Pero i njegov bicikl

četvrtak, 28.02.2013.

Bjelolasica - Kapela 2008

Ako Vam se ne da čitati, ove i ostale slike možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.


Srećom u arhivi (još uvijek) nečega ima.
U ovim situacijama kada je još rano za (veće) vožnje (tek je kraj veljače i još uvijek prijete snijegom), a vožnje od prošle sezone su, kao dotjerane, uređene i ušminkane našle put u vječnost preko mjesta na blogu, situaciju spašava ta arhiva iz koje izvučem (polu)zaboravljene i (polu)zabačene vožnje, te ih, protjeravši ih kroz svoje ruke, pretvorim u zavodljive i pažnje vrijedne reportaže (barem mi je želja da tako izgledaju) koje se šepure zajedno s ostalim na blogu.
Vožnja o kojoj je ovaj put priča, je trajala tek jedan dan, no u tom jednom danu savladali smo dva poveća brda. Savladali SMO, rekoh, dakle ovaj put nisam bio sam. Uspio sam nagovoriti i brata, prvog i pravog mog suputnika još od mladih dana kada smo prvi put na more putovali na ovaj način. Život nas je odveo različitim smjerovima u različite gradove, no veze između nas dvojice su bile (i ostale) jače, pa se zna desiti koja zajednička vožnja. I ova je jedna od njih.
Radi smanjenja pripremno-završnih vremena i troškova, od Zagreba do Lidlovog parkirališta u Ogulinu prevezli smo se autom kojeg smo ostavili na parkiralištu da odmara do večeri kad se vratimo.

Lidl u Ogulinu gdje prelazimo sa konja (auto) na magarca (bicikl)

Ogulin – Jasenak – HOK Bjelolasica – Partizanska Drežnica – Jezerane – Vrh Kapele – Ogulin
Eto, to bi bilo telegrafski najkraće moguće. To bi bilo dovoljno onome kojemu je putovanje nužno zlo da se sa jednog mjesta dođe do drugog, i koji bi se najradije teleportirao brzinom svjetlosti prošavši taj put tek za tren i pol.
To vremensko razdoblje neizvjesne duljine, koje treba proći od danas do pronalaska navedenog načina putovanja, ja i meni slični iskoristiti ćemo za pronalaženje užitaka pri putovanju toliko jakih da će biti nazvani rajskima iako su ovozemaljske lokacije. Istina, uz ta užitka redovito idu i muke, a bez tih muka ne bi bilo ni užitka.
Sjetih se sada Ive Andrića i njegove „Na drini ćuprije“.
Kada je Austro-Ugarska napravila uskotračnu željeznicu , mladi i mlađi je svijet s oduševljenjem prihvatio činjenicu da se u jednom danu može otići do Sarajeva i vratiti kući, u Višegrad. Stari(ji) su samo frknuli kroz nos čudeći se koji je smisao tako mahnito, TAKAV put prelaziti. Tako i ja smatram da ovaj put, o kome priča ova priča, ima zanimljivosti za pogledati, pa čak i za zastati.
Osim Ogulina, na ovom današnjem putovanju nemamo većih mjesta, pa smo se u Lidlu opskrbili jelom i pićem. U samom centru Ogulina, odmah uz crkvu, pronašli smo park u kojemu smo odlučili doručkovati.
Ogulinska crkva i park u kome slijedi doručak

Park je imao i izvorsku vodu u obliku raskošne česme sačinjene još u devetnaestom stoljeću. Na toj izvorskoj vodi smo oprali ruke i pribor i prionuli na doručak.
Raskošna česma u Ogulinu

Osobna karta česme

Mjesto doručka

Trpeza na doručku

Na zapadnom izlazu iz Ogulina, odmah uz stari grad Ogulinski smjestio se Đulin ponor. Točnije rečeno je obratno jer to što je nazvano Džulinim ponorom je starije, puno starije i od Ogulina.
Stari grad Ogulinski (snimljeno 1990 godine što se više primijeti na autima a manje na zidinama)

Đulin ponor je mjesto u Ogulinu gdje je rijeci Dobri dodijalo, dosadilo putovati pod vedrim nebom, pa je odlučila to u nastavku činiti tunelom. Dakle, na ovom mjestu Dobra ponire u ogromnu pećinu i nekih 20-tak km dalje ponovo izvire i nastavlja svoj tok. Iznad te pećine u koju Dobra ponire je okomita stijena impozantne visine, tako da Dobra do svog poniranja žubori u isto tako impozantnom klancu. Na Petrovo 2008 godine, kada se ovo putovanje i odvijalo, radi ne baš pretjerano kišovitog lipnja Dobra je bila mala Dobrica.
Mala Dobra u vrijeme ovog putovanja

Dvije godine ranije od ove priče, u kolovozu 2006-te, Dobra je dobro izgledala sa obiljem kristalno prozirne vode čija se prozirnost samo nazirala zbog pjenušanja.
Dobra 2006 godine

Dobra 2006 godine (detalj)

Tada sam si dao truda malo detaljnije obići taj ponor. Da bi to mogao, morao sam otići do parka te sa ruba klanca okrenuti se prema cesti od koje sam krenuo.

Park iznad Dobre

Obilno zeleno raslinje malo pravi probleme, no stijenu i ponor podno nje ipak se može sagledati.
Đulin ponor

Ulaz u tunel

Svemu ovome dodajte mahnito žuborenje vode, pa ćete dobiti približan dojam o veličanstvenosti cjelokupnog prizora. Pogledom pratim vodu koja se u roku od sekunde-dvije izgubi u tami pećine. Prizor zbog kojeg uvijek vrijedi svratiti u Ogulin
Prema narodnoj predaji Đula je bila krasotica nad krasoticama koja je radi žarke ljubavi morala skočiti u ponor i otploviti Dobrom u crno ništavilo. Sve prave ljubavi su tužne.

To što se ovdje dogodilo 1999-te neki pripisuju ogromnoj kiši koja se u ovom obimu javlja svakih nekoliko desetaka godina, a neki (i) bezobzirnosti današnjih ljudi koji sa smećem rade prema onoj „gdje god nađeš zgodno mjesto tu smeće baci“. Svo to smeće pokupila je Dobra i nanijela u pećinu ispod Ogulina. Ne bi se to ni primijetilo da se tog ljeta nebo iznad ovih krajeva nije otvorilo i prosulo kišu nad kišama, koju ova pećina ispod Ogulina, zbog navedenog smeća, nije mogla propustiti. Posljedica toga je vidljiva na slijedećoj slici.
Blato na lišću je ostalo kao znamen visine Dobre ljeta 1999-te kada je Dobra poplavila pola Ogulina

Tek dva-tri dan nakon poplava u Ogulinu putovao sam, autom ne biciklom, sa obitelji na more. Svojoj životnoj suputnici i našoj djeci sam želio pokazati ponor a pokazao sam im i više od toga. To više sam zabilježio foto-aparatom, starim analognim, a ne digitalcem.

Moram sebe i moga suputnika pohvaliti na odvažnosti. Te noći je grmilo, sijevalo, a čini mi se i padalo u Zagrebu. Bicikle smo stavljali na auto ispod super niskih, tamnih, tmurnih oblaka. Takav nam je put bio do Ogulina a uz takvu pratnju smo odvezli biciklom prvih sat-dva. Kao da su si oblaci uzeli zatišje pri kojemu vijećaju da li da se raziđu ili da potope ova dva biciklista. Na kraju su se smilovali, povukli na neka svoja tajna skloništa, a veći ostatak dana prepustili suncu i vedrom plavetnilu. Da će to tako biti, dan ranije su nas uvjeravala sva sredstva javnog priopćavanja preko vremenske prognoze, pa smo nas dvojica odlučili vjerovati im. Priznajem da sam se taj prvi sat-dva vožnje grizao za jezik zbog tog pretjeranog povjerenja, promatrajući natmureno nebo iznad nas.
Nebo iznad Velike Kapele na izlazu iz Ogulina – padati će, neće padati, padati će, neće padati …

Prvih 2-3 km vozili smo se cestom prema Vrbovskom uz željeznicu Zagreb –Rijeka. Bilo bi zgodno jednog dana uz tu željezničku prugo odvesti sve do Rijeke. Ostaje mi u mojoj duši ta ideja zabilježena i razrađena do sitnica. Možda negdje u budućnosti iznenadno i neočekivano se pojavi mogućnost njene realizacije, pa de je odmah mogu uhvatiti. Tko zna, ako se budem predugo dvojio i razmišljao o detaljima, mogućnost će mi iskliznuti iz ruku. Ovako sam spreman k'o zapeta puška i samo čekam.
Cesta uz Riječku prugu

A do tada nećemo sjediti besposleno, nego ćemo voziti, kao nas dvojica sada, na primjer. Skrenuvši lijevo ostavili smo cestu i željeznicu za Rijeku, i cik-cak penjanjem ušli u šumu. Ta se šuma znala povremeno na kratko prorijediti prepustivši nam pogled na Klek.
Svatko ima svojih loših dana pa tako i taj Klek, koji je ovog jutra bio posebno stidan pa nam se sakrio u oblake.
Klek skriven u oblacima

Najgore su mi ove strme vijugave beskonačne uzbrdice kroz gustu šumu. Sve te epitete bih nekako i provario ali ova šuma penjanje čini monotonim, dosadnim i nezanimljivim. Nema nekog bližeg ili daljnjeg pogleda za vrijeme kojeg bi mogao za trenutak zaboraviti muke penjalačke.
Sve to mi je probudilo pretjeranu zadrtost, pa sam odbio voziti uzbrdicom, jer sam tada bio u fazi kad mi je besmisleno se patiti uzbrdicom. Radije bih šetuckao njome kao na špancir festu. Mome je suputniku takvo besmisleno rasipanje vremenom bilo neprihvatljivo, pa je vozio i svako malo zastajkivao i s nervoznim nestrpljenjem očekivao da konačno malo živnem, pa da se brže pojavim.
Dosadna uzbrdica

Nervozni brat u očekivanju zabušanta

Slučajno ili ne, ne znam, no poklopilo se da je novi asfalt na cesti bio najava izlaska iz ove beskonačno dosadne ili dosadno beskonačne šume. Izašli smo na ravnicu bez šume, neka vrst proplanka, malo većeg. Livade oko nas su bile krcate cvijećem raznih boja, oblika i veličina. Kiša koja je ovdje protekle noći bila gazda, oprala je mirise, tako da do naših noseva nije bog zna što došlo, no ako i nije, mozak se već sam pobrinuo, radi onoga što su oči vidjele, za dojam mirisa poljskog cvijeća. Žedno sam udisao svježi jutarnji, planinski zrak tražeći potvrdu da miriše ono što mi se činilo da miriše. Eto, dobio sam (ili sam barem mislio da sam dobio) taj vanjski podražaj da mi vožnju učini zanimljiv(ij)om.
Kraj šume i početak proplanka

Dobrodošli u …

Uz ovo planinsko livadsko cvijeće, što se ono kaže ruku pod ruku, idu i ovce koje su u obližnjem toru, site i zadovoljne, dokono pretakale svoju svakodnevnicu. Među njima je bilo i podmlatka koji je dijelio opću idilu ljetnjeg jutra.
Sretne i zadovoljne

Sve ovo je bio dio cjeline zvane Jasenak, mjesto sa par kuća koje u ovo kasno lipanjsko vrijeme poprima obilježje koje nas toliko razgali, rastopi da ga u oduševljenju nazivamo Rajskim. Iako nije na nekoj velikoj nadmorskoj visini, tek nekih 660 metara, okružen Kapelskim visovima sa svih strana daje dojam bitno veće visine.
Nedaleko od Jasenka, iako na istoj visoravni smjestio se Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica, kako mu je zvanično ime. Od naše „glavne“ ceste udaljen je nekih 4 km.
Skretanje za olimpijski centar

Planinska idila na putu do olimpijskog centra

Početni od ta 4 km prolaze kroz idilu procvale livade i gorštačkih kuća, da bi potom izgubila kuće i nastavila kroz livade usamljeno tražiti to olimpijsko selo. Iako je asfaltirana, bila bi je dosta uska, pa sam se pitao kako to izgleda zimi u vrijeme snijega kada nagrne horda skijaša sa svojim autima na čijim su krovnim nosačima skije.
Uski put do skijališta

Kao i na ulazu u Jasenak, tako i ovdje slijedi široki proplanak na kojemu se smjestilo to olimpijsko selo sa svim pratećim sadržajima.
Samo to selo je smješteno u širokoj ulici sa čijih su strana hoteli smješteni u nizu, građeni zanimljivim stilom, valjda u skladu ovog kraja.
HOC Bjelolasica s lijeve ….

…i s desne strane

U jednom od tih „objekata“ je i neka vrst kafića u kojemu se, prije dnevnih aktivnosti, pije jutarnja kava. Ta kava je sad već bila kasno jutarnja, pa smo je i mi uspjeli mi popiti.
Skromni ja ispred HOC-a u vrijeme ove priče, dakle lipanj 2008., …

…isto mjesto samo drugo vrijeme, siječanj 2011. nakon požara (slika posuđena sa http://www.jutarnji.hr/bjelolasica--izgorjela-glavna-zgrada-hrvatskog-olimpijskog-centra/920324/ )

Nedaleko od tih hotela je i tabla sa informacijama o žičarama, vučnicama i skijaškim stazama.
Skijaški raj

Od svega sa slike jedino smo vidjeli početnu žičaru i kraj nje sjedalice žičare kako lijeno odmaraju u očekivanju zime i snijega.
Čudan dojam mi je ostalo nakon posjete Bjelolasici. Čuo sam o njoj dosta, činilo mi se da se pokušava progurati kao glavno skijaško središte u Hrvatskoj. Pa čak i za vrijeme našeg posjeta, umjesto zime na početku ljeta, bilo je gostiju koji su se muvali oko hotela, no bilo ih je malo. Da radi ona žičara, netko bi se rado odvezao negdje gore pa nazad pješice, pa nakon dobrog fizičkog umora i isto tako dobrog duševnog zadovoljstva, bi nešto i dobro pojeo. I sve to skupa platio. Ovako mu ostaje da se muva na ovoj visoravni zbunjen kud bi sa sobom.
A ta kriza identiteta u kojoj ne zna kud bi i kako sa sobom pratila je cijeli ovaj kompleks gordo nazvan Hrvatsko olimpijsko selo. Da bi od njega napravilo to što mu je u imenu, očigledno su potrebni i novci i trud i rad. I dok su se prepucavali tko bi i kako to trebao napraviti, iznenada se pojavio požar, te poharajući taj olimpijski centar prekinuo bilo kakvu daljnju raspravu. Više se o Bjelolasici i njenom olimpijskom selu ne priča.

Vratili smo se u Jasenak i nastavili naš put prema Partizanskoj Drežnici. Na izlasku iz Jasenka prošli smo pored raskošnog zdanja čiju namjenu nisam saznao, mada priznajem da me je dojmio.
Raskošno zdanje nepoznate svrhe

Napustili smo visoravan, ušli u šumu i opet se počeli penjati. Ova uzbrdica me je neugodno iznenadila, jer sam očekivao (jaču) nizbrdicu, a ono suprotno. Ah, ništa, što mi preostaje, nego prihvatiti to što jest.
Neočekivana uzbrdica

Nakon jačeg kilometra, za vrijeme kojeg sam zaboravio na očekivanje nizbrdice i rezignirano prihvatio uzbrdicu, došli smo do raskrižja na kojemu se nakon skretanja desno cesta gubi u šumi u obliku strme cik-cak uzbrdice. Ta cesta preko Banskih Vrata vodi do mora (Novi Vinodolski ili Crikvenica), a mi smo produžili ravno i to nizbrdicom- strmom, dugom vijugavom. Konačno !
Konačno, nizbrdicaaa!

Uz izuzetak ovog olimpijskog sela, koji nakon požara, vjerojatno potvrđuje pravilo, cijelo ovo današnje putovanje se može nazvati „Stazama pasivnog kraja Lijepe naše“.
Šuma je postajala sve rjeđa i rjeđa, pa smo mogli sagledati, onako s visine, dolinu u koju se spuštamo.
Dolina u koju se spuštamo

Bilo je tu nešto i obrađene njive, bila je tu i pokoja kuća, no sve skupa nekako malo, tiho i uspavano. Uglavnom šuma i šikara. Čak kad smo ušli u tu Partizansku Drežnicu, gledajući po karti nešto kao glavno mjesto ovog kraja, teško smo dobili nešto veći dojam od zabačenog sela. Ni po broju kuća ni po broju ljudi koje smo sreli. Tek crkvica u centru mjesta i spomenik pokraj nje u socrealističkom stilu gorštaka krcatog mišićima sa pogledom uprtim u ljepšu budućnost, pokušavali su nas, ne pretjerano uspješno, uvjeriti da prolazimo kroz mjesto burne prošlosti. U ova današnja vremena kada se socrealistički duh rasplinuo u svoju grotesknu inačicu, ovaj spomenik izgleda tragikomično.
Partizanska Drežnica - centar

Koliko god gledao u smjeru njegovog pogleda, ne vidim ljepšu budućnost

Slijedećih dobrih desetak kilometara dokono smo i polagano vrtjeli pedali promatrajući okoliš. Ako bi tražili ljude i njihovu živost, u tom okolišu bi nalazili pustoš, no ako bi tražili mir i spokoj prirode u tom okolišu bi nalazili kontemplaciju duše i fluidnost vremena. Oni oblaci od jutros su se posve rasplinuli, sunce je blago grijuckalo, no nikako pržilo, vjetar je tiho pirkao, no nikako toliko da smeta vožnji, pa se i vožnja utopila u mirni i tihi tok bezvremenosti i izostanka bilo kakvog osjećaja neželjenog imperativa zbog kojeg se nekuda treba i nešto neizostavno mora. Kao malog Ivicu s prstima u tekli pekmeza, sebe sam zatekao kako tonem u osjećaj tupog, ali slatkog i ugodnog blaženstva u kojemu se prepuštam mirisima, zvucima i prizorima oko sebe, upijam ih ne želeći ih remetiti bilo kakvim razmišljanjem koje mi u ovom času izgleda suvišno i potpuno nepotrebno. Osim nas nikoga na cesti, pa u tom polupijanom orgijanju opijeni opisanim prizorima, dozvolili smo su luksuz korištenja ceste u cijeloj njenoj širini.
Promet nikakav, pa se može i ovako voziti

Bilo je tu i nekih mjesta, bolje rečeno zabitih sela, kroz koje smo prošli ničim remeteći naše duševno stanje. Bila je tu i tabla s mjestom, bile su tu i kuće, pa ipak, iako je oko kuća i u kućama bilo nekakvih znakova da i tu ljudi žive, kao da su se, u svojoj skromnosti, pa čak i stidu, povukli, propustivši dvojicu oduševljenih biciklista da produže ne remeteći svoju euforiju.
Dobrodošli u …

Ravnica je ustupila pred blagom uzbrdicom. Sa desne strane imali smo pogled kao na dlanu na udolinu ispod nas. Malo me to zbunjivalo, čak sam posumnjao da smo krivo skrenuli. No sumnja je bila neosnovana. Želeći valjda, da udolinu ostavi na miru, cesta se makla iz nje da bi se na kraju u Jezeranama ipak se vratili k njoj. No, do tada ostaje nam blago penjanje i lijep pogled na desnu stranu.
>Naša cesta i pogled na desnu stranu

U daljini smo ugledali vijadukt auto ceste koji preskače ovu udolinu u kojoj se Jezerane smjestilo. Pred samo mjesto cesta se obrušila nizbrdicom da bi se na kraju provukli ispod vijadukta.
Provlačenje ispod auto-ceste

U vrijeme domovinskog rata ovaj je prijevoj preko Male Kapele bio jedina veza između unutrašnjosti i Dalmacije. Ovu cestu smo zvali „cesta Josipdol – Jezerane“ . U ono vrijeme je bila velika gužva na njoj, praktično neprekidna kolona u oba smjera.
A danas pustoš. Tek povremeno projuri zalutalo vozilo, no jako rijetko. Čudno mi je bilo promatrati to tiho umiranje ceste koja je nekad život značila, a sada joj je raskošna auto-cesta isisala živost.
Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane. Tako smo barem mi, biciklisti, dobili svojih pet minuta. Sad je ova cesta dušu dala za lagano bicikliranje.
Od Jezerana imamo ispred sebe 9,5 km znatne uzbrdice, zbog koje smo se odlučili prvo dobro odmoriti. Odmor smo izabrali u seoskoj birtiji razočarani što tog subotnjeg poslijepodneva ne radi ta jedina trgovina u mjetu, pa nam za ručak ostaju mršavi ostaci doručka. Kako će se na kraju pokazati, podcijenili smo problem hrane pa smo današnje putovanje završili više gladni nego siti.
Jezerane na ulazu u njih

Kameni nasip znan još iz vremena kada sam autom vozio preko njega

Odmor u Jezeranama

Kako to bude u ovakvim situacijama, uz dobru pijaču, dobro društvo, laganu priču i ugodan ambijent, nastavak putovanja se odgađa maksimalno moguće. Pa ipak, na kraju treba krenuti.
Prelaskom kamenitog nasipa, odvozili smo zadnje metre ravne ceste pred usponom. Brat me uspio uvjeriti da se i na uzbrdici može voziti. Po postocima uspon nije bio toliko gadan, pa sam se i sam iznenadio kako mi vožnja ide od ruke. Naravno, stajanja i usputnih odmaranja je bilo oho-ho, no cijelo vrijeme tematika razgovora je bila očaravajuće zanimljiva tako da sam se iznenadio kad smo došli do prijevoja.
Prije prijevoja, da napomenem kako sam se ne malo iznenadio kada sam kroz zelenilo tamo negdje dolje ugledao vijadukt auto-ceste ispod kojeg smo prošli dolazeći u Jezerane.
Vijadukt auto-ceste i Jezerane iza (odnosno ispod)njega

Negdje otprilike na pola uspona je malo, kratko zatišje što se tiče uzbrdice. Nije potpuno nestala, već se malčice ublažila prolazeći mimo par kuća koje predstavljaju zaselak Razvala.
Razvala – sad u ljeto izgleda idilično, no zimi snijeg i bura razvaljuju

Odmah nakon prolaska navedenog zaselka, valjda postiđena što je posustala, cesta nastavlja bitno pojačanom uzbrdicom, zbog koje je dobila dodatni prometni trak za ove koje idu uzbrdo. Nekad je taj prometni trak spasonosno djelovao na živce vozača automobila koji su se vukli za šleperima, no danas uz čak dvojicu biciklista na cesti, djelovao je tragikomično.
Pustoš na širokoj cesti

I na kraju prijevoj.
Koliko sam samo puta prošao ovuda u autu, a sada, evo i biciklom. Zbog navedenog imao sam osjećaj dodatnih 1:0 za mene.
Nije neki vidikovac, no ugodne vremenske prilike su stvarale dojam koji mi nije davao da se površno okrenem oko sebe i brzo nastavim putovanje. Promatrajući okolinu, vidim klasični prijevoj između dva brda. Prijevoj koji je svoje značenje nekad davno imao bitno veće nego što ga ima danas. Dokaz tome je masivni betonski bunker iznad ceste koji je dopuštao ili branio prolaz već prema nahođenju onih koji su bili u njemu.
Braća na vrhu

Bunker nas nijemo pušta dalje

Ono što slijedi u nastavku je ono što bi se dopalo i najegstremnijem mrzitelju biciklizma. Nizbrdica dovoljno blagog pada, široka cesta novog(!) najkvalitetnijeg, ravnog asfalta, krivine više nego dovoljno blage, omogućuju uspostavu ravnoteže između vjetra i nizbrdice tako ta je s nekih 30 – 35 km/h ta ravnoteža uspostavljena pa je kočenje suvišno. Ostaje vam samo prožimanje užitka i u najudaljenijom porom vašeg bitka uz opasnost da zbog potpunog užitka ne raširite ruke i žmireći se prepustiti apsolutnoj nirvani.
Divota spuštanja sa Kapele

Cijela cesta je samo moja, moja, mojaaaa…..

Divota spuštanja

Da se to zlo od širenja ruku stvarno de desi, zaustavili smo se ugledavši auto-cestu sa desne strane. Uz pomoć zum-objektiva približio sam si sjeverni ulaz u najduži tunel, ovaj ispod prijevoja koji smo mi upravo prešli. Gledajući aute i ostala vozila koja kao ljute osice prozujaju u svojoj žurbi, nisam mogao obuzdati navalu sažaljenja prema njima. Ne znaju, jadni, koji užitak propuštaju svojim prolaskom KROZ umjesto PREKO Male Kapele, kako smo upravo nas dvojica učinili.
Sjeverni portal tunela Mala Kapela

Auto-cesta nam je u nastavku putovanja stalno tu negdje. U početku dalje od nas, pa se za kratko izgubi, pa se iznenada pojavi bliže i stalno tako dok na kraju ne prođemo ispod nje.
Kada sa naše ceste skrenem pogled u desno…

….vidim auto cestu koja uljepšava (ili nagrđuje) pogled (već prema stavu gledatelja)

Jedan od onih trenutaka kad nam se izgubila bio je i u vrijeme pauze kraj izvora. Brdo, i izvor na njemu nam je bilo sa desne strane, dok na susjednom brdu s lijeve strane su bili ostaci srednjovjekovnog grada Modruša.
Odmor kod starog izvora, a preko puta…

…na vrhu brda ostaci starog grada Modruša

Opet nizbrdica, pa ovo je divota. Brdo s desne strane s polako gubi, snizuje se, da bi se na kraju stopilo sa cestom, barem mi se tako pričinilo. No, krivo mi se pričinilo, jer se brdo nije dalo otjerati. Dapače, nakon što smo prošli jednu od desnih krivina i brdo sa desne, kao i dolina s lijeve strane postali su impozantno veliki. Odjednom se tu pojavila i autocesta koja uz pomoć vijadukta preskače tu dolinu. Nama, običnim smrtnicima ostalo je samo tiho se provući ispod vijadukta i nastaviti uživati u blagoj nizbrdici.
Brdo sa desne strane koje je izgledalo kao da se gubi…

>...da bi se i brdo povećalo, kao i dolina s lijeve strane koju preskače auto-cesta

U Josipdolu se i nizbrdica izgubila, pa nam je ostalo 10-tak km do Lidlovog parkirališta i našeg auta na njemu. Tih 10-tak km smo rezignirano-umorno odvezli u jedinoj želji da se ovo današnje putovanje završi. Sve ono što bi trebali vidjeti i doživjeti već smo vidjeli i doživjeli pa nam neprekinuti red kuća s obe strane ceste nije bio baš zanimljiv.
Iako gladni, mada ne baš previše, odlučili smo se dovesti do Zagreba da bi se u toplini doma mog brata konačno se najeli kao ljudi. Vozeći auto-cestom preko radija smo saznali da je kolona na ulazu u Zagreb u Lučkom podugačka, pa smo odlučili tu kolonu preduhitriti silaskom sa auto-ceste u Jastrebarskom. Što smo i učinili, pa pred naplatnim kućicama naletjeli na kolonu – svatovsku. Ispred nas je bilo 30-tak auta veselog sadržaja koji su se sporo, uz obilno korištenje sirene, provlačili ispod nadstrešnice naplatne kućice.
Što se nas dvojice tiče, a i ostalih naivaca iza nas koji su iz istog razloga skrenuli ovdje kao i mi, „na mostu izgubio da bi na ćupriji dobio!“

Sad, kad ste pročitali, ove i ostale slike možete pogledati ovdje.

subota, 16.02.2013.

Virovitica 2012 drugi dan

DRUGI DAN

Mapu drugog dana ovog putovanj možete pogledati ovdje.

Jutro sam dočekao kao drugi čovjek. Odmoran, vedar i čio. Bez obzira što se sinoć kasno leglo u postelju, jer su se na okupu našla četvorica ljubitelja prirode i neuobičajenih načina uživanja u prirodi pa se razgovor zavukao duboko u noć, uspio sam se naspavati i odmoriti. Čak nije bilo ni nekih (većih) osjećaja bola u glavi i tijelu. Tek želja da se krene.
Nakon doručka, zahvale domaćinu i pozdravljanja izašao sam van i ugodno se iznenadio da je jutro, za razliku od jučerašnjeg, tek fino svježe i kao takvo sasvim lijepo podnošljivo. Podnošljiva nije bila zadnja guma mog bicikla koja, za razliku od mene, nije izdržala jučerašnju žestoku vožnju, pa je tokom noći ispustila dušu. Ostalo mi je sam da slegnem ramenima („Ah, što se može, Božja volja!“) i promijenim zračnicu. Zanimljivo da sam i jučer izgubio jutarnje minute i kasnije krenuo na put, a evo i danas opet razvlačenje trenutka početka putovanja.
Ipak sam krenuo iza osam sati, što je opet sat ranije nego jučer.
Od Mihaelove kapije nisam daleko došao, tek da pređem na drugu stranu ceste te da snimim seosku idilu ovog jutra.

Seoska idila jutra nedjeljnog u Turnašicama – župni ured i Mihaelova rezidencija je ova velika kuća sa desne strane

Tu sam priču i čuo, i pročitao više puta, pa čak i proživio. Pa ipak, kada mi se ponovo dogodi, iznenadim se dubljim dojmovima od očekivanog. Radi se o tome da kada u neko mjesto, odredište, cilj, dođem kasno navečer, po mrklom mraku, a uz to još i (pre)umoran, sutradan ujutro, pogotovo ako je to jutro mirno, tiho i obilato osunčano, kao ovo jutrošnje, steknem apsolutno suprotan, potpuno drugačiji dojam od onog sinoćnjeg. Znam da je to tako, a opet se iznenadim navali pozitivnih dojmova u jutro osunčano. U želji da i slikovito prikažem upravo izrečeno, pokazujem mračni, sumorni, mutni, iscrpljeni i umorni dojam sinoćnjeg dolaska i potpuno suprotni svijetli, radosni itd, itd …dojam ovoga jutra.

Slikoviti prikaz stanja u mojoj duši prošle noći pri dolasku…

…i ovog jutra pri odlasku

Prolaskom kroz Viroviticu, bez bitnog zadržavanja, osim opskrbe jelom i pićem, jer je nedjelja i kasnije će sve biti zatvoreno, nastavio sam Podravskom magistralom prema istoku. Iako postoji paralelna, lokalna cesta, ovaj put sam izabrao magistralu zbog Suhopolja, točnije njihove crkve. Bilo je rano jutro nedjeljno pa je promet bio vrlo rijedak. Do Suhopolja sam promatrao kuće i okućnice, a jedna mi je posebno privukla pažnju svojom raskoši. Ima se, može se!
Jedna od usputnih rezidencija

Navedena crkva mi je neobična, a pored toga i lijepo uređena (ne da mi se sad švrljati po Google-u radi detalja, koga zanima može to i sam učiniti).
Crkva u Suhopolju - pročelje

Crkva u Suhopolju – sa strane

Unutrašnjost Suhopoljske crkve

Neobični detalj u bočnom dijelu crkve

Baš kad sam završio s obilaskom crkve, i sam se začudih koliko mi je bio interesantan, pa mi je kao takav oduzeo više vremena od očekivanog, krenuh dalje s vožnjom i pređoh cijelih desetak metara, da bi krajičkom pogleda s desne strane kroz gustu krošnju parka ugledao – dvorac. Odmah sam skrenuo u park i obišao i ovo drugo zdanje Suhopoljsko.
Za razliku od onog sinoćnjeg u Virovitici, ovaj ovdje je slika i prilika klasične sudbine većine Hrvatskih dvoraca. Oronuo, odavno bez vrata i prozora, u očekivanju konačnog rušenja.
Dvorac u Suhopolju kojeg jede zelenilo

Jad i bijeda nekadašnjeg sjaja

Posebnu grotekstnu, tragikomičnu notu općem prizoru čini obnovljeni, dotjerani dio dvorca koji je potpuno drugog stila, ili je barem meni tako izgledao. Kao da je iz neke bajke ili iz nekog fantastičnog filma greškom zalutao u ove krajeve.
Trnoružičin dvorac

Dosada monotona vožnja pustom i bezličnom Podravskom magistralom nakon Suhopolja ponovo se vratila i trajala još neki kilometar do putokaza koji je pokazivao da za Levinovac trebam skrenuti desno. To mjesto, čije je ime, valjda nastalo spajanjem lijevog novca, mi je zanimljivo ponajviše zbog činjenice da je jedno u nizu na ovom mome putu povratka kući.
Nakon Pčelića put se stisnuo zajedno sa napuštenom željezničkom prugom uz potok a s lijeve i desne strane pojavili su se bregovi čime su činili okolinu zanimljivom za razliku od beskonačno ravne Podravine prisutne na njenoj magistrali.
Živnuo sam nakon uspavanosti na magistrali, radoznalo promatrao kuće u selima koje prolazim. Ništa posebno osim imena jednog sela –Slavonska Pivnica. Na žalost, nigdje na vidiku nikakva pivnica gdje bi se s guštom moglo konzumirati pivo. Pa kad je nema u realnom vremenu, iz sjećanja sam vratio na dnevno svjetlo pivnice u kojima sam znao obitavati, jednom ili više puta, te uspoređivao kvalitetu ambijenta i konzumirane tekućine.
Pivnica bez piva

Nakon Pivnice, koja nije pivnica, skretanjem lijevo krenule su stvarne, ozbiljne pripreme za prvi od tri prijevoja koje imam na današnjem putu. Prvi je na nadmorskoj visini 222 metra, drugi na 218, a treći je viši od ove dvojice kad se udruže – 518 metara.
Još od Podravske magistrale gdje je promet bio rijedak ta prorijeđenost prometom se bitno povećavala mojim skretanjima, tako da sada, nakon drugog skretanja od magistrale, promet je bio (skoro) apsolutna nula. Uz vedro, sunčano jutro, široki asfalt, i oku ugodan krajolik taj nedostatak prometa nije bio nikakva mana, naprotiv!
Vozeći lagano već znatnim usponom, pažnju mi je privukao oglas o prodaji kuće koje nema, barem ne blizu oglasa.
Prodaja kuće koje nema (ili možda ona u pozadini!?)

Popeo sam se i u taj Levinovac, zbunjen zbog nedostatka odgovora na pitanje koji je gušt napraviti selo na vrhu prijevoja. Odgovora nisam dobio, ali sam dobio znamen o posebnom ponosu seljana kojeg su iskazali na poseban način.
Znamenje Levinovačko

Srećom, uspon nije dugo trajao, selo nije podugačko, taman da mi se dah smiri, pa je uslijedilo uživanje u spustu. Pri kaju nizbrdice naglo sam zakočio i stao. Razlog tomu je bila njiva sva prošarana šafranima. Kao čovjek od tehnike nisam baš posebno informiran glede botanike, no čini mi se da se šafrani javljaju u proljeće a da su sada tu zbog poremećenog ljeta koje se zavuklo u deveti mjesec. A možda i griješim. To trenutno nije mi bitno. Bitan mi je prizor kojeg sam ugledao, i koji mi je toliko bio dojmiv da sam ga uz pomoć foto-aparata ponio sa sobom i tako ga prenio iz tog vrelog rujna u vječnost.

Polje šafranačko

Polje šafranačko - detalj

Nakon izlaska na cestu Slatina- Voćin i skretanja na desno prema Voćinu i prolaska usnulog sela Hum, slijedio je uspon na drugi prijevoj. Iako brojevi to ne govore, ovaj drugi prijevoj svojim lakat krivinama i širokim vidikom djeluje ozbiljnije.
Uspon na drugom prijevoju – pogled unazad na Hum

Na jednoj od tih lakat krivina sreo sam dvoje penzića (nju i njega) kako odmaraju svojeg četverotočkaša i sebe, a usput uživaju u mirnom i tihom ambijentu sporedne ceste, a i sporednog kraja. Iznenađenje je bilo uzajamno. Ja sam iznenađen općom činjenicom da nisam jedini na ovoj cesti ( a što jesam izuzmem li njih dvoje), a oni mojim simpatičnom ludošću prelaska TOLIKOG puta na TAKAV način (koliko je velik put sam im ispričao u kratkom razgovoru, a o načinu nije trebalo trošiti riječi – i sami su vidjeli).
I konačno – Voćin.
Ili barem njegova tabla.
Dobrodošli u …

Nakon kraće uzbrdice i prvih kuća, do centra mjesta trebalo se spustiti strmom, vijugavom nizbrdicom. Prije spuštanja, pukao je pogled i na mjesto i na masiv Papuka kojeg mi danas valja prijeći. A sunce dobrano prži.
Papuk i Voćin podno njega

Voćin je usnulo mjesto, ili veće selo, smješteno izvan glavnih putova, nekako sa strane. Živjelo je mirno i uspavano sve do početka ovog rata u Hrvatskoj kada su iz šume došli naoružani mlađi i izvršili pokolj nad nenaoružanima i starijima. Nisu se time zadovoljili već su porušili i mjesnu crkvu. Rat, kao i svaki drugi prođe i dođe obnova i vraćanje i miran usnuli život. Jedino žrtve nitko ne može vratiti. Pa da ih ne odnese zaborav, kad ne mogu žrtve onda barem njihova imena gledaju svakodnevno svjetlo dana svjedočeći prolazniku o besmislenosti rata.
Dok stojim ispred imena onih kojih više nema i onih čija je krivica bila jedino u tomu što su u krivo vrijeme bili na krivom mjestu, sjetih se jučerašnjeg puta i jučerašnje slične liste, čija je razlika bila što je napisana čirilicom, a sličnost u svjedočenju besmislenosti rata.
Svjedoci besmislenosti rata

Ne znam kakva je bila stara crkva, no pri izgradnji ove nove, više se držala tradicija sakralnih objekata a manje njihov moderni izgled, što se meni, kao krajnjem konzervativcu, što se tiče crkvene arhitekture tiče, dopada.
Crkva Voćinska

Crkva Voćinska

Izostanak ljudi tog ranog nedjeljnog poslijepodneva i mirno sunčano vrijeme, kao da su dodatno pojačali dostojanstvenu tišinu, pri obilasku crkve. Bila je otvorena, što se vanjskih, masivnih vrata tiče, dok su unutarnja, staklena bila zatvorena, ali i nezaključana.
Autoportret na staklenim vratima crkve

Unutrašnjost nije raskošna gotika, ali je svojom skromnošću nekako mila, a hladovinom ugodna.



Nakon obilaska crkve, nakon što sam se sjetio da sam gladan, krenuo sam u potragu smještaja raskošne nedjeljne trpeze. Našao sam ga u velikom parku sa gustom hladovinom u kojoj je bila usamljena klupa koja je žudila za društvom. Oraspoložio sam i nju i sebe raširivši ono što sam imao za ručak.
Usamljena klupa vesela jer je dobila društvo

Obilni nedjeljni ručak

Prema čudnim i nesagledivim putovima Gospodnjim, limenka Jelen piva sa trpeze je prvo u Beogradu dospjela do nekog iz Turnašice, da bi je ovaj, nakon povratka kući poklonio seoskom župniku Mihaelu, mojemu sinoćnjem domaćinu. Na jutrošnjem rastanku Mihael je spomenutu limenku izvadio iz hladnjaka i, onako orošenu, dao meni da mi se nađe na putu. Zamotavši je u najlon vrećicu i u svoju robu stavio sam je na dno bisaga da se što manje ugrije na putu. I ovdje, u ovom Voćinskom parku taj čudni i nesagledivi put ove limenke piva završava istresanjem sadržaja u moja žedna usta.
Polako, bez žurbe objedujem i pri tome promatram okolinu. Preko puta opet neki spomenik sa spomen pločom o žrtvama nekog rata. Da ne bude dvojbe tu je i ploča koja nam objašnjava (istina , na čirilici) da te žrtve nisu uzaludne već su nastale u borbi za oslobođenje Voćina. Valjda su i one gore žrtve, sa ploče ispred crkve, posljedica oslobođenja od oslobođenja. Čini mi se da imam ludu sreću da živim u podnevlju u kojemu se svakih par desetaka godina događa oslobođenje od oslobođenja. A pri svakom tom oslobođenju od oslobođenja se događaju žrtve kojih nitko nije ni pitao da li ih treba oslobađati, već su nestali u vihoru rata zbog lude, već spomenute, sreće da su na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Spomenik žrtvama iz nekog od ratova

Osobna karta spomenika

Iako je bilo vruće rano poslijepodne sledilo me je to razmišljanje o besmislenosti rata i o njegovim žrtvama, pa sam pokušao naći nešto vedrije za razmišljanje.
I našao sam!
Park Voćinski nije neki običan park, već je neki oblik botaničkog vrta. Ispred stabala koji to zaslužuju nalazio se pano sa imenom i opisom onoga što putnik-namjernik vidi. Tako sam uredno informiran da u Voćinskom parku postoje i stabla sekvoje, koje će jednog dana u budućnosti koja nadmašuje moj životni vijek, pretpostavljen i u najoptimističnijem broju godina, biti toliko velika da će se kroz njega produbiti tunel. Kao kroz ona stabla sekvoje u Kaliforniji.
Sekvoja u Voćinu

Odmornog duha i tijela, namiren, nastavljam put po najvećoj poslijepodnevnoj žezi. Ispred mene je 12 km uzbrdice od koje ću nešto morati i pješice. Nadam se što manje.
No, prije nego što napustim i zadnje kuće Voćina, pažnju mi privlači nešto sa strane. Prišavši tomu nečemu vidim da se Vočin nekada dičio i – bazenom
Ostaci bazena

Što više vozikam ovaj bicikl i što više to činim izvan većih urbanih sredina, ne mogu se oteti dojmu o tihom umiranju sela i provincije. Tako i ovi posmrtni ostaci bazena svjedoče o, čini mi se, življim i veselijim danima ovog mjesta od današnjih. Ili zbog svoje zatucanosti, koja je posljedica pedeset i nešto godina života, (više) nisam sposoban vidjeti (apsolutne) blagodati modernog vremena.
Napuštanjem i te zadnje kuće Voćinske, cesta i potok, u kome začudo žubori voda, zbili su se jedno uz drugo pa vijugavo traže prostora između brda. Povremeno dođe do manje čistine kao kod vulkanske anomalije u Rupnici (detaljnije opisano u putopisu Jankovac 2011)
Vulkanska anomalija Rupnica

Geolozi bi sad detaljnije objasnili kojim čudnim hlađenjem ostadoše prizmatični oblici stijena

U nastavku puta šuma je postajala sve gušća, a uzbrdica sve strmija. Srećom i hladovina je postajala sve češća i gušća, pa se uspostavio neki ritam podnošljivog napora.
Začudo ima još vode u Voćinskoj rijeci

Porastom uzbrdice raste i hladovina

Uspon je, zajedno sa umorom toliko veliki da nastavljam pješice, srećom i hladovina je velika

Što se iz zadnjeg snimka vidi pri vrhu prijevoja hladovina je postajala izuzetno gusta. Po takvoj hladovini sam išao pješice, jer sam nekih 4 km prije prijevoja, kao pametniji, popustio pred ozbiljnom uzbrdicom. Ovim putem uglavnom vozim u suprotnom smjeru, pa su mi počele ispadati oči od isčekivanja kad će već jednom taj prijevoj. Kako je lako i brzo spustiti se a kako je teško i sporo popeti se na prijevoj.
Na prijevoju standardni odmor, a zatim uživancija nad uživancijama, najveća danas - nizbrdica duža od 11 km!
Počinje strmim kilometrom, koji se vidi i dalje zahvaljujući prokrčenoj šumi.
Nizbrdica

Nakon raskrižja za Novo Zvečevo, na kojemu indolentno produžim ravno, slijedi sklad sa Zvečevskom rijekom s kojom se zajedno vijugavo probijam kroz šumovite obronke brda.
Zvečevska rijeka je s desne strane…

Zanimljivo da u Zvečevskoj rijeci ima vode, čak čujem kako žubori. Taj se žubor negdje izgubi tako da je ušće u Orljavu u mjestu Kamenska suho.
…u kojoj žubori voda

Na kraju mi ostaju zadnji dijelovi jače nizbrdice pred to Kamensko.
Spuštam se niz Papuk a ispred mene Psunj

U toj Kamenskoj sam izašao na cestu Pakrac – Požega kojom sam jučer prošao u smjeru Pakraca. Do kuće imam još 25 km koji klize blago nizbrdo. Dakle ne bi trebalo biti problema. A bilo je.
Još prije Kamenske jedva primjetno, o poslije sve više i više počela me je patiti žeđ. Ono tekućine što sam imao počeo sam pažljivo štedjeti i piti po gutljaj dva, kao neki zalutali u pustinji koji ne pronalazi izlaza a ima tek pola čuturice vode.
Tog kasnog nedjeljnog poslijepodneva sam svjedočio o frapirajućoj činjenici da na potezu od Voćina pa do Brestovca, dakle nekih 50-tak km NEMA NITI JEDNE BIRTIJE!!!!
A Hrvatsku nazivaju pijanom nacijom!?
Neka jalova, jedva pouzdana nada bila mi je seoska trgovina u Deževcima koja obično vrši i funkciju birtije. Dolaskom do nje tužno sam svjedočio da je – zatvorena. Ostalo mi se polako, vozeći u „štedljivom režimu“, dovući do Brestovca pa hladnim pivom u birtiji spasiti što se spasiti da.
To pivo u Brestovcu, ma što da vam pričam, zamislite čovjeka koji se, nakon cijelog dama puzanja kroz pustinju, najzad dovuče do oaze.
Koji dan poslije, kad sam i dušu i tijelo stavio na svoja mjesta, detaljnijim pregledom bicikla uočio sam da mi zadnje pakne blagu kližu po točku i tako ga malčice koče. To sam primijetio još u Kamenskoj, no otežano pedaliranje sam pripisao žeđi i umoru. Očigledno pogrešno.
Na kraju kratki komentar. Ovo putovanje, kao manje viša i sva ostala su prošarana redom muke redom uživancije kao neka šarena slanina. Radi ovih uživancija svako bi rado sjeo na bicikl i uputio se u ovakvu avanturu. Većinu njih zaustavi u tom naumu spomenute muke.
A šteta.
Ne znaju da je to dvoje neraskidivo vezano, da uživancije ne bi bile tako velike da nema tih muka. Pa s razmišljanjem da su se poštedjeli muka, nisu ni svjesni koja su si uživanja uskratili.
A vrijeme, a s njime život, prolazi.

Sad kad ste sve pročitali, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.

petak, 15.02.2013.

Virovitica 2012 prvi dan

Ako Vam se ne da čitati, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.


PRVI DAN

Mapu sa prvog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Kad bih malo bolje razmislio, iznenadio bih se koliko već ima godina od kada Mihael više ne radi na mojoj školi. Kao mladi svećenik, došao je do nas predavati vjeronauk, da bi poslije godinu-dvije dobio premještaj. U tih godinu-dvije nas smo dvojica postali zanimljivi jedan drugome, ne zbog tehnike s moje strane ili teologije s njegove, već zbog bicikla. Svatko od nas u slobodno vrijeme ima neku ludost kojom prazni negativnu a puni pozitivnu energiju, a njegovo su bili ekstremni sportovi. Mada je moj biciklizam daleko od ekstremnog, to nije bila prepreka da obavimo jednu vožnju. Već više puta potvrđena moja teorija o stvaranju neraskidive veze između ljudi koji u društvo vrše višesatno pedaliranje i ovdje se potvrdila. Iako je Mihael već više godina daleko od mog grada, i dalje razmjenjujemo dojmove i informacije preko te neraskidive veze. Već sam jedanput kod njega svratio na ručak (vidi K potomstvu u metropolu) a sada je došlo vrijeme i za konak.
Od Požege do Virovitice je taman toliko kilometara da se u jednom danu odvozi, pa nakon noćenja slijedi povratak kući. Jasno, potrudio sam si izabrati rute koje se minimalno preklapaju, u cilju povećanja atraktivnosti i zanimljivosti.
Ove, 2012-te godine izuzetno dugo, vruće i sušno ljeto, suprotnim očekivanjima koja su više bila plod želja nego nekog objektivnog zaključka, produžilo se i u deveti mjesec. Sve se polako pretvara u pustinju. Prije mjesec dana sam išao u Ivankovo i kukao nad sušom. Sad je još gore. Kao da ovoj kataklizmi nema kraja.
Jedini znak da je, barem kalendarski, ljeto pri kraju, su jutra. Postaju neprijatno svježa, čak i prohladna, ali i dalje uporno suha, kao da se i rosa preselila negdje na sjever. K'o za vraga te subote je jutro bilo posebno hladno, pa sam odgađao početak vožnje. Odgodio sam ga malo i previše, tako da sam na put krenuo skoro u pola deset, sa ljutnjom na svoj račun zbog nedostatka neodlučnosti. Činilo mi se da će mi tih pola sata- sat nedostajati večeras. Kasnije se pokazalo da je strah bio opravdan jer me je na kraju uhvatila noć.
Al' da krenem redom.
Na izlazu iz Požege, u smjeru zapada uhvatio sam svoju sjenu kao vjernog suputnika, sad već dobrano skraćenu radi kasnog polaska.

Moj vjerni pratilac

Tu igrariju sa suncem iza sebe sam nastavio i nakon skretanja desno u Brestovcu prema Pakracu, uhvativši osunčanu cestu i Požešku goru iza sebe.
Požeška gora u retrovizoru

Slijedi, dakle , već više puta odvožena ruta do Pakraca. Prvih 6 km puta, od Požege do Brestovca, je promet življi, no nakon Brestovca mir i tišina postaju sve prisutniji, pa se može više guštirati u vožnji. A razloga za to ima dosta. Cesta se vijugavo provlači kroz usputna sela, malo, jedva primjetno se penje, a daleko ispred se doima kao da se ispred ceste ispriječio Psunj.
Psunj u daljini

Negdje iza Kujnika, toliko uspavanog kao da nema nikog živog, kraj ceste sam ugledao meke cvijetke kojih se sjećam još iz djetinjstva. Nema druge, nego stati i slikati.
Dijete cvijeća

Iza Orljavca, kao svojevrsnoj granici civilizacije, nema više toliko sela i kuća uz cestu. Prelaskom preko mosta na Orljavi ulazi se u područje u kojemu prevladava šuma i obronci brda koje cesta vijugavo izbjegava. Suša je i ovdje ostavila snažni pečat. Bilo je nečeg tjeskobnog i zlokobnog preći preko mosta ispod kojeg je, umjesto veselog žuborenja vode – suha tišina. Za trenutak sam razmišljao spustiti se u suho korito i iz njega snimiti most, ali me od tog nauma odvratila visoka kopriva i visoko sunce koje me svojom vrelinom upozorilo da sam kasno krenuo i da će, nakon pretjerane svježine jutrošnje, danju biti pretjerana vrućina.
Most preko ničega

Odmah iza mosta ispred ceste se ispriječio jedan obronak brda, pa da ga cesta izbjegne, skreće lijevo. Prizor kojeg sam vidio natjerao me je da zastanem. Pod ovim suncem, što već mjesecima žeže, ne posustaje samo trava i nisko rastinje, već i stabla ispuštaju dušu, što se jasno primjećuje gledajući šumu. Jezivo.
Paklena suša zahvatila i šumu

Kamensko i raskrižje u njemu je mjesto gdje započinjem krug. Put nastavljam ravno preko Bučja prema Daruvaru i Virovitici, a sutra ću se vratiti preko Voćina i Zvečeva i na ovom raskrižju doći sa, sada meni, desne strane. Ne mogu si objasniti zašto, no postao sam za mrvicu euforičniji, pozitivniji, je se putem kojim vozim ne moram vraćati. Osim toga, iako je uzbrdica, može se voziti, zahvaljujući hladovini, jer se šuma, zajedno s brdom stisnula uz cestu. Između tih šumovitih obronka i ceste svoje mjesto je našla i Orljava ovdje tek u obliku malo većeg, ali veselo žuborećeg, potoka. Zbog svega opisnog, ovaj dio je najljepše na cesti Pakrac – Požega. Obično jest, ali ne i sada. Ova suša je ubila rijeku tako da je umjesto veselog žubora prisutno suho korito uz muk, tišinu koja pritišće. Možda je to zbog nedostatka vode, ili nedostatka njenog žubora, no čini mi se da mi ni hladovina nije te ugode kakva zna biti pri vožnji ovim krajem.
Rijeka koje nema

Nakon prelaska preko prijevoja Bučje i odmora na njemu, trebalo mi je dosta mentalne snage pa da na nizbrdici zakočim i zastanem radi posjete svome starom prijatelju – izvoru. Mada ne izgleda ušminkan ni dotjeran, dapače prije kao da je na brzinu sklepan i ostavljen ne dovršen, iz njegove cijevi, usprkos ovoj beskonačnoj suši, neprestano je curilo kristalno bistro i ledeno hladno zlato.
Autoportret sa izvorom

Iza Pakraca me očekuje strma uzbrdica i par podugačkih gore-dolikanja što iscrpljuje tijelo a um ubija u pojam. To sam odvezao prije par godina i nije mi se dopalo. Ni najmanje. U želji da to izbjegnem odlučio sam se za prečicu, uz prihvaćanje rizika da ni ona neće biti puno lakša. Radi se o Pakračkoj gori koju, bilo kako bilo, treba prijeći. Pa neka, ovu prečicu ne znam pa ju to neznanje čini privlačnijom nego muka koju znam.
Kako mi već karta veli u seli Dragovići trebam skrenuti desno. Otegli su mi se ti Dragovići u isčekivanju, i baš kad sam počeo sumnjati da sam promašio, na samom kraju sela sam sreo putokaz koji me je upućivao na brdo s desne strane. Čim sam skrenuo, počela je uzbrdica. Cesta je bila asfaltirana, no kao da ju vegetacija jede. Sama po sebi nije široka, no šuma je bila tek koji pedalj od ceste, a trava se već dobrano penjala na nju. Za desetak godina biće slavlje kada se trave s lijeve i desne strane spoje i prekriju sav asfalt.
Klaustofobija

Usprkos paklenoj vrućini i uzbrdici, nelagoda vegetacije koja osvaja cestu, i to u potpunom muku i tišini, dala mi je dodatnu odlučnost i snagu da ovu paklenu cestu prođem što prije.
Nakon nekog vremena uzbrdica se povukla, priznajući mi da sam, barem ovaj put ja ispao tvrdoglaviji, a nakon par stotina metara vijuganja po ravnici, cesta, a i ja s njom, se počela obrušavati strmom, ali vijugavom nizbrdicom.
Pred ulaz u selo asfalt je nestao (!?) i nastavio sam makadamom. Ako ćemo pravo i sela je nestalo, jer ono što je bilo preda mnom su ostaci nečega što je nekad bilo nešto.
Selo koje to više nije

Porušeno, zapušteno, napušteno. Da je to odavno vidi se iz seoskog igrališta na kome je guuusta visoka trava, toliko visoka da stative gola jedva ju uspijevaju nadvisiti
Zaraslo igralište – ima li pčela u košnicama, tko i kada vadi med?

Neočekivano me je pretekao vatrogasni kamion koji zbog suše patrolira u cilju sprečavanja požara. Obzirom na totalnu pustoš, što se ljudi u selu tiče, iskoristio sam nenadanu priliku te vozača/vatrogasca pitao za smjer prema Siraču. Pitanje nije bilo bez veze, jer sam ranije na karti uočio neka raskrižja u selu, pa rekoh za svaki slučaj da budem bogatiji za jednu informaciju.
Nakon kratkog razgovora, vatrogasac me je zaobišao ostavivši me u gustom oblaku bijele prašine. Dok sam kašljucao trljajući oči da naslutim gdje je cesta, prisjetio sam se svog djetinjstva na selu kad je ovakva prašina bila svakodnevna stvar. Prašina se vratila na svoje mjesto počivanja na vrijeme da snimim i cestu i vatrogasni kamion, a i ostatke kuće koja je u nekim davnim, prošlim, za ovu sredinu svakako boljim, vremenima bila - dom kulture (koja je dob kulturnija, ta prošla ili ova danas!?)
Ono crveno naprijed je vatrogasni kamion, a ova kuća s desne strane je…

…Culture Club

Kao da se uzbrdica i selo (kojeg ionako nema) ne podnose, pa čim sam napustio zadnju kuću (točnije njene ostatke) pojavila se uzbrdica. Bilo je i naznaka nekog asfalta, ali jako kratko, pa je uskoro zelena neman u obliku šikare pojela sve osim tankog, prašnjavog, sokaka. Nigdje žive duše na vidiku, no blizina gustog zelenila razbuđuje maštu koja svašta u njoj vidi. Uz sve prisutnu uzbrdicu, sunce je temeljito koristilo priliku da me svojim isijavanjem vreline upozori da još uvijek nije za podcjenjivanje usprkos rujnu i svježim jutrima.
Vozim uzbrdo po drndavom makadamu, vrućina kao u pećnici, gusto zelenilo ne dozvoljava ni mrvici daška vjetra da se pojavi, tjeskobna tišina koja pritišće, svaki čas očekujem nešto ili nekoga da će skočiti iz zelenila…. uglavnom jedan od onih trenutaka kad se pitam što mi treba sve ovo u životu. Primijetivši da mi moral pada na opasno niske grane, pokušavam ga podići retorikom da će i to proći, da će doći „ono pravo“ koje ne bih upoznao bez OVIH trenutaka…
Gdje je Bog rekao laku noć, iako je svijetlo i osunčano

Dok se ja tako sa svojim entuzijazmom igram igrice gore-dolje, šume, zelenog gustiša, nestade, a ispred mene se pojavi idilična kuća okušena voćnjakom
Izlazak iz šume

Nisam se potpuno ni povratio od iznenadne i radikalne promjene, kad ispred mene asfalt. Civilizacijaaaa!!!
Tek mrvu od okrutne, divlje džungle, iz koje sam upravo došao, smjestilo se pitomo mjestašce, selo, a te subote i izletište sa dosta parkiranih auta. Tek ovlaš sam bacio pogled na desnu stranu, gdje su pametniji od mene ovo subotnje poslijepodne trošili na iće i piće (roštilj) u skladu sa svojim poimanjem povratka prirodi, pa sam produžio ravno u želji da vidim kuda me taj moj izbor vodi. Lijevo od ceste se u daljini naziralo nekakvo brdo a između zrakoprazan prostor.
Raskrižje na kojemu sam produžio ravno iako je desno mirisalo na roštilj
(pažljivi promatrač će uočiti putokaz (ispod znaka Stop) za Požegu prema onoj šumovitoj divljini iz koje sam upravo došao)

I stvarno, nakon jedne lakat krivine u lijevo, s desne strane , dolje su negdje pregršt kuća koje zajedno čine mjesto Sirač. Do njega slijedi lijepa cik-cak nizbrdica, a još je tu i asfalt, tako da sam samog sebe zapanjio točnim proricanjem munjevite „promjene situacije na cesti“, dok sam padao u bed vozeći se kroz onaj gustiš od zelenila. Prepustivši se prekrasnom guštu zujanja po nizbrdici, zaboravio sam da sam se tek koji trenutak ranije pitao što-mi-sve-ovo-treba-u-životu.
Da sam se sjetio, odgovorio bih odlučno, bez razmišljanja, čvrsto uvjeren, dakako da mi treba. Pa vidi ove nizbrdice!!
Ali se nisam sjetio, ni tog pitanja,a ni bilo čega drugog. Imao sam pametnijeg posla upijajući nizbrdicu svim svojim čulima.
Sirač ispod mene

Cik –cak nizbrdica do Sirača

Ono drndava vožnja po makadamskoj uzbrdici, uz sve ranije opisane i objektivne i subjektivne uvjete me je dobrano iscijedila, tako da je malo reći da sam bio žedan. Spas sam našao u obliku hladnog i zavodljivo orošenog Pana i hladovine preko puta mjesne crkve.
Hladovina preko puta Siračke crkve gdje sam…

…guštao hladnog Pana

Od kad postoji, vode se žestoke polemike o njemu, ali i najveći protivnici teško da mu mogu odoljeti u vrućini kao što je sad ova i pri ovakvoj žeđi koja je trenutno meni osušila usta. Taj gušt piva u tim okolnostima je neprocjenjiv, tim više što je došao tren iza onog spuštanja.
Uh, što volim bicikl!!!
Pustio sam si gušt da se iživi koliko god mu volja, pa sam dremuckavo sjedio u hladovini po onoj „samo sjedim, ne razmišljam“. Eto, ne bi vjerovali koliko ima uživancije i u tome. Ono, vidim, čujem, osjetim, no što vidim, što čujem ili što osjetim prolazi pored mene kako i dođe, a ja isti, ne promijenjen. Titra me neki blaženi osmejak na licu i lijepo mi je kao da sam pojeo pseći kolačić(dok pišem ove redove sjetih se nekog starog crtića iz mladih dana o psećem kolačiću). I to mi je dovoljno, pa me ništa više, trenutno osim toga ne zanima.
Sve što je lijepo, kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Dug je put preda mnom, treba krenuti.
Od Sirača, preko Daruvara, pa sve do Đulovca, je područje sa jakom poljoprivredom. Sudeći prema kućama, okućnicama i voznom parku, to je i (relativno) bogat kraj s vrijednim ljudima. Cijelo vrijeme su ljudi vozili, istovarali, utovarali, spremali ono što su s njiva pokupili. Pravo je čudo da su išta imali i pokupiti, obzirom na sušu.
Možda da se malo rasterete od teškog rada, možda iz nekih drugih, meni nepoznatih razloga, žitelji ovog kraja imaju čudan smisao za humor. Tako, na primjer, nakon Sirača mi je valjalo proći mjesto imena Doljani. No Doljani, kako bi to laik zaključio na osnovu imena, nisu dolje. Ma kakvi! Od Sirača slijedi podugačka uzbrdica ne baš malog uspona. Tek na vrhu tog uspona dobrodošlicu mi je zaželjela tabla imena mjesta Doljani.
Uzbrdica prema Doljanima

Dok sam se znojio pentrajući se uzbrdicom, osjećajući se (istina blago) kao žrtva neslane šale, preko puta kotline, u kojoj je Sirač, promatrao sam brdo s druge strane i šumu iz čije sam divljine banuo u ovaj kraj.
Gore desno na slici je šuma iz koje banuh u ovaj kraj

U Doljanima već spomenuti radni ugođaj skladištenja poljoprivrednih proizvoda. Mehanizacija je pri tome svesrdno pomagala, pri čem je trebalo malo i domišljatosti i improvizacije. Tko se, recimo, čovjek sjeto maknuti crijep sa krova ambara da bi elevatorom u ambar stavio kukuruz.
Tehnika narodu + improvizacija = klipovi kukuruza idu u ambar k'o djeca iz škole

Ti Doljani su se razvukli k'o gladna godina. I to sve nekako uzbrdo. Dobro, nije neka uzbrdica, tek toliko da nije ravno i da stalno mislim da mi nešto s biciklom nije u redu, pa mi nešto koči. Tek pri kraju sela dolazim do magistrale Daruvar – Pakrac, gdje skrećem desno. I odmah nizbrdica. I to kakva. Jedva se zaustavljam da snimim dolinu u kojoj je Daruvar, kojeg (još) ne vidim. Ali vidim susjedno brdo na kojemu se, gore visoko smjestilo mjesto koje se, u skladu s spomenutim smislom za humor, zove – Donji Daruvar. Eto, da znate da je Donji Daruvar IZNAD Daruvara, mada nema logike.
Strma nizbrdica na ulazu u Daruvar, a preko puta, na drugom brdu – Donji Daruvar

Bez obzira a ovu zbrku s imenima, Daruvar je lijepi grad(ić) sa starom jezgrom u centru koju valja obići.
No, prije toga trebalo je negdje ručati. Nije mi se trošilo vrijeme na neku potragu, pa sam ručak obavio u već znanoj piceriji smještenoj u samom centru grada.
Što se samog ručka tiče zanimljivo je da to činim tik do gradonačelnika, ili barem njegovog ureda. Pica je bila prosječna, a ja gladan tako da mi je (ipak) prijala, što baš ne mogu reći za pivo. Jest da je bilo točeno (smatram da su takva piva najbolja), no uz svu obzirnost, to Staročeško mi ne prija. Pa čak ni točeno. (uz svu ispriku Daruvarskoj pivovari, izvući ću se onom „da o ukusima ne vrijedi raspravljati“)
Zato mi je ambijent starog trga prijao, pa sam se teškom mukom natjerao na nastavak puta, bojeći se da već kasnim, te da će me na kraju mrak (ipak) uhvatiti.
Dolazak na glavni Daruvarski trg

Picerija tik uz Gradonačelnika i ostale lidere grada

Autoportret sa Daruvarskim pivom i Daruvarskom picom

Ali se iz Daruvara ne može tek tako otići.
Cesta koja sa polako pretvara iz ta, krenula je nekako uzbrdo ostavljajući mi zanimljiv pogled na trg kad se okrenem. Sad kad sam se okrenuo, moram i stati pa, ovako malčice s visine, snimiti centar grada.
Pogled na Daruvarski trg s visine

Istini za volju, nisam (za)stao samo zbog gornjeg prizora. Dodatni razlog je očuvana i uređena crkva. Odmah mi se probudi želja da vidim, i po mogućnosti snimim i unutrašnjost.
Daruvarska crkva (jedna od njih) izvana …

… i iznutra

Snimanje, kako se to kaže, sakralnih objekata, naročito unutrašnjosti, zanimalo me je još od pradavnih početaka moje amaterske fotografije. Pripadnik sam generacije koja, za razliku od današnje, svjedoči postojanju analogne fotografije, ili jezikom običnog smrtnika rečeno, stavite film u aparat, ispucate, film pošaljete na razvijanje i dobijete slike.
Dodatno komplicira činjenica da mi je foto-aparat bio totalni idiot – sve mu moraš reći u najsitnije detalje. I kolika je ekspozicija (vrijeme izlaganja filma svjetlosti), kao i kolika je blenda (koliko svjetla kroz objektiv prolazi do filma). Pored par općih savjeta od priajtelja, obzirom da pravi, čitaj skupi svjetlomjer nisam imao, do pravog odnosa ekspozicija/blenda dolazio se metodom pokušaja i promašaja. Dakle, procijenim, subjektivno, onako od prilike, koliki bi ti parametri trebali biti i snimim motiv.
Do se cijeli film ispuca prođe dosta vremena (film nije bio jeftin, pa se opravdanost svakog snimka višestruko vagala). Zatim pošaljem do Fotokemike i čekam desetak dana dok mi oni vrate razvijeni film (uglavnom sam radio sa slajdovima (dia-pozitivima), jer su bili bitno jeftiniji od fotografija). I sad tek, nakon 2-3 tjedna vidim rezultat. Teško mi je se sjetiti, zbog tako dugog vremenskog razmaka, svih detalja snimanja, tako da muka fotoamaterska opet slijedi is početka.
A danas okinem i slijedeći tren na zaslonu fotoaparata vidim (istina sitan) snimak, pa ako mi se ne sviđa, bez trunke savjesti brišem ga iz memorije.
Da ne govorim o kapacitetu. U moj Zenit EM (Ruske proizvodnje) stavljan je film sa 36 snimaka, a u današnjem Olympusu imam dvije kartice dostatne za 800 snimaka(!).
Sad opet slijedi testiranje moje ustrajnosti i oduševljenosti bicikliranju. Prvo je na repertoaru uzbrdica, podugačka, kojom sam se popeo u Donji Daruvar (rijetka životna prilika da se trebate pentrati duuugom uzbrdicom da bi došli do Donjeg Nečega). Zatim slijedi nepodnošljivo dugačak niz strmih gore-dolikanja kao da se vozim po Velebitu. Toliko uzbrdica i nizbrdica i toliko strmih, kao da nimalo ne smeta mještanima. Suprotno dojmu zbog ceste, prolazim kroz, uglavnom, gusto naseljena mjesta, kojima ovo gore-dolje uopće ne smeta (ili su navikom oguglali). Kad bi sve gorikanje spojio u jedno veliko, a tako i sve dolikanje, čini mi se da bi dobili jedan veliki Vratnik preko Velebita. Tada bih barem imao osjećaj da sam nešto napravio, popevši se na prijevoj, a ovdje – ništa. Osim umornog tijela i poljuljanog duha.
Jedno dolje od niza gore-dolje (puno je strmije nego što to izgleda na slici)

Blizina zapadnih obronaka šumovitog Papuka i potencijalni njegovi žitelji izgleda da su imali utjecaj na ime ovog sela

Sumanuto gore-dolkanje teatralno završava duuugom nizbrdicom. Kao da je okoliš dobio napad grižnje savjesti prema jadnom, umornom, oznojenom biciklisti, pa 'ajd' da se iskupi jednom „pravom“ nizbrdicom. Hvala mu na tome jer je gušt na nizbrdici povratio moju dušu sa vrha nosa tamo gdje joj je mjesto.
Nizbrdica je trajala taman do prijelaza preko željezničke pruge, tužne, napuštene, ostavljene da je ružna, zagasito crvena, mat boja hrđe dokrajči do kraja.
Glavna željeznička magistrala Zagreb - Vinkovci u Banovoj Jaruzi ima vezu preko Pakraca, Daruvara i Pčelića sa Podravskom željezničkom magistralom Koprivnica – Osijek. Prvi dio ove veze, od Banove Jaruge do Daruvara, dobio je produžetak života do daljnjeg, dok ovaj ostatak - ne. I sada na umoru nijemo svjedoči o nekim prošlim vedrijim vremenima, barem što se željeznice tiče.
Prilikom ovog prijelaza ne moramo se plašiti za vlak

Slijedećih 10-tak km, sve do Đulovca, putujem dolinom nekog potoka uz kojeg je, osim ceste, i pruga,. Prolazim par sela, ništa posebno, osim jadnih ovaca koji su ove poslijepodnevne
žege, pokušali naći spas u hladovini praznog ambara
Kako otrpjeti ovu žegu sa vunenom bundom na sebi !?

Obzirom da putujem uzvodno tom potoku (koji je uglavnom podalje od ceste pa ne znam ima li trenutno vode) prisutna je blaga ali uz vjetar u lice, i deprimirajuća uzbrdica. Nije ta uzbrdica nešto strašno, no uz stalni vjetar u lice, koji sam po sebi isto nije ništa strašno, zajedno izgledaju strašno. Vozim, pa odmorim, pa vozim, pa…U daljini, na malom povišenju, nazire se Đulovac. Očigledno da ovoj cesti i ovoj pruzi poslije njega slijedi nizbrdica. Sa desne strane me prate obronci Papuka, neobično mi ga je promatrati iz ovog ugla, naviknut na Požeštinu i na južne obronke ove planine.
Dok bicikl odmara, snimam Papuk u pozadini…

…kojemu je afro frizura na mjestima podšišana do korijena

Ona blaga, jedva primjetna ali podmukla uzbrdica se pred ulazom u Đulovac raskrinkala, i u potpunosti pokazala svoj prezir prema jadnim, umornim biciklistima, čime drugim do sadističkim usponom. Umjesto završnog očajanja i potpune predaje, u meni se pojavio zadrti inat, pa sam, i uzbrdici i vjetru u lice usprkos, teatralno, na biciklu, prošao pored dobrodošlice u obliku table s imenom mjesta.
Đulovac mi dobrodošlicu želi - uzbrdicom

Uzbrdica se povukla, sportski priznajući poraz, a ja sam zadihan i oznojen mahnitim pogledom tražio birtiju ili trgovinu radi obnove zaliha tekućina i u mojim bocama, a i u mome tijelu. Nađoh trgovinu i iz nje izađoh ozarena osmjeha držeću u ruci orošenu dvoguzu Lewenbräu-a. Sad je trebalo pronaći diskretno mjesto gdje ću vidati svoje tjelesne i duševne rane, kao stari pas nakon uspješne borbe s drugim psima. U toj potrazi prođoh pored mjesne crkve koja se kupala u raskošnom svjetlu sunčevih zraka toga kasnog poslijepodneva (oko pola pet).
Crkva u Đulovcu

Kartu čitaj, a seljaka pitaj, kaže poslovica. Prema karti u Đulovcu trebam skrenuti desno. I stvarno nađoh neki puteljak, iako mali ipak asfaltirani, koji bi mogao biti to što tražim. Da budem siguran, pitah i mještanku koja mi je dolazila u susret da li ću završiti u Virovitici ako nastavim. Ne samo da dobih potvrdan odgovor, nego dobih i potvrdu da je sve asfalt, što me posebno ozari te joj zahvalih na ugodnoj vijesti. Više od te moje zahvale njoj je bio interesantniji moj izgled, onako zbog znoja mokrog, zbog mahnitog finiša, crvenog u licu, daha kojeg još do kraj ne smirih. Nije komentirala samo me je promatrala s blagom osmjehom na licu. Osmjeh je trajao trenutak. dva dok me nije prošla, da bi potom oboje utonuli svako u svoj svijet. Ne znam, a nije me ni zanimao njezin, jer sam se potpuno posvetio svome.
Odmah iza prijelaza preko željezničke pruge debela me je hladovina neraskidivo privukla pa sam sjeo na travu, otvorio ono orošeno blago, pa postupno sipao sadržaj u svoje termos boce i u sebe. Ponovo taj užitak što ga nakon fizičkog napora, znojenja i umora izaziva hladno pivo. Neprocjenjivo!
Desno od bicikla, na suhoj travi je mjesto opisane neprocjenjivosti

Kad sam se odmorio i smirio, bacio sam par pogleda na tužnu i napuštenu željezničku postaju u Đulovcu. Istina je, priznajem, ni ja se više ne vozim željeznicom, treba mi malo vremena da se sjetim kad je to bilo zadnji put. Auto je sve prisutan, pa kad udružimo cijenu prijevoza, praktičnost i brzinu prijevoza od-vrata-do-vrata, on je bez konkurencije. Za sada, jer nisam siguran da će ovo rasipno obilje gorivom potrajati, pa će se u nekoj, daljoj ili bližoj, budućnosti ljudi opet sjetiti željeznice, te ono što smo danas ostavili da propada (jer se ne isplati) tada može biti (opet) isplatljivo. Ne znam sam da li da priželjkujem (kao ljubitelj željeznice) takav rasplet događaja ili da ga se pribojavam jer će takvo što značiti bitno skromniji i štedljiviji način života u odnosu na današnji.
Željeznički kolodvor u Đulovcu, napušten i od vlakova i od putnika

Poslije mučnog dolaska do Đulovca, kao naizmjenična smjena dobro-loše, noć-dan, jing-jang, slijede trenuci ugode za koje se isplati preživjeti već opisanu muku. Slijedećih 15-tak kilometara imam voziti uglavnom kroz šumu sa dosta gore- dolikanja. Gledajući u kartu vidim istočne obronke Bilogore koje prelazim na putu do Virovitice. Šuma znači hladovina, vjetar se povukao, da li zbog šume ili zbog večernjeg smiraja, ne znam, uglavnom sve to skupa uz asfalt i nikakav promet daju najveći gušt u vožnji.
Šuma se povremeno povlači ustupajući mjesto naselju, selu uglavnom skromnih kuća koji odaju ne baš pretjeranu raskoš življenja ovim krajevima. Jedno od tih sela je zanimljivog imena Gornje Cjepidlake. Zanimljiv smisao za humor.
Dobrodošli u …

Napuštanjem sela šuma se opet stapa sa cestom nekad tako prisno da za cestu jedva ima mjesta
Šuma i cesta, tik jedno uz drugo

Ne znam što je razlog krčevini, a baš me i ne zanima, uglavnom iznenada sam dobio otvoreni pogled i na cestu a i na obronke Bilogore koji su u ovim satima kada se dan smjenjuje sa sutonom budu zanimljivo osunčani suncem.
Neočekivani prizor preda mnom. Zastao sam taman u dolu…

…da snimim prizor s desne strane…

… te se popeo na vrh i okrenuo pogled iza sebe

Dok vozim kroz šumu, izgleda kao da šuma proživljava zadnje trenutke današnjeg dana prije nego što odlaskom sunca na počinak nastupi noć. Ali kad se šuma povuče ustupivši mjestu jednom od sela, vidim da današnji dan ima još dosta snage da, još uvijek jakim i toplim sunčevim zrakama, obilato osvijetli okolinu.
Ima još dosta dana, kad šuma ustupi mjesto selu

Večera prije spavanja

Na izlasku iz sela, Removac mislim da se zove, čudan je toranj ispred kojeg je spomen ploča na zbivanja za vrijeme II svj. rata. Kasnije će se pokazati da je ovo bio „revolucionarni kraj“ u tom ratu.
Čudan toranj na izlazu iz sela, a pokraj njega…

…spomen ploča na zbivanja iz II svjetskog rata

Taj revolucionarni duh je odavno već presahnuo, zamijenila ga je druga retorika, a preživjeti svakodnevnicu danas je muka i u većim mjestima a kamo li u ovoj relativnoj zabiti. Radi toga nije neobično naići na napuštenu kuću čije dvorište i gospodarske zgrade nijemo, na umoru, svjedoče o, ako ne boljim, onda svakako življim danima
Napušteno

U nastavku vožnje sam stigao uJasenaš, koji je kao neko središte ovog šumskog dijela. Čak se i cesta, valjda zbog osjećaja dijela tog centra, proširila te poprimila mjere „normalne“ ceste.
Dobrodošli u …

O revolucionarnom duhu svjedoči par spomen-ploča od kojih jedna prolaznika uvjerava o tadašnjoj važnosti, danas gledajući, obične kuće.
Na prvi pogled, obična kuća …

… kad ono nešto posebno (barem se nekad za takvo držalo)

U skladu sa današnjim vremenom, kuća je dobila plastičnu stolariju, koja joj optimistično proriče ipak nekakvu, kakvu-takvu, živu budućnost.
Za razliku on te kuće, ovo drugo zdanje je ovovjekog datuma što dokazuje svojom raskoši fasadne cigle. Tu raskoš netko ima, pa je novce ulupao u rezidenciju koja stidljivo ogleda okolinu kojoj nikako ne pripada. Valjda, povremeno taj netko i navrati do svog djela, no sudeći po travi okolo kuće to, se već odavno nije zbilo.
Neobičan raskoš na neprimjerenom mjestu

Nakon Jasenaša, opet gusta šuma oko ceste. Nigdje žive duše, samo šuma, cesta i ja. Opet sve prisutni dojam o skorašnjem smiraju dana i nastupanju noći. Sunce mi se (opet) izgubilo, pa mi se u duši javlja trun zebnje što ako me noć uhvati u šumi. No, dojam ugodne i brze vožnje po glatkom asfaltu brzo taj trun neutralizira jer, sudeći po karti, nemam još puno šume, a osim toga skriveni visinomjer u meni mi kazuje da sam nakupio dosta potencijala u obliku nadmorske visine, te bi prije Virovitice trebala biti i neka (duža) nizbrdica.
Noć se najprije pojavi u šumi

Da ih nisam snimio, tih Rezovačkih Krčevina ne bih se ni sjetio, čak se i ne sjećam da li je bilo više kuća od te jedne. A te jedne se i te kako sjećam. Napraviti rezidenciju od kuće, i to još od balvana, kao pravu brvnaru, stvarno je impresivno vidjeti. Netko, tko se oko sto kuna neusporedivo manje sekira nego ja, našao je smisao u „skromnoj“ vikendici smještenoj u gustišu šume uz skromni puteljak kojim rijetko tko prođe, a još rjeđe zastane, kao ja sada.
Dobro došli u…

Kućica za odmor

Kao da se krajnjim naporom volje suzdržava, cesta se odricala nizbrdice sve do table mjesta Milanovac, da bi se odmah potom, sva sretna što se konačno može rasteretiti, sunovratila strmom, podugačkom nizbrdicom.
Umjesto kuća, iza table mjesta je oštra nizbrdica

Slično kao i cesta, i ja sam se, konačno, prepustio užitku nizbrdice. Kao da sam sa planete Kanca-Manca sletio nazad na Majčicu Zemlju. Nedvojbeno sam osjetio i promjenu klime, iz svježine šume, na jaru sutona vrelog dana. Uz tu jaru pojavila se gužva kuća, rezidencija i, zamislite, ljudi. Vratio sam se nazad u civilizaciju.
Milanovac, iako je na karti odvojen od Virovitice, praktično je njeno predgrađe. Mjesto pored crkve ima čak i hotel.
Crkva u Milanovcu…

…nedaleko od hotela

Kao povoljnim ishodom neizvjesnosti umiren, rasterećene duše, s osjećajem tihog, ali stalnog zadovoljstva, polako sam se, s noge na nogu, vozio tih 4 km do Virovitice, na čijem sam se ulazu u grad zdravio sa tablom koja mi je zaželjela dobrodošlicu.
Ah, konačno!

Uspio sam doći za dana, iako od tog dana nije puno ostalo, što se da zaključiti po sjenama na prethodnom snimku. Cijelo vrijeme sam se požurivao da to tako i bude, da bih sada konačno samom sebi priznao obmanu kojom sam se hranio tokom ovog današnjeg putovanja.
Konačno današnje odredište nije ovaj grad. Ne. Iza njega imam još odvoziti 15-tak km do sela Turnašica. Ali ti kilometri su uglavnom kroz naselja i uglavnom ravni tako da neće biti (veći) problem odvoziti ih pod zvijezdama.
Smiren tom spoznajom želja mi je bila pokloniti koji trenutak vremena ovome gradu, točnije njegovoj glavnoj znamenitosti, a to je stari dvorac u samom centru.
Želja da do učinim, prihvaćajući dolazak kod Mihaela pri mrklom mraku, ostala je neispunjena još od pretprošle godine, kada sam kod Mihaela svratio na ručak. Obzirom da je onomad on imao obaveze poslijepodne, morao sam munjevito proletjeti kroz grad da ne bi ostao bez ručka. Nisam ostao bez ručka, ali sam ostao bez obilaska dvorca, ostalo mi je samo da ga pri prolasku pogledom pozdravim.
Eto to je razlog više da ovaj dvorac obiđem u ovaj zadnji sat današnjeg dnevnog svjetla.
Prelaskom preko mosta, ispod kojeg je nekad, valjda, bila voda, ulazim u glavni ulaz. Ovako gledan sa ulice, iz daleka, dvorac izgleda dobro dotjeran i očuvan. Taj dojam se postupno topi što sam bliže dvorcu. Od strane parka, s druge strane u odnosu na ulicu, dosta je oronuo i zapušten.






Čudo je to s tim starim dvorcima danas. Osim par izuzetaka (Trakošćan na primjer) uglavnom se ne zna što bi s njima. Zub vremena ih polako, ali neumoljivo nagriza, pa umjesto da ponosno svjedoče o nekim prošlim danima, oni tragikomično pokazuju kako je starost teška i tužna. Neke od njih zahvati sreća u obliku državnih institucija koje se smjeste u njima, (knjižnice, muzeji) no oni manje sreće, pogotovo ako se nalaze izvan urbanih sredina, prosto su jad i bijeda. I mi u Požeštini imamo jednog takvog, smještenog 10-tak km izvan grada – dvorac čuvenog baruna Trenka, a sada čuveno jadnog i čuveno bijednog izgleda.
Ulična svjetla su već naveliko radila svoj posao kad sam se pozdravio sa dvorcem i njegovim gradom i nastavio put zapada Podravskom magistralom. Iako me je pozdravila tabla koja mi svjedoči da sam napustio Viroviticu, red kuća s obe strane ceste sa nastavio. Nakon 10-tak kilometara jednolične vožnje kroz naselja, skrenuo sam lijevo i ušao u tišinu nenaseljenog područja. To me probudilo iz nekog polu bunila. Bio sam umoran, svega mi je bilo dosta, preostali trun tjelesne i duhovne snage trošio sam na ove zadnje (kilo)metre, nadajući se da će biti dostatan. Zbog toga mi se jednoličan red kuća s obe strane ceste činio potpuno nezanimljivim i neinteresantnim, pa se stopio u mutnu bezizražajnu kašu koja mi je promicala ispred umornih očiju.
Tek nakon tog skretanja, zašavši u mir i tišinu sutona bez kuća i ljudi, živnuo mi je dušu svojim nadrealnim, izvanzemaljskim ugođajem. Samo mir i tišina i ništa više. Udisao sam žedno svježinu ljetnje večeri, nastojeći što tiše okretati pedale i voziti bicikl da ne remetim ovaj spokoj.
Kraj dana i početak noći

Bilo je iza osam kad sam konačno, po mrklome mraku, žmirkajući očima, na tabli pročito ime mjesta Turnašica. Ostalo mi je još par stotina metara dovući se do crkve i nakon skretanja desno doći do župnog dvora i pozvoniti na vrata.
Tuširanjem i presvlačenjem povratio sam život svome tijelu i duši te dotjeran i ušminkan ušao u kuhinju i sjeo za trpezu. Ubrzo su pristigli i dvojica Mihaelovih prijatelja, pa je večera mogle započeti. Mihael nam je saopćio povoljnu okolnost da župljani ove župe dva puta godišnje dobiju napad darežljivosti prema svome župniku, kada ga obasipaju razno raznim darovima u obliku jela i pila. Jedan od ta dva puta bio je par dan ranije, tako da smo imali trpezu dostojnu najegzotičnijih restorana. Trebalo je biti stvarno jak karakter pa se obuzdati i ne sagriješiti u jelu i pilu. Barem ne pretjerano.
Veselo društvo za večerom – Mihael je drugi s lijeva



Nastavak ove priče možete pogledati ovdje.

15.02.2013. u 11:12 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.