Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 06.12.2010.

Krk-Delnice 2007

Ako vam se ne da čitati, preskočite tekst i mnogo slika s malo teksta pogledajte ovdje.


UVOD

U moje srednješkolsko doba na more se išlo jedanput preko ljeta, ako se uopće išlo. I nije se postavljalo pitanje ni mjesta ni dužine boravka, ni društva, pa čak bilo ono sa „starcima“ (roditeljima). A samo generaciju poslije, sasvim druga situacija. Na more se bez mnogo uzbuđivanja ide više puta. Jedanput s „starcima“ (kad se baš mora), a (barem još) jedanput s društvom kod nekog prijatelja u njegovoj (odnosno od njegovih „staraca“) vikendici/apartmanu. I tako je moj sin našao aražman besplatnog (ili „besplatnog“) svog ljetovanja na moru. Moja uloga u tom aražmanu osim skromnog (hm!) priloga u novcima (za džeparac) je i transport do mjesta ljetovanja. I tako sam tog ljeta sina i njegvog prijatelja trebao prebaciti u Malinsku na otoku Krku.
Zbrajajući i oduzimajući sve za i protiv, te uzimajući u obzir da sam i ja na godišnjem, iskristalizirao se zaključak da bi i ja od tog putovanja mogao nešto ušićariti. Pa na samo ja. Ubjedio sam i prijatelja Denisa da mi se pridruži, pa smo zajednički kreirali svoj aražman. A on je počinjao dolaskom u Malinsku i ostavljanjem auta, jednog petka poslije podne kraj apartmana koji postaje mjesto ljetovanja mog sina. Tamo bi moj auto odmarao do sredine nedjelje, kad bi se nas dvojica vratili, stavili bicikle na njega, pa pravac kući.

DAN PRVI

Mapu prvog dana putovanj možete pogledati ovdje.

Auto, sina i društvo smo ostavili oko dva poslije podne, skinuli bicikle, montirali opremu, te se provozali neki kilometar do marketa gdje smo kupili hranu i piće, ručali, i na kraju „za ozbiljno“ krenuli. Slijedila je, uglavnom, vožnja uzbrdicom nekih 3-4 km do izlaska na glavnu otočnu cestu, gdje smo skrenuli lijevo na sjever do današnjeg našeg cilja – Rijeka. Vremenska prognoza za predstojeći vikend nije bila sjajna, ali nije ni katastrofa. Neko prolazno naoblačenje uz mogućnost kiše trebalo je protutnjati noćas, a već sutra obećavaju bar suho, ako ne i sunčano. Zbog toga je taj petak poslije podne bilo izuzetno vruć i sparan, kao da se sunce svojski trudilo iskoristiti zadnju priliku pred promjenu vremena da pokaže što je i tko je. To znači da je čak već i slaba uzbrdica, gdje je trebalo voziti mrvu sporije i s mrvu većim naporom, izazivala kod nas znojenje u potocima. A svuda oko nas šikara od metra ipol, dakle „trli livade, tri livade, niđe 'lada nema“. Pa da veselje bude veće, cesta uska, a promet maksimalan . Kao da su se baš tu na našoj dionici smjenjivali motorizirani turisti, oni koji idu kući sa onima koji dolaze na more. Stalna, uporna i frkovita gužva nas je pratila sve do kopna, pa nisam stigao ni fotoaparat izvaditi. Jedinu malo dužu stanku smo napravili sakrivši se u hladovinu nastalu od džambo plakata. A i taj odnor nije bio nekakav, jer nedostatkom povjetarca pri vožnji, usljedilo je znojenje, onako „s nogu“, kao posljedica vrućine i velike vlage.

Prva prava pauza

Pravu stanku smo napravili na otočiću sv.Marko između Krka i kopna u prvoj pravoj hladovini nastale od obližnje stijene. Krčki most se sastoji od dva mosta. Dolazeći sa Krka prvo se prelazi kraći do navedenog otočića (gdje smo napravili prvu pravu pauzu), a odmah stotinjak metara dalje je duži, preko kojeg se (ah, konačno!) dođe do kopna. Odmah po silasku s mosta, iza naplatnih kućica, skrenuli smo lokalnom cestom prema Kraljevici, te, duboko odahnuvši, uživali u tišini nastaloj nedostatkom prometa. Bilo je čudna ta drastična promjena u tako kratkom vremenu. Tamo kaos od prometa a ovdje zvučna pustinja. Lagano smo vozikali s noge na nogu, sjetivši se da ovu vožnju činimo radi nekog užitka koju nalazimo u njoj. U onoj „ludnici“ na Krku, takav luksuz uživanja nije nam ni slučajno pao na pamet. Ulaskom u Kraljevicu odjednom smo postali svjesni svoje žeđi, pa smo našli birtiju sa terasom u hladovini i zadržali se u njoj višestruko puta duže od najdužih pretpostavki. Hladovina drveća, tihi povjetarac, hladno točeno pivo… U tome može uživati, kako smo mi tada uživali, samo onaj koji je po onakvoj vrućini i po onakvom prometu prešao onakvu cestu na onakvom otoku. Tek nakon trećeg piva se zadovoljila potreba mog tijela (i duše) za tekućinom, pa smo nerado napustili ovaj hladoviti raj, obećavši mu da će zauvjek ostati zapamćen u odjeljku za ugodno sjećanje naših memorija.
Meditativni autoportret sa hladovinom i pivom (photo by Denis)

Nakon kilometar-dva izašli smo na Jadransku magistralu i na mahnitu gužvu na njoj. Možda ohrabreni pivom, a možda zbog činjenice da je, za razliku od otočne ceste, magistrala bila fino široka, a još se iza rubne crte ceste nalazio pedalj-dva asvalta (glumeći skromnu biciklističku stazu), vožnja nam nije bila tako traumatična. Naprotiv. Vozila su nas pretjecala, ali na pristojnoj udaljenosti od nas (jer je bilo mjesta) tako da smo imali svoj svijet tik uz ovaj motorizirani.
Gužva na magistrali i pedalj mjesta za nas

Postalo je posebno zanimljivo nakon Bakarca, kada se magistala penje nebu pod oblake. Čak nam uzbrdica nije bila nepremostivo teška pa smo i vozili. S desne strane su nam bile okomite stijena a s lijeve kolona, čija se brzina vožnje postupno smanjivala, da bi na kraju potpuna stala. Pa nakon nekog vremena ponovo krenula. Pa opet stala. I tako smo mi s kolonom igrali igru mačke i miša. Prvo je ona nas preticala, pa onda mi nju, pa opet ona nas i tako u nedogled. Razlog tomu smo vidjeli kasnije, a bio je – semafor. Na gužvu na magistrali se priključivala gužva na Riječkoj obilaznici sa sjevera. Ove dvije gužve semafor je pokušavao tiho i strpljivo spojiti u jednu. Ta tišina i strpljivost se prenosila na većinu vozača. No, bilo je i onih „s kratkim fitiljem“ što se primjećivalo trubljenjem i nerazumnim mahanjem rukama. Nama, koji se ne žurimo, nekako morbidno je bila interesantna ta mahnita gužva. Pa smo se sklonili u stranu i promatrali ju, impresionirani količinom vozila i neprekidnošću obaju kolona.
Kolona A iz pravca juga odakle smo i mi došli

Kolona B iz prevca sjevera kuda i mi, na kratko, idemo

Skrenuli smo desno na tom semaforu uzbrdo prema unutrašnjosti te nakon kilometra konačno se makli iz gužve lokalnom cestom. Ta lokalna cesta je išla uz željezničku prugu koja je bila visoko iznad nas na ozidu tik uz cestu. I tu smo se zaustavili kraj svojevrsne prkos-kuće.
Konačno mirna i tiha cesta, još i velikim ozidom željeznice, dodatno atraktivna

Prkos kuća (roza boje) i pogled na cestu u suprotnom smjeru od prethodne slike

Ozid nasipa željeznice, inače pod nekim kutem, u ovom sličaju je bio okomit da bi željeznica mogla zaobići kuću. Dok smo sa zanimanjem promatrali prizor, mi smo bili nekomu zanimljiv prizor. On i ona, već u poznim godinama u malom dvorištu kuće koju smo promatrali, izašli su van da nas zapitaju tko smo, odakle i kuda idemo. I riječ po riječ, pa saznadošmo da je djed našeg sugovornika tvrdoglavo odbijao graditeljima pruge prodati/zamijeniti kuću, koju bi ovi srušili radi izgradnje željeznice. Djed je bio uporan/tvrdoglav do kraja, pa graditeljima nije preostalo ništa drugo do neka vrst Solomonskog rješenja – da željeznica zaobiđe kuću. Zahvaljujuči djedu tvrdog stava, sadašnji žitelji te prkos-kuće imaju svakodnevnu priliku umjesto neba, pogledom uprtim prema gore, promatrati vlakove kako tutnje. Obzirom na krivinu, ti su vlakovi još i nagnuti nad kućom kao suri orao koji se svaki čas sprema orušiti prema dolje. Da li je bilo bolje preseliti se preko puta (kao neki susjedi) ili ostati „svoj na svome“, ostaje nam nerješena dvojba. Još na kraju moram napomenuti „najboljeg čovjekovog prijatelja“ naših domaćina kome smo, također, bili sipatični. To je pokazivao mašući repom i umiljavajući se oko nas.
Najbolji prijatelj naših sugovornika (photo by Denis)

Do Riječkog korza ostalo nam je vožnja uz auto cestu koja je suvremeni oblik Riječke obilaznice, prelazak preko impresivno-dubokog klanca u kome se smjestila željeznica, te konačno spust prometnim Riječkim ulicama.
Impesivno dubok klanac kroz predgrađe Rijeke

Današnji cilj – Riječko korzo

Nakon pića na korzu otišli smo na mjesto većerašnjeg noćenja – do stana punice moga brata. Nakon smještaja i tuširanja, uz lagani razgovor dobili smo obilnu večeru, pa na kraju umornih tijela i treptave duše legli na počinak. Imali skoro sve uvjete da noć blaženo prespavamo u komadu, ali ipak nije bilo tako. Iako je stan naše domaćice na četvrtom katu, s sjeverne strane zgrade, gdje je bila soba u kojoj smo spavali, nekih 15-tak metara skoro u istom nivou prolazi željeznica sa impresivinim usponom (obzirom na željezničko poimanje impresivng uspona). Zato su lokomotive, vukući vlakove uzbrdo, dobrano urlikale, budeći nas iz spokojnog sna. Budili smo se uglavnom zbog razoga da nismo dobili naviku bučnog društva, koju je naša domaćiva dobila dugogodišnjim spavanjem u ovakoj sredini, pa se odavno već ne budi na takvu „sitnicu“ kao što je prolazak vlaka. Ma koliko bučan bio.

DAN DRUGI

Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.

Slijedeće jutro morali smo zorom zoriti da bi stigli na vlak u 7 sati za Delnice. Sve ovo je i smišljeno da se vlakom popnemo na oko 700 metara nad morem u sasvim dugu klimatsku oblast, te se polako, guštirajući ponovo spustimo do mora. Bez prigovora su nam dozvolili da ubacimo bicikle u vagon, uz naplatu od 30 kuna po biciklu. Obzirom da smo putnu kartu platili 37 kuna svaki, ispada da je prevoz bicikla bio luksuzno skup. To nam je kondukter objasnio odlukom vrha Hrvatskih željeznica da se prevoz bicikla naplaćuje paušalno 30 kuna, bez obzira radilo li se o putu od 3 ili 303 kilometra.
Naši bicikli u vlaku

Samo putovanje vlakom do Delnica, tih 45 minuta, je događaj sam za sebe. Uspon je preko 30 promila (3%) što je za željeznicu podatak pažnje i poštovanja vrijedan. A električne lokomotive taj uspon savladavaju s impresivnom lakoćom. Penjajući se, željeznica pravi par serpertina sa, sa cestovnog gledišta prmoatrajući, ogromnim radijusima. Čas prolazi usjecima, čas nasipima. Malo-malo uz prugu sa sjeverne strane izrađeni su kameni zidovi čija je funkcija obrane od bure - burobrani. Sudeći prema njima vožnja zimi u burnim danima nije ni malo spokojna.
Burobrani Željeznički

Nakon napuštanja posljednjih kuća Riječkog predgađa, pruga ulazi u pustoš gdje se očitava stalna borba između kamena i mršavog, prije grmlja nego, drveća koji iz ono malo tla pored kamena pokušava naći ono što im treba za njihovo skromno preživljavanje. Ali zato puca fantastičan pogled na more Krk i most koji smo jučer prošli.
Pustopoljina i pustoš

Krčki most iz vlaka i Krk iza njega

Zadivljeni krajolikom oko željeznice, brže (puno brže) nego što smo željeli, stigli smo u Delnice.Sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Istovarili smo bicikle i sebe iz vlaka, pozdravili ga i krenuli u obilazak grada
Dobrodošli u tmurne i oblačne Delnice

U skladu sa već spomenutom vremenskom prognozom, prošlu noć u remećenju našeg zasluženog sna već opisanim vlakovima i lokomotivama, društvo su pravili manji ili jači udari juga. Suprotno kataklizmičkom dojmu što je taj vjetar ostavljao na nas tokom noći u trenutcima nespavanja, jutro je osvanulo toplo, suho i neuobičajeno tiho. Jedino se u zraku osjećao izrazito jak miris soli. U toku putovanja prema Delnicama, nebo se postupno kitilo oblacima, da bi nas u Delnicama dočekalo tmurno vrijeme sa niskim i tamnim oblacima. Miješali su se, prelazili jedan preko drugog i uglavnom stalno bili u žurbi, pa se uskoro moglo raskišiti, a i razvedriti. Vjerovatnost je bila ista i u jednom i u dugom slučaju. Praveći se blesavi da to ne primjećujemo, posvetili smo se obilasku grada, kupovini jela i pića i doručku. A ipak smo povremeno, istina krišom i od samih sebe, zabrinuto pogledavali u nebo kao poljoprivrednici kraj njive zrelog žita koji se plaši leda s neba. Baš kad smo krenuli iz grada „starom Riječkom“ cestom, primjetili smo da boja neba iznad nas polako prelazi u svjetlije tonove. A kad se za trenutak i sunce pojavilo, s olakšanjem smo zaključili da je to sve što se tiče pogoršanja vremena. Neka vrst suhe kiše.
Odmah iza Delnica (bar gledajući po karti) je prevoj (742 mnm), pa smo malčica (ali stvarno malčice) uživali u nizbrdici, da bi 3-4 km nakon Delnica skrenuli lijevo. Prošavši ispod željezničke stanice Lokve, cesta se penjala da bi prešla preko pruge. Odmah nakon prelaska skrenuli smo desno, vozeći manje-više paralelno sa željeznicom. Gledajući kartu brzopleto sam zaključio da cesta neće pretjerano gore-dolikati jer ide manje-više uz željeznicu. Krivi zaključak. Ispred naše ceste kao i ispred željeznice često su se isprečila manja ili veća brda. Željeznica je to elegantno rješavala ili usjekom ili tunelom, a mi zajedno sa cestom - hoooop gooore! Brzo smo prihvatili težu situaciju od očekivane, jer je promet potpuo izostajao, a krajolik je bio, nada sve, vrlo interesantan. Ili je svuda oko nas šuma, u kojoj su se nadmetali borovina i bukovina, ili se šuma povukla dalje od ceste, ostavljući prostora za livadu oštre trave oporog mirisa. A i sunce je (skoro) rastjeralo oblake , tako da je bila ugodna svježina. Idealni uvjeti za vožnju.
Izlazak iz šume na osunčanu livadu

Iako smo bili relativno visoko i iako okoliš nije baš blagonaklon, dosta lijepih kuća sa još ljepšom okućnicom ostavljali smo iza sebe, kao i razne načine zdrvog poduzetništva
Mala privreda Delničkog kraja

U Fužne smo uletjeli vozeći se strmom nzbrdicom. Iznenađeni gužvom, autima koji se vozikaju i ljude koji šetuckaju, davali su dojam prije nekog egzotičnog gradića u visokim Alpama Austrije ili Švicarske, nego tu gdje jest. Možda i zbog toga što je bilo subota prijepodne, ljudi po ulicama, trgovinama i kafićima je bilo iznenađujuće mnogo.
Fužine - Centar

Prolazeći pored restorana odjednom sam se sjetio da sam gladan, pa sam Denisu predložio da uđemo na ručak. U početku se malo predomišljao ali je ipak pristao. Bicikle smo parkirali uz veliki prozor restorana, koji bi prije mogao biti izlog, te ušli unutra i od silne gužve jedva našli mjesto. Naručili smo jela te poslije podužeg čekanja ih dobili. Odavno nisam u restoranu jeo odrezak od mesa nekog metuzalema, jer po mirisu i okusu mi je izgledalo da je moj odrezak premašio i najduže moguće datume rok trajanja. Ali je zato račun koji smo platili bio svježe obilan cifrom. Tako sam (barem ja) loše jeo za velike pare.
Fužine su mi nakon ručka izgubile na stupnju prvobitne oduševljenosti. I gužva, ni kriva ni dužna, počela mi je smetati pa sam rekao Denisu da idemo dalje. Upitavši prolaznike kojim smjerom krenuti, izašli smo iz mjesta, prošli ispod visokog željezničkog mosta kojim smo jutros prošli vlakom prema Delnicama. Zastao sam da uslikam građevinu za trenutak poželjevši da vlak naiđe mostom radi bolje kompozicije fotografije. Tren poslije se nasmijah samom sebi zbog naivne želje (baš će vlak naići po želji!), uslikah mosta takav usamljen, te spremih fotografiju. Sekund poslije ču se nekakva tutnjava, a dvije sekunde poslije – naiđe vlak! Nevjerovatno! Požutro sam dvadesetak sekundi ! Okrenuh se Denisu da ovu okrutnu igru sidbine izjadan na njegovom ramenu, kad ga vidjeh kako baš skida foto-aparat sa oka. „Jesi l' ga?“ „Jesam!“ Pa dobro, može i tako, ionako ćemo na kraju puta razmjeniti snimke.

Ipak smo ga uhvatili! Vlak na Fužinskom mostu (photo by Denis)

Wellcome to Lich

Par kilometara uglavnom ravne ceste dijeli Fužine od mjesta Lič, smješteno u polju koje je, suprotno prvobitnoj misli, dobilo ime po tom mjestu a ne po jugoistočnoj pokrajini – Ličko polje. Kuće su u mjesto poveće i ugodne okućnice, a jedna nam je posebno zapela za oko sa prekrasnim cvjetnjakom oko nje. Ne znam čime sam bio više oduševljen, da li prekrasnim bojama cvijeća ili ljubavlju, strpljenjem i pažnjom baštovana koju je to cvjeće pokazivalo i bez čega ne bi bilo to što jest.
Kućica u cvijeću, trava oko nje…

Napustivši mjesto, cesta ide ravno i po vodoravnom i po okomitom smislu kroz polje okruženo šumovitim brdima. Osjećaj svježine povećavao je vjetrić, a na mahove i vjetar koji je svojom hladnoćom zbunjivalo svaku suvisnu logiku o blizini mora, jer smo od njega bili udaljeni tek 40-tak kilometara iako je prema vjetru i mirisu izgledalo kao da do mora ima barem 440 kilometara.
Ličko polje

Nakon što smo došli do kraja polja, uska iako asfaltirana cesta zašla je u šumarak i krenula ne baš pretjeranom, ali stalnom, uzbrdicom. Promet bi bio apsolutna nula, da nam u susret nije naišao auto Madžarskih registracija koji je stao kraj nas. Vozač je otvorio prozor i nakon trećeg ponavljanja svog pitanja nisam ga razumio što pita, ali Denis jest pa mu reče: „Yes! Yes!“ i pokaza cestom kojom smo mi došli. Pitao je za Crikvenicu na madžarskom, na način koji ja nisam razumio.
Planinarski dom Vagubundina koliba 864 mnm

I ne pretjerno strma uzbrdica postupno je gubila na usponu tako da se na kraju pretvorila u ravničarsku cestu. I šuma se postupno prorjeđivala, pa se tu-i-tamo pojavljivala pokoja kućica. Kraj jedne veće su bile klupe i stolovi, dakle očigledno neki ugostiteljski objekat, te smo se zaustavili i radi odmora i radi tankiranja tekućine. Ja sam naručio pivo (hladno) a Denis kavu. Pivo je došlo brzo mada ne baš orošeno, a kava ne. I dok sam ispijao pivo, koje je ipak bilo ugodno osvježavajuće (mada bez rose po boci), Denis je već napola nestrpljivo a napola ljutito pitao za svoju kavu. „Pa, sačekajte da se skuha! Ovdje nema struje, pa kavu kuhamo na plinu!“ I tada nam sve bi jasno. Bili smo svratili u planinarski dom egzotičnog imena Vagabundina koliba koji je na 864 metra nad morem. Elektrika ga još uvijek nije dosegnula, tako da se pivo hladilo u hladnom podrumu (zato je i bilo onakvo kako je bilo) a kava se stvarno kuhala. Nakon izglađenog nesporazuma uslijedio je razgovor, sada smo saznali, sa domarom doma. Biće da smo mu za mrvu bili interesantniji od ostalih, uglavnom, motoriziranih gostiju. Kad smo mu objasnili nastavak našeg putovanja, rekao nam je da je naša solucija lošija (i dijelom bez asfalta), te nam preporučio bolju (100% asfalt). Samo kod kafića „Vera“ skrenite lijevo.
I tako smo i učinili. Nakn navedenog skretanja lijevo krenula je nizbrdica, šuma se potpuno izgubila, a počela je jaka bura sa lijevog boka. Na nju smo potpuno zaboravili. A ona je bila glavna zadnja stavka, točka na i, svakog „vremenskog pogoršanja“, „hladnog talasa koji brzo pređe naše krajeve“, ili već kako nazvali promjenu vremena i njegovo vraćanje na staro, doblo ljeto.
Bura

Naša burna budućnost

Okliš je bio otprilike poštena dioba između sivog kamena i blijedo zelene trave, kroz koje se probijala tanka crta naše uske, ali ipak asfaltirane, ceste, koja blagom ali upornom nizbrdicom stremi u centar zemlje. Okolo nas nigdje žive duše, osim dva konja koja su strpljivo pasla u dumači ispod nas, ravnodušni na događanja oko njih. „Jaka a na udare i olujna“ bura je dojam pustoši još više pojačavala, pa je sve skupa izgledalo dosta psihodelično-zlokobno. Sa lijeve strane smo ostavili impresivnu planinu na kojoj je negdje prijevoj Banska vrata, a mi smo skrenuli desno i konačno ispod sebe ugledali more. Slijedilo je ono (The Ono) pravo uživanje u vožnji cik-cak nizbrdicom. S desne strane nam je bilo manje-više odrezano brdo, a s lijeve strane ceste su se izmjenjivali kameni i metalni branici. Uvijek pri ovakvim spustovima, na njohovom kraju slijedi razočarenje o kraju uživanja (zar već !?) ma koliko nizbrdica duga bila.
Pogle prema sjeveru na masiv gdje je negdje prijevoj Banska vrata

Cic-cak prema moru

Nizbrdicu je zamijenila manje-više vodoravna, mada krivudava cesta, kojom smo ušli u Vinodol i njegova mjesta. Jedno od njih je imalo ime Štale, pa sam se pitao kako njegovi mještani odgovore na pitanje „Odakle si?“ Možda „Iz štala“!?
Svi stanovnici Štala nam želi dobrodošlicu

Prešli smo usku a dugačku dolinu Vinodolsku, ostavši iza sebe Bribir sa stijenom koja se nadvila iznad njega, te krenuli uzbrdicom za koju smo već zaboravili kako izgleda, vozeći se, do sada, dugačkom nizbrdicom.
Bribir

Dosadu guranja bicikla uzbrdicom smo rastjerivali posmatrajući prekrasni krajolik oko sebe i slikajući ga. Na primer udaljeni Novi Vinodolski, ili nešto puno bliže kao borbu za život vegetacije (cvijeta, konretno) koja raste iz okomite stijene.
Novi Vinodolski

Borba za život i ujedno ljepota na okomitoj stijeni


Pri kraju današnje vožnje ostalo nam je da se spustimo do Jadranske magistrale, pređemo ju je, Te od Selca do Crikvenice polako vozikamo cestom uz more. Došavši u Crikvenicu Denisovi punac i punica su nam pripremili obilni ručak/večeru, a Denis je još imao želju i kupanja u moru, pa smo i to napravili. Navečer smo legli i prije sna probali izbrojati koliko smo različitih klimatskih zona prošli. No san nas je prekinuo u brojanju.

DAN TREĆI

Mapu trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.

Crikvenica nedjeljom ujutro

Sutrandan smo na biciklima bili već u pola sedam i to obavljena doručka. Razlog tomu je bila prvo, vremenska prgnoza koja je obećavala ponovo topli/vrući dan, a drugo, autom smo trebali doći kući i to dužim, ali zanimljivim putem. Kako Denis nije do sada posjetio ni Liku a ni izvor Gacke, ubijedio sam ga da povratak kući razvučemo maksimalno moguće.
Izali smo iz grada na jadransku magistralu koja je još spavala neosunčana jutarnjim suncem, mada se more već protezalo od sna jer ga je sunce, za razliku od magistrale, već probudilo. Razlog te čudne kombinacije je bilo brdo iza kojeg se magistrala sakrivala, bar neko vrijeme od sunca. Promet je bio usnulo pust, cesta šiiiiroka, već napomenuta hladovina, i izrazio jak i aromatičan miris mediterana u jutro sa svim navedenim, davali su posebnu draž jutrošnje vožnje.
Pogled iz hladovine na osunčani most

Brzo smo stilo do Krčkog mosta, te prošavši pored naplatnih kućica uz naplatu u obliku razmjenjenih osmjeha sa blagajnicima, prošli na most. Dolaskom na most konačno smo izašli na osunčanu stranu, gdje smo od, do sada, ugodne hladovine prešli na već toplu sunčanu stranu. Ta topla sunčana strana je na uzbrdicama unapređena u vruću sunčanu stranu, pa je usljedilo intenzivno znojenje. Ovdje na moru jutarnja svježina kratko traje.
Odmah po prelasku mosta na Krk, vozače se upozorava na moguće opasnost

Možda zato što je bila nedjelja ujutro, a možda i zato što nakon one vožnje od petka poslije podne „ništa-nas-ne-može-iznenaditi“, uglavnom dobijali smo dojam da gužva i nije tak' strašna, čak je i podnošljiva. Osim toga, cilj nam je bio doseći auto i završiti ovu vožnju, pa nismo puno filizifirali nego: Naprijed i piči!
I tako je i bilo. Skrenili smo sa glavne otočne ceste prema Malinskoj pa ona podmukla uzbrdica na početku ovog putovanja od petka poslijepodne, sada dobila status ugodne nizbrdice.
Još malo cik-cak lokalnim ulicama i evo nas do veze za put kući. Tiho smo se raspremili, tiho bicikle stavili na auto, tiho upalili auto i tiho krenuli, sve zbog nakane da ne probudimo mlađariju u kući. Pa tek je cik zore, nema ni jedanaest sati, a mladost je sigurno imala sinoć posla do kasno u noć, ili bolje rečeno do rano ujutro.
Uz more smo vozili do Senja, pa preko Vratnika za Liku, a nakon nje kući.
Iako ovaj snimak nema veze s biciklom nego sa autom – pogled na Senjsku utvrdu s Vratnika (zumirano pa izgleda bliže nego što jest)

Sad, kad ste pročitali tekst, ostale slike možete pogledati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv