćemo smireni i spokojni, polako i opušteno objedovati, a potom isto tako obići stari dio grada.
„Velika i pivo! Točeno!“ – bio je naš odgovor konobaru na njegovo pitanje što želimo, koji je iz prikrajka, sa strane, strpljivo čekao dok smo parkirali naša vozila, te zauzeli konzumentsku pozu za stolom.
Čevapi su bili mirišljavi, sočni, pa su, uz naš umor i glad, prijali kao prava kraljevska trpeza. U toj njihovoj sočnosti je možda bilo maščobe malo i previše, što nije remetilo tek, da pače! Jedino nisam siguran da bi moj probavni trakt podnio težak posao masne probave bez veće bune, kad bi ovakvu slasticu slistio u sebe pola sata prije spavanja. Ovako, još imamo i kilometara i sati do večerašnjeg sna, a ta tjelesna aktivnost će pomoći navedenom bundžiji da zadani mu posao obavi bez bune.
Sad kad smo se najeli napojili, odmorili i ohladili možemo polako u obilazak grada. Taj nam je obilazak pokušavala pokvariti kiša koja je stidljivo počela paduckati, ali je ipak odustala od tog ćoravog posla.
Iznenadio sam se koliko je velika ta pješačka zona u Tuzli. Ulica kojom smo došli do našeg objeda i njome nastavili podugačka je i za bicikliste, a kamo li ne za pješake, pa uz prkos svojoj duljini, lijepo popločana, uredno dotjerana . Ova urednost i dotjeranost je iznenađujuće na visini u cijeloj pješačkoj zoni.
Kapija je mjesto u starom dijelu Tuzle na kojemu su 1995 godine, u jeku rata, na ljude okupljene na tržnici bacili granatu i pri tome ubili 71 čovjeka. Jedan od besmislenijih primjera ratnog besmisla.
Uz gorčinu u duši zbog pročitanog, vratio sam se sadašnjoj ljepoti grada. Čak ni cmoljavo vrijeme nije moglo bitno pokvariti moje oduševljenje viđenim. Tu se na nekom čudnom čošku, nastao kao spoj dvaju ulica, našla stisnuta katnica na čijem je pročelju
pisao naziv trgovine „Tinejdžer“ (fonetski, onako kako se čita a ne „Teenager“).
Kad sam se već ozbiljno počeo zapitivati pa dokle će ove stare, vijugave uličice, izašli smo na prostrani trg kojeg je ukrašavala (valjda) česma iz Turskog doba.
Zastali smo na trgu napravivši podužu pauzu vrteći se u krug pri promatranju i snimanju viđenog. A bilo je dosta toga za vidjeti.
Zanemariti ću ogromni džambo plakat iza navedene česme na kojem su blistale slike idilično uređenih kupališta, jezera i prometnica, kao iz nekog ružičastog sna koji je protuteža ovome svakodnevnom sivilu, po ću posebno izdvojiti prekrasnu zgradu, vjerojatno iz Austro-Ugarskog doba koja je predstavljala (valjda ondašnju) upravu solane.
Tu je i raskošna fontana, te kao nezaobilazni zaštitni znak Bosne – džamija lijepo uklopljena u okolne uređene kuće.
Trgao sam se iz ove uživancije laganog zujanja po staroj Tuzli sjetivši se da je krajnje vrijeme za rješavanje večerašnjeg konaka. Želja nam je bila ne noćenje obavimo pod šatorom na obali Modračkog jezera, a ono je dosta iza grada. Priupitavši jednog prolaznika za put do tamo, reče nam da imamo nekih 17 km (!!! –ja, jer odmah napravih proračun i zaključih da će nas vjerojatno noć uhvatiti pri podizanju šatora jer je sad već bilo dobrano iza 7 sati).
Prvo je trebalo prometnom cestom proći dolinu od istoka prema zapadu, u kojoj je Tuzlanska industrija, od koje je najupečatljivija termo-elektrana sa ogromnim kondenzatorom. Na velikom križanju dvaju magistrala u dva nivoa(istok-zapad gore, sjever-jug dolje), skrenuli smo ovom donjom i uprli uzbrdo nekih 3-3,5 km, da bi potom skrenuli lijevo – opet uzbrdo. Ta je uzbrdica završila tek tren kada bi me obuzeo konačni očaj od ovolikog penjanja, da bi potom nastavila beskonačnim gore-dolikanjem. Bio sam već na kraju snaga, iscrpljen, totalno mokar od znoja, zle slutnje zbog nadolazećeg mraka koji je sve više i više gasio ovaj dan.
Ne znam kako, valjda Božjom providnošću (u tom trenutku nisam imao nikakvo suvislije objašnjenje) uz cestu se pojavila – trgovina. Odmah sam rekao suputniku da stane, kobajagi zbog mineralne vode, a u stvari da uhvatim dah jer mi je duša bila stvarno na nosu.
U kratkom vremenskom razmaku pojavi se još jedno Božje proviđenje (opet - barem meni tako izgledaše) u obliku hladne, orošene dvoguze Tuzlanskog piva – istog onog piva kojeg smo popili dok smo tamanili ćevape i za koje smo rekli da je jedno od boljih u dosadašnjem putovanju. Uz pivo ipak uzeh i mineralne vode (Jamnica 1,5 lit), nek' se nađe –iz iskustva već znam da me poslije žešće dnevne vožnje (a ova danas ima žestoko žestoku završnicu) uhvati neugasiva žeđ.
Odmoreni, sa uhvaćenim dahom, nastavismo dalje i –zalutasmo. Cesta nam se pretvori u dvorište iz kojeg na nas hrabro krenu njegov pas-čuvar. Dok sam svoju zbunjenost nestankom ceste i njenom transformacijom u avliju hitro zamijenio obrambenim stavom od nadolazeće zvijeri, situaciju spasi domaćin koji umiri psa, te nakon našeg pitanja, uputi nas na pravi put.
A taj „pravi“ put se tako suzio i prikrio asfalt, da nije ni čudo što smo ga tren ranije ignorirali.
Da bi konačno došli do tog jezera ovim putem (ili „putem“) valjalo na je proći kroz – cigansko naselje!
Nekako istovremeno put je postao zamazaniji, prljaviji, i zraku se osjećao kiselkast miris zapaljenog smeća. Potom se pojavila tipična ciganska arhitektura improvizacije na improvizaciji gdje je bilo nemoguće spoznati što je šupa a što stambena nastamba, uz iste takve plotove na kojima je tu i tamo bio prebačen veš koji se sušio. Po putu su se igrala mala djeca, prkosno se minimalno lijeno sklanjajući se da bi mi, nekako slalomom između njih prošli. Sve to su gledala mrka lica prodornih očiju njihovih roditelja koji su stajali u nečemu što je bilo smjesa dvorišta, skladišta na otvorenom (nabacanog zbrda-zdola) i smetlišta.
Na kraju još napomena da je sve to bilo zatamnjeno nadolazećom noći, te time dodalo nekakvu zlokobnu, depresivnu notu gore opisanom.
I konačno – došli do jezera, no prije toga morali smo prošli pokraj devastiranog i napuštenog motela, kao i pokraj naselja kamp-kućica istog stanja.
Vozili smo uz jezero u potrazi za (nama)zgodnim mjestom za postavljanje šatora i svakom na koje smo naišli, pronalazili manu. Odavno smo napustili asfalt, nastavili sokakom koji se probija kroz borovu šumu, da bi se konačno složili o kvaliteti lokacije. Nije toliko bila bolja od bezbroj do sada viđenih, koliko je nadolazeća noć prijetila da će nas sve prekriti tamom.
Prvo smo podigli šator i stavili stvari u njega, taman u trenutku odlaska i posljednjeg tračka dnevne svjetlosti.
Već dulji niz godina imam prikrivenu želju za ovakvim načinom noćenja („na divlje“), no nedostajalo mi je odvažnosti, hrabrosti za nju. Eto, sad uz suputnika sam se okuražio i ispunio si jednu od sitnih malih želja.
Modračko jezero, je uglavnom raj za ribiče, i to one kojima ulov nije bitan koliko mir, tišina i spokoj kojeg na jezeru nalaze. Zbog tog razloga rijetko ih je više na jednom mjestu, a često su razmaknuti jedan od drugoga dovoljno daleko da svaki od njih ima svoj djelić toga mira,tišine i spokoja. Ovo smo tek sutradan shvatili, ali taj mir, tišinu i spokoj osjetili čim smo došli do jezera. Podizanje šatora, kuhanje juhe, te opušteni razgovor prije spavanja, sve smo to nehotice tiho i pažljivo obavljali u strahu remećenja te mirnoće i spokoja koja visi i obavija jezero i prostor oko njega.
Sretan i zadovoljan što sam uspio šator podignuti u vrijeme trajanja posljednjeg tračka dana, mirno, bez žurbe, guštajući svaku sekundu, uz razgovor s suputnikom kuhao sam juhu. Nakon što prokuha, treba je „kuhati na laganoj vatri 10 minuta“ (kako već piše na vrećici juhe). Da taj proces obavim kako valja pomagala mi je baterijska lampa, koja se preko dana vozi na upravljaču bicikla, i koja ima višestruku uporabnu vrijednost – ili za osvjetljavanje puta, kada vozim noću, ili za provjeru procesa kuhanja juhe, kao sada na primjer.
Slijedi mistično, ritualno kusanje tople juhe u gluhoći tamne, crne noći. Pogleda uprtog u tamu ispred sebe, nazirali smo bešumnu uljastu površinu jezera od koje su se odbijala svjetla udaljenih naselja s druge strane jezera. Ona gluhoća noći nije bila neugodna i zlokobna. Ma ne, naprotiv! Bio je to mir na razini svih zapadnih i istočnih religija, mir koji ulazi u najdublje pore osobnosti, djelujući spokojno, opušteno i zadovoljno. S trenutka na trenutak izgubio sam svijest o postojanju tanjura i žlice u rukama - zamijenio ju je osjećaj lebdjenja iznad tla u ovoj noći koja mi je, iako crna, izgledala rajskom. Naizmjenično smo bacili koju riječ, rečenicu, da bi potom ušutjeli, skoro kao postiđeni što je buka našeg šapata uznemirila, poremetila ovaj savršeni mir i sklad. Jest čudno, skoro bez veze, priznajem (mrkla noć i sjedenje na zemlji na obali jezera – velika fora!?) pa ipak takva prozaičnost nakon ova dva dana iscrpljujuće vožnje je, barem meni, stvorila osjećaj savršenog Raja na Zemlji.
Za ovakve trenutke treba živjeti!
Ovako umorni od vožnje, ali i očarani ambijentom, bilo je teško primorati se i poći na počinak. Suprotno od toga zaspati je bilo lako. Ušuškan u vreću, još sam koji trenutak guštao u tišini noći. Tek tren prije sna uspio sam sastaviti misao, nije trajala ni jedan uzdah, ne bi mi jasno kako je uspjela zaobići, izbjeći ovu euforiju blaženosti trenutka. Blago, tiho i nečujno, kao ambijent u kojemu sam tonuo u sam, upozorila me je na sutrašnji dan koji bi po broju kilometara trebao biti sličan današnjem i jučerašnjem, no po količini znoja ni približan – a na kraju ovog današnjeg duša mi je bila na nosu.
Gdje će tek biti sutra navečer !?
Nastavak ovog putopisa možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 20.11.2013. u 18:50 sati.