Marketing
Virovitica 2012 prvi dan
Ako Vam se ne da čitati, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.
PRVI DAN
Mapu sa prvog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Kad bih malo bolje razmislio, iznenadio bih se koliko već ima godina od kada Mihael više ne radi na mojoj školi. Kao mladi svećenik, došao je do nas predavati vjeronauk, da bi poslije godinu-dvije dobio premještaj. U tih godinu-dvije nas smo dvojica postali zanimljivi jedan drugome, ne zbog tehnike s moje strane ili teologije s njegove, već zbog bicikla. Svatko od nas u slobodno vrijeme ima neku ludost kojom prazni negativnu a puni pozitivnu energiju, a njegovo su bili ekstremni sportovi. Mada je moj biciklizam daleko od ekstremnog, to nije bila prepreka da obavimo jednu vožnju. Već više puta potvrđena moja teorija o stvaranju neraskidive veze između ljudi koji u društvo vrše višesatno pedaliranje i ovdje se potvrdila. Iako je Mihael već više godina daleko od mog grada, i dalje razmjenjujemo dojmove i informacije preko te neraskidive veze. Već sam jedanput kod njega svratio na ručak (vidi K potomstvu u metropolu) a sada je došlo vrijeme i za konak.
Od Požege do Virovitice je taman toliko kilometara da se u jednom danu odvozi, pa nakon noćenja slijedi povratak kući. Jasno, potrudio sam si izabrati rute koje se minimalno preklapaju, u cilju povećanja atraktivnosti i zanimljivosti.
Ove, 2012-te godine izuzetno dugo, vruće i sušno ljeto, suprotnim očekivanjima koja su više bila plod želja nego nekog objektivnog zaključka, produžilo se i u deveti mjesec. Sve se polako pretvara u pustinju. Prije mjesec dana sam išao u Ivankovo i kukao nad sušom. Sad je još gore. Kao da ovoj kataklizmi nema kraja.
Jedini znak da je, barem kalendarski, ljeto pri kraju, su jutra. Postaju neprijatno svježa, čak i prohladna, ali i dalje uporno suha, kao da se i rosa preselila negdje na sjever. K'o za vraga te subote je jutro bilo posebno hladno, pa sam odgađao početak vožnje. Odgodio sam ga malo i previše, tako da sam na put krenuo skoro u pola deset, sa ljutnjom na svoj račun zbog nedostatka neodlučnosti. Činilo mi se da će mi tih pola sata- sat nedostajati večeras. Kasnije se pokazalo da je strah bio opravdan jer me je na kraju uhvatila noć.
Al' da krenem redom.
Na izlazu iz Požege, u smjeru zapada uhvatio sam svoju sjenu kao vjernog suputnika, sad već dobrano skraćenu radi kasnog polaska.
Tu igrariju sa suncem iza sebe sam nastavio i nakon skretanja desno u Brestovcu prema Pakracu, uhvativši osunčanu cestu i Požešku goru iza sebe.
Slijedi, dakle , već više puta odvožena ruta do Pakraca. Prvih 6 km puta, od Požege do Brestovca, je promet življi, no nakon Brestovca mir i tišina postaju sve prisutniji, pa se može više guštirati u vožnji. A razloga za to ima dosta. Cesta se vijugavo provlači kroz usputna sela, malo, jedva primjetno se penje, a daleko ispred se doima kao da se ispred ceste ispriječio Psunj.
Negdje iza Kujnika, toliko uspavanog kao da nema nikog živog, kraj ceste sam ugledao meke cvijetke kojih se sjećam još iz djetinjstva. Nema druge, nego stati i slikati.
Iza Orljavca, kao svojevrsnoj granici civilizacije, nema više toliko sela i kuća uz cestu. Prelaskom preko mosta na Orljavi ulazi se u područje u kojemu prevladava šuma i obronci brda koje cesta vijugavo izbjegava. Suša je i ovdje ostavila snažni pečat. Bilo je nečeg tjeskobnog i zlokobnog preći preko mosta ispod kojeg je, umjesto veselog žuborenja vode – suha tišina. Za trenutak sam razmišljao spustiti se u suho korito i iz njega snimiti most, ali me od tog nauma odvratila visoka kopriva i visoko sunce koje me svojom vrelinom upozorilo da sam kasno krenuo i da će, nakon pretjerane svježine jutrošnje, danju biti pretjerana vrućina.
Odmah iza mosta ispred ceste se ispriječio jedan obronak brda, pa da ga cesta izbjegne, skreće lijevo. Prizor kojeg sam vidio natjerao me je da zastanem. Pod ovim suncem, što već mjesecima žeže, ne posustaje samo trava i nisko rastinje, već i stabla ispuštaju dušu, što se jasno primjećuje gledajući šumu. Jezivo.
Kamensko i raskrižje u njemu je mjesto gdje započinjem krug. Put nastavljam ravno preko Bučja prema Daruvaru i Virovitici, a sutra ću se vratiti preko Voćina i Zvečeva i na ovom raskrižju doći sa, sada meni, desne strane. Ne mogu si objasniti zašto, no postao sam za mrvicu euforičniji, pozitivniji, je se putem kojim vozim ne moram vraćati. Osim toga, iako je uzbrdica, može se voziti, zahvaljujući hladovini, jer se šuma, zajedno s brdom stisnula uz cestu. Između tih šumovitih obronka i ceste svoje mjesto je našla i Orljava ovdje tek u obliku malo većeg, ali veselo žuborećeg, potoka. Zbog svega opisnog, ovaj dio je najljepše na cesti Pakrac – Požega. Obično jest, ali ne i sada. Ova suša je ubila rijeku tako da je umjesto veselog žubora prisutno suho korito uz muk, tišinu koja pritišće. Možda je to zbog nedostatka vode, ili nedostatka njenog žubora, no čini mi se da mi ni hladovina nije te ugode kakva zna biti pri vožnji ovim krajem.
Nakon prelaska preko prijevoja Bučje i odmora na njemu, trebalo mi je dosta mentalne snage pa da na nizbrdici zakočim i zastanem radi posjete svome starom prijatelju – izvoru. Mada ne izgleda ušminkan ni dotjeran, dapače prije kao da je na brzinu sklepan i ostavljen ne dovršen, iz njegove cijevi, usprkos ovoj beskonačnoj suši, neprestano je curilo kristalno bistro i ledeno hladno zlato.
Iza Pakraca me očekuje strma uzbrdica i par podugačkih gore-dolikanja što iscrpljuje tijelo a um ubija u pojam. To sam odvezao prije par godina i nije mi se dopalo. Ni najmanje. U želji da to izbjegnem odlučio sam se za prečicu, uz prihvaćanje rizika da ni ona neće biti puno lakša. Radi se o Pakračkoj gori koju, bilo kako bilo, treba prijeći. Pa neka, ovu prečicu ne znam pa ju to neznanje čini privlačnijom nego muka koju znam.
Kako mi već karta veli u seli Dragovići trebam skrenuti desno. Otegli su mi se ti Dragovići u isčekivanju, i baš kad sam počeo sumnjati da sam promašio, na samom kraju sela sam sreo putokaz koji me je upućivao na brdo s desne strane. Čim sam skrenuo, počela je uzbrdica. Cesta je bila asfaltirana, no kao da ju vegetacija jede. Sama po sebi nije široka, no šuma je bila tek koji pedalj od ceste, a trava se već dobrano penjala na nju. Za desetak godina biće slavlje kada se trave s lijeve i desne strane spoje i prekriju sav asfalt.
Usprkos paklenoj vrućini i uzbrdici, nelagoda vegetacije koja osvaja cestu, i to u potpunom muku i tišini, dala mi je dodatnu odlučnost i snagu da ovu paklenu cestu prođem što prije.
Nakon nekog vremena uzbrdica se povukla, priznajući mi da sam, barem ovaj put ja ispao tvrdoglaviji, a nakon par stotina metara vijuganja po ravnici, cesta, a i ja s njom, se počela obrušavati strmom, ali vijugavom nizbrdicom.
Pred ulaz u selo asfalt je nestao (!?) i nastavio sam makadamom. Ako ćemo pravo i sela je nestalo, jer ono što je bilo preda mnom su ostaci nečega što je nekad bilo nešto.
Porušeno, zapušteno, napušteno. Da je to odavno vidi se iz seoskog igrališta na kome je guuusta visoka trava, toliko visoka da stative gola jedva ju uspijevaju nadvisiti
Neočekivano me je pretekao vatrogasni kamion koji zbog suše patrolira u cilju sprečavanja požara. Obzirom na totalnu pustoš, što se ljudi u selu tiče, iskoristio sam nenadanu priliku te vozača/vatrogasca pitao za smjer prema Siraču. Pitanje nije bilo bez veze, jer sam ranije na karti uočio neka raskrižja u selu, pa rekoh za svaki slučaj da budem bogatiji za jednu informaciju.
Nakon kratkog razgovora, vatrogasac me je zaobišao ostavivši me u gustom oblaku bijele prašine. Dok sam kašljucao trljajući oči da naslutim gdje je cesta, prisjetio sam se svog djetinjstva na selu kad je ovakva prašina bila svakodnevna stvar. Prašina se vratila na svoje mjesto počivanja na vrijeme da snimim i cestu i vatrogasni kamion, a i ostatke kuće koja je u nekim davnim, prošlim, za ovu sredinu svakako boljim, vremenima bila - dom kulture (koja je dob kulturnija, ta prošla ili ova danas!?)
Kao da se uzbrdica i selo (kojeg ionako nema) ne podnose, pa čim sam napustio zadnju kuću (točnije njene ostatke) pojavila se uzbrdica. Bilo je i naznaka nekog asfalta, ali jako kratko, pa je uskoro zelena neman u obliku šikare pojela sve osim tankog, prašnjavog, sokaka. Nigdje žive duše na vidiku, no blizina gustog zelenila razbuđuje maštu koja svašta u njoj vidi. Uz sve prisutnu uzbrdicu, sunce je temeljito koristilo priliku da me svojim isijavanjem vreline upozori da još uvijek nije za podcjenjivanje usprkos rujnu i svježim jutrima.
Vozim uzbrdo po drndavom makadamu, vrućina kao u pećnici, gusto zelenilo ne dozvoljava ni mrvici daška vjetra da se pojavi, tjeskobna tišina koja pritišće, svaki čas očekujem nešto ili nekoga da će skočiti iz zelenila…. uglavnom jedan od onih trenutaka kad se pitam što mi treba sve ovo u životu. Primijetivši da mi moral pada na opasno niske grane, pokušavam ga podići retorikom da će i to proći, da će doći „ono pravo“ koje ne bih upoznao bez OVIH trenutaka…
Dok se ja tako sa svojim entuzijazmom igram igrice gore-dolje, šume, zelenog gustiša, nestade, a ispred mene se pojavi idilična kuća okušena voćnjakom
Nisam se potpuno ni povratio od iznenadne i radikalne promjene, kad ispred mene asfalt. Civilizacijaaaa!!!
Tek mrvu od okrutne, divlje džungle, iz koje sam upravo došao, smjestilo se pitomo mjestašce, selo, a te subote i izletište sa dosta parkiranih auta. Tek ovlaš sam bacio pogled na desnu stranu, gdje su pametniji od mene ovo subotnje poslijepodne trošili na iće i piće (roštilj) u skladu sa svojim poimanjem povratka prirodi, pa sam produžio ravno u želji da vidim kuda me taj moj izbor vodi. Lijevo od ceste se u daljini naziralo nekakvo brdo a između zrakoprazan prostor.
(pažljivi promatrač će uočiti putokaz (ispod znaka Stop) za Požegu prema onoj šumovitoj divljini iz koje sam upravo došao)
I stvarno, nakon jedne lakat krivine u lijevo, s desne strane , dolje su negdje pregršt kuća koje zajedno čine mjesto Sirač. Do njega slijedi lijepa cik-cak nizbrdica, a još je tu i asfalt, tako da sam samog sebe zapanjio točnim proricanjem munjevite „promjene situacije na cesti“, dok sam padao u bed vozeći se kroz onaj gustiš od zelenila. Prepustivši se prekrasnom guštu zujanja po nizbrdici, zaboravio sam da sam se tek koji trenutak ranije pitao što-mi-sve-ovo-treba-u-životu.
Da sam se sjetio, odgovorio bih odlučno, bez razmišljanja, čvrsto uvjeren, dakako da mi treba. Pa vidi ove nizbrdice!!
Ali se nisam sjetio, ni tog pitanja,a ni bilo čega drugog. Imao sam pametnijeg posla upijajući nizbrdicu svim svojim čulima.
Ono drndava vožnja po makadamskoj uzbrdici, uz sve ranije opisane i objektivne i subjektivne uvjete me je dobrano iscijedila, tako da je malo reći da sam bio žedan. Spas sam našao u obliku hladnog i zavodljivo orošenog Pana i hladovine preko puta mjesne crkve.
Od kad postoji, vode se žestoke polemike o njemu, ali i najveći protivnici teško da mu mogu odoljeti u vrućini kao što je sad ova i pri ovakvoj žeđi koja je trenutno meni osušila usta. Taj gušt piva u tim okolnostima je neprocjenjiv, tim više što je došao tren iza onog spuštanja.
Uh, što volim bicikl!!!
Pustio sam si gušt da se iživi koliko god mu volja, pa sam dremuckavo sjedio u hladovini po onoj „samo sjedim, ne razmišljam“. Eto, ne bi vjerovali koliko ima uživancije i u tome. Ono, vidim, čujem, osjetim, no što vidim, što čujem ili što osjetim prolazi pored mene kako i dođe, a ja isti, ne promijenjen. Titra me neki blaženi osmejak na licu i lijepo mi je kao da sam pojeo pseći kolačić(dok pišem ove redove sjetih se nekog starog crtića iz mladih dana o psećem kolačiću). I to mi je dovoljno, pa me ništa više, trenutno osim toga ne zanima.
Sve što je lijepo, kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Dug je put preda mnom, treba krenuti.
Od Sirača, preko Daruvara, pa sve do Đulovca, je područje sa jakom poljoprivredom. Sudeći prema kućama, okućnicama i voznom parku, to je i (relativno) bogat kraj s vrijednim ljudima. Cijelo vrijeme su ljudi vozili, istovarali, utovarali, spremali ono što su s njiva pokupili. Pravo je čudo da su išta imali i pokupiti, obzirom na sušu.
Možda da se malo rasterete od teškog rada, možda iz nekih drugih, meni nepoznatih razloga, žitelji ovog kraja imaju čudan smisao za humor. Tako, na primjer, nakon Sirača mi je valjalo proći mjesto imena Doljani. No Doljani, kako bi to laik zaključio na osnovu imena, nisu dolje. Ma kakvi! Od Sirača slijedi podugačka uzbrdica ne baš malog uspona. Tek na vrhu tog uspona dobrodošlicu mi je zaželjela tabla imena mjesta Doljani.
Dok sam se znojio pentrajući se uzbrdicom, osjećajući se (istina blago) kao žrtva neslane šale, preko puta kotline, u kojoj je Sirač, promatrao sam brdo s druge strane i šumu iz čije sam divljine banuo u ovaj kraj.
U Doljanima već spomenuti radni ugođaj skladištenja poljoprivrednih proizvoda. Mehanizacija je pri tome svesrdno pomagala, pri čem je trebalo malo i domišljatosti i improvizacije. Tko se, recimo, čovjek sjeto maknuti crijep sa krova ambara da bi elevatorom u ambar stavio kukuruz.
Ti Doljani su se razvukli k'o gladna godina. I to sve nekako uzbrdo. Dobro, nije neka uzbrdica, tek toliko da nije ravno i da stalno mislim da mi nešto s biciklom nije u redu, pa mi nešto koči. Tek pri kraju sela dolazim do magistrale Daruvar – Pakrac, gdje skrećem desno. I odmah nizbrdica. I to kakva. Jedva se zaustavljam da snimim dolinu u kojoj je Daruvar, kojeg (još) ne vidim. Ali vidim susjedno brdo na kojemu se, gore visoko smjestilo mjesto koje se, u skladu s spomenutim smislom za humor, zove – Donji Daruvar. Eto, da znate da je Donji Daruvar IZNAD Daruvara, mada nema logike.
Bez obzira a ovu zbrku s imenima, Daruvar je lijepi grad(ić) sa starom jezgrom u centru koju valja obići.
No, prije toga trebalo je negdje ručati. Nije mi se trošilo vrijeme na neku potragu, pa sam ručak obavio u već znanoj piceriji smještenoj u samom centru grada.
Što se samog ručka tiče zanimljivo je da to činim tik do gradonačelnika, ili barem njegovog ureda. Pica je bila prosječna, a ja gladan tako da mi je (ipak) prijala, što baš ne mogu reći za pivo. Jest da je bilo točeno (smatram da su takva piva najbolja), no uz svu obzirnost, to Staročeško mi ne prija. Pa čak ni točeno. (uz svu ispriku Daruvarskoj pivovari, izvući ću se onom „da o ukusima ne vrijedi raspravljati“)
Zato mi je ambijent starog trga prijao, pa sam se teškom mukom natjerao na nastavak puta, bojeći se da već kasnim, te da će me na kraju mrak (ipak) uhvatiti.
Ali se iz Daruvara ne može tek tako otići.
Cesta koja sa polako pretvara iz ta, krenula je nekako uzbrdo ostavljajući mi zanimljiv pogled na trg kad se okrenem. Sad kad sam se okrenuo, moram i stati pa, ovako malčice s visine, snimiti centar grada.
Istini za volju, nisam (za)stao samo zbog gornjeg prizora. Dodatni razlog je očuvana i uređena crkva. Odmah mi se probudi želja da vidim, i po mogućnosti snimim i unutrašnjost.
Snimanje, kako se to kaže, sakralnih objekata, naročito unutrašnjosti, zanimalo me je još od pradavnih početaka moje amaterske fotografije. Pripadnik sam generacije koja, za razliku od današnje, svjedoči postojanju analogne fotografije, ili jezikom običnog smrtnika rečeno, stavite film u aparat, ispucate, film pošaljete na razvijanje i dobijete slike.
Dodatno komplicira činjenica da mi je foto-aparat bio totalni idiot – sve mu moraš reći u najsitnije detalje. I kolika je ekspozicija (vrijeme izlaganja filma svjetlosti), kao i kolika je blenda (koliko svjetla kroz objektiv prolazi do filma). Pored par općih savjeta od priajtelja, obzirom da pravi, čitaj skupi svjetlomjer nisam imao, do pravog odnosa ekspozicija/blenda dolazio se metodom pokušaja i promašaja. Dakle, procijenim, subjektivno, onako od prilike, koliki bi ti parametri trebali biti i snimim motiv.
Do se cijeli film ispuca prođe dosta vremena (film nije bio jeftin, pa se opravdanost svakog snimka višestruko vagala). Zatim pošaljem do Fotokemike i čekam desetak dana dok mi oni vrate razvijeni film (uglavnom sam radio sa slajdovima (dia-pozitivima), jer su bili bitno jeftiniji od fotografija). I sad tek, nakon 2-3 tjedna vidim rezultat. Teško mi je se sjetiti, zbog tako dugog vremenskog razmaka, svih detalja snimanja, tako da muka fotoamaterska opet slijedi is početka.
A danas okinem i slijedeći tren na zaslonu fotoaparata vidim (istina sitan) snimak, pa ako mi se ne sviđa, bez trunke savjesti brišem ga iz memorije.
Da ne govorim o kapacitetu. U moj Zenit EM (Ruske proizvodnje) stavljan je film sa 36 snimaka, a u današnjem Olympusu imam dvije kartice dostatne za 800 snimaka(!).
Sad opet slijedi testiranje moje ustrajnosti i oduševljenosti bicikliranju. Prvo je na repertoaru uzbrdica, podugačka, kojom sam se popeo u Donji Daruvar (rijetka životna prilika da se trebate pentrati duuugom uzbrdicom da bi došli do Donjeg Nečega). Zatim slijedi nepodnošljivo dugačak niz strmih gore-dolikanja kao da se vozim po Velebitu. Toliko uzbrdica i nizbrdica i toliko strmih, kao da nimalo ne smeta mještanima. Suprotno dojmu zbog ceste, prolazim kroz, uglavnom, gusto naseljena mjesta, kojima ovo gore-dolje uopće ne smeta (ili su navikom oguglali). Kad bi sve gorikanje spojio u jedno veliko, a tako i sve dolikanje, čini mi se da bi dobili jedan veliki Vratnik preko Velebita. Tada bih barem imao osjećaj da sam nešto napravio, popevši se na prijevoj, a ovdje – ništa. Osim umornog tijela i poljuljanog duha.
Sumanuto gore-dolkanje teatralno završava duuugom nizbrdicom. Kao da je okoliš dobio napad grižnje savjesti prema jadnom, umornom, oznojenom biciklisti, pa 'ajd' da se iskupi jednom „pravom“ nizbrdicom. Hvala mu na tome jer je gušt na nizbrdici povratio moju dušu sa vrha nosa tamo gdje joj je mjesto.
Nizbrdica je trajala taman do prijelaza preko željezničke pruge, tužne, napuštene, ostavljene da je ružna, zagasito crvena, mat boja hrđe dokrajči do kraja.
Glavna željeznička magistrala Zagreb - Vinkovci u Banovoj Jaruzi ima vezu preko Pakraca, Daruvara i Pčelića sa Podravskom željezničkom magistralom Koprivnica – Osijek. Prvi dio ove veze, od Banove Jaruge do Daruvara, dobio je produžetak života do daljnjeg, dok ovaj ostatak - ne. I sada na umoru nijemo svjedoči o nekim prošlim vedrijim vremenima, barem što se željeznice tiče.
Slijedećih 10-tak km, sve do Đulovca, putujem dolinom nekog potoka uz kojeg je, osim ceste, i pruga,. Prolazim par sela, ništa posebno, osim jadnih ovaca koji su ove poslijepodnevne
žege, pokušali naći spas u hladovini praznog ambara
Obzirom da putujem uzvodno tom potoku (koji je uglavnom podalje od ceste pa ne znam ima li trenutno vode) prisutna je blaga ali uz vjetar u lice, i deprimirajuća uzbrdica. Nije ta uzbrdica nešto strašno, no uz stalni vjetar u lice, koji sam po sebi isto nije ništa strašno, zajedno izgledaju strašno. Vozim, pa odmorim, pa vozim, pa…U daljini, na malom povišenju, nazire se Đulovac. Očigledno da ovoj cesti i ovoj pruzi poslije njega slijedi nizbrdica. Sa desne strane me prate obronci Papuka, neobično mi ga je promatrati iz ovog ugla, naviknut na Požeštinu i na južne obronke ove planine.
Ona blaga, jedva primjetna ali podmukla uzbrdica se pred ulazom u Đulovac raskrinkala, i u potpunosti pokazala svoj prezir prema jadnim, umornim biciklistima, čime drugim do sadističkim usponom. Umjesto završnog očajanja i potpune predaje, u meni se pojavio zadrti inat, pa sam, i uzbrdici i vjetru u lice usprkos, teatralno, na biciklu, prošao pored dobrodošlice u obliku table s imenom mjesta.
Uzbrdica se povukla, sportski priznajući poraz, a ja sam zadihan i oznojen mahnitim pogledom tražio birtiju ili trgovinu radi obnove zaliha tekućina i u mojim bocama, a i u mome tijelu. Nađoh trgovinu i iz nje izađoh ozarena osmjeha držeću u ruci orošenu dvoguzu Lewenbräu-a. Sad je trebalo pronaći diskretno mjesto gdje ću vidati svoje tjelesne i duševne rane, kao stari pas nakon uspješne borbe s drugim psima. U toj potrazi prođoh pored mjesne crkve koja se kupala u raskošnom svjetlu sunčevih zraka toga kasnog poslijepodneva (oko pola pet).
Kartu čitaj, a seljaka pitaj, kaže poslovica. Prema karti u Đulovcu trebam skrenuti desno. I stvarno nađoh neki puteljak, iako mali ipak asfaltirani, koji bi mogao biti to što tražim. Da budem siguran, pitah i mještanku koja mi je dolazila u susret da li ću završiti u Virovitici ako nastavim. Ne samo da dobih potvrdan odgovor, nego dobih i potvrdu da je sve asfalt, što me posebno ozari te joj zahvalih na ugodnoj vijesti. Više od te moje zahvale njoj je bio interesantniji moj izgled, onako zbog znoja mokrog, zbog mahnitog finiša, crvenog u licu, daha kojeg još do kraj ne smirih. Nije komentirala samo me je promatrala s blagom osmjehom na licu. Osmjeh je trajao trenutak. dva dok me nije prošla, da bi potom oboje utonuli svako u svoj svijet. Ne znam, a nije me ni zanimao njezin, jer sam se potpuno posvetio svome.
Odmah iza prijelaza preko željezničke pruge debela me je hladovina neraskidivo privukla pa sam sjeo na travu, otvorio ono orošeno blago, pa postupno sipao sadržaj u svoje termos boce i u sebe. Ponovo taj užitak što ga nakon fizičkog napora, znojenja i umora izaziva hladno pivo. Neprocjenjivo!
Kad sam se odmorio i smirio, bacio sam par pogleda na tužnu i napuštenu željezničku postaju u Đulovcu. Istina je, priznajem, ni ja se više ne vozim željeznicom, treba mi malo vremena da se sjetim kad je to bilo zadnji put. Auto je sve prisutan, pa kad udružimo cijenu prijevoza, praktičnost i brzinu prijevoza od-vrata-do-vrata, on je bez konkurencije. Za sada, jer nisam siguran da će ovo rasipno obilje gorivom potrajati, pa će se u nekoj, daljoj ili bližoj, budućnosti ljudi opet sjetiti željeznice, te ono što smo danas ostavili da propada (jer se ne isplati) tada može biti (opet) isplatljivo. Ne znam sam da li da priželjkujem (kao ljubitelj željeznice) takav rasplet događaja ili da ga se pribojavam jer će takvo što značiti bitno skromniji i štedljiviji način života u odnosu na današnji.
Poslije mučnog dolaska do Đulovca, kao naizmjenična smjena dobro-loše, noć-dan, jing-jang, slijede trenuci ugode za koje se isplati preživjeti već opisanu muku. Slijedećih 15-tak kilometara imam voziti uglavnom kroz šumu sa dosta gore- dolikanja. Gledajući u kartu vidim istočne obronke Bilogore koje prelazim na putu do Virovitice. Šuma znači hladovina, vjetar se povukao, da li zbog šume ili zbog večernjeg smiraja, ne znam, uglavnom sve to skupa uz asfalt i nikakav promet daju najveći gušt u vožnji.
Šuma se povremeno povlači ustupajući mjesto naselju, selu uglavnom skromnih kuća koji odaju ne baš pretjeranu raskoš življenja ovim krajevima. Jedno od tih sela je zanimljivog imena Gornje Cjepidlake. Zanimljiv smisao za humor.
Napuštanjem sela šuma se opet stapa sa cestom nekad tako prisno da za cestu jedva ima mjesta
Ne znam što je razlog krčevini, a baš me i ne zanima, uglavnom iznenada sam dobio otvoreni pogled i na cestu a i na obronke Bilogore koji su u ovim satima kada se dan smjenjuje sa sutonom budu zanimljivo osunčani suncem.
Dok vozim kroz šumu, izgleda kao da šuma proživljava zadnje trenutke današnjeg dana prije nego što odlaskom sunca na počinak nastupi noć. Ali kad se šuma povuče ustupivši mjestu jednom od sela, vidim da današnji dan ima još dosta snage da, još uvijek jakim i toplim sunčevim zrakama, obilato osvijetli okolinu.
Na izlasku iz sela, Removac mislim da se zove, čudan je toranj ispred kojeg je spomen ploča na zbivanja za vrijeme II svj. rata. Kasnije će se pokazati da je ovo bio „revolucionarni kraj“ u tom ratu.
Taj revolucionarni duh je odavno već presahnuo, zamijenila ga je druga retorika, a preživjeti svakodnevnicu danas je muka i u većim mjestima a kamo li u ovoj relativnoj zabiti. Radi toga nije neobično naići na napuštenu kuću čije dvorište i gospodarske zgrade nijemo, na umoru, svjedoče o, ako ne boljim, onda svakako življim danima
U nastavku vožnje sam stigao uJasenaš, koji je kao neko središte ovog šumskog dijela. Čak se i cesta, valjda zbog osjećaja dijela tog centra, proširila te poprimila mjere „normalne“ ceste.
O revolucionarnom duhu svjedoči par spomen-ploča od kojih jedna prolaznika uvjerava o tadašnjoj važnosti, danas gledajući, obične kuće.
U skladu sa današnjim vremenom, kuća je dobila plastičnu stolariju, koja joj optimistično proriče ipak nekakvu, kakvu-takvu, živu budućnost.
Za razliku on te kuće, ovo drugo zdanje je ovovjekog datuma što dokazuje svojom raskoši fasadne cigle. Tu raskoš netko ima, pa je novce ulupao u rezidenciju koja stidljivo ogleda okolinu kojoj nikako ne pripada. Valjda, povremeno taj netko i navrati do svog djela, no sudeći po travi okolo kuće to, se već odavno nije zbilo.
Nakon Jasenaša, opet gusta šuma oko ceste. Nigdje žive duše, samo šuma, cesta i ja. Opet sve prisutni dojam o skorašnjem smiraju dana i nastupanju noći. Sunce mi se (opet) izgubilo, pa mi se u duši javlja trun zebnje što ako me noć uhvati u šumi. No, dojam ugodne i brze vožnje po glatkom asfaltu brzo taj trun neutralizira jer, sudeći po karti, nemam još puno šume, a osim toga skriveni visinomjer u meni mi kazuje da sam nakupio dosta potencijala u obliku nadmorske visine, te bi prije Virovitice trebala biti i neka (duža) nizbrdica.
Da ih nisam snimio, tih Rezovačkih Krčevina ne bih se ni sjetio, čak se i ne sjećam da li je bilo više kuća od te jedne. A te jedne se i te kako sjećam. Napraviti rezidenciju od kuće, i to još od balvana, kao pravu brvnaru, stvarno je impresivno vidjeti. Netko, tko se oko sto kuna neusporedivo manje sekira nego ja, našao je smisao u „skromnoj“ vikendici smještenoj u gustišu šume uz skromni puteljak kojim rijetko tko prođe, a još rjeđe zastane, kao ja sada.
Kao da se krajnjim naporom volje suzdržava, cesta se odricala nizbrdice sve do table mjesta Milanovac, da bi se odmah potom, sva sretna što se konačno može rasteretiti, sunovratila strmom, podugačkom nizbrdicom.
Slično kao i cesta, i ja sam se, konačno, prepustio užitku nizbrdice. Kao da sam sa planete Kanca-Manca sletio nazad na Majčicu Zemlju. Nedvojbeno sam osjetio i promjenu klime, iz svježine šume, na jaru sutona vrelog dana. Uz tu jaru pojavila se gužva kuća, rezidencija i, zamislite, ljudi. Vratio sam se nazad u civilizaciju.
Milanovac, iako je na karti odvojen od Virovitice, praktično je njeno predgrađe. Mjesto pored crkve ima čak i hotel.
Kao povoljnim ishodom neizvjesnosti umiren, rasterećene duše, s osjećajem tihog, ali stalnog zadovoljstva, polako sam se, s noge na nogu, vozio tih 4 km do Virovitice, na čijem sam se ulazu u grad zdravio sa tablom koja mi je zaželjela dobrodošlicu.
Uspio sam doći za dana, iako od tog dana nije puno ostalo, što se da zaključiti po sjenama na prethodnom snimku. Cijelo vrijeme sam se požurivao da to tako i bude, da bih sada konačno samom sebi priznao obmanu kojom sam se hranio tokom ovog današnjeg putovanja.
Konačno današnje odredište nije ovaj grad. Ne. Iza njega imam još odvoziti 15-tak km do sela Turnašica. Ali ti kilometri su uglavnom kroz naselja i uglavnom ravni tako da neće biti (veći) problem odvoziti ih pod zvijezdama.
Smiren tom spoznajom želja mi je bila pokloniti koji trenutak vremena ovome gradu, točnije njegovoj glavnoj znamenitosti, a to je stari dvorac u samom centru.
Želja da do učinim, prihvaćajući dolazak kod Mihaela pri mrklom mraku, ostala je neispunjena još od pretprošle godine, kada sam kod Mihaela svratio na ručak. Obzirom da je onomad on imao obaveze poslijepodne, morao sam munjevito proletjeti kroz grad da ne bi ostao bez ručka. Nisam ostao bez ručka, ali sam ostao bez obilaska dvorca, ostalo mi je samo da ga pri prolasku pogledom pozdravim.
Eto to je razlog više da ovaj dvorac obiđem u ovaj zadnji sat današnjeg dnevnog svjetla.
Prelaskom preko mosta, ispod kojeg je nekad, valjda, bila voda, ulazim u glavni ulaz. Ovako gledan sa ulice, iz daleka, dvorac izgleda dobro dotjeran i očuvan. Taj dojam se postupno topi što sam bliže dvorcu. Od strane parka, s druge strane u odnosu na ulicu, dosta je oronuo i zapušten.
Čudo je to s tim starim dvorcima danas. Osim par izuzetaka (Trakošćan na primjer) uglavnom se ne zna što bi s njima. Zub vremena ih polako, ali neumoljivo nagriza, pa umjesto da ponosno svjedoče o nekim prošlim danima, oni tragikomično pokazuju kako je starost teška i tužna. Neke od njih zahvati sreća u obliku državnih institucija koje se smjeste u njima, (knjižnice, muzeji) no oni manje sreće, pogotovo ako se nalaze izvan urbanih sredina, prosto su jad i bijeda. I mi u Požeštini imamo jednog takvog, smještenog 10-tak km izvan grada – dvorac čuvenog baruna Trenka, a sada čuveno jadnog i čuveno bijednog izgleda.
Ulična svjetla su već naveliko radila svoj posao kad sam se pozdravio sa dvorcem i njegovim gradom i nastavio put zapada Podravskom magistralom. Iako me je pozdravila tabla koja mi svjedoči da sam napustio Viroviticu, red kuća s obe strane ceste sa nastavio. Nakon 10-tak kilometara jednolične vožnje kroz naselja, skrenuo sam lijevo i ušao u tišinu nenaseljenog područja. To me probudilo iz nekog polu bunila. Bio sam umoran, svega mi je bilo dosta, preostali trun tjelesne i duhovne snage trošio sam na ove zadnje (kilo)metre, nadajući se da će biti dostatan. Zbog toga mi se jednoličan red kuća s obe strane ceste činio potpuno nezanimljivim i neinteresantnim, pa se stopio u mutnu bezizražajnu kašu koja mi je promicala ispred umornih očiju.
Tek nakon tog skretanja, zašavši u mir i tišinu sutona bez kuća i ljudi, živnuo mi je dušu svojim nadrealnim, izvanzemaljskim ugođajem. Samo mir i tišina i ništa više. Udisao sam žedno svježinu ljetnje večeri, nastojeći što tiše okretati pedale i voziti bicikl da ne remetim ovaj spokoj.
Bilo je iza osam kad sam konačno, po mrklome mraku, žmirkajući očima, na tabli pročito ime mjesta Turnašica. Ostalo mi je još par stotina metara dovući se do crkve i nakon skretanja desno doći do župnog dvora i pozvoniti na vrata.
Tuširanjem i presvlačenjem povratio sam život svome tijelu i duši te dotjeran i ušminkan ušao u kuhinju i sjeo za trpezu. Ubrzo su pristigli i dvojica Mihaelovih prijatelja, pa je večera mogle započeti. Mihael nam je saopćio povoljnu okolnost da župljani ove župe dva puta godišnje dobiju napad darežljivosti prema svome župniku, kada ga obasipaju razno raznim darovima u obliku jela i pila. Jedan od ta dva puta bio je par dan ranije, tako da smo imali trpezu dostojnu najegzotičnijih restorana. Trebalo je biti stvarno jak karakter pa se obuzdati i ne sagriješiti u jelu i pilu. Barem ne pretjerano.
Nastavak ove priče možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 15.02.2013. u 11:12 sati.