Pero i njegov bicikl
ponedjeljak, 27.12.2010.
K potomstvu u metropolu 2008
Ako vam se ne da čitati, tekst možete preskočiti a obilje slika s ovog putovanja možete pogledati ovdje.
UVOD
Navršivši pola stoljeća života, morao sam konačno priznati da se životni krug zavrtio jednim od punih zaokreta, pa sam ponovo proživljavao doživljaje od ranije (deja-vu sidrom). Kao što sam ja to učinio prije 30ak- godina, tako je to ove godine učinio i moj sin – upisao se na fakultet. Kao pravi budući akademski građanin ovog društva koji drži do sebe, to je učinio upisom na Sveučilište u metropoli – Zagrebu. E sad se u priču upetljava bicikl i zbivanja oko njega. Ocu moga sina a i piscu ovih redova palo je na um utemeljenje jedne nove tradicije – posjet biciklom svome potomstvu u sveučilišni centar jednom godišnje. Do trenutka pisanja ovih redova (XII/2010) to je učinjeno već tri puta, pa se mogu pohvaliti održanjem utemeljene tradicije.
Pri ovom prvom putovanju k potomstvu u sveučilišnu metropolu društvo mi je pravio prijatelj, i u ono doba dosta čest suputnik na biciklu, Stjepan, čiji je sin, iste generacije kao i moj, pa je kao takav i on učinio kao i moj sin (samo drugi faks, što za ovu priču nije ni bitno).
Ovo putovanje se dogodilo u drugom dijelu mjeseca svibnja, za neke možda i najljepšeg mjeseca („Bio je maj, maj, maj, bio je maj!“). No, pri ovom putovanju nije se trudio tu nam ljepotu u cijelosti prikazati - čak naprotiv, što ću već kasnije spomenuti. Što se tiče izbora rute, radi se o činjenici da od Požege pa do Zagreba imamo preko 180 km najkraćim putem. Uglavnom je to ravnica, no respektirajući naše godine, možda bi to mogli i odvoziti, ali bi razočarali naše sinove jer smo im obećali izlazak u noćni život bar u obliku piva u starom Zagrebu (Tkalčićevoj ulici). Pa ako ovaj put i propičimo u komadu, moglo bi se desiti da zaspimo za pivom , što bi okolni svijet u kafiću promatrajući nas zaspale sa čašom, mogli drugačije protumačiti. Osim toga taj najkraći put je i najmanje zanimljiv. Stoga smo odlučili putovanje do Zagreba podijeliti na dva, istina bog, nejednaka dijela. Prenoćište je Stjepan pronašao kod punca svog šogora u Petrinji. I tako smo spojili ono nespojivo u jednom danu -duži ali zanimljiviji put, prelomljen u dva dijela tako da na tulum u Zagrebu dođemo dovoljno odmorni (makar se tulum sastojao samo od jednog piva).
PRVI DAN
Mapu prvog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
I tako smo jednog sunčanog jutra jednog petka krenuli oko 7 sati i nakon kilometra vožnje zaustavili se na benzinskoj stanici na izlazu iz Požege radi dopumpavanja guma na biciklima.
Do Nove Gradiške imali smo omanji prijevoj , a nakon nje,ga blago gore-dolikanje preko Okučana do Novske. Ovo do Okučana te smo godine prošli više puta, što u ovom a što u onom smjeru, a ono od Okučana do Novske spada u skupinu dionica kojima je jedino zanimljivo da je prošlo. Beskonačna i monotona dva reda kuća s jedne i druge strane ceste, administrativno podijeljenih u zasebna mjesta tablom naziva mjesta, i cesta između ta dva reda. I nakon ovog putovanja više puta sam prolazio ovom dionicom i uglavnom je to bilo s mentalnom odsutnošću uz minimalno nužno promatranje ceste ispred sebe i vožnjom u smislu što-brže-to-bolje. Što je tema o kojoj razmišljam dalje od ove ceste i od ovog dana to mi putovanje brže i zanimljivije prolazi.
U Novsku smo ušli iza 11 sati. Bio je prosječni radni dan, gužva u gradu (valjda) prosječna a i naš umor, kao i glad, isto tako prosječni. Stoga smo odlučili napraviti dužu pauzu, objedovati i nakon toga zapravo započeti ovo putovanje, odnosno njegov zanimljivi dio.
Nakon doručka, mrvu smo se vratili na početak grada gdje smo skrenuli ka jugu u pravcu Jasenovca. Prolaskom ispod auto-ceste napustili smo i zadnje kuće Novske te izašli na glavnu i šiiiiiroku cestu koja je ima i status međunarodne magistrale jer u Jasenovcu prelaskom Save ulazi u Bosnu i Hercegovinu. Ogromna tabla kraj ceste nam je poželjela dobrodošlicu u Lonjsko polje, a iza nje smo novim mostom prešli preko kanala Veliki Strug. Uz naš, novi, bio je i stari most, porušen u prošlom ratu. Zastali smo detaljnije promatrajući spomenik ljudskoj destruktivnosti. Bože, kako je lako rušiti !?
Prešavši željezničku prugu vozili smo cestom ravnom kao strijela, a se lijeve strane nam je bila ogromna livada sa spomenikom žrtvama Jasenovačkog logora u II svjetskom ratu. Na kraju te livade, ali ovaj put s desne strane gledali smo drugi spomenik (u strvari treći računajući onaj porušeni most) – ostaci Jasenovačke željezničke stanice. Srećom, ovaj sumorni niz spomenika je prekinut kad smo u Jasenovcu slijedili putokaz za Čigoč. Za to selo smo čuli od ranije kao i za dodatak njegovom imenu – Selo roda, što je bio dodatni motivator da pri današnjem putovanju i to čudo vidimo.
Nakon što smo u Jasenovcu skrenuli desno i napustili posljednje kuće Jasenovačke, putovanje smo nastavili užom asfaltiranom cestom sa totalnim pustoši, i u smislu prometa i u smislu ljudi. Sa lijeve strane je bio nasip koji je cestu i njive čuvao od poplave kad Sava ode u košarkaše, a s desne strane su bile obrađene njive. Osim obrađenih njiva, nikakvih znakova ljudskog postojanja. Ljudi su se zbili u selima gdje su bile kuća do kuće. I takav je sustav bio vozeći se uz Savu sve do Siska. Cesta vodoravna bez uspona, tako da se moglo fino voziti, iako na momente mrvu i dosadno kad se nađemo u pustopoljini.
A da nam ne bude baš pretjerano dosadno pobrinuo se – vjetar. Sinoć su u vremenskoj prognozi, pored povoljnih elemenata kao što su „suho i uglavnom sunčano“, spomenuli i „slab do umjereni jugozapadni vjetar“. Što je dan od jutra sve više odmicao, znači od Novske, pa dalje, taj vjetar je postajao više umjeren nego slab. Na trenutke čak i jak. A ako je već jačinu/intenzitet mijenjao, smjer nije. Bio je pravo nama u nos. I tako nam moguću dosadu i rezigniranost zbog ravne ceste u smislu uspona zamijenio dvojbenim osjećajem. Ili smo imali osjećaj slabijeg i jačeg uspona, koji smo anulirali (osjećaj, a ne uspon) okretanjem glave i pokušajem pronalaska nizbrdice iza nas (u suprotnom smjeru). Kad smo vidjeli da je cesta iza nas istog uspona kao i ispred nas – dakle nikakvog, ostalo je istraživanje drugog sumnjivca radi otežane vožnje. Promatrali smo naše bicikle, njihove gume (možda su ispumpane!?) ili kočnice (da li se možda sajla nije vratila do kraja pa stalno koči!?) ili možda, ne-daj-bože, ležajevi!?. Na kraju smo morali zaključiti da je tehnička ispravnost naših strojeva na zavidnoj visini i da im se nema što prigovoriti. U nekim drugim situacijama takva spoznaja bi nas oduševila ili bar unijela spokoj duši našoj, a sada je nama zabrinutima usmjerila tok razmišljanja prema nečemu što smo od samog početka naslućivali a nismo željeli priznati. Uzrok otežane vožnje bio je vjetar u lice. I to stalni, uporni, dosadni, neumoljivi. Idealno za ispitivanje našeg praga tolerantnosti i podnošljivosti. Tja, što ćeš!? Ostalo nam je jedino strpljivo i uporno podnositi nedaću i praviti se da je ne primjećujemo.
Ulaskom u prvo selo (Drenov Bok) uočili smo tipičnu arhitekturu prisavlja. Kuće su uglavnom bile katnice. Donja etaža je bila manje-više u nivou tla i bila je zidana, a gornja etaža je u pravilu bila drvena, a često se s čela kuće uočavao i prozor u potkrovlju. Samo selo Drenov Bok se smjestilo tik uz Savu, pa je s lijeve strane ceste betonski nasip ulijevao sigurnost seljanima od poplave ponekad hirovite, mada u pravilu mirne i tihe, Save.
U slijedećem selu, Krapje, našli smo na osnovnu osobinu konzumentske današnjice –trgovinu. Takvo što slijedećih 40-tak kilometara nećemo naći. Zbog toga smo se opskrbili tekućim i krutim gorivom za tijelo. Za duh smo s guštom sjeli i s guštom ispijali pivo (tko zna kad ćemo opet imati prilike za to).
Nastavljajući putovanje manje više jednakim krajolikom do slijedećeg sela, naišli smo poslije tog sela na promjenu. Prelaskom mosta preko lijeve pritoke Save, Trebježa, nestalo je – asfalta. Sam Trebjež nije bio pretjerano privlačan. Voda, koja kao da je tekla zadnji put za vrijeme starih Rimljana, izgledala je gusto zasićena smeđim blatom, dakle mutna da mutnija ne može biti. A ono blato koje nije imalo sreću da se rastopi u vodi, nataložilo se na obalama rijeke. Miris isparavanja iz blata i pored zavidne udaljenosti našao je put do naših nosnica, pojačavši još više neatraktivnost prizora. Nastavili smo vožnju ostavivši krajolik da nastavi snivati svoj višestoljetni neuznemiravajući san.
U tom nastavku smo ušli u šumu koja je rasla – iz vode. Cesta je bila na nasipu visine 2-3 metra, a u šumi je bilo vode pola metra do metar, i to bistre vode(!). To nam je bilo pravo iznenađenje, valjda smo još u sebi nosili utisak mutne vode Trebježa. Stjepan, inače šumar, mi je stručno objasnio da se radi o tipičnom staništu šume Jasena, po kojem je i Jasenovac dobio ime.
Na trenutak u trajanju od parsto metara, cesta je izašla iz šume na obalu Save pa smo zastali promatrajući je sa dovoljno velike udaljenosti koja je omogućavala da se nebo lijepo reflektira od površinu vode, stvarajući u našim očima ugodan osjećaj plavetnilosti vode, čime se vjerojatno prikrilo pravo stanje boje vode. Pa iako smo bili svjesni ove male zablude, bilo nam je ugodno promatrati ono što nije onakvo kako izgleda.
Nedugo zatim ponovo smo izašli na asfalt. Kasnije smo doznali tipičnu priču o ljudima i njihovoj politici. Neasfaltirani dio ceste je bio „neželjeno dijete“ koje su dvije susjedne županije bacale jedna drugoj u naručje, pokušavajući je ubijediti da je baš njena obaveza održavanja, pa i asfaltiranja ovog dijela ceste. I tako zahvaljujući njihovom prepucavanju, nama je ostao doživljaj rijedak i zato dragocjen: kako je izgledao ovaj krajolik od prije (par)sto godina.
Jedno od slijedećih mjesta bilo je posebno interesantno. Iz više razloga. Prvo ime: Mužilovčica. Zamišljam malog, hitrog simpatičnog lovca ženskog spola kako lovi muža. Potom smještaj sela. Iako je smještaj, grubo gledajući, isti kao i kod prijašnjih sela, dakle kuće s desne a Sava s lijeve strane ceste, ali postojale su i razlike. I to bitne. Prvo, umjesto prave Save ovdje se radi o jezeru/bari, mrtvom rukavcu, nastalom preusmjeravanjem toka Save. Između ceste i vode nije bilo nikakvog rastinja, tako da smo vodu promatrali s (za ovdašnje ravničarske pojmove) osrednje visine, naširoko i nadugačko. Drugo, opet ona optička varka nastala odsjajem plavog neba na površini vode davala je privid bistrije vode nego što ona u stvari jest. Taj ugodan dojam prizora povećan je drvenim kejom i lopočima oko njega.
Treće, dobrodošlicu nam je zaželio mali psić, čist, uredan i dotjeran, pa kao takvog bi ga prije uklopili u neki Zagrebački stan na dvadeset i nekom katu, nego ovdje gdje se vrijeme svojoj sporoj prolaznosti kasni za onim iz Zagreba 50 i više godina.
I četvrto kao negacije kraja prethodne rečenice, pojava male privrede u obliku turističke ponude ovog mjesta i ovog kraja.
Iz ovog posebno zanimljivog mjesta nastavili smo cestom jednako (ne)zanimljivom kao i do sada. S lijeve strane nasip a s desne strane obrađene njive. Vozeći polu prisutno i polu odsutno zbog polu zanimljivog okoliša, iznenada nas iz tog polovičnog stanja probudi tabla mjesta u koje dolazimo – Čigoć.
Konačno da i to vidimo! Kuće su bile već viđene iz prethodnih sela, ali više ih je bilo autentično stari(ji)h, bili su zbijeniji jedna uz drugu, uglavnom mi nije bilo jasno da od toliko raspoloživog prostora, mještani kuće grade tako blizu jednu uz drugu. Kao da je grad i problem slobodnog prostora. Ali tako približene kuće davale su dojam cjeline kao mjesta. Ta zbijenost ipak nije bila pretjerana pa da guši, već taman toliko da bude „dovoljno blizu a ipak dovoljno daleko.“
A sad ono glavno, ono zbog čega je i Čigoć poznat daleko šire od susjednih sela – rode. Njihovih gnijezda je bilo dosta, a i njih samih također, tako da je na svakoj drugoj kući bilo ili gnijezdo i/ili rode. Ovaj put sam maksimalno (is)koristio blagodat tehnike u obliku jačeg zuma mog foto-aparata ušavši u intimu krovovskog zbivanja Čigočkog.
„Jel' ovo?
„Ma ne, to je dugme !“
Iznenada kako smo došli u to selo, tako smo ga iznenada i napustili. E sad, da li zbog naprasnog prekida uživljenosti u promatranju kuća i zbivanja na njihovim krovovima, ili zbog činjenice da je Čigoć ipak selo i to malo, ma koliko glas o njemu bio veli i dalekosežan, ili možda baš zbog tog izvikanog i dalekosežnog glasa o Rodama Čigočkim, uglavnom pri izlasku iz sela imali smo dojam blage razočaranosti i skromnosti viđenog. Očekivali smo ipak više, mada ni sami si ne znamo reći što bi to još više trebali vidjeti !? Eto, što ti je pretjerana reklama!
U nastavku puta, okoliš se postupno mijenjao. Šume, veće ili manje, koje su odvajale cestu i Savu, ustupale su mjesto livadama, pa nam je i pogled zahvaćao veći prizor. Tako smo , na primjer, vidjeli pravu seosku idilu sa kravama koji ručaju sočnu travu uz obalu Save.
A i civilizacija postupno pokazuje svoj povratak tako da smo u selu,15-tak km prije Siska, ponovo, nakon dužeg vremena, naišli na trgovinu. Već nas je pomalo hvatao umor, a naš prijatelj vjetar (My friend the wind – Demis Rusos, starija generacijo, sjećate li ga se?), je izguštirao sve oblike umjerene jačine pa je sada postupno prelazio na stupanj-dva jači intenzitet puhanja. A gdje bi, nego pravo nama u lice. Radi svega toga, prijali su nam sve češći i češći odmori, pa ako je tu, nakon dužeg vremena, i pivo, za trenutak smo uspjeli zaboraviti na taj prokleti vjetar.
U nastavku puta prisutnost suvremene civilizacije sve se više primjećivala, kuće su postajale suvremenije, dvorišta veća i ograđena raskošnijim ogradama („umjetnička bravarija“ ), a auti mlađih godišta su sve češće nalazili odmor u tim dvorištima. Tamo negdje daleko ispred nas smo uočili i prve znakove Siska visoke rafinerijske dimnjake. Dakle nema još puno.
Plan je bio voziti se sjevernom stranom Save do samog grada, preći Savu, te obići stari dio Siska, uključujući stari most od crvene opeke preko Kupe. Valjda zbog umora tijela, zbog prijeđenih kilometara, zbog malodušnosti duha, zbog stalnog vjetra u lice, a i zbog zamršenog spleta ulica i uličica u predgrađu Siska, ili sam vodio putovanje ravno gdje je trebalo skrenuti, ili sam skrenuo gdje je trebalo ravno, uglavnom zabrljavio sam kao vođa puta. To sam shvatio tek kad smo se našli na mostu preko Save, ali ne onim planiranim, već onim 5-6 km ranije koji vodi u industrijski dio Siska – Caprag. Stjepanu sam skrušeno priznao svoj grijeh (mea culpa), pa čak kurtoazno ponudio povratak „na pravi put“, što je on, na moje zadovoljstvo, odbio. Tako smo uz našeg cjelodnevnog suputnika vjetra, imali turistički obilazak industrijske zone, koja je zbog petka poslije podne opustošena od ljudi, izgledala zlokobnije nego inače.
Sve to sam prošao u polubunilu, ne promatrajući baš previše okolne građevine na kojima me tada nije ništa privlačilo. Više sam bio zaokupljen dilemom o stupnju upornosti vjetra pitajući se da li ću u ostatku svog života uspjeti doživjeti dan kada ću slušati šum tišine bez daška vjetra. I dok sam tako u sebi pretakao uz šupljeg u prazno, probudih me putokaz koji je pokazivao da za Petrinju treba skrenuti lijevo. Konačno bar neki blijedi znak našeg današnjeg cilja. Nastavili smo vožnju sada već dosta prometnom cestom da bi ispred sebe pedalj kraj sunca ugledali tablu grada Petrinje. Radosni i veseli, kao mala djeca kad dobiju lizalo, želja nam je bila snimkom zabilježiti ovaj trenutak. Obzirom na sunce i njegov sjaj ta fotografija ne bi pokazivala ono što je naša želja da pokaže, pa smo našli improvizirano rješenje – prešli smo na drugu stranu ceste, i slikali se kraj table „Kraj mjesta Petrinja“. Jest da smo malo zakomplicirali, ali je bitno da smo zadovoljni snimljenim.
Još bih napomenuo da je naš vjerni današnji pratilac već na izlasku iz Siska shvatio da se put bliži kraju, pa je postupno smanjivao intenzitet, da bi kod gornje table „Petrinja“ i prestao sa puhanjem. Sad, kad smo završili današnje putovanje, nije mu imalo smisla dalje puhati. Ona mrva optimizma skrivena u najzabitijem kutku moje duše, sad je, ohrabrena ovom bezvjetrovitom tišinom, izašla van usudivši se pretpostaviti, čak i zaključiti da nas sutra očekuje miran dan, bar što se vjetra tiče.
Koja zabluda!
Dalje sam prepustio ulogu lidera Stjepanu, koji je pronašao kuću koja će večeras ugostiti dvojicu dobrano provjetrenih biciklista. Nakon upoznavanja, s našim domaćinima i smirivanja tijela i duha , slijedilo je tuširanje, presvlačenje i večera. Za tom večerom vaš narator nije imao mjere i dovoljno jak karakter, te je s uživanjem trpao u sebe zalogaje i gutljaje koje je odavno prestao brojati. Navedeni dvojac zalogaja i gutljaja, odnosno njihov pretjerani broj, je u toku noći napravio bunu u želudcu, tako da mi je noć, suprotna očekivanjima, bila krajnje nemirna i neizvjesna. Tek pred jutro se buna stišala, dvojac se pomirio, pa su mi velikodušno prepustili sat-dva mirnog sna. Taman dovoljno da osjetim njegovu draž i milinu, pa u trenutku najdražeg draža i najmilije miline sna – bilo je vrijeme za ustajanje.
DRUGI DAN
Mapu drugog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon doručka i iskrene zahvale domaćinima na gostoprimstvu, nastavili smo vožnju uređenom gradskom šetnjicom uz potok Petrinjčicu.
Nakon napuštanja zadnjih kuća grada, cesta je nastavila, kroz pusto zelenilo, a nakon nekog vremena i mostom preko Kupe.Za razliku od jučerašnje potpune ravnice, sada nam se ukazivala i mogućnost nekih brda a time i uzbrdice. Promatrajući kartu, učinila mi se alternativa u obliku žute crte koja bi trebala predstavljati, lokalnu, ali i dovoljno kvalitetnu cestu koja iduću uz Kupu izbjegava ta brda i pripadajuće uzbrdice. Želeći ipak naći potvrdu svojih pretpostavki, zaustavili smo u mjestu Brest Pokupski, auto koji nam je dolazio u susret i pitali za našu prečicu i dobili potvrdu te naše pretpostavke.
I tako smo skrenuli s „glavne“ ceste u neku, koja nakon nekog vremena gubi asfalt, a potom i svoju širinu, da bi se na kraju svela na uski sokak stiješnjen bujnim zelenilom. Srećom sokak je bio bez rupa, i tvrde podloge, promet nula, pa je bilo čak i zanimljivo voziti.
Neka simpatična privlačnost ove ceste je još više porasla kad smo iznenada banuli na samu obalu Kupe. Zanimljiv i čudan neki mir i spokoj na obali jedino je remetio zvuk „pente“ (vanbrodskog motora) koji je polako i strpljivo gurao prema naprijed čamac i jednog putnika u njemu.
I tek što nam se ovaj retro ambijent počeo dopadati, on je ustupio mjesto civilizaciji. Prvo asfalt, zatim kuće, i to povelike, kraj kojih su bili auti, isto tako poveliki. Bilo je to selo Žažina, čini mi se kao vikend naselje, gdje srednji stalež bježi na odmor iz (vele)gradske vreve.
Izlaskom na glavnu cestu Sisak – Zagreb civilizacija se vratila u svom punom sjaju – u obliku dosta gustog i dosta brzog prometa. Srećom, cesta je bila dosta široka, tako da je bilo dosta mjesta i za nas. Veći problem od prometa nam je sve više i više počeo stvarati naš vjerni pratilac od jučer – vjetar, i to kuda, nego ravno u nos. 'Ajd', bar je cesta bila (vodo)ravna.
U Lekeniku smo prvo stali privučeni originalnom izvedbom fasade na velikoj katnici. O ukusima ne bih raspravljao, mada je kuća (bar) meni simpatično izgledala, ali je bez dvojbe bila impresivna količina volje, strpljenja, upornosti, pa čak i ljubavi da bi se ovakvo što sačinilo.
Kad smo se izdivili koliko nam se diviti dalo, ostavili smo kuću da privlači putnike iza nas, a mi smo zastali kraj trgovine radi tankiranja piva. Društvo našim biciklima pri tome je činilo posebno prometalo za pomladak koji će, nadam se, za 15-20 godina možda činiti ovo što Stjepan i ja sada činimo.
Nastavili smo vožnju dosadno ravnom cestom, da bi ušli u slijedeće mjesto – Pešćenica. Odmah mi je asocijacija ovo mjesto povezala sa Željkom Molnarom i njegovom Republikom Pešćenica za koju je rekao da „živi u vremenu a ne u prostoru“ (!?) . Inače, selo kao i svako drugo u široj okolici Zagreba.
A onda je uslijedio svojevrsni vidikovac Turopolja kroz koje smo se vozili, nadvožnjak preko željeznice Zagreb – Sisak, sa kojeg je pucao daaaaleki pogled na Turopolje, kao i na željeznicu ravno do beskonačnosti.
Do Velike Gorice, većeg prigradskog naselja Zagreba i praktično dio njegove cjeline, nije bilo puno. To smo prvo osjetili povećanjem prometa, koji je sada bio stvarno gust u oba smjera. U samu Goricu kao da smo ušli u najveću prometnu gužvu. Valjda zbog subotnjeg prijepodneva, kada se većina ljudi izvuče van u grad, gužva ljudi i vozila je bila dostojna pravog velegrada. Srećom za na, postojala je i biciklistička staza, gdje smo, bar malo, imali osjećaj neke zaštite. Istina, staza je bila malo neobično koncipirana, oba biciklistička smjera su bila sa jedne strane glavne prometnice, što imalo za posljedicu da vozim tako da se moje lijeve strane mimoilazim sa ,istina rijetkim, biciklistima, a sa desne strane, mene (tj nas) pretječu auti. A gužva, cika, galama, sirene i s lijeve i s desne, i s prednje i s zadnje strane. Pa još kad neki auto parkira na biciklističkoj stazi ispred vas, kako ga sad obići !?
Duboko smo odahnuli, skrenuvši desno na neku sporednu cestu i njome nastavili prema Zagrebu. Mjesto Črnkovec ostati će u mojim analima zabilježen kao mjesto u kome se moj bicikl prekobacio. Bukvalno. Naime, parkirao sam ga , da bih snimio ime mjesta, i dok sam to činio mom je biciklu pozlilo i samo se srušio u jarak. Nakon ukazane prve pomoći i povratka u ispravni položaj i par nježnih milovanja i toplih riječi, brzo se oporavio i već idućeg trenutka bio „kao nov“ i spreman za akciju.
„Ma samo da uslikam i odmah se vraćam!“
„Neeee! Buuuuu!(očajni plač)“
Preko Save smo prešli novim visećim mostom i rastali se svaki od nas svome sinu.
Bilo je rano poslije podne, tako da je bilo vremena za odmor i duše i tijela, pa smo navečer u formaciji Father&Son otišli u grad. Točena piva su bila dobra, čak što više, izvrsna.
TREĆI DAN
Mapu trećeg dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Jutros nam se naš prijatelj vjetar iskreno ispričavao što sada, kad bi nam trebao puhati u leđa, nije u mogućnosti da nas prati do kraja ovog putovanja. Ali, eto, da pretjerano ne bi pali u tugu i žalost zbog njegovog izostanka, poslao nam je svog opunomoćenog izaslanika – kišu. I to onu dosadnu, jesenjsku, koja se s svakom kapi dvojbi bil' padala ili ne bil' padala.
Plan nam je bio izaći iz Zagreba što prije, dakle na jug, pa uz Savu voziti kroz sela posavska, negdje preći Savu, doći do Ivanić-Grada i najkraćim (ali još uvijek dosta dugačkim) putem kući
Sastao sam se s Stjepanom ispred Zagrebačkog autobusnog kolodvora i u maloj trgovinici kupio nešto soka i malo (kasnije će se pokazati premalo) hrane. Iz naše metropole svečano smo ispraćeni kišom, istina slabom, tako da je tijelo (skoro) uspijevalo grijanjem ispariti kapljice koje su padale po nama. Cijelo to nedjeljno prije podne kiša je trgala latice tratinčice u neodlučnosti : „Padat' ću, neću padati. Padat' ću, neću padati…..“. U onom trenutku kad je bila na „neću padati“ odjednom sam čuo „BUM!“ a onda osjetio ispod zadnjeg točka svaku neravninu na cesti. Pukla mi je zadnja guma. Nova, Continental. U tom trenutku, griješeći dušu, smučila mi se sva izvikana Njemačka kvaliteta i što šta sam pomislio i izrekao što nije za pisanje. I po koji put se uvjerio u postojanje, iako prirodnim zakonima teško objašnjivog, Murphy-evog zakona. Da mi guma pukne kad sam najdalje od kuće. Svašta! No, što je tu je. Ne treba očajavati, nego pozvati u pomoć moju, kakvu-takvu, sposobnost improvizacijama. A ta je bila da prednju vanjsku gumu stavim na zadnji točak, a ovu puknutu na prednji i unutar nje unutrašnju gumu omotam jakom najlon vrećicom i napumpam minimalnim tlakom. I tako sam, uz veći otpor vožnje, uspio ovo putovanje, što se tiče guma i problema oko njih, privest kraju.
U nastavku puta kiša, koja je strpljivo čekala dok sam rješavao gumi-problem, počela je ponovo cmoljavo padati. Nije nam ostalo ništa drugo nego prihvatiti situaciju takva kakva je uz nadu da neće biti gore. I tako pomirivši se s situacijom nastavili smo prolaziti sela i voziti manje ili više uz desnu obalu Save. Čak smo našli i rješenje prelaska rijeke u obliku skele. To me je malo živnulo, jer prelazak rijeke na ovaj naći je dosta rijedak a s time i vrlo zanimljiv.
Prvo smo na prilaznoj cesti morali pričekati da se skela s druge strane obale vrati na našu. Potom smo sa zainteresiranošću promatrali operaciju vezivanja skele za obalu i iskrcaj ljudi i vozila. Onda je došao red na nas. Pa odvezivanje. Pa vožnja. Pa privezivanje. I na kraju iskrcaj. I nakon svega razočarenje zbog brzog završetka svega ovoga. Šteta, baš mi je bilo zanimljivo. Toliko zanimljivo da sam na odlasku zastao slikati skelu još jedanput. Onako za rastanak.
U nastavku putovanja smo, negdje u nigdje, na pustopoljini između dva sela, na cesti sreli puža koji prelazi cestu maksimalnom svojom brzinom. Nakon ovjekoličenja njegovog, sa svojim foto-aparatom, teleportirao sam ga, za njega brzinom svjetlosti, prenijevši ga u jarak na drugom kraju ceste, gdje se valjda bio i zaputio.
Kiša se konačno odlučila za „neću padati“, pa su oblaci postupno dobivali svjetliju nijansu, a čak se i cesta počela sušiti. Da nam ne bude dosadno, pojavio se drugi problem – glad. Krenuvši jutros na put „grlom u jagode“, ne razmišljajući baš puno u planu B ako plan A zakaže, bili smo vrlo tanki sa zalihama hrane. Sve nade smo polagali u neku fiktivnu piceriju u Ivanić-Gradu, čak i osjetili njen miris. Ušavši u navedeni grad i raspitivajući se kod prolaznika, pronašli smo čak dvije picerije – jedna je bila potpuno zatvorena, a drugoj baš taj dan kuhinja ne radi. Bilo je već poodmaklo prije podne, pa su sve prodavaonice i shopping-centri bli izatvoreni. Jednom riječju, NIGDJE HRANE U GRADU. Ma, genijalno!
Reducirajući ono par energetskih pločica, nastavili smo putovanje, pogledajući ne bi li u selima kroz koje prolazimo, vidjeli nešto što hranu prodaje. Ništa od toga. I kako to bude u uzbudljivim pričama, već dobro izgladnjeli i izmoreni ušli smo u Popovaču i našli piceriju koja radi. Ozarena lica kao brodolomci u krhkom čamcu koje nakon višednevnog plutanja na uzbrkanom moru, onakve gladne, žedne, umorne i očajne odjednom nađe spasilački brod, parkirali smo bicikle, smjestili se u stolice na terasi i naručili jelo i piće. Dok smo vraćali iz mrtvih naš posrnuli duh, jednoglasno smo bez imalo dvojbe zaključili da bi bio red ovo putovanje nenadano okončati. Pozvao sam mobitelom svoju ljepšu polovicu da autom dođe po nas, a zatim smo polako i dokono uživali u jelu i piću ne osjećajući potrebu za nikakvom žurbom.
Kad smo se umorili od odmaranja i kad smo pretočili iz šupljeg u prazno što smo mogli pretočiti, polako, ali stvarno pooolaaaako, krenuli smo dalje u susret jednom sivom autu.
I stvarno negdje iza Kutine, netom što smo prošli najvišlji dimnjak koji smo ikad vidjeli (Kutinske Petrokemije), u susret nam je došao „Silver Spirit“, a u njemu naše životne suputnice. Malo dalje našli smo proširenje ceste i sačekali auto, izljubili se i izgrlili se sa suprugama, stavili bicikle na auto te veselo čavrljajući bivali preveženi kući.
Sad, kad ste sve pročitali, obilje slika s ovog putovanja možete pogledati ovdje.
ponedjeljak, 06.12.2010.
Krk-Delnice 2007
Ako vam se ne da čitati, preskočite tekst i mnogo slika s malo teksta pogledajte ovdje.
UVOD
U moje srednješkolsko doba na more se išlo jedanput preko ljeta, ako se uopće išlo. I nije se postavljalo pitanje ni mjesta ni dužine boravka, ni društva, pa čak bilo ono sa „starcima“ (roditeljima). A samo generaciju poslije, sasvim druga situacija. Na more se bez mnogo uzbuđivanja ide više puta. Jedanput s „starcima“ (kad se baš mora), a (barem još) jedanput s društvom kod nekog prijatelja u njegovoj (odnosno od njegovih „staraca“) vikendici/apartmanu. I tako je moj sin našao aražman besplatnog (ili „besplatnog“) svog ljetovanja na moru. Moja uloga u tom aražmanu osim skromnog (hm!) priloga u novcima (za džeparac) je i transport do mjesta ljetovanja. I tako sam tog ljeta sina i njegvog prijatelja trebao prebaciti u Malinsku na otoku Krku.
Zbrajajući i oduzimajući sve za i protiv, te uzimajući u obzir da sam i ja na godišnjem, iskristalizirao se zaključak da bi i ja od tog putovanja mogao nešto ušićariti. Pa na samo ja. Ubjedio sam i prijatelja Denisa da mi se pridruži, pa smo zajednički kreirali svoj aražman. A on je počinjao dolaskom u Malinsku i ostavljanjem auta, jednog petka poslije podne kraj apartmana koji postaje mjesto ljetovanja mog sina. Tamo bi moj auto odmarao do sredine nedjelje, kad bi se nas dvojica vratili, stavili bicikle na njega, pa pravac kući.
DAN PRVI
Mapu prvog dana putovanj možete pogledati ovdje.
Auto, sina i društvo smo ostavili oko dva poslije podne, skinuli bicikle, montirali opremu, te se provozali neki kilometar do marketa gdje smo kupili hranu i piće, ručali, i na kraju „za ozbiljno“ krenuli. Slijedila je, uglavnom, vožnja uzbrdicom nekih 3-4 km do izlaska na glavnu otočnu cestu, gdje smo skrenuli lijevo na sjever do današnjeg našeg cilja – Rijeka. Vremenska prognoza za predstojeći vikend nije bila sjajna, ali nije ni katastrofa. Neko prolazno naoblačenje uz mogućnost kiše trebalo je protutnjati noćas, a već sutra obećavaju bar suho, ako ne i sunčano. Zbog toga je taj petak poslije podne bilo izuzetno vruć i sparan, kao da se sunce svojski trudilo iskoristiti zadnju priliku pred promjenu vremena da pokaže što je i tko je. To znači da je čak već i slaba uzbrdica, gdje je trebalo voziti mrvu sporije i s mrvu većim naporom, izazivala kod nas znojenje u potocima. A svuda oko nas šikara od metra ipol, dakle „trli livade, tri livade, niđe 'lada nema“. Pa da veselje bude veće, cesta uska, a promet maksimalan . Kao da su se baš tu na našoj dionici smjenjivali motorizirani turisti, oni koji idu kući sa onima koji dolaze na more. Stalna, uporna i frkovita gužva nas je pratila sve do kopna, pa nisam stigao ni fotoaparat izvaditi. Jedinu malo dužu stanku smo napravili sakrivši se u hladovinu nastalu od džambo plakata. A i taj odnor nije bio nekakav, jer nedostatkom povjetarca pri vožnji, usljedilo je znojenje, onako „s nogu“, kao posljedica vrućine i velike vlage.
Pravu stanku smo napravili na otočiću sv.Marko između Krka i kopna u prvoj pravoj hladovini nastale od obližnje stijene. Krčki most se sastoji od dva mosta. Dolazeći sa Krka prvo se prelazi kraći do navedenog otočića (gdje smo napravili prvu pravu pauzu), a odmah stotinjak metara dalje je duži, preko kojeg se (ah, konačno!) dođe do kopna. Odmah po silasku s mosta, iza naplatnih kućica, skrenuli smo lokalnom cestom prema Kraljevici, te, duboko odahnuvši, uživali u tišini nastaloj nedostatkom prometa. Bilo je čudna ta drastična promjena u tako kratkom vremenu. Tamo kaos od prometa a ovdje zvučna pustinja. Lagano smo vozikali s noge na nogu, sjetivši se da ovu vožnju činimo radi nekog užitka koju nalazimo u njoj. U onoj „ludnici“ na Krku, takav luksuz uživanja nije nam ni slučajno pao na pamet. Ulaskom u Kraljevicu odjednom smo postali svjesni svoje žeđi, pa smo našli birtiju sa terasom u hladovini i zadržali se u njoj višestruko puta duže od najdužih pretpostavki. Hladovina drveća, tihi povjetarac, hladno točeno pivo… U tome može uživati, kako smo mi tada uživali, samo onaj koji je po onakvoj vrućini i po onakvom prometu prešao onakvu cestu na onakvom otoku. Tek nakon trećeg piva se zadovoljila potreba mog tijela (i duše) za tekućinom, pa smo nerado napustili ovaj hladoviti raj, obećavši mu da će zauvjek ostati zapamćen u odjeljku za ugodno sjećanje naših memorija.
Nakon kilometar-dva izašli smo na Jadransku magistralu i na mahnitu gužvu na njoj. Možda ohrabreni pivom, a možda zbog činjenice da je, za razliku od otočne ceste, magistrala bila fino široka, a još se iza rubne crte ceste nalazio pedalj-dva asvalta (glumeći skromnu biciklističku stazu), vožnja nam nije bila tako traumatična. Naprotiv. Vozila su nas pretjecala, ali na pristojnoj udaljenosti od nas (jer je bilo mjesta) tako da smo imali svoj svijet tik uz ovaj motorizirani.
Postalo je posebno zanimljivo nakon Bakarca, kada se magistala penje nebu pod oblake. Čak nam uzbrdica nije bila nepremostivo teška pa smo i vozili. S desne strane su nam bile okomite stijena a s lijeve kolona, čija se brzina vožnje postupno smanjivala, da bi na kraju potpuna stala. Pa nakon nekog vremena ponovo krenula. Pa opet stala. I tako smo mi s kolonom igrali igru mačke i miša. Prvo je ona nas preticala, pa onda mi nju, pa opet ona nas i tako u nedogled. Razlog tomu smo vidjeli kasnije, a bio je – semafor. Na gužvu na magistrali se priključivala gužva na Riječkoj obilaznici sa sjevera. Ove dvije gužve semafor je pokušavao tiho i strpljivo spojiti u jednu. Ta tišina i strpljivost se prenosila na većinu vozača. No, bilo je i onih „s kratkim fitiljem“ što se primjećivalo trubljenjem i nerazumnim mahanjem rukama. Nama, koji se ne žurimo, nekako morbidno je bila interesantna ta mahnita gužva. Pa smo se sklonili u stranu i promatrali ju, impresionirani količinom vozila i neprekidnošću obaju kolona.
Skrenuli smo desno na tom semaforu uzbrdo prema unutrašnjosti te nakon kilometra konačno se makli iz gužve lokalnom cestom. Ta lokalna cesta je išla uz željezničku prugu koja je bila visoko iznad nas na ozidu tik uz cestu. I tu smo se zaustavili kraj svojevrsne prkos-kuće.
Ozid nasipa željeznice, inače pod nekim kutem, u ovom sličaju je bio okomit da bi željeznica mogla zaobići kuću. Dok smo sa zanimanjem promatrali prizor, mi smo bili nekomu zanimljiv prizor. On i ona, već u poznim godinama u malom dvorištu kuće koju smo promatrali, izašli su van da nas zapitaju tko smo, odakle i kuda idemo. I riječ po riječ, pa saznadošmo da je djed našeg sugovornika tvrdoglavo odbijao graditeljima pruge prodati/zamijeniti kuću, koju bi ovi srušili radi izgradnje željeznice. Djed je bio uporan/tvrdoglav do kraja, pa graditeljima nije preostalo ništa drugo do neka vrst Solomonskog rješenja – da željeznica zaobiđe kuću. Zahvaljujuči djedu tvrdog stava, sadašnji žitelji te prkos-kuće imaju svakodnevnu priliku umjesto neba, pogledom uprtim prema gore, promatrati vlakove kako tutnje. Obzirom na krivinu, ti su vlakovi još i nagnuti nad kućom kao suri orao koji se svaki čas sprema orušiti prema dolje. Da li je bilo bolje preseliti se preko puta (kao neki susjedi) ili ostati „svoj na svome“, ostaje nam nerješena dvojba. Još na kraju moram napomenuti „najboljeg čovjekovog prijatelja“ naših domaćina kome smo, također, bili sipatični. To je pokazivao mašući repom i umiljavajući se oko nas.
Do Riječkog korza ostalo nam je vožnja uz auto cestu koja je suvremeni oblik Riječke obilaznice, prelazak preko impresivno-dubokog klanca u kome se smjestila željeznica, te konačno spust prometnim Riječkim ulicama.
Nakon pića na korzu otišli smo na mjesto većerašnjeg noćenja – do stana punice moga brata. Nakon smještaja i tuširanja, uz lagani razgovor dobili smo obilnu večeru, pa na kraju umornih tijela i treptave duše legli na počinak. Imali skoro sve uvjete da noć blaženo prespavamo u komadu, ali ipak nije bilo tako. Iako je stan naše domaćice na četvrtom katu, s sjeverne strane zgrade, gdje je bila soba u kojoj smo spavali, nekih 15-tak metara skoro u istom nivou prolazi željeznica sa impresivinim usponom (obzirom na željezničko poimanje impresivng uspona). Zato su lokomotive, vukući vlakove uzbrdo, dobrano urlikale, budeći nas iz spokojnog sna. Budili smo se uglavnom zbog razoga da nismo dobili naviku bučnog društva, koju je naša domaćiva dobila dugogodišnjim spavanjem u ovakoj sredini, pa se odavno već ne budi na takvu „sitnicu“ kao što je prolazak vlaka. Ma koliko bučan bio.
DAN DRUGI
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Slijedeće jutro morali smo zorom zoriti da bi stigli na vlak u 7 sati za Delnice. Sve ovo je i smišljeno da se vlakom popnemo na oko 700 metara nad morem u sasvim dugu klimatsku oblast, te se polako, guštirajući ponovo spustimo do mora. Bez prigovora su nam dozvolili da ubacimo bicikle u vagon, uz naplatu od 30 kuna po biciklu. Obzirom da smo putnu kartu platili 37 kuna svaki, ispada da je prevoz bicikla bio luksuzno skup. To nam je kondukter objasnio odlukom vrha Hrvatskih željeznica da se prevoz bicikla naplaćuje paušalno 30 kuna, bez obzira radilo li se o putu od 3 ili 303 kilometra.
Samo putovanje vlakom do Delnica, tih 45 minuta, je događaj sam za sebe. Uspon je preko 30 promila (3%) što je za željeznicu podatak pažnje i poštovanja vrijedan. A električne lokomotive taj uspon savladavaju s impresivnom lakoćom. Penjajući se, željeznica pravi par serpertina sa, sa cestovnog gledišta prmoatrajući, ogromnim radijusima. Čas prolazi usjecima, čas nasipima. Malo-malo uz prugu sa sjeverne strane izrađeni su kameni zidovi čija je funkcija obrane od bure - burobrani. Sudeći prema njima vožnja zimi u burnim danima nije ni malo spokojna.
Nakon napuštanja posljednjih kuća Riječkog predgađa, pruga ulazi u pustoš gdje se očitava stalna borba između kamena i mršavog, prije grmlja nego, drveća koji iz ono malo tla pored kamena pokušava naći ono što im treba za njihovo skromno preživljavanje. Ali zato puca fantastičan pogled na more Krk i most koji smo jučer prošli.
Zadivljeni krajolikom oko željeznice, brže (puno brže) nego što smo željeli, stigli smo u Delnice.Sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Istovarili smo bicikle i sebe iz vlaka, pozdravili ga i krenuli u obilazak grada
U skladu sa već spomenutom vremenskom prognozom, prošlu noć u remećenju našeg zasluženog sna već opisanim vlakovima i lokomotivama, društvo su pravili manji ili jači udari juga. Suprotno kataklizmičkom dojmu što je taj vjetar ostavljao na nas tokom noći u trenutcima nespavanja, jutro je osvanulo toplo, suho i neuobičajeno tiho. Jedino se u zraku osjećao izrazito jak miris soli. U toku putovanja prema Delnicama, nebo se postupno kitilo oblacima, da bi nas u Delnicama dočekalo tmurno vrijeme sa niskim i tamnim oblacima. Miješali su se, prelazili jedan preko drugog i uglavnom stalno bili u žurbi, pa se uskoro moglo raskišiti, a i razvedriti. Vjerovatnost je bila ista i u jednom i u dugom slučaju. Praveći se blesavi da to ne primjećujemo, posvetili smo se obilasku grada, kupovini jela i pića i doručku. A ipak smo povremeno, istina krišom i od samih sebe, zabrinuto pogledavali u nebo kao poljoprivrednici kraj njive zrelog žita koji se plaši leda s neba. Baš kad smo krenuli iz grada „starom Riječkom“ cestom, primjetili smo da boja neba iznad nas polako prelazi u svjetlije tonove. A kad se za trenutak i sunce pojavilo, s olakšanjem smo zaključili da je to sve što se tiče pogoršanja vremena. Neka vrst suhe kiše.
Odmah iza Delnica (bar gledajući po karti) je prevoj (742 mnm), pa smo malčica (ali stvarno malčice) uživali u nizbrdici, da bi 3-4 km nakon Delnica skrenuli lijevo. Prošavši ispod željezničke stanice Lokve, cesta se penjala da bi prešla preko pruge. Odmah nakon prelaska skrenuli smo desno, vozeći manje-više paralelno sa željeznicom. Gledajući kartu brzopleto sam zaključio da cesta neće pretjerano gore-dolikati jer ide manje-više uz željeznicu. Krivi zaključak. Ispred naše ceste kao i ispred željeznice često su se isprečila manja ili veća brda. Željeznica je to elegantno rješavala ili usjekom ili tunelom, a mi zajedno sa cestom - hoooop gooore! Brzo smo prihvatili težu situaciju od očekivane, jer je promet potpuo izostajao, a krajolik je bio, nada sve, vrlo interesantan. Ili je svuda oko nas šuma, u kojoj su se nadmetali borovina i bukovina, ili se šuma povukla dalje od ceste, ostavljući prostora za livadu oštre trave oporog mirisa. A i sunce je (skoro) rastjeralo oblake , tako da je bila ugodna svježina. Idealni uvjeti za vožnju.
Iako smo bili relativno visoko i iako okoliš nije baš blagonaklon, dosta lijepih kuća sa još ljepšom okućnicom ostavljali smo iza sebe, kao i razne načine zdrvog poduzetništva
U Fužne smo uletjeli vozeći se strmom nzbrdicom. Iznenađeni gužvom, autima koji se vozikaju i ljude koji šetuckaju, davali su dojam prije nekog egzotičnog gradića u visokim Alpama Austrije ili Švicarske, nego tu gdje jest. Možda i zbog toga što je bilo subota prijepodne, ljudi po ulicama, trgovinama i kafićima je bilo iznenađujuće mnogo.
Prolazeći pored restorana odjednom sam se sjetio da sam gladan, pa sam Denisu predložio da uđemo na ručak. U početku se malo predomišljao ali je ipak pristao. Bicikle smo parkirali uz veliki prozor restorana, koji bi prije mogao biti izlog, te ušli unutra i od silne gužve jedva našli mjesto. Naručili smo jela te poslije podužeg čekanja ih dobili. Odavno nisam u restoranu jeo odrezak od mesa nekog metuzalema, jer po mirisu i okusu mi je izgledalo da je moj odrezak premašio i najduže moguće datume rok trajanja. Ali je zato račun koji smo platili bio svježe obilan cifrom. Tako sam (barem ja) loše jeo za velike pare.
Fužine su mi nakon ručka izgubile na stupnju prvobitne oduševljenosti. I gužva, ni kriva ni dužna, počela mi je smetati pa sam rekao Denisu da idemo dalje. Upitavši prolaznike kojim smjerom krenuti, izašli smo iz mjesta, prošli ispod visokog željezničkog mosta kojim smo jutros prošli vlakom prema Delnicama. Zastao sam da uslikam građevinu za trenutak poželjevši da vlak naiđe mostom radi bolje kompozicije fotografije. Tren poslije se nasmijah samom sebi zbog naivne želje (baš će vlak naići po želji!), uslikah mosta takav usamljen, te spremih fotografiju. Sekund poslije ču se nekakva tutnjava, a dvije sekunde poslije – naiđe vlak! Nevjerovatno! Požutro sam dvadesetak sekundi ! Okrenuh se Denisu da ovu okrutnu igru sidbine izjadan na njegovom ramenu, kad ga vidjeh kako baš skida foto-aparat sa oka. „Jesi l' ga?“ „Jesam!“ Pa dobro, može i tako, ionako ćemo na kraju puta razmjeniti snimke.
Par kilometara uglavnom ravne ceste dijeli Fužine od mjesta Lič, smješteno u polju koje je, suprotno prvobitnoj misli, dobilo ime po tom mjestu a ne po jugoistočnoj pokrajini – Ličko polje. Kuće su u mjesto poveće i ugodne okućnice, a jedna nam je posebno zapela za oko sa prekrasnim cvjetnjakom oko nje. Ne znam čime sam bio više oduševljen, da li prekrasnim bojama cvijeća ili ljubavlju, strpljenjem i pažnjom baštovana koju je to cvjeće pokazivalo i bez čega ne bi bilo to što jest.
Napustivši mjesto, cesta ide ravno i po vodoravnom i po okomitom smislu kroz polje okruženo šumovitim brdima. Osjećaj svježine povećavao je vjetrić, a na mahove i vjetar koji je svojom hladnoćom zbunjivalo svaku suvisnu logiku o blizini mora, jer smo od njega bili udaljeni tek 40-tak kilometara iako je prema vjetru i mirisu izgledalo kao da do mora ima barem 440 kilometara.
Nakon što smo došli do kraja polja, uska iako asfaltirana cesta zašla je u šumarak i krenula ne baš pretjeranom, ali stalnom, uzbrdicom. Promet bi bio apsolutna nula, da nam u susret nije naišao auto Madžarskih registracija koji je stao kraj nas. Vozač je otvorio prozor i nakon trećeg ponavljanja svog pitanja nisam ga razumio što pita, ali Denis jest pa mu reče: „Yes! Yes!“ i pokaza cestom kojom smo mi došli. Pitao je za Crikvenicu na madžarskom, na način koji ja nisam razumio.
I ne pretjerno strma uzbrdica postupno je gubila na usponu tako da se na kraju pretvorila u ravničarsku cestu. I šuma se postupno prorjeđivala, pa se tu-i-tamo pojavljivala pokoja kućica. Kraj jedne veće su bile klupe i stolovi, dakle očigledno neki ugostiteljski objekat, te smo se zaustavili i radi odmora i radi tankiranja tekućine. Ja sam naručio pivo (hladno) a Denis kavu. Pivo je došlo brzo mada ne baš orošeno, a kava ne. I dok sam ispijao pivo, koje je ipak bilo ugodno osvježavajuće (mada bez rose po boci), Denis je već napola nestrpljivo a napola ljutito pitao za svoju kavu. „Pa, sačekajte da se skuha! Ovdje nema struje, pa kavu kuhamo na plinu!“ I tada nam sve bi jasno. Bili smo svratili u planinarski dom egzotičnog imena Vagabundina koliba koji je na 864 metra nad morem. Elektrika ga još uvijek nije dosegnula, tako da se pivo hladilo u hladnom podrumu (zato je i bilo onakvo kako je bilo) a kava se stvarno kuhala. Nakon izglađenog nesporazuma uslijedio je razgovor, sada smo saznali, sa domarom doma. Biće da smo mu za mrvu bili interesantniji od ostalih, uglavnom, motoriziranih gostiju. Kad smo mu objasnili nastavak našeg putovanja, rekao nam je da je naša solucija lošija (i dijelom bez asfalta), te nam preporučio bolju (100% asfalt). Samo kod kafića „Vera“ skrenite lijevo.
I tako smo i učinili. Nakn navedenog skretanja lijevo krenula je nizbrdica, šuma se potpuno izgubila, a počela je jaka bura sa lijevog boka. Na nju smo potpuno zaboravili. A ona je bila glavna zadnja stavka, točka na i, svakog „vremenskog pogoršanja“, „hladnog talasa koji brzo pređe naše krajeve“, ili već kako nazvali promjenu vremena i njegovo vraćanje na staro, doblo ljeto.
Okliš je bio otprilike poštena dioba između sivog kamena i blijedo zelene trave, kroz koje se probijala tanka crta naše uske, ali ipak asfaltirane, ceste, koja blagom ali upornom nizbrdicom stremi u centar zemlje. Okolo nas nigdje žive duše, osim dva konja koja su strpljivo pasla u dumači ispod nas, ravnodušni na događanja oko njih. „Jaka a na udare i olujna“ bura je dojam pustoši još više pojačavala, pa je sve skupa izgledalo dosta psihodelično-zlokobno. Sa lijeve strane smo ostavili impresivnu planinu na kojoj je negdje prijevoj Banska vrata, a mi smo skrenuli desno i konačno ispod sebe ugledali more. Slijedilo je ono (The Ono) pravo uživanje u vožnji cik-cak nizbrdicom. S desne strane nam je bilo manje-više odrezano brdo, a s lijeve strane ceste su se izmjenjivali kameni i metalni branici. Uvijek pri ovakvim spustovima, na njohovom kraju slijedi razočarenje o kraju uživanja (zar već !?) ma koliko nizbrdica duga bila.
Nizbrdicu je zamijenila manje-više vodoravna, mada krivudava cesta, kojom smo ušli u Vinodol i njegova mjesta. Jedno od njih je imalo ime Štale, pa sam se pitao kako njegovi mještani odgovore na pitanje „Odakle si?“ Možda „Iz štala“!?
Prešli smo usku a dugačku dolinu Vinodolsku, ostavši iza sebe Bribir sa stijenom koja se nadvila iznad njega, te krenuli uzbrdicom za koju smo već zaboravili kako izgleda, vozeći se, do sada, dugačkom nizbrdicom.
Dosadu guranja bicikla uzbrdicom smo rastjerivali posmatrajući prekrasni krajolik oko sebe i slikajući ga. Na primer udaljeni Novi Vinodolski, ili nešto puno bliže kao borbu za život vegetacije (cvijeta, konretno) koja raste iz okomite stijene.
Pri kraju današnje vožnje ostalo nam je da se spustimo do Jadranske magistrale, pređemo ju je, Te od Selca do Crikvenice polako vozikamo cestom uz more. Došavši u Crikvenicu Denisovi punac i punica su nam pripremili obilni ručak/večeru, a Denis je još imao želju i kupanja u moru, pa smo i to napravili. Navečer smo legli i prije sna probali izbrojati koliko smo različitih klimatskih zona prošli. No san nas je prekinuo u brojanju.
DAN TREĆI
Mapu trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Sutrandan smo na biciklima bili već u pola sedam i to obavljena doručka. Razlog tomu je bila prvo, vremenska prgnoza koja je obećavala ponovo topli/vrući dan, a drugo, autom smo trebali doći kući i to dužim, ali zanimljivim putem. Kako Denis nije do sada posjetio ni Liku a ni izvor Gacke, ubijedio sam ga da povratak kući razvučemo maksimalno moguće.
Izali smo iz grada na jadransku magistralu koja je još spavala neosunčana jutarnjim suncem, mada se more već protezalo od sna jer ga je sunce, za razliku od magistrale, već probudilo. Razlog te čudne kombinacije je bilo brdo iza kojeg se magistrala sakrivala, bar neko vrijeme od sunca. Promet je bio usnulo pust, cesta šiiiiroka, već napomenuta hladovina, i izrazio jak i aromatičan miris mediterana u jutro sa svim navedenim, davali su posebnu draž jutrošnje vožnje.
Brzo smo stilo do Krčkog mosta, te prošavši pored naplatnih kućica uz naplatu u obliku razmjenjenih osmjeha sa blagajnicima, prošli na most. Dolaskom na most konačno smo izašli na osunčanu stranu, gdje smo od, do sada, ugodne hladovine prešli na već toplu sunčanu stranu. Ta topla sunčana strana je na uzbrdicama unapređena u vruću sunčanu stranu, pa je usljedilo intenzivno znojenje. Ovdje na moru jutarnja svježina kratko traje.
Možda zato što je bila nedjelja ujutro, a možda i zato što nakon one vožnje od petka poslije podne „ništa-nas-ne-može-iznenaditi“, uglavnom dobijali smo dojam da gužva i nije tak' strašna, čak je i podnošljiva. Osim toga, cilj nam je bio doseći auto i završiti ovu vožnju, pa nismo puno filizifirali nego: Naprijed i piči!
I tako je i bilo. Skrenili smo sa glavne otočne ceste prema Malinskoj pa ona podmukla uzbrdica na početku ovog putovanja od petka poslijepodne, sada dobila status ugodne nizbrdice.
Još malo cik-cak lokalnim ulicama i evo nas do veze za put kući. Tiho smo se raspremili, tiho bicikle stavili na auto, tiho upalili auto i tiho krenuli, sve zbog nakane da ne probudimo mlađariju u kući. Pa tek je cik zore, nema ni jedanaest sati, a mladost je sigurno imala sinoć posla do kasno u noć, ili bolje rečeno do rano ujutro.
Uz more smo vozili do Senja, pa preko Vratnika za Liku, a nakon nje kući.
Sad, kad ste pročitali tekst, ostale slike možete pogledati ovdje.
četvrtak, 02.12.2010.
Medeni mjesec 1987
Ako vam se ne da čitati, mnogo slika s malo teksta možete pogledati ovdje.
UVOD
Oduševljeni prošlogodišnjim zajedničkim odlaskom na more, te zime zajedno smo snivali nove pravce, puteve i mjesta koja bi trebali obići. Bili smo glavama u oblacima, zaljubljeni k'o dva bijela goluba i sve nam je bilo krasno oko nas. No, takav stav nisu imali ni njena mama, a ni moj tata. Svojski su se potrudili, u manirima meksičkih sapunica, da nam tu idilu pokvare. Pokušavali smo im neko vrijeme objasniti riskantnost postupaka koje rade, te na mogući rasplet događaja koji im se neće dopasti. No, njihova zadrtost je bila nesalomljiva te smo nas dvoje odlučili sve to prekinuti. U roku od tri tjedna smo napravili svatove i preseliti se u drugi grad gdje sam našao drugi posao. Svatko, vjerovatno, ima svoju priču o svojim svatovima, ali ova naša je, pretpostavljam, posebno interesantna i zanimljiva, mada je vrlo malo vedra i vesela. Takvu priču ostavljam za neko drugo vrijeme i neki drugi povod, a dalje bih se usredotočio na veseliji dio zbivanja nakon sudbonosnog „Da“.
I konačno sami i slobodni (ideal svih zaljubljenih) mogli smo u miru božjem planirati, maštati i ostvarivati što smo željeli. Sticajem okolnosti, vrlo brzo nakon našeg vjenčanja (malo više od mjesec dana) uslijedio je kolektivni godišnji odmor moje nove firme, pa smo mogli pristupiti ostvarenju naših želja i snova. Obzirom na burna događanja koja su prethodila, iako o tome prvobitno nismo razmišljali, ovo naše putovanje možemo nazvati Medenim mjesecem. Iako je trajalo samo (ili „samo“) tri tjedna.
DAN PRVI
Mapu puta prvog dana možete pogledati ovdje.
Krenuli smo iz Slavonskog Broda jednog žestoko vrućeg dana na početku srpnja, točno u podne. Do Slavonskog Kobaša smo gore-dolikali preko Sibinja i Oriovca, da bi sa skelom prešli Savu i došli do Bosanskog Kobaša. Dalje smo uz cestu stisnutu s lijeve strane Motajicom a s desne Savom, uglavnom ravnicom i povremeno hladovinom nastavili do Srbca. Grad(ić) smo brzo prošli ne nalazeći ništa interesantnog, a i malčice smo se požurivali da do mraka stignemo u Laktaše. Nepunih 2 km iza Srbca smo prešli pjenušavi i mutni Vrbas čiji nas izgled nije ni malo oduševio, te lokalnom, ali asfaltiranom, iako uskom, cestom bez nekog većeg prometa nastavili put juga. Cesta je u stvari pratila tok Vrbasa, ali s neke pristojne udaljenosti, jer Vrbas nakon Banja Luke, ušavši u ravnicu, baulja kao pijanac, vijugajući lijevo-desno. Negdje iza 6 sati smo ušli u Laktaše, te u samom centru mjesta u hladovini drveća pronašli auto-kamp gdje smo podigli šator, večerali, te do zalaska sunca obišli okolinu, da bi se na kraju zavukli u šator i zaspali. U Laktašima je izvor termalne vode, te je kamp bio u sklopu hotela. Danas (2010 godine) od kampa je ostala samo pusta hladovina i uspomena koja mi bljesne svaki put kad ponovo prođem ovim mjestom.
DAN DRUGI
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon ustajanja, spremanja opreme i doručka, krenuli smo put juga prema Banja Luci izuzetno prometnom, a i ne baš širokom magistralom. Sreća da je ova napeta, a na momente i jeziva, vožnja trajala tek 10-ak minuta kada smo iza Klašnica s magistrale prešli na lokalnu cestu te slijedećih 18-estak km prolazili sela koja čine predgrađe Banja Luke. Prošavši Banja Luku, opet izađosmo na prometnu magistralu. Trebali smo odtrpjeti 10-tak km kad se promet dosta razrijedio, te ulaskom u prvu od tri klisure, postao rijedak, čime smo konačno mogli uživati u krajoliku. Cesta je krivudala klisurom, no Vrbas je bio s lijeve strane preko puta ceste, pa smo uz zvuke njegovog žuborenja, umjesto njega promatrali okomite stijene s desne strane. Posebna nam je bila ogromna stjenčuga kroz koju su prosjekli cestu ostavljajući sa lijeve strane mali ostatak te ogromne stijene.
Nakon te prve klisure uslijedila ja dolina od par kilometara u koju se smjestila Krupa na Vrbasu. Na izlasku iz mjesta naglo počinje druga klisura. Na mjestu suženja toka Vrbasa sa dvije okomite stijene, sagrađen je uski most(ić) za neku lokalnu cestu. Zbog pjenušave i uzburkane rijeke ispod njega, uvijek mi je zanimljivo napraviti predah na ovom mjestu.
Prolaskom druge klisure i male doline u koju se smjestio Bočac, novosagrađena cesta se penje usponom dužine oko 5 km. Stara cesta je potopljena u akumulaciji hidrocentrale Bočac, a u klisuri novonastalog jezera nije bilo mjesta za cestu. I slijedilo je dugo sunčanje gurajući bicikle na uzbrdici, nagrađeno hladnom pijačom u restoranu na prijevoju. Nakon kraćeg, ali i strmijeg spusta, prešli smo na drugu stranu Vrbasa i dalje ukroćenog u jezero. Uživanje u laaaaganom usponu, skoro neprimjetnom po novoj cesti, nakon 10-tak km je zamjenjeno starom, bitno užom i krivudavijom cestom. Kako prometa praktično nije ni bilo, ovaj prijelaz na staru cestu nam je bio zanimljiviji i ugodniji za vožnju. Usput smo obavezno stali kraj obilna tri izvora radi rashlađivanja i duše i tijela.
Kilometar iza tih izvora ušli smo u najkanjonskiji dio kanjona Vrbasa. Stijene oko nas su bile okomite i visoke, iznad nas tek mali komadić neba (ovdje sunce vrlo kratko obasjava), pa i to nije sve, već se cesta probija tunelima, ili bolje rečeno rupama u stijeni jer su neozidani.
Uglavnom, maksimalna egzotika (pogotovo za mene) ili maksimalna tjeskoba (pogotovo za nju), kako tko već voli. Srećom (ili na žalost) to ne traje dugo, nego se cesta postupno izvlači iz zagrljaja okolnih stijena i polako prelazi u dolinu. U toj dolini se smjestilo mjesto Podmilačje sa crkvom sv. Ive, jednim od posjećenijih svetišta u drugom dijelu lipnja. Nepuni kilometar iza Podmilačja preko mosta na Vrbasu prelazimo na drugu stranu rijeke ostavljajući iako glavnu, ipak dosta usku cestu na kojoj se zbog blizine Jajca promet znatno povećao. Nakon kratkog odmora u samom gradu, nastavili smo uz Plivu iza Jajca i nakon 6-7 km došli do današnjeg cilja – auto-kamp Plivina jezera.
DAN TREĆI
Bio je dan odmora. Biciklima smo dopustili da cijeli dan dokono dremuckaju, a mi smo prije podne obilazili obližnju atrakciju – mlinica na Plivi. Te mlinice čini skup od 15-ak vodenica sa sustavom drvenih kanala i ustava za regulaciju protoka vode. Sve to je začinjeno obiljem čiste vode koja veselo žubori svuda okolo. Uglavnom, na kraju smo primjetili da smo se zadržali na ovom mjestu bitno duže nego smo planirali. Još jedan prilog tvdnji da vrijeme brže prolazi ukoliko nam zanimljivije i duši milije njegovo proživljavanje.
Poslije podne smo ostavili za obilazak samog Jajca. Obzirom da je do grada bilo više od 6 km, nagovorio sam svoju mladu životnu suputnicu da do grada idemo auto-stopom. I stvarno smo u grad došli brzo. Što brzo, munjevito. Povezao nas je neki baja sa moćnim fiatom 132 i vozio je čak 90 na sat (ja vidio), tako da sam se, uz molitve Svevišnjem, gorko pokajao za ovu svoju ideju. Nazad smo polako pješačili, opušteno, riječ o ovome, riječ o onome, sretni što smo stopiranje preživjeli bez većih posljedica.
DAN ČETVRTI
Mapu četvrtog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon što smo jučer odmorili i dušu i tijelo, danas nastavljamo s putem koji će biti dosta brdovit. Obzirom da vodotoci u gornjem dijeli Bosne idu u smjeru jug – sjever, a mi danas putujemo na zapad, znači da slijedi penjanje preko brda koji razdvaja dvije rijeke. Danas se radi o brdu i prijevoju Čađavica koje prelazimo na putu od Vrbasa do Sane.
Nakon 2-3 km vožnje ravnom cestom uz Plivina jezera, prekrasnu kombinaciju smaragdne modrine jezera i zelenila brda koji ga okružuju, te mjesta Jezero slijedi ozbiljniji i duži uspon (3,5 km), srećom olakšan prekrasnim izvorom negdje na pola puta. Nakon penjanja i uživanja u pogledu na Mrkonjić-Grad desno dolje, slijedi još duži uspon do same Čađavice. Prije Čađavice, a dobrano iza Mrkonjić-Grada, gurajući bicikle uz beskonačnu uzbrdicu, sa lijeve strane smo ugledali manje jezero sa kupačima koji su dokono uživali u i oko njega. Onako ugrijani i oznojeni od uspona, vizija kupanja u jezeru nam je izgledala strašno privlačna, pa smo skrenuli s glavne ceste i prešavši par stotina metara došli do jezera. Nije bilo veliko, ali je bilo bistro i mirišljavo na svježinu, čime je kod nas još više pojačao želju za kupanjem. No, do kupanja su se ispriječili „tehnički problemi“. Prvo smo trebali naći mjesta za parkiranje naših vozila, a zatim smo trebali naći mjesto i način da se presvučemo u odjeću za kupanje. I dok smo rješavali te „tehničke probleme“ odnekud je došao tamni oblak i prekrio sunce, da bi odmah potom zapuhao dosta prohladni vjetrić, koji nas je i onako već suhe, rashladio, pa nas je želja za kupanjem minula. Sad je trebalo sebe i bicikle vratiti u prvobitno stanje. I tako smo protraćili cijeli sat vremena ni sami ne shvaćajući do kraja, što smo to u stvari htjeli. Bitno je da smo se ohladili (onako, na suho), a i malo odmorili, pa nam je, ipak, ova pomalo nespretna, pauza dobro došla.
Konačno je uzbrdica okončala relativno ravnom cestom. Popeli smo se na Podrašničko polje nekih 700 metara nadmorske visine. Iako je bilo sunčano, nije bilo vruće, već se može reći ugodno toplo s osvježavajućim povjetarcem. Oduševljeni okolišem i ugodnom svježinom, zaboravili smo muke penjanja po usponu. Tada su naši želuci upalili lampicu rezerve. Bilo je vrijeme za ručak, koji smo lagano i polako obavili u hladovini. Bicikle smo naslonili jedan na drugog, a mi na travi raširili trpezu.
Nakon ručka i odmora, slijedi duuugačak spust u dolinu rijeke Sane. Nakon duže i vrlo ugodne vožnje, došli smo do rijeke gdje smo našli lokalno kupalište na rijeci koje su koristili, uglavnom, lokalni klinci. Pa kad se već „tamo gore“ nismo okupali, mogli bi ovdje. I stvarno, nakon presvlačenja u kupaću opremu, ušli smo u vodu – i deset puta brže izašli, bolje rečeno, izletili iz nje. Bila je čista, bistra, mirišljava ali je bila hlaaaadnaa!! Pored takve vode valjalo nam se zadovoljiti izležavanjem na obali. Pa i to nije loše.
Nakon kupanja odnosno „kupanja“, spakirali smo se i odvezli do kilometar udaljenog Ključa u obilazak grada. Nakon obilaska u kojem i nismo bog zna što vidjeli, trebalo je riješiti problem konaka. Na izlazu iz grada prema zapadu izabrali smo lijepu livadu kraj kuće. Parkirali smo bicikle, a ja sam otišao pitati domaćina za dozvolu podizanja šatora. Nisam do kraja ni ispričao svoju molbu, a čovjek je srdačno rekao da možemo bez problema učiniti što smo naumili. I dok smo nas dvoje polako raspremali prtljagu, te potom počeli podizati šator, dođe naš domaćin s litrenom bocom pune prozirne tekućine i s dvije male čaše.
„Ovo morate probati, ovo je MOJA prepečenica koju sam JA pekao!“
Rakiju ni onda , ni prije, a ni danas, kad sam dobrano prešao pedesetu, ne pijem, ali iz straha da ne uvrijedim domaćina sasuh u sebe ljutu aromatičnu tekućinu, mršteći se svakim svojim mišićem na licu. Dok sam ja proživljavao teške trenutke svoga življenja, domaćin je nasuo i drugu čašicu ( do vrha, zna se, pa neće valjda gosti pomisliti da sam škrtac!?) i pruži je mojoj suputnici. Ona je odlučno rekla da ne pije i pogledom pokazala na mene. Slijedila je repriza maloprijašnjeg pokušaja trovanja alkoholom. S par riječi pohvale za rakiju i sa kiselim osmjehom nekako smo se uspjeli riješiti domaćina, a ja sam se okrenuo nastavku montiranja šatora. No, to više nije bilo tako jednostavno jer osim jednog konopa ili klina vidio sam ih dva ili tri i što je još gore, stalno su se stapali u jedan i ponovo rastavljali. Dvije dobre čaše prave prepečenice na ispražnjen želudac i umorno tijelo, inače nenaviklo na alkohol, bilo je previše. Malo sporije i nespretnije nego što sam očekivao od sebe, ipak sam podizanje šatora priveo kraju. Zajedničkim snagama smo pripremili postelju i nakon skromne večere legli u zasluženi počinak taman kad je mrak gutao posljednje ostatke svjetla.
DAN PETI I DAN ŠESTI
Mapu petog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Ništa ljepše ustati ranije u svježe osunčano ljetnje jutro, ono jutro koje, zbog debele „anticiklone koja miruje iznad naših krajeva“, obećava vrućinu i žegu. Pogotovo kada su oko vas brda i planine i put koji vas vodi preko njih. Nakon ugodno prespavane noći, vedri i čili, sve smo pospremili za sobom ostavivši jedino povijenu travu, koja je imala tu sudbinu da se nađe ispod našeg šatora, kao trag našeg prisustva. Zahvalili smo se domaćinu na gostoprimstvu (a naročito na sinoćnjem pijančevanju vašeg naratora), te krenuli vijugavom i dugačkom uzbrdicom. Jutarnji promet je bio rijedak, cesta široka, jutro ugodno, tako da smo veselo gurali naše bicikle. A gurali smo ih podosta, jer smo ispred sebe imali Grmeč. Godinu-dvije ranije od vremena u kojem smo ostvarivali ove putešestvije, bio je hit „Balkanska korida“ grupe Stijene, pa iako se u pjesmi konkretno ne spominje, zbog niza televizijskih emisija koje su tradicionalne borbe bikova na Grmeču, negdje u ovoljetno vrijeme, nazivali „Balkanskom koridom“, bilo je neizbježno povezivanje hita spomenute grupe i ove planine. No, bikove i njihove borbe nismo vidjeli, ali smo vidjeli improvizirani putokaz za borbu bikova izrađen na gruboj površini daske i prikovan na drvo.
I konačno, već dobrano ugrijani, popeli smo se na prijevoj sa kojeg se ništa nije vidjelo jer je bio okružen guuuustom borovom šumom. Nakon odmora, slijedila je iznenađujuće (skoro razočaravajuće) kratka nizbrdica. Pored iznenađenja u obliku kratke nizbrdice, isto tako neočekivano se uklonila borova šuma i ispred nas je pukao široki pogled na Bravsko polje.
Zbog oskudne šume, i iste takve trave na livadama gdje su sve više i više izvirale sive stijene, mojoj mlađahnoj (i po godinama a i po bračnom stažu) životnoj suputnici je sve to više ličilo na Liku nego na (dosadašnju) Bosnu. Inače, cijelo vrijeme smo uspoređivali ta dva pojma, jer sam do prije mjesec dana prije ove vožnje živio u Bosanskom Brodu (dakle, branio boje Bosne), dok je moja friška životna suputnica radi njenog oca (i sadašnjeg mog punca), inače Ličanina, ljeta do sada provodila u Lici (dakle, branila boje Like).
Polako smo i lagano gore-dolikali po Bravskom polju, da bi, već zaboravivši razočaravajuće kratku nizbrdicu pri spuštanju niz Grmeč, iznenada usljedila duža nizbrdica sa prekrasnim vidicima oko ceste. I tek što smo se oduševili, a ono nizbrdica prestade. Zamjenila ju je opet manje-više ravna, iako vijugava, cesta. Kasnije, promatrajući karte shvatili smo da smo se iz, višeg , Bravskog polja spustili u, niže, Petrovačko polje u kome je i Bosanski Petrovac (očigledno imena dobili jedno od drugog, e sad da li je polje dobilo ime po gradu ili obrnuto, ni onda, a ni kasnije nismo odgonetnuli).
Zaobišavši Petrovac, cestom smo nastavili ravno na raskrižju na kojem se desno išlo do par sto metara udaljenog Petrovca, a lijevo se preko Oštrelja išlo za Drvar. Iako smo bili daleko od njega 5-6 km, pogled na taj prijevoj mi je izazivao strahopoštovanje svojom masivnošću, a ujedno i izazov, tipičan za ovaj tip putnika kakav sam ja. Što se nalazi iza njega i što se vidi kad se popne na njega? Na ta pitanja nisam ni do danas našao odgovora, nego strpljivo čekam da jednog dana nađem te odgovore popevši se biciklom na taj prijevoj. Pa eto, ako je netko prošao tim prijevojem, bilo bi mi drago da mi napiše redak-dva ili pošalje koju sličicu.
Cesta je opet blago počela gore-dolikati, da bi na kraju ostala pri tome da ide samo – gore. Nije neki oštri uspon, ali se razvukao. Iako smo bili relativno visoko, ipak je sunce dovoljno jako grijalo da nam postane vruće. Osim toga jedno od koljena moje suputnice ( na ovom putu, kao i one životne), počelo se buniti, pa joj je guranje bicikla postajalo problematično. Problem smo bar ublažili šlep-službom tako da sam njen bicikl svezao za svoj, pa ja idem prvi gurajući svoj i vukući njen bicikl, dok je ona svoj samo pridržavala kao pijanca koji je dobrano pretjerao u piću pa ga netko stalno treba usmjeravati na pravi put. Tu našu zajedničku gestu njeno koljeno je dobronamjerno prihvatilo, te se svojim strpljenjem i suzdržanošću pridružilo općim nastojanjima da se popnemo na vrh prijevoja.
I uspjeli smo se popeti. Nakon odmora, i duha i tijela, krenuli smo laganom zavojitom nizbrdicom blagog pada, tako da je u početku izgledala kao i ove prethodne nizbrdice od par krivina i par ravnih dijelova i to je sve. Ali nije tako. Umjesto, prema našim očekivanjima, da se ta nizbrdica završi, postajala je sve strmija, pa je i vožnja postajala brža. Pomalo nas je hvatalo oduševljenje sve više i više.
A cesta je išla nizbrdo, krivudajući između brda, da bi konačno pukao prekrasan pogled na dolinu Une i Bihać tamo daleko dolje. E sad smo konačno pustili našem oduševljenju da se iživi koliko mu duša želi. Spust je bio čista uživancija. Izgubili smo pojam koliko je to trajalo. Samo znamo da je bila divota, pa smo malo razočarani što je ljepota završila kad je završila. Spustili smo se u dolinu Une koja se ovdje raširila u Bihačko polje. Ušli u Ripač, i tako dokučili Unu, pa smo u društvu željezničke pruge nastavili ravnicom prema Bihaću. Nakon neki 5 km vožnje došli smo do cilja – auto kamp kraj Une nekih 3 km prije Bihaća.
Taj kamp je friško mlad. Otvoren je prije dvije godine i prenoćio sam tada u njemu kada sam prvi put s biciklom išao na more. Ondašnja stabla debljine 2-3 prsta od tada su dobili na promjeru prst-dva što još uvijek ne garantira bog zna kakvu hladovinu. To ćemo uočiti tek sutra, jer smo danas, točnije rečeno, večeras, ušli u kamp u trenutku zalaska sunca. Dok smo raspremili opremu, podigli šator i istuširali se, već je bila potpuna noćna tama. To nas nije zabrinjavalo jer je kamp imao raskošnu rasvjetu.
Danas smo prešli 90-tak žestokih kilometara pa smo odlučili, ovako čisti, lijepi i namirisani, častiti se obilnom večerom u restoranu kampa, smještenog iznad žuborite Une s koje je povremeno dopuhivala mirisna svježina bistre i žuborite vode. A bili smo i dobrano gladni, a pogotovo gladnih očiju, te smo naručili miješano meso za dvoje. A porcija je bila skoro za četvero, a ne za dvoje. Obžderavali smo se kao gladni iz Afrike, živeći samo za sadašnje trenutke žvakanja punih usta, ne razmišljajući o posljedicama. A one su došle par sati kasnije, kada smo se zavukli u vreće za spavanje. Kod mog želuca, grubljeg po prirodi i naviknutog na sve i svašta (za neke stvari treba „imati dobar želudac“), problem se ispoljio u višestrukom uzastopnom buđenju i prevrtanju prilikom spavanja, da bi početkom slijedećeg dana problem riješio dužim posjetom sanitarnih prostorija kampa. No, kod moje nježnije polovice, posljedice „neumjerenog jela i pića“ od prošle večeri bile su dugotrajnije. Veći dio slijedećeg dana činila je manje-više ono što sam ja činio prošlu noć. Šetuckali smo obalom Une promatrali vesele kupače, ja čak prošetao sedrenim barijerama na Uni, dok je ona sjedila u hladovini i pokušavala uhvatiti zdravi uzdisaj. Tek s večeri mojoj ljepotici se javila zdra(vi)ja boja u licu, pa je posta(ja)la lijepom onako kako sam to navikao, pa smo čak prošetali do Bihaća. Recept „kretanjem do zdravlja“ ovaj put je pomogao, pa je njeni želudac uspio provariti posljedice prošle večeri.
DAN SEDMI
Mapu sedmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Slijedeću noć smo prespavali kako bog zapovijeda, sa čvrstim i zdravim snom. Kao da smo u toj noći odspavljivali i neprospavane trenutke prošle noći. Probudili smo se zdravi i čili, spremni za put. On nije bio toliko dug koliko visok. Cilj nam je bio popeti se na (ili u) autokamp „Korana“ pred Plitvičkim jezerima. Znajući da nam kilometraža za danas nije velika polako smo se vukli uzbrdicama, da bi poslijepodne ušli u kamp. Raspremili smo se i podigli šator, pa ostatak dana potrošili obilazeći jedan od najvećih kampova koje sam do tada vidio. Podsjećam da se radnja ove priče događa 1987 godine, dakle jedne od godina kada je broj turista na ovom području bio maksimalan, možda i do danas (2010 godine) nedosegnut.
DAN OSMI
Mapu osmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Gledajući karte, te raspitujući se na recepciji (kartu čitaj, seljaka pitaj) saznali smo da je ideja našeg daljnjeg putovanja uz Plitvička jezera lokalnom cestom ostvarljiva. Od kampa smo nepuni kilometar vozili Ličkom magistralom prema jugu, napustivši je skrećući desno na usku, ali ipak asfaltiranu, cestu netom prije Koranskog mosta. Promet nula apsolutna, ali zato znatno gore-dolikanje.
Iza jedne krivine su pred nas banuli on i ona, približno naših godina, na biciklima. Nakon zajedničkog zaustavljanja u najbližoj hladovini, saznali smo da su iz Vršca i da su se jedan dio puta vozili vlakom, a trenutno su stacionirani u kampu koji smo mi jutros napustili, pa sada samo s biciklima, bez prtljage obilaze bližu i daljnju okolicu Plitvičkih jezera.
U nastavku smo se zaustavili kraj najvećeg od Plitvičkih jezera, te se okupali. Voda je bila topla i čista, samo je malo imala miris mulja, što nije kvarilo užitak kupanja. Naprotiv! Nastavili smo vožnju pa kilometar-dva dalje smo prešli malim mostićem preko potoka Plitvice koji se 20-tak metara dalje obrušava u Koranu čineći najveći od svih Plitvičkih slapova.
Nakon Plitvica i kratkog spusta, došavši na raskrižje skrenuli smo desno. Nije da je neka veeelika greška ali bi bilo bolje da smo bili ljevičari. Uplašivši se specijalnih autobusa koji su vozikali turiste oko jezera, skrenuli smo na ovu cestu koja ode u brda i guuuustu šumu. Postupno vozeći, uočili smo potpuni izostanak bilo kakvih vozila. Bili smo apsolutno sami u velikoj i gustoj šumi. Počeli su se javljati i kojekakvi strahovi, sada smješni, no onda su itekako izazivali zabrinutost. Postupno mi se iskristalizirao strah da je bar neki od Ličkih medvjeda čuo za naš dolazak pa sad hoće osobno da nam izrazi dobrodošlicu. Srećom osim (iracionalnog) straha, ništa loše nam se nije dogodilo. Ali zato jest nešto dobro i lijepo. Kad smo mislili da se ove godine nećemo izvući iz šume, od jednom smo banuli na Proščansko jezero, najviše od Plitvičkih jezera. Jezero koje je „tamo daleko“, na repu tura za obilazak, tako da se uglavnom propušta pri obilasku. Posljedica toga je mir i tišina, prava uživancija plavog neba, zelene šume i smaragdne vode. I nekog blaženog spokoja.
Vozeći uzvodno, jezero je bilo sve uže i uže da bi se na kraju svelo na maleni potok uz koji se nastavi put, sada već uz manju ili veću uzbrdicu. Na kraju je i potoka nestalo, ostavili smo ga dolje penjući se dužom uzbrdicom. Pa je i uzbrdice nestalo, jer smo se popeli na vrh prijevoja zvanog Čudin Klanac (798 mnm), gdje smo se spojili sa glavnijom cestom iz Korenice, te njom krenuli blagom nizbrdicom prema Vrhovinama i Otočcu. Do Vrhovina je nizbrdica bila smješno malih postotaka, što nam je odgovaralo, jer je bilo divota pogledati Lički ambijent s obe strane ceste.
A onda se cesta iza Vrhovina strmoglavila velikom nizbrdicom (velika i po postocima nagiba i po kilometrima dužine), pa smo nakom više od 5 km uživancije ušli u Gacko polje. Cilj su nam bili Čovići, mjesto 5-6 km prije Otočca gdje počinje naša Lička turneja obilaženja punčeve braće i sestara. Svuda gdje smo došli bili smo svojevrsne atrakcije, jer ne dolaze ljudi često biciklom iz Slavonije u Liku. I tako je završio osmi dan.
Ali priča o osmom danu nije još gotova. Ovdje bih se malo zaustavio na jednom od (barem meni) najljepših portreta moje životne suputnice. O, srećom i zadovoljstvom, ozarenom licu ostavljam da sami prosudite. Ja bih se zadržao na biciklističkoj opremi.
Pod 2 je termos boca domaće izvedbe. Za istu je bila potrebna PET boca od litre i pol. Od ploče stiropora sam izrezao kružne prstene čiji je unutarnji promjer jednak promjeru boce. Te prstene sam jedan na drugi stavio oko boce i sljepio ih silikonom. Na ovaj način sam dobio dobru i laganu izolaciju oko boce debljine oko 2 cm. Stvar je izvrsno funkcionirala, jer je sadržaj boce dosta dugo ostao osvježavajuće hladan. A boca je bila lagana, no možda malo, zbog veličine, kabasta.
Pod 3 je mali lonac zapremine jedne litre za juhu, mlijeko i sl.
Pod 4 su glanc nove (vidi se na slici da su još nekorištene) Adidas Rom patike. Pojam ondašnje vrhunske sportske šminke
Pod 5 je šator, dvoslojni, za dvije osobe (190x140 cm) kupljen pet godina ranije u Münchenu za 100 DM. Posljednji ispraćaj istoga je bio 2006 godine, egzekutor je bila ista ova nasmješena ljepotica sa slike. Dodijalo joj je da na zakrpu zakrpe zakrpava zakrpu, pa je svom jedinom i najdražem obećala do slijedeće sezone kupiti novi. Ispunila je obećanje.
I na kraju, pod 6 su karimati – podmetači za vreće za spavanje umotane u najlon vrećice da ne pokisnu pri vožnji po eventualnoj kiši.
DAN DEVETI
Većina ljudi koji žive u gradu svojih se bližih i daljnjih na selu uglavnom sjete preko ljeta. Pa je u Lici kod rodbine moje supruge bilo isto tako. U Čoviće kod njene tete, pored ostale rodbine, je stigla i sestra moje žene, sada statusom moje šogorice, pa smo zajedno obilazili zaštitni znak Gackog polja – rijeku Gacku a naročito njen izvor, ovdje pod imenom Vrilo Gacke. Apsolutno najveći izvor koji sam ikad vidio. Uz sam izvor su bile, sad već napuštene, mlinice. Obilje čiste izvorske vode žubori svuda oko vas. Bistrina i čistoća vode miriše u zraku. Stvarno nešto impresivno.
DAN DESETI
Mapu desetog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Danas imamo u planu samo 20-tak km do zaselka Duman sela Čanak gdje je pradomovina mog punca, a gdje sada živi njegov brat s obitelji. Put nije dug ali je visok, jer se trebamo popeti nekih 450 metara nadmorske visine. To znači da smo vozili kad je bilo ravno i gurali kad je bilo uzbrdo, a nizbrdice skoro da i nismo vidjeli.
Kod strica moje supruge kao da se sjurila sva znana i neznana rodbina. Toliko je bilo ljudi da su nam nudili jedan uski kauč u ćošku jedne sobe. Umjesto ponuđenog, nježno i obzirno upitah da li nas dvoje možemo spavati na sjeniku. Malo su nas odvraćali (pa, sramota je, gosti pa spavaju na sijenu), malo se nećkali, ali su na kraju pristali. I njima kao domaćinu je to bilo praktično rješenje – oslobodili smo kauč za nekog od ostalih gostiju.
Evo vam ideje nezaboravnog ugodnog noćenja. Na ravnom dijelu sijena smo stavili vreće za spavanje. Oko nas mirisi ljekovitih trava tako da jednim noćenjem stičemo bar jednogodišnji imunitet na sve znane i neznane bolesti. Malo mi je bio problem s mojom dragom koja je ipak, za razliku od mene, čisto gradsko dijete. Najteže je bilo preživjeti prve minute noći. Noć mrkla, mračna kao u rogu. Oči ispadoše od silnog napora da se vidi bar i najmanji tračak svjetla. A ono ništa. Total Darkness. A mrak, i još toliki, rađa strah, pa kad ništa ne možemo vidjeti, onda ćemo se potruditi da MISLIMO da nešto vidimo. A vidimo svašta. Tako je moja draga vidjela da je baš večeras i baš ovdje godišnji skup svih Ličkih medvjeda, vukova i ostale zvjeradi. Jer, eto čuli su da ćemo mi ovdje prespavati. Ni moja uvjeravanja da sam vrata od sjenika zatvorio i zablindirao iznutra, tako da ih ni vatrogasci u slučaju nužde izvan ne mogu otvoriti , nije puno pomoglo. Ali ono što nisu mogle riječi, mogao je zagrljaj. Pa smo na kraju sklupčani u jedno zaspali ugodnim i blaženim snom koji je takav postao čim su nestali iracionalni strahovi. Slijedeće večeri je bilo lakše ali ipak nismo uspjeli zaspati bez zagrljaja. Za svaki slučaj.
DAN DVANAESTI
Mapu dvanaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Sinoć su nas preko televizije svečano informirali da će „naoblačenje sa kišom sa zapada ove noći zahvatiti i naše krajeve“. Kao prethodnica toga, jutro se naoblačilo ali je vjetar izostao, pa je bilo nekako zlokobno mirno i tiho, baš kao pred buru. Ignorirali smo te znakove kao i uvjeravanja domaćina da će kiša i da nećemo stići daleko. Naš cilj je bio 40-ak km udaljeni Perušić, a još je bio i oko 400 metara nadmorske visine ispod nas, pa mi je izgledalo da ćemo tamo začas stići.
Baš.
Umjesto 40 prešli smo 4 kilometra do slijedećeg sela Ramljani, kad je počelo padati. Imali smo taman toliko vremena da skrenemo sa ceste do druge tete moje supruge, koju nismo planirali posjetiti (pa, kad tih Ličana ima vazdan!), ali eto! Teti i tetku je, jasno, bilo drago što smo ipak svratili, pa smo razvezali priču o svemu i svačemu. Tokom priče pogledavao sam kroz prozor, kiša je nakon početnog pljuska prešla u lagano, uporno i beskonačno padanje. Jedan on mojih pogledala kroz prozor zamijetio je i domaćin pa me „obradovao“ svojom prognozom „da to danas neće stati“. I bi tako. Sabijeni u malu sobicu, ali ugodne atmosfere nas četvero smo ispričali sve i svašta, pa dolaskom noći (kiša je neprestano padala) trebalo je riješiti problem noćenja. Domaćin i domaćica su nam prepustili susjednu, njihovu spavaču sobu. U njoj je bio ogroman bračni krevet sa velikom slikom na zidu naših domaćina dok su još bili mladenci. Cijeli ambijent te sobe kao da je ostao nepromjenjen od onog vremena kada su naši domaćini jedno drugom rekli sudbonosno DA. I kad smo se zajedno zavukli u krevet i ušuškali pod pokrivač, bilo nam je ugodno toplo jer je uporna kiša za sobom donijela i zrak koji je postao neugodno hladan, mada je ljeto. Čini nam se, taman kad smo zaspali, odjednom nas je probudio- zemljotres. Zbunjeno i uplašeno smo zurili u potpuni mrak pitajući se panično što sada!? Onda smo shvatili. Stare ličke kuće radi praktičnog čuvanja topline za vrijeme zime u kojima je stvarno zima, često su se gradile na dvije etaže. U donjoj etaži je štala, a iznad nje je stan domaćina. Tako je naša soba u kojoj smo spavali bila točno iznad štale u kojoj se kobila u trenucima dosade češala o stup za koji je vezana proizvodeći vibracije koje smo mi u panici pogrešno shvatili. Umireni tim saznanjem smo zaspali , ali nas je kobila, željna društva, često budila tokom noći.
DAN TRINAESTI I DAN ČETRNAESTI
Mapu trinaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Ujutro je kiša stala, pa smo poslije doručka nastavili tamo gdje smo jučer stali. Lokalnom cestom smo prešli željeznicu kod stanice Ličko Lešće i izašli na cestu Otočac – Gospić i skrenuli desno prema Perušiću. Nakon 3-4 km nizbrdice spustili smo se u Ličko polje i na ulazu u Perušić došli do slijedeće od teta moje supruge u ovom kraju. Ta je bila zadnja (teta), od rodbine punčeve, na ovom našem putovanju. Od zanimljivih stvari ovog kraja, sutradan smo obišli oko 3 km udaljenu rijeku Liku koja je u klancu okomitih litica smirene vode u obliku akumulacijskog jezera hidrocentrale Senj.
DAN PETNAESTI
Mapu petnaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Vrijeme je da se krene dalje. Ujutro, nakon doručka smo se izljubili i izgrlili sa tetom i tetkom i na lijepo, svježe i osunčano jutro krenuli prema Gospiću. Nakon 15-tak km uglavnom ravničarske vožnje stigli smo u glavni Lički grad. Nama je bio posebno interesantan zbog izvora u samom centru iznad kojeg je bio kip Ličanke-vodonoše. Inače, za razliku od Bosne koja je bogata izvorima, u Lici je voda dosta rijetka i tražena roba. Izvora je jako malo pa do vode uglavnom dolaze sakupljajući kišnicu sa krovova svojih kuća u betonske cisterne sagrađene u zemlji, ovdje zvane šterne. A ako se naiđe na pravi izvor žive vode (kao ovaj ovdje), e to je stvarno zlata vrijedno. Iz Gospića smo i dalje po ravnici nastavili prema Velebitu koji se ispriječio ispred nas. Gospić se nalazi u Ličkom polju nadmorske visine preko 500 metara, a nama se valja popeti na prijevoj Oštarijska vrata na visini 928m. Dakle imamo penjanja preko 400 metara i spuštanja preko 900 metara visine. Pošteno!
Tih „preko 400 metara uspona“ se razvuklo na 6 kilometara prave uzbrdice, ne računajući onu blagu po kojoj smo vozili. Ta prava uzbrdica nastaje napuštanjem zadnjih kuća u mjestu Brušani i vijuga šumovitim Velebitom gdje osim ceste nema nikakvog znaka ljudskog postojanja. Samo šumoviti obronci planine. Što za bicikliste ima i pozitivnu praktičnu crtu, jer čim je šuma u blizini odmah je svježije (prirodni klima uređaj) a i hladovina uz, i pokraj ceste je česta pojava za odmoriti i dušu i tijelo. Pri vrhu prijevoja smo malčice vozili nizbrdo spustivši se u mjesto Baške Oštarije, a potom malčice više opet uzbrdo došavši na prijevoj. A ovaj prijevoj je od onih na kojem se obavezno zaustavlja, a nakon toga se čudom čudi koliko se vremena provelo na njemu. Razlog tomu je s jedne (Ličke) strane pogled na Velebit koji je kombinacija sivih stijena i zelene šume, a s druge (primorske) fantastičan pogled na ogoljene stijene Velebita, more, Pag i ostale otoke. Čovjek se osjeća kao ptica koja s visine promatra krajolik. Nešto prekrasno!
Nakon što smo se nauživali tog prekrasnog slijedi nešto još prekrasnije – preko 17 km čistog spusta do Karlobaga bez i jednog okreta pedalama. I ti sad ostani priseban!
Pri spuštanju u Karlobag, osjećali smo promjenu sa planinske na primorsku klimu u prvom redu po temperaturi zraka, a potom i po mirisima, te na kraju po zvuku primorskih zrikavaca. U Karlobagu smo se, nakon pola sata odmora (taman nam je toliko trebalo da se prizemljimo nakon spusta), trajektom odvezli do mjesta Paga na otoku Pagu. Tamo smo skoro u centru grada pronašli auto-kamp i okončali ovaj, možda najuzbudljiviji i najegzotičniji dan ovog putovanja.
DAN ŠESNAESTI I DAN SEDAMNAESTI
Mapu sedamnaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Pa sad, kad smo se konačno domogli mora , moramo se i okupati. Zato smo slijedeći dan nakon dolaska u Pag navukli na sebe status dokonih turista na ljetovanju u obliku kupaće opreme i brčkali se u toplom Jadranu i odmarali se u mršavoj hladovini drveća pored plaže.
Slijedeći dan nam je cilj bio Zadar. Krenuli smo otočnom cestom prema istoku koja je bila malo pouska obzirom na poveći promet (naročito oko usputnih mjesta) tako da smo morali biti dodatno oprezni pri vožnji. Vozeći do tada uglavnom besprometnim cestama, malo nas je zatekao ovoliki promet. Branili smo se od njega opreznošću i nepokolebljivom strpljivošću. Za razliku od svih (ili velike većine) u motoriziranim prometalima, nama se nije žurilo i uvijek smo imali vremena za stati, propustiti i odmoriti. Tako smo stali i odmorili se na usputnom izvoru. Naći izvor pitke vode na otoku za mene je bilo nevjerovatno i stvarno originalno, pa sam s manje kritičnosti gledao na mlaku vodu slankastog okusa. Ipak „oni“ izvori koje smo sretali kroz Bosnu su nešto nedostižno.
Prelaskom Paškog mosta s Paga smo se vratili na kopno. Okolni pejzaž je bio kao na Mjesecu – sama gola stijena i kamenje. Biće da mršavo tlo i bura zimi ovdje vrši egzodus bilo kakvog ambicioznijeg oblika života. Nakon 20-tak kilometara po dolasku na kopno skrenuli smo na jug gore-dolje po Ravnim Kotarima. Taj koji im je dao ime ili je zaboravio naočale ili je bio neka šaljivčina. Koliko-toliko ravni su bili u smjeru jugoistok sjeverozapad, jer se valovitost tla prostirala u tom smjeru. Naša cesta je išla popreko na te valove i zato goooore, pa dooolje, pa onda opet gooore, pa dooolje……
I konačno mooooreeee! Ostalo nam je spustiti se laganom nizbrdicom u grad. Prolazili smo naselja u predgrađu, promet je bio na zavidnoj visini a još smo trebali pronaći neku ulicu u kojoj stanuje bratić moje supruge (opet Lička veza), gdje bi dobili smještaj s noćenjem. I dok smo tako pitali za naselje i ulicu, te vozili čitajući imena okolnih ulica, imao sam čast za nenadani susret sa lokal-patriotski nastrojenom osom, koja ovakve na biciklu kakav sam ja bio, smatra uljezima koje njezin grad ne treba. To mi je pokazala piknuvši me u nogu i ubrizgajući zavidnu dozu svog otrova. Biće, da je to zadovoljstvo već danima čuvala samo za mene. Sad slijedi, ono što u tom slučaju slijedi. Bol, oteklina, a sutra neizdrživi svrab. Eto, i to je biciklizam.
Usprkos svemu, spomenutog bratića smo pronašli, smjestili se, napričali se, a navečer sam još uspio svoju suprugu izvesti na večernji izlazak u grad Zadar.
DAN OSAMNAESTI I DAN DEVETNAESTI
Mapu devetnaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Dan nakon dolaska u Zadar smo planirali provesti kupajući se na nekoj od njegovih plaža. No, tu noć je iznenada došla neka kiša , pa je slijedeći dan bio oblačan sa kojom kapi kiše. Stoga smo dan proveli u obilasku tih plaža, nastojeći ih zapamtiti, pa u nekim budućim boljim vremenima kad budemo u prilici za vrijeme sunčanog i toplog ljetnog dana biti blizu, ipak se na njima okupati. Poslije podne i večer smo ljenčarili s domaćinima, odmarajući se za sutrašnji nastavak putovanja.
Slijedeće jutro smo se zahvalili domaćinima i krenuli put jugoistoka Jadranskom magistralom. Cilj su nam bile Vodice. Jadranska magistrala je dosta široka cesta, ocrtanih rubova, a između ruba ceste i rubne crte nađe se pedalj-dva mjesta, taman koliko nam je potrebno, pa iako je dosta prometa nekako se osjećamo opušteno ili bar ne baš pretjerano sekirljivo. A još nam je s naše desne strane more, kad cesta ide uz njega, tako da vožnja znatno dobiva na zanimljivosti. To more nam je tu blizu bar dvije trećine današnjeg puta. Tek kod većih mjesta (na pr. Biograd) cesta ga napušta dužim usponom zaobilazeći to mjesto da bi se nizbrdicom ponovo moru vratila. Tek iza Pirovca magistrala napušta more i odlazi uzbrdo u unutrašnjost. More smo vidjeli tek u kampu u Vodicama.
Obilježje današnje vožnje bilo je jaki vjetar u leđa. Ono kratkotrajno pogoršanje od preksinoć je brzo prohujalo ostavljajući klasičnu posljedicu u ovim krajevima – buru. Nije bilo hladno, više je bilo, bar za primorske uvjete, svježe, ali je puuuuuhalooo! Koja je to vožnja bila! Pri jačim udarima vjetra skoro da nije bilo potrebno okretati pedale iako smo na ravnici. Bicikl je tako podatno klizio, pa nema onoga koji se u ovakvim uvjetima vožnje ne bi zaljubio u biciklizam. Bar na prvi pogled. Čak i blaže uzbrdice, usprkos znatnoj prtljazi koju smo vozili sa sobom, su proletjele takvom lakoćom da je to bilo fantastično. Ovu epizodu vožnje mogu komotno nazvati „Nepodnošljiva lakoća bicikliranja s vjetrom u leđa“.
Puhalo je dok je trebalo, a kad više nije trebalo – stalo je. K'o po narudžbi. Ulaskom u Vodice u kasnim popodnevnim satima, te pronalaskom auto kampa pokraj hotela Imperial, vjetar je stao i učinio da ostatak dana bude standardno dobar i ugodan kakav zna biti za vrijeme lijepog vremena na moru. Stigli smo se raspremiti, istuširati, odmoriti, obići kamp, a na kraju još i otići u Šibenik na večernji izlazak u grad.
DAN DVADESETI I DAN DVADESET PRVI
Mapu dvadesetog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Slijedeće jutro smo sve polako: polako ustali, polako doručkovali, polako se spremili, i polako krenuli do slijedećeg cilja – slapova rijeke Krke. Razlog takvog tempa je bila kilometraža za taj dan – tek 25. Prvo smo Jadranskom magistralom prešli veliki most preko rijeke Krke, nastavili Šibenskom zaobilaznicom, te otprilike kad se ona podigla na najveću visinu, s nje skrenuli lijevo lokalnom cestom prema Drnišu. Promet se drastično smanjio a i kvaliteta ceste. Vrlo uska i asfalta sumnjive kvalitete. Pri vožnji smo često igrali žmirke sa rupama i rupicama – sad je vidim, pa je zaobiđem, a sad je ne vidim pa u nju biciklom. DUM-TRAS! (dum znači prednji točak-manji teret, a tras, sekundu poslije, zadnji točak-veći teret) Srećom ova, još od djetinjstva, izuzetno zanimljiva igra trajala je nekih 9 kilometara kada smo skrenuli lijevo slijedeći putokaz za Skradin. Onda smo stali u hladovinu, pa sam izvadio kartu (tada najbolju - ondašnji Auto atlas Leksikografskog zavoda iz Zagreba) i u njoj pronašao prečicu. E, da ne bi bilo popreko kraće a naokolo brže, uđoh u seosku poštu (!) koja je bila preko puta naše hladovine i lokalne službenice (komada dva) upitah za alternativu. Uslijedila je žestoka rasprava između njih dvije, koja se završila kompromisom da (ipak) možemo proći. Nisu mi baš bile uvjerljive, ali imajući na umu žestinu rasprave, zahvalih im se i izađoh u strahu da se ne ražeste ponovo i da tu žestinu ne usmjere na me.
Bog čuva lude i hrabre. I tako mi krenusmo asfaltiranom cestom prekrasnog okoliša ali avetinjski pustom. I dok smo vozili polako, za zebnjom da ćemo se vratiti, ispred nas odjednom se ukaza prizor iz snova – prekrasan pogled s visine na Visovačko jezero.
To jezero čini Krka, prije nego se spusti Skradinskim bukom (poznatijeg kao Slapovi Krke) u niže Prokljansko jezero. Zaboravili smo na dvojbu o ispravnosti puta kojim idemo, omađijani i hipnotizirani okolišem i pejzažima cik-cak smo se spuštali do – ulaza u nacionalni park Slapovi Krke. Zatvoren. Radno vrijeme od7 do 15. h. Asfaltna cesta, kojom smo se spuštali, završila je ovećim parkiralištem. Sve pusto, bez ljudi i bez vozila. Što sad!? Nije nam se vraćalo nazad cik-cak uzbrdicom s kojom smo se sa onakvim haj osjećajem, spuštali. Osvrćući se uokolo ugledali smo kraj barake, koja igra ulogu ulaza u park, pješačku stazu. I krenuli mi po njoj. Nakon par minuta hoda (i guranja bicikala) niz brdo kroz šumu, ugledali smo drveni most preko Krke, a-la pješački mostovi od trupaca promjera 5-6 cm na Plitvičkim jezerima. S druge strane rijeke, nedaleko od mosta, nazirao se naš današnji cilj - auto-kamp Slapovi krke, a s mosta se pružao prekrasan prizor na te raskošne slapove Krke. Ovo je bilo kao u Američkim filmovima. Uzbudljivo i neizvjesno do kraja, a kraj oduzima dah, šokira čovjeka ljepotom pa on zaboravlja i tko je i što je i gdje je. Nema razmišljanja nema svijesti o postojanju. samo upijanje prizora svim čulima.
A mislio sam da je spuštanje niz Velebit nešto najljepše na ovom putovanju. Kakva zabluda! Ali nije mi žao zbog toga. Naprotiv!
Šator smo smjestili tri metra kraj nekog potoka (koji je vjerovatno bio neki od manjih rukavaca Krke) koji se obrušavao s metar i pol visokim vodopadom. Taj vodopad je bio udaljen od šatora tek 10-tak metara, pa smo ovu i slijedeću noć proveli sa zvučnom kulisom žestokog pljuska. A kiše nema.
Odmorni, vedri i čili nakon noći prespavane u izuzetnom ambijentu, dan smo proveli kupajući se u ne pretjerano hladnoj, ali ipak osvježavajućoj vodi, plivajući ispod slapova i zavlačeći se u male pećine iza njih, penjući se i šetajući sedrenim barijerama. Nezaboravno!
DAN DVADESET DRUGI
Mapu dvadeset drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Standardnim jutarnjim postupkom krenuli smo zadnji dan ovog putovanja. Nismo se htjeli vratiti putem koji smo došli nego onim dužim preko Skradina. Do njega smo trebali voziti neasfaltiranim, pa zbog toga prašnjavim, putem u dužini od 4 km. Još bi i bilo zanimljivo, da nije stalnih gostiju kampa koji su limenim svojim ljubimcima stalno dolazili ili odlazili, dižući poveću prašinu. Konačno smo se domogli asfalta te skrenuli lijevo preko mosta, dok se ravno išlo u kilometar udaljeni Skradin.
Nakon mosta, cesta je nastavila zavojima i dugim usponom. Da bi nakon 10-tak kilometara došli do one pošte od prekjučer. Vrijeme se naoblačilo, počeo je puhati podmuklo-hladan vjetar. Ručali smo u zaklonu suhozida zaklonjeni od hladnog vjetra. Na žalost, ovaj put je puhalo u lice pa smo napredovali puževim korakom. Stisli smo zube i kao kroz mećavu šutke vozili, ne obzirući se na okolinu. Tri kilometra prije Drniša društvo nam je neko vrijeme pravila željeznička pruga iz Splita. Zajedno smo išli nešto više od kilometra kad nam se ukazao pogled na dolinu ispod nas s Drnišom u njoj. Mi smo se zajedno sa cestom, uz par cik-cak krivina spustili u tu dolinu, dok nas je željeznica napustila jer njoj treba malo više za spustiti se.
U Drnišu na željezničkoj stanici smo odahnuli i duhom i tijelom. Prvo jer smo se konačno riješili vjetra (puše nesmanjenom žestinom i dalje), a drugo, završili smo ovo putovanje. Vlakom smo slijedeće jutro ugledali grad iz kojeg smo prije tri tjedna krenuli – Slavonski Brod.
I sada (2010 godine) promatrajući sve ovo opisano s vremenske distance, imam (još uvijek) osjećaj da je bilo fantastično, nezaboravno i „ono pravo“. Odajem priznanje i njoj, i sebi, i nama što smo bili dovoljno ludi, drski , bezobzirni, sebični (i kakve nam još epitete nisu prišivali) da ostvarimo Medeni mjesec nad Medenim mjesecima.
Njoj možda mrvu više priznanja, jer da učini ovo što je (u)činila, trebala je za sobom porušiti sve mostove i oslonac naći samo u jednoj ruci. Mojoj.
Sad, kad ste sve pročitali, ove i ostale slike možete pogledati ovdje.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari
Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com
Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.
Retro
Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)
Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)
Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)
Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)
Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine
Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom
Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem
Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu
Vožnj(ic)e dnevne
Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu
Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim
Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde
Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)
Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)
Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali
Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu
Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una
Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu
Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap
Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova
Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom
Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera
Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni
Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima
Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin
Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je
Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina
Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi
Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta
Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju
Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici
Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje
Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija
Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar
Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni
Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka
Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Vožnje višednevne
Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa
Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak
K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb
K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom
K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio
Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana
Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan
Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana
Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka
Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad
Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege
Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice
Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero
Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja
Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom
Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio
Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio
Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio
Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio
Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva
K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva
Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini
Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji