Pero i njegov bicikl

četvrtak, 28.02.2013.

Bjelolasica - Kapela 2008

Ako Vam se ne da čitati, ove i ostale slike možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.


Srećom u arhivi (još uvijek) nečega ima.
U ovim situacijama kada je još rano za (veće) vožnje (tek je kraj veljače i još uvijek prijete snijegom), a vožnje od prošle sezone su, kao dotjerane, uređene i ušminkane našle put u vječnost preko mjesta na blogu, situaciju spašava ta arhiva iz koje izvučem (polu)zaboravljene i (polu)zabačene vožnje, te ih, protjeravši ih kroz svoje ruke, pretvorim u zavodljive i pažnje vrijedne reportaže (barem mi je želja da tako izgledaju) koje se šepure zajedno s ostalim na blogu.
Vožnja o kojoj je ovaj put priča, je trajala tek jedan dan, no u tom jednom danu savladali smo dva poveća brda. Savladali SMO, rekoh, dakle ovaj put nisam bio sam. Uspio sam nagovoriti i brata, prvog i pravog mog suputnika još od mladih dana kada smo prvi put na more putovali na ovaj način. Život nas je odveo različitim smjerovima u različite gradove, no veze između nas dvojice su bile (i ostale) jače, pa se zna desiti koja zajednička vožnja. I ova je jedna od njih.
Radi smanjenja pripremno-završnih vremena i troškova, od Zagreba do Lidlovog parkirališta u Ogulinu prevezli smo se autom kojeg smo ostavili na parkiralištu da odmara do večeri kad se vratimo.

Lidl u Ogulinu gdje prelazimo sa konja (auto) na magarca (bicikl)

Ogulin – Jasenak – HOK Bjelolasica – Partizanska Drežnica – Jezerane – Vrh Kapele – Ogulin
Eto, to bi bilo telegrafski najkraće moguće. To bi bilo dovoljno onome kojemu je putovanje nužno zlo da se sa jednog mjesta dođe do drugog, i koji bi se najradije teleportirao brzinom svjetlosti prošavši taj put tek za tren i pol.
To vremensko razdoblje neizvjesne duljine, koje treba proći od danas do pronalaska navedenog načina putovanja, ja i meni slični iskoristiti ćemo za pronalaženje užitaka pri putovanju toliko jakih da će biti nazvani rajskima iako su ovozemaljske lokacije. Istina, uz ta užitka redovito idu i muke, a bez tih muka ne bi bilo ni užitka.
Sjetih se sada Ive Andrića i njegove „Na drini ćuprije“.
Kada je Austro-Ugarska napravila uskotračnu željeznicu , mladi i mlađi je svijet s oduševljenjem prihvatio činjenicu da se u jednom danu može otići do Sarajeva i vratiti kući, u Višegrad. Stari(ji) su samo frknuli kroz nos čudeći se koji je smisao tako mahnito, TAKAV put prelaziti. Tako i ja smatram da ovaj put, o kome priča ova priča, ima zanimljivosti za pogledati, pa čak i za zastati.
Osim Ogulina, na ovom današnjem putovanju nemamo većih mjesta, pa smo se u Lidlu opskrbili jelom i pićem. U samom centru Ogulina, odmah uz crkvu, pronašli smo park u kojemu smo odlučili doručkovati.
Ogulinska crkva i park u kome slijedi doručak

Park je imao i izvorsku vodu u obliku raskošne česme sačinjene još u devetnaestom stoljeću. Na toj izvorskoj vodi smo oprali ruke i pribor i prionuli na doručak.
Raskošna česma u Ogulinu

Osobna karta česme

Mjesto doručka

Trpeza na doručku

Na zapadnom izlazu iz Ogulina, odmah uz stari grad Ogulinski smjestio se Đulin ponor. Točnije rečeno je obratno jer to što je nazvano Džulinim ponorom je starije, puno starije i od Ogulina.
Stari grad Ogulinski (snimljeno 1990 godine što se više primijeti na autima a manje na zidinama)

Đulin ponor je mjesto u Ogulinu gdje je rijeci Dobri dodijalo, dosadilo putovati pod vedrim nebom, pa je odlučila to u nastavku činiti tunelom. Dakle, na ovom mjestu Dobra ponire u ogromnu pećinu i nekih 20-tak km dalje ponovo izvire i nastavlja svoj tok. Iznad te pećine u koju Dobra ponire je okomita stijena impozantne visine, tako da Dobra do svog poniranja žubori u isto tako impozantnom klancu. Na Petrovo 2008 godine, kada se ovo putovanje i odvijalo, radi ne baš pretjerano kišovitog lipnja Dobra je bila mala Dobrica.
Mala Dobra u vrijeme ovog putovanja

Dvije godine ranije od ove priče, u kolovozu 2006-te, Dobra je dobro izgledala sa obiljem kristalno prozirne vode čija se prozirnost samo nazirala zbog pjenušanja.
Dobra 2006 godine

Dobra 2006 godine (detalj)

Tada sam si dao truda malo detaljnije obići taj ponor. Da bi to mogao, morao sam otići do parka te sa ruba klanca okrenuti se prema cesti od koje sam krenuo.

Park iznad Dobre

Obilno zeleno raslinje malo pravi probleme, no stijenu i ponor podno nje ipak se može sagledati.
Đulin ponor

Ulaz u tunel

Svemu ovome dodajte mahnito žuborenje vode, pa ćete dobiti približan dojam o veličanstvenosti cjelokupnog prizora. Pogledom pratim vodu koja se u roku od sekunde-dvije izgubi u tami pećine. Prizor zbog kojeg uvijek vrijedi svratiti u Ogulin
Prema narodnoj predaji Đula je bila krasotica nad krasoticama koja je radi žarke ljubavi morala skočiti u ponor i otploviti Dobrom u crno ništavilo. Sve prave ljubavi su tužne.

To što se ovdje dogodilo 1999-te neki pripisuju ogromnoj kiši koja se u ovom obimu javlja svakih nekoliko desetaka godina, a neki (i) bezobzirnosti današnjih ljudi koji sa smećem rade prema onoj „gdje god nađeš zgodno mjesto tu smeće baci“. Svo to smeće pokupila je Dobra i nanijela u pećinu ispod Ogulina. Ne bi se to ni primijetilo da se tog ljeta nebo iznad ovih krajeva nije otvorilo i prosulo kišu nad kišama, koju ova pećina ispod Ogulina, zbog navedenog smeća, nije mogla propustiti. Posljedica toga je vidljiva na slijedećoj slici.
Blato na lišću je ostalo kao znamen visine Dobre ljeta 1999-te kada je Dobra poplavila pola Ogulina

Tek dva-tri dan nakon poplava u Ogulinu putovao sam, autom ne biciklom, sa obitelji na more. Svojoj životnoj suputnici i našoj djeci sam želio pokazati ponor a pokazao sam im i više od toga. To više sam zabilježio foto-aparatom, starim analognim, a ne digitalcem.

Moram sebe i moga suputnika pohvaliti na odvažnosti. Te noći je grmilo, sijevalo, a čini mi se i padalo u Zagrebu. Bicikle smo stavljali na auto ispod super niskih, tamnih, tmurnih oblaka. Takav nam je put bio do Ogulina a uz takvu pratnju smo odvezli biciklom prvih sat-dva. Kao da su si oblaci uzeli zatišje pri kojemu vijećaju da li da se raziđu ili da potope ova dva biciklista. Na kraju su se smilovali, povukli na neka svoja tajna skloništa, a veći ostatak dana prepustili suncu i vedrom plavetnilu. Da će to tako biti, dan ranije su nas uvjeravala sva sredstva javnog priopćavanja preko vremenske prognoze, pa smo nas dvojica odlučili vjerovati im. Priznajem da sam se taj prvi sat-dva vožnje grizao za jezik zbog tog pretjeranog povjerenja, promatrajući natmureno nebo iznad nas.
Nebo iznad Velike Kapele na izlazu iz Ogulina – padati će, neće padati, padati će, neće padati …

Prvih 2-3 km vozili smo se cestom prema Vrbovskom uz željeznicu Zagreb –Rijeka. Bilo bi zgodno jednog dana uz tu željezničku prugo odvesti sve do Rijeke. Ostaje mi u mojoj duši ta ideja zabilježena i razrađena do sitnica. Možda negdje u budućnosti iznenadno i neočekivano se pojavi mogućnost njene realizacije, pa de je odmah mogu uhvatiti. Tko zna, ako se budem predugo dvojio i razmišljao o detaljima, mogućnost će mi iskliznuti iz ruku. Ovako sam spreman k'o zapeta puška i samo čekam.
Cesta uz Riječku prugu

A do tada nećemo sjediti besposleno, nego ćemo voziti, kao nas dvojica sada, na primjer. Skrenuvši lijevo ostavili smo cestu i željeznicu za Rijeku, i cik-cak penjanjem ušli u šumu. Ta se šuma znala povremeno na kratko prorijediti prepustivši nam pogled na Klek.
Svatko ima svojih loših dana pa tako i taj Klek, koji je ovog jutra bio posebno stidan pa nam se sakrio u oblake.
Klek skriven u oblacima

Najgore su mi ove strme vijugave beskonačne uzbrdice kroz gustu šumu. Sve te epitete bih nekako i provario ali ova šuma penjanje čini monotonim, dosadnim i nezanimljivim. Nema nekog bližeg ili daljnjeg pogleda za vrijeme kojeg bi mogao za trenutak zaboraviti muke penjalačke.
Sve to mi je probudilo pretjeranu zadrtost, pa sam odbio voziti uzbrdicom, jer sam tada bio u fazi kad mi je besmisleno se patiti uzbrdicom. Radije bih šetuckao njome kao na špancir festu. Mome je suputniku takvo besmisleno rasipanje vremenom bilo neprihvatljivo, pa je vozio i svako malo zastajkivao i s nervoznim nestrpljenjem očekivao da konačno malo živnem, pa da se brže pojavim.
Dosadna uzbrdica

Nervozni brat u očekivanju zabušanta

Slučajno ili ne, ne znam, no poklopilo se da je novi asfalt na cesti bio najava izlaska iz ove beskonačno dosadne ili dosadno beskonačne šume. Izašli smo na ravnicu bez šume, neka vrst proplanka, malo većeg. Livade oko nas su bile krcate cvijećem raznih boja, oblika i veličina. Kiša koja je ovdje protekle noći bila gazda, oprala je mirise, tako da do naših noseva nije bog zna što došlo, no ako i nije, mozak se već sam pobrinuo, radi onoga što su oči vidjele, za dojam mirisa poljskog cvijeća. Žedno sam udisao svježi jutarnji, planinski zrak tražeći potvrdu da miriše ono što mi se činilo da miriše. Eto, dobio sam (ili sam barem mislio da sam dobio) taj vanjski podražaj da mi vožnju učini zanimljiv(ij)om.
Kraj šume i početak proplanka

Dobrodošli u …

Uz ovo planinsko livadsko cvijeće, što se ono kaže ruku pod ruku, idu i ovce koje su u obližnjem toru, site i zadovoljne, dokono pretakale svoju svakodnevnicu. Među njima je bilo i podmlatka koji je dijelio opću idilu ljetnjeg jutra.
Sretne i zadovoljne

Sve ovo je bio dio cjeline zvane Jasenak, mjesto sa par kuća koje u ovo kasno lipanjsko vrijeme poprima obilježje koje nas toliko razgali, rastopi da ga u oduševljenju nazivamo Rajskim. Iako nije na nekoj velikoj nadmorskoj visini, tek nekih 660 metara, okružen Kapelskim visovima sa svih strana daje dojam bitno veće visine.
Nedaleko od Jasenka, iako na istoj visoravni smjestio se Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica, kako mu je zvanično ime. Od naše „glavne“ ceste udaljen je nekih 4 km.
Skretanje za olimpijski centar

Planinska idila na putu do olimpijskog centra

Početni od ta 4 km prolaze kroz idilu procvale livade i gorštačkih kuća, da bi potom izgubila kuće i nastavila kroz livade usamljeno tražiti to olimpijsko selo. Iako je asfaltirana, bila bi je dosta uska, pa sam se pitao kako to izgleda zimi u vrijeme snijega kada nagrne horda skijaša sa svojim autima na čijim su krovnim nosačima skije.
Uski put do skijališta

Kao i na ulazu u Jasenak, tako i ovdje slijedi široki proplanak na kojemu se smjestilo to olimpijsko selo sa svim pratećim sadržajima.
Samo to selo je smješteno u širokoj ulici sa čijih su strana hoteli smješteni u nizu, građeni zanimljivim stilom, valjda u skladu ovog kraja.
HOC Bjelolasica s lijeve ….

…i s desne strane

U jednom od tih „objekata“ je i neka vrst kafića u kojemu se, prije dnevnih aktivnosti, pije jutarnja kava. Ta kava je sad već bila kasno jutarnja, pa smo je i mi uspjeli mi popiti.
Skromni ja ispred HOC-a u vrijeme ove priče, dakle lipanj 2008., …

…isto mjesto samo drugo vrijeme, siječanj 2011. nakon požara (slika posuđena sa http://www.jutarnji.hr/bjelolasica--izgorjela-glavna-zgrada-hrvatskog-olimpijskog-centra/920324/ )

Nedaleko od tih hotela je i tabla sa informacijama o žičarama, vučnicama i skijaškim stazama.
Skijaški raj

Od svega sa slike jedino smo vidjeli početnu žičaru i kraj nje sjedalice žičare kako lijeno odmaraju u očekivanju zime i snijega.
Čudan dojam mi je ostalo nakon posjete Bjelolasici. Čuo sam o njoj dosta, činilo mi se da se pokušava progurati kao glavno skijaško središte u Hrvatskoj. Pa čak i za vrijeme našeg posjeta, umjesto zime na početku ljeta, bilo je gostiju koji su se muvali oko hotela, no bilo ih je malo. Da radi ona žičara, netko bi se rado odvezao negdje gore pa nazad pješice, pa nakon dobrog fizičkog umora i isto tako dobrog duševnog zadovoljstva, bi nešto i dobro pojeo. I sve to skupa platio. Ovako mu ostaje da se muva na ovoj visoravni zbunjen kud bi sa sobom.
A ta kriza identiteta u kojoj ne zna kud bi i kako sa sobom pratila je cijeli ovaj kompleks gordo nazvan Hrvatsko olimpijsko selo. Da bi od njega napravilo to što mu je u imenu, očigledno su potrebni i novci i trud i rad. I dok su se prepucavali tko bi i kako to trebao napraviti, iznenada se pojavio požar, te poharajući taj olimpijski centar prekinuo bilo kakvu daljnju raspravu. Više se o Bjelolasici i njenom olimpijskom selu ne priča.

Vratili smo se u Jasenak i nastavili naš put prema Partizanskoj Drežnici. Na izlasku iz Jasenka prošli smo pored raskošnog zdanja čiju namjenu nisam saznao, mada priznajem da me je dojmio.
Raskošno zdanje nepoznate svrhe

Napustili smo visoravan, ušli u šumu i opet se počeli penjati. Ova uzbrdica me je neugodno iznenadila, jer sam očekivao (jaču) nizbrdicu, a ono suprotno. Ah, ništa, što mi preostaje, nego prihvatiti to što jest.
Neočekivana uzbrdica

Nakon jačeg kilometra, za vrijeme kojeg sam zaboravio na očekivanje nizbrdice i rezignirano prihvatio uzbrdicu, došli smo do raskrižja na kojemu se nakon skretanja desno cesta gubi u šumi u obliku strme cik-cak uzbrdice. Ta cesta preko Banskih Vrata vodi do mora (Novi Vinodolski ili Crikvenica), a mi smo produžili ravno i to nizbrdicom- strmom, dugom vijugavom. Konačno !
Konačno, nizbrdicaaa!

Uz izuzetak ovog olimpijskog sela, koji nakon požara, vjerojatno potvrđuje pravilo, cijelo ovo današnje putovanje se može nazvati „Stazama pasivnog kraja Lijepe naše“.
Šuma je postajala sve rjeđa i rjeđa, pa smo mogli sagledati, onako s visine, dolinu u koju se spuštamo.
Dolina u koju se spuštamo

Bilo je tu nešto i obrađene njive, bila je tu i pokoja kuća, no sve skupa nekako malo, tiho i uspavano. Uglavnom šuma i šikara. Čak kad smo ušli u tu Partizansku Drežnicu, gledajući po karti nešto kao glavno mjesto ovog kraja, teško smo dobili nešto veći dojam od zabačenog sela. Ni po broju kuća ni po broju ljudi koje smo sreli. Tek crkvica u centru mjesta i spomenik pokraj nje u socrealističkom stilu gorštaka krcatog mišićima sa pogledom uprtim u ljepšu budućnost, pokušavali su nas, ne pretjerano uspješno, uvjeriti da prolazimo kroz mjesto burne prošlosti. U ova današnja vremena kada se socrealistički duh rasplinuo u svoju grotesknu inačicu, ovaj spomenik izgleda tragikomično.
Partizanska Drežnica - centar

Koliko god gledao u smjeru njegovog pogleda, ne vidim ljepšu budućnost

Slijedećih dobrih desetak kilometara dokono smo i polagano vrtjeli pedali promatrajući okoliš. Ako bi tražili ljude i njihovu živost, u tom okolišu bi nalazili pustoš, no ako bi tražili mir i spokoj prirode u tom okolišu bi nalazili kontemplaciju duše i fluidnost vremena. Oni oblaci od jutros su se posve rasplinuli, sunce je blago grijuckalo, no nikako pržilo, vjetar je tiho pirkao, no nikako toliko da smeta vožnji, pa se i vožnja utopila u mirni i tihi tok bezvremenosti i izostanka bilo kakvog osjećaja neželjenog imperativa zbog kojeg se nekuda treba i nešto neizostavno mora. Kao malog Ivicu s prstima u tekli pekmeza, sebe sam zatekao kako tonem u osjećaj tupog, ali slatkog i ugodnog blaženstva u kojemu se prepuštam mirisima, zvucima i prizorima oko sebe, upijam ih ne želeći ih remetiti bilo kakvim razmišljanjem koje mi u ovom času izgleda suvišno i potpuno nepotrebno. Osim nas nikoga na cesti, pa u tom polupijanom orgijanju opijeni opisanim prizorima, dozvolili smo su luksuz korištenja ceste u cijeloj njenoj širini.
Promet nikakav, pa se može i ovako voziti

Bilo je tu i nekih mjesta, bolje rečeno zabitih sela, kroz koje smo prošli ničim remeteći naše duševno stanje. Bila je tu i tabla s mjestom, bile su tu i kuće, pa ipak, iako je oko kuća i u kućama bilo nekakvih znakova da i tu ljudi žive, kao da su se, u svojoj skromnosti, pa čak i stidu, povukli, propustivši dvojicu oduševljenih biciklista da produže ne remeteći svoju euforiju.
Dobrodošli u …

Ravnica je ustupila pred blagom uzbrdicom. Sa desne strane imali smo pogled kao na dlanu na udolinu ispod nas. Malo me to zbunjivalo, čak sam posumnjao da smo krivo skrenuli. No sumnja je bila neosnovana. Želeći valjda, da udolinu ostavi na miru, cesta se makla iz nje da bi se na kraju u Jezeranama ipak se vratili k njoj. No, do tada ostaje nam blago penjanje i lijep pogled na desnu stranu.
>Naša cesta i pogled na desnu stranu

U daljini smo ugledali vijadukt auto ceste koji preskače ovu udolinu u kojoj se Jezerane smjestilo. Pred samo mjesto cesta se obrušila nizbrdicom da bi se na kraju provukli ispod vijadukta.
Provlačenje ispod auto-ceste

U vrijeme domovinskog rata ovaj je prijevoj preko Male Kapele bio jedina veza između unutrašnjosti i Dalmacije. Ovu cestu smo zvali „cesta Josipdol – Jezerane“ . U ono vrijeme je bila velika gužva na njoj, praktično neprekidna kolona u oba smjera.
A danas pustoš. Tek povremeno projuri zalutalo vozilo, no jako rijetko. Čudno mi je bilo promatrati to tiho umiranje ceste koja je nekad život značila, a sada joj je raskošna auto-cesta isisala živost.
Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane. Tako smo barem mi, biciklisti, dobili svojih pet minuta. Sad je ova cesta dušu dala za lagano bicikliranje.
Od Jezerana imamo ispred sebe 9,5 km znatne uzbrdice, zbog koje smo se odlučili prvo dobro odmoriti. Odmor smo izabrali u seoskoj birtiji razočarani što tog subotnjeg poslijepodneva ne radi ta jedina trgovina u mjetu, pa nam za ručak ostaju mršavi ostaci doručka. Kako će se na kraju pokazati, podcijenili smo problem hrane pa smo današnje putovanje završili više gladni nego siti.
Jezerane na ulazu u njih

Kameni nasip znan još iz vremena kada sam autom vozio preko njega

Odmor u Jezeranama

Kako to bude u ovakvim situacijama, uz dobru pijaču, dobro društvo, laganu priču i ugodan ambijent, nastavak putovanja se odgađa maksimalno moguće. Pa ipak, na kraju treba krenuti.
Prelaskom kamenitog nasipa, odvozili smo zadnje metre ravne ceste pred usponom. Brat me uspio uvjeriti da se i na uzbrdici može voziti. Po postocima uspon nije bio toliko gadan, pa sam se i sam iznenadio kako mi vožnja ide od ruke. Naravno, stajanja i usputnih odmaranja je bilo oho-ho, no cijelo vrijeme tematika razgovora je bila očaravajuće zanimljiva tako da sam se iznenadio kad smo došli do prijevoja.
Prije prijevoja, da napomenem kako sam se ne malo iznenadio kada sam kroz zelenilo tamo negdje dolje ugledao vijadukt auto-ceste ispod kojeg smo prošli dolazeći u Jezerane.
Vijadukt auto-ceste i Jezerane iza (odnosno ispod)njega

Negdje otprilike na pola uspona je malo, kratko zatišje što se tiče uzbrdice. Nije potpuno nestala, već se malčice ublažila prolazeći mimo par kuća koje predstavljaju zaselak Razvala.
Razvala – sad u ljeto izgleda idilično, no zimi snijeg i bura razvaljuju

Odmah nakon prolaska navedenog zaselka, valjda postiđena što je posustala, cesta nastavlja bitno pojačanom uzbrdicom, zbog koje je dobila dodatni prometni trak za ove koje idu uzbrdo. Nekad je taj prometni trak spasonosno djelovao na živce vozača automobila koji su se vukli za šleperima, no danas uz čak dvojicu biciklista na cesti, djelovao je tragikomično.
Pustoš na širokoj cesti

I na kraju prijevoj.
Koliko sam samo puta prošao ovuda u autu, a sada, evo i biciklom. Zbog navedenog imao sam osjećaj dodatnih 1:0 za mene.
Nije neki vidikovac, no ugodne vremenske prilike su stvarale dojam koji mi nije davao da se površno okrenem oko sebe i brzo nastavim putovanje. Promatrajući okolinu, vidim klasični prijevoj između dva brda. Prijevoj koji je svoje značenje nekad davno imao bitno veće nego što ga ima danas. Dokaz tome je masivni betonski bunker iznad ceste koji je dopuštao ili branio prolaz već prema nahođenju onih koji su bili u njemu.
Braća na vrhu

Bunker nas nijemo pušta dalje

Ono što slijedi u nastavku je ono što bi se dopalo i najegstremnijem mrzitelju biciklizma. Nizbrdica dovoljno blagog pada, široka cesta novog(!) najkvalitetnijeg, ravnog asfalta, krivine više nego dovoljno blage, omogućuju uspostavu ravnoteže između vjetra i nizbrdice tako ta je s nekih 30 – 35 km/h ta ravnoteža uspostavljena pa je kočenje suvišno. Ostaje vam samo prožimanje užitka i u najudaljenijom porom vašeg bitka uz opasnost da zbog potpunog užitka ne raširite ruke i žmireći se prepustiti apsolutnoj nirvani.
Divota spuštanja sa Kapele

Cijela cesta je samo moja, moja, mojaaaa…..

Divota spuštanja

Da se to zlo od širenja ruku stvarno de desi, zaustavili smo se ugledavši auto-cestu sa desne strane. Uz pomoć zum-objektiva približio sam si sjeverni ulaz u najduži tunel, ovaj ispod prijevoja koji smo mi upravo prešli. Gledajući aute i ostala vozila koja kao ljute osice prozujaju u svojoj žurbi, nisam mogao obuzdati navalu sažaljenja prema njima. Ne znaju, jadni, koji užitak propuštaju svojim prolaskom KROZ umjesto PREKO Male Kapele, kako smo upravo nas dvojica učinili.
Sjeverni portal tunela Mala Kapela

Auto-cesta nam je u nastavku putovanja stalno tu negdje. U početku dalje od nas, pa se za kratko izgubi, pa se iznenada pojavi bliže i stalno tako dok na kraju ne prođemo ispod nje.
Kada sa naše ceste skrenem pogled u desno…

….vidim auto cestu koja uljepšava (ili nagrđuje) pogled (već prema stavu gledatelja)

Jedan od onih trenutaka kad nam se izgubila bio je i u vrijeme pauze kraj izvora. Brdo, i izvor na njemu nam je bilo sa desne strane, dok na susjednom brdu s lijeve strane su bili ostaci srednjovjekovnog grada Modruša.
Odmor kod starog izvora, a preko puta…

…na vrhu brda ostaci starog grada Modruša

Opet nizbrdica, pa ovo je divota. Brdo s desne strane s polako gubi, snizuje se, da bi se na kraju stopilo sa cestom, barem mi se tako pričinilo. No, krivo mi se pričinilo, jer se brdo nije dalo otjerati. Dapače, nakon što smo prošli jednu od desnih krivina i brdo sa desne, kao i dolina s lijeve strane postali su impozantno veliki. Odjednom se tu pojavila i autocesta koja uz pomoć vijadukta preskače tu dolinu. Nama, običnim smrtnicima ostalo je samo tiho se provući ispod vijadukta i nastaviti uživati u blagoj nizbrdici.
Brdo sa desne strane koje je izgledalo kao da se gubi…

>...da bi se i brdo povećalo, kao i dolina s lijeve strane koju preskače auto-cesta

U Josipdolu se i nizbrdica izgubila, pa nam je ostalo 10-tak km do Lidlovog parkirališta i našeg auta na njemu. Tih 10-tak km smo rezignirano-umorno odvezli u jedinoj želji da se ovo današnje putovanje završi. Sve ono što bi trebali vidjeti i doživjeti već smo vidjeli i doživjeli pa nam neprekinuti red kuća s obe strane ceste nije bio baš zanimljiv.
Iako gladni, mada ne baš previše, odlučili smo se dovesti do Zagreba da bi se u toplini doma mog brata konačno se najeli kao ljudi. Vozeći auto-cestom preko radija smo saznali da je kolona na ulazu u Zagreb u Lučkom podugačka, pa smo odlučili tu kolonu preduhitriti silaskom sa auto-ceste u Jastrebarskom. Što smo i učinili, pa pred naplatnim kućicama naletjeli na kolonu – svatovsku. Ispred nas je bilo 30-tak auta veselog sadržaja koji su se sporo, uz obilno korištenje sirene, provlačili ispod nadstrešnice naplatne kućice.
Što se nas dvojice tiče, a i ostalih naivaca iza nas koji su iz istog razloga skrenuli ovdje kao i mi, „na mostu izgubio da bi na ćupriji dobio!“

Sad, kad ste pročitali, ove i ostale slike možete pogledati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv