Marketing
Virovitica 2012 drugi dan
DRUGI DAN
Mapu drugog dana ovog putovanj možete pogledati ovdje.
Jutro sam dočekao kao drugi čovjek. Odmoran, vedar i čio. Bez obzira što se sinoć kasno leglo u postelju, jer su se na okupu našla četvorica ljubitelja prirode i neuobičajenih načina uživanja u prirodi pa se razgovor zavukao duboko u noć, uspio sam se naspavati i odmoriti. Čak nije bilo ni nekih (većih) osjećaja bola u glavi i tijelu. Tek želja da se krene.
Nakon doručka, zahvale domaćinu i pozdravljanja izašao sam van i ugodno se iznenadio da je jutro, za razliku od jučerašnjeg, tek fino svježe i kao takvo sasvim lijepo podnošljivo. Podnošljiva nije bila zadnja guma mog bicikla koja, za razliku od mene, nije izdržala jučerašnju žestoku vožnju, pa je tokom noći ispustila dušu. Ostalo mi je sam da slegnem ramenima („Ah, što se može, Božja volja!“) i promijenim zračnicu. Zanimljivo da sam i jučer izgubio jutarnje minute i kasnije krenuo na put, a evo i danas opet razvlačenje trenutka početka putovanja.
Ipak sam krenuo iza osam sati, što je opet sat ranije nego jučer.
Od Mihaelove kapije nisam daleko došao, tek da pređem na drugu stranu ceste te da snimim seosku idilu ovog jutra.
Tu sam priču i čuo, i pročitao više puta, pa čak i proživio. Pa ipak, kada mi se ponovo dogodi, iznenadim se dubljim dojmovima od očekivanog. Radi se o tome da kada u neko mjesto, odredište, cilj, dođem kasno navečer, po mrklom mraku, a uz to još i (pre)umoran, sutradan ujutro, pogotovo ako je to jutro mirno, tiho i obilato osunčano, kao ovo jutrošnje, steknem apsolutno suprotan, potpuno drugačiji dojam od onog sinoćnjeg. Znam da je to tako, a opet se iznenadim navali pozitivnih dojmova u jutro osunčano. U želji da i slikovito prikažem upravo izrečeno, pokazujem mračni, sumorni, mutni, iscrpljeni i umorni dojam sinoćnjeg dolaska i potpuno suprotni svijetli, radosni itd, itd …dojam ovoga jutra.
Prolaskom kroz Viroviticu, bez bitnog zadržavanja, osim opskrbe jelom i pićem, jer je nedjelja i kasnije će sve biti zatvoreno, nastavio sam Podravskom magistralom prema istoku. Iako postoji paralelna, lokalna cesta, ovaj put sam izabrao magistralu zbog Suhopolja, točnije njihove crkve. Bilo je rano jutro nedjeljno pa je promet bio vrlo rijedak. Do Suhopolja sam promatrao kuće i okućnice, a jedna mi je posebno privukla pažnju svojom raskoši. Ima se, može se!
Navedena crkva mi je neobična, a pored toga i lijepo uređena (ne da mi se sad švrljati po Google-u radi detalja, koga zanima može to i sam učiniti).
Baš kad sam završio s obilaskom crkve, i sam se začudih koliko mi je bio interesantan, pa mi je kao takav oduzeo više vremena od očekivanog, krenuh dalje s vožnjom i pređoh cijelih desetak metara, da bi krajičkom pogleda s desne strane kroz gustu krošnju parka ugledao – dvorac. Odmah sam skrenuo u park i obišao i ovo drugo zdanje Suhopoljsko.
Za razliku od onog sinoćnjeg u Virovitici, ovaj ovdje je slika i prilika klasične sudbine većine Hrvatskih dvoraca. Oronuo, odavno bez vrata i prozora, u očekivanju konačnog rušenja.
Posebnu grotekstnu, tragikomičnu notu općem prizoru čini obnovljeni, dotjerani dio dvorca koji je potpuno drugog stila, ili je barem meni tako izgledao. Kao da je iz neke bajke ili iz nekog fantastičnog filma greškom zalutao u ove krajeve.
Dosada monotona vožnja pustom i bezličnom Podravskom magistralom nakon Suhopolja ponovo se vratila i trajala još neki kilometar do putokaza koji je pokazivao da za Levinovac trebam skrenuti desno. To mjesto, čije je ime, valjda nastalo spajanjem lijevog novca, mi je zanimljivo ponajviše zbog činjenice da je jedno u nizu na ovom mome putu povratka kući.
Nakon Pčelića put se stisnuo zajedno sa napuštenom željezničkom prugom uz potok a s lijeve i desne strane pojavili su se bregovi čime su činili okolinu zanimljivom za razliku od beskonačno ravne Podravine prisutne na njenoj magistrali.
Živnuo sam nakon uspavanosti na magistrali, radoznalo promatrao kuće u selima koje prolazim. Ništa posebno osim imena jednog sela –Slavonska Pivnica. Na žalost, nigdje na vidiku nikakva pivnica gdje bi se s guštom moglo konzumirati pivo. Pa kad je nema u realnom vremenu, iz sjećanja sam vratio na dnevno svjetlo pivnice u kojima sam znao obitavati, jednom ili više puta, te uspoređivao kvalitetu ambijenta i konzumirane tekućine.
Nakon Pivnice, koja nije pivnica, skretanjem lijevo krenule su stvarne, ozbiljne pripreme za prvi od tri prijevoja koje imam na današnjem putu. Prvi je na nadmorskoj visini 222 metra, drugi na 218, a treći je viši od ove dvojice kad se udruže – 518 metara.
Još od Podravske magistrale gdje je promet bio rijedak ta prorijeđenost prometom se bitno povećavala mojim skretanjima, tako da sada, nakon drugog skretanja od magistrale, promet je bio (skoro) apsolutna nula. Uz vedro, sunčano jutro, široki asfalt, i oku ugodan krajolik taj nedostatak prometa nije bio nikakva mana, naprotiv!
Vozeći lagano već znatnim usponom, pažnju mi je privukao oglas o prodaji kuće koje nema, barem ne blizu oglasa.
Popeo sam se i u taj Levinovac, zbunjen zbog nedostatka odgovora na pitanje koji je gušt napraviti selo na vrhu prijevoja. Odgovora nisam dobio, ali sam dobio znamen o posebnom ponosu seljana kojeg su iskazali na poseban način.
Srećom, uspon nije dugo trajao, selo nije podugačko, taman da mi se dah smiri, pa je uslijedilo uživanje u spustu. Pri kaju nizbrdice naglo sam zakočio i stao. Razlog tomu je bila njiva sva prošarana šafranima. Kao čovjek od tehnike nisam baš posebno informiran glede botanike, no čini mi se da se šafrani javljaju u proljeće a da su sada tu zbog poremećenog ljeta koje se zavuklo u deveti mjesec. A možda i griješim. To trenutno nije mi bitno. Bitan mi je prizor kojeg sam ugledao, i koji mi je toliko bio dojmiv da sam ga uz pomoć foto-aparata ponio sa sobom i tako ga prenio iz tog vrelog rujna u vječnost.
Nakon izlaska na cestu Slatina- Voćin i skretanja na desno prema Voćinu i prolaska usnulog sela Hum, slijedio je uspon na drugi prijevoj. Iako brojevi to ne govore, ovaj drugi prijevoj svojim lakat krivinama i širokim vidikom djeluje ozbiljnije.
Na jednoj od tih lakat krivina sreo sam dvoje penzića (nju i njega) kako odmaraju svojeg četverotočkaša i sebe, a usput uživaju u mirnom i tihom ambijentu sporedne ceste, a i sporednog kraja. Iznenađenje je bilo uzajamno. Ja sam iznenađen općom činjenicom da nisam jedini na ovoj cesti ( a što jesam izuzmem li njih dvoje), a oni mojim simpatičnom ludošću prelaska TOLIKOG puta na TAKAV način (koliko je velik put sam im ispričao u kratkom razgovoru, a o načinu nije trebalo trošiti riječi – i sami su vidjeli).
I konačno – Voćin.
Ili barem njegova tabla.
Nakon kraće uzbrdice i prvih kuća, do centra mjesta trebalo se spustiti strmom, vijugavom nizbrdicom. Prije spuštanja, pukao je pogled i na mjesto i na masiv Papuka kojeg mi danas valja prijeći. A sunce dobrano prži.
Voćin je usnulo mjesto, ili veće selo, smješteno izvan glavnih putova, nekako sa strane. Živjelo je mirno i uspavano sve do početka ovog rata u Hrvatskoj kada su iz šume došli naoružani mlađi i izvršili pokolj nad nenaoružanima i starijima. Nisu se time zadovoljili već su porušili i mjesnu crkvu. Rat, kao i svaki drugi prođe i dođe obnova i vraćanje i miran usnuli život. Jedino žrtve nitko ne može vratiti. Pa da ih ne odnese zaborav, kad ne mogu žrtve onda barem njihova imena gledaju svakodnevno svjetlo dana svjedočeći prolazniku o besmislenosti rata.
Dok stojim ispred imena onih kojih više nema i onih čija je krivica bila jedino u tomu što su u krivo vrijeme bili na krivom mjestu, sjetih se jučerašnjeg puta i jučerašnje slične liste, čija je razlika bila što je napisana čirilicom, a sličnost u svjedočenju besmislenosti rata.
Ne znam kakva je bila stara crkva, no pri izgradnji ove nove, više se držala tradicija sakralnih objekata a manje njihov moderni izgled, što se meni, kao krajnjem konzervativcu, što se tiče crkvene arhitekture tiče, dopada.
Izostanak ljudi tog ranog nedjeljnog poslijepodneva i mirno sunčano vrijeme, kao da su dodatno pojačali dostojanstvenu tišinu, pri obilasku crkve. Bila je otvorena, što se vanjskih, masivnih vrata tiče, dok su unutarnja, staklena bila zatvorena, ali i nezaključana.
Unutrašnjost nije raskošna gotika, ali je svojom skromnošću nekako mila, a hladovinom ugodna.
Nakon obilaska crkve, nakon što sam se sjetio da sam gladan, krenuo sam u potragu smještaja raskošne nedjeljne trpeze. Našao sam ga u velikom parku sa gustom hladovinom u kojoj je bila usamljena klupa koja je žudila za društvom. Oraspoložio sam i nju i sebe raširivši ono što sam imao za ručak.
Prema čudnim i nesagledivim putovima Gospodnjim, limenka Jelen piva sa trpeze je prvo u Beogradu dospjela do nekog iz Turnašice, da bi je ovaj, nakon povratka kući poklonio seoskom župniku Mihaelu, mojemu sinoćnjem domaćinu. Na jutrošnjem rastanku Mihael je spomenutu limenku izvadio iz hladnjaka i, onako orošenu, dao meni da mi se nađe na putu. Zamotavši je u najlon vrećicu i u svoju robu stavio sam je na dno bisaga da se što manje ugrije na putu. I ovdje, u ovom Voćinskom parku taj čudni i nesagledivi put ove limenke piva završava istresanjem sadržaja u moja žedna usta.
Polako, bez žurbe objedujem i pri tome promatram okolinu. Preko puta opet neki spomenik sa spomen pločom o žrtvama nekog rata. Da ne bude dvojbe tu je i ploča koja nam objašnjava (istina , na čirilici) da te žrtve nisu uzaludne već su nastale u borbi za oslobođenje Voćina. Valjda su i one gore žrtve, sa ploče ispred crkve, posljedica oslobođenja od oslobođenja. Čini mi se da imam ludu sreću da živim u podnevlju u kojemu se svakih par desetaka godina događa oslobođenje od oslobođenja. A pri svakom tom oslobođenju od oslobođenja se događaju žrtve kojih nitko nije ni pitao da li ih treba oslobađati, već su nestali u vihoru rata zbog lude, već spomenute, sreće da su na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Iako je bilo vruće rano poslijepodne sledilo me je to razmišljanje o besmislenosti rata i o njegovim žrtvama, pa sam pokušao naći nešto vedrije za razmišljanje.
I našao sam!
Park Voćinski nije neki običan park, već je neki oblik botaničkog vrta. Ispred stabala koji to zaslužuju nalazio se pano sa imenom i opisom onoga što putnik-namjernik vidi. Tako sam uredno informiran da u Voćinskom parku postoje i stabla sekvoje, koje će jednog dana u budućnosti koja nadmašuje moj životni vijek, pretpostavljen i u najoptimističnijem broju godina, biti toliko velika da će se kroz njega produbiti tunel. Kao kroz ona stabla sekvoje u Kaliforniji.
Odmornog duha i tijela, namiren, nastavljam put po najvećoj poslijepodnevnoj žezi. Ispred mene je 12 km uzbrdice od koje ću nešto morati i pješice. Nadam se što manje.
No, prije nego što napustim i zadnje kuće Voćina, pažnju mi privlači nešto sa strane. Prišavši tomu nečemu vidim da se Vočin nekada dičio i – bazenom
Što više vozikam ovaj bicikl i što više to činim izvan većih urbanih sredina, ne mogu se oteti dojmu o tihom umiranju sela i provincije. Tako i ovi posmrtni ostaci bazena svjedoče o, čini mi se, življim i veselijim danima ovog mjesta od današnjih. Ili zbog svoje zatucanosti, koja je posljedica pedeset i nešto godina života, (više) nisam sposoban vidjeti (apsolutne) blagodati modernog vremena.
Napuštanjem i te zadnje kuće Voćinske, cesta i potok, u kome začudo žubori voda, zbili su se jedno uz drugo pa vijugavo traže prostora između brda. Povremeno dođe do manje čistine kao kod vulkanske anomalije u Rupnici (detaljnije opisano u putopisu Jankovac 2011)
U nastavku puta šuma je postajala sve gušća, a uzbrdica sve strmija. Srećom i hladovina je postajala sve češća i gušća, pa se uspostavio neki ritam podnošljivog napora.
Što se iz zadnjeg snimka vidi pri vrhu prijevoja hladovina je postajala izuzetno gusta. Po takvoj hladovini sam išao pješice, jer sam nekih 4 km prije prijevoja, kao pametniji, popustio pred ozbiljnom uzbrdicom. Ovim putem uglavnom vozim u suprotnom smjeru, pa su mi počele ispadati oči od isčekivanja kad će već jednom taj prijevoj. Kako je lako i brzo spustiti se a kako je teško i sporo popeti se na prijevoj.
Na prijevoju standardni odmor, a zatim uživancija nad uživancijama, najveća danas - nizbrdica duža od 11 km!
Počinje strmim kilometrom, koji se vidi i dalje zahvaljujući prokrčenoj šumi.
Nakon raskrižja za Novo Zvečevo, na kojemu indolentno produžim ravno, slijedi sklad sa Zvečevskom rijekom s kojom se zajedno vijugavo probijam kroz šumovite obronke brda.
Zanimljivo da u Zvečevskoj rijeci ima vode, čak čujem kako žubori. Taj se žubor negdje izgubi tako da je ušće u Orljavu u mjestu Kamenska suho.
Na kraju mi ostaju zadnji dijelovi jače nizbrdice pred to Kamensko.
U toj Kamenskoj sam izašao na cestu Pakrac – Požega kojom sam jučer prošao u smjeru Pakraca. Do kuće imam još 25 km koji klize blago nizbrdo. Dakle ne bi trebalo biti problema. A bilo je.
Još prije Kamenske jedva primjetno, o poslije sve više i više počela me je patiti žeđ. Ono tekućine što sam imao počeo sam pažljivo štedjeti i piti po gutljaj dva, kao neki zalutali u pustinji koji ne pronalazi izlaza a ima tek pola čuturice vode.
Tog kasnog nedjeljnog poslijepodneva sam svjedočio o frapirajućoj činjenici da na potezu od Voćina pa do Brestovca, dakle nekih 50-tak km NEMA NITI JEDNE BIRTIJE!!!!
A Hrvatsku nazivaju pijanom nacijom!?
Neka jalova, jedva pouzdana nada bila mi je seoska trgovina u Deževcima koja obično vrši i funkciju birtije. Dolaskom do nje tužno sam svjedočio da je – zatvorena. Ostalo mi se polako, vozeći u „štedljivom režimu“, dovući do Brestovca pa hladnim pivom u birtiji spasiti što se spasiti da.
To pivo u Brestovcu, ma što da vam pričam, zamislite čovjeka koji se, nakon cijelog dama puzanja kroz pustinju, najzad dovuče do oaze.
Koji dan poslije, kad sam i dušu i tijelo stavio na svoja mjesta, detaljnijim pregledom bicikla uočio sam da mi zadnje pakne blagu kližu po točku i tako ga malčice koče. To sam primijetio još u Kamenskoj, no otežano pedaliranje sam pripisao žeđi i umoru. Očigledno pogrešno.
Na kraju kratki komentar. Ovo putovanje, kao manje viša i sva ostala su prošarana redom muke redom uživancije kao neka šarena slanina. Radi ovih uživancija svako bi rado sjeo na bicikl i uputio se u ovakvu avanturu. Većinu njih zaustavi u tom naumu spomenute muke.
A šteta.
Ne znaju da je to dvoje neraskidivo vezano, da uživancije ne bi bile tako velike da nema tih muka. Pa s razmišljanjem da su se poštedjeli muka, nisu ni svjesni koja su si uživanja uskratili.
A vrijeme, a s njime život, prolazi.
Sad kad ste sve pročitali, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 16.02.2013. u 11:01 sati.