Marketing
K potomstvu u metropolu 2008
Ako vam se ne da čitati, tekst možete preskočiti a obilje slika s ovog putovanja možete pogledati ovdje.
UVOD
Navršivši pola stoljeća života, morao sam konačno priznati da se životni krug zavrtio jednim od punih zaokreta, pa sam ponovo proživljavao doživljaje od ranije (deja-vu sidrom). Kao što sam ja to učinio prije 30ak- godina, tako je to ove godine učinio i moj sin – upisao se na fakultet. Kao pravi budući akademski građanin ovog društva koji drži do sebe, to je učinio upisom na Sveučilište u metropoli – Zagrebu. E sad se u priču upetljava bicikl i zbivanja oko njega. Ocu moga sina a i piscu ovih redova palo je na um utemeljenje jedne nove tradicije – posjet biciklom svome potomstvu u sveučilišni centar jednom godišnje. Do trenutka pisanja ovih redova (XII/2010) to je učinjeno već tri puta, pa se mogu pohvaliti održanjem utemeljene tradicije.
Pri ovom prvom putovanju k potomstvu u sveučilišnu metropolu društvo mi je pravio prijatelj, i u ono doba dosta čest suputnik na biciklu, Stjepan, čiji je sin, iste generacije kao i moj, pa je kao takav i on učinio kao i moj sin (samo drugi faks, što za ovu priču nije ni bitno).
Ovo putovanje se dogodilo u drugom dijelu mjeseca svibnja, za neke možda i najljepšeg mjeseca („Bio je maj, maj, maj, bio je maj!“). No, pri ovom putovanju nije se trudio tu nam ljepotu u cijelosti prikazati - čak naprotiv, što ću već kasnije spomenuti. Što se tiče izbora rute, radi se o činjenici da od Požege pa do Zagreba imamo preko 180 km najkraćim putem. Uglavnom je to ravnica, no respektirajući naše godine, možda bi to mogli i odvoziti, ali bi razočarali naše sinove jer smo im obećali izlazak u noćni život bar u obliku piva u starom Zagrebu (Tkalčićevoj ulici). Pa ako ovaj put i propičimo u komadu, moglo bi se desiti da zaspimo za pivom , što bi okolni svijet u kafiću promatrajući nas zaspale sa čašom, mogli drugačije protumačiti. Osim toga taj najkraći put je i najmanje zanimljiv. Stoga smo odlučili putovanje do Zagreba podijeliti na dva, istina bog, nejednaka dijela. Prenoćište je Stjepan pronašao kod punca svog šogora u Petrinji. I tako smo spojili ono nespojivo u jednom danu -duži ali zanimljiviji put, prelomljen u dva dijela tako da na tulum u Zagrebu dođemo dovoljno odmorni (makar se tulum sastojao samo od jednog piva).
PRVI DAN
Mapu prvog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
I tako smo jednog sunčanog jutra jednog petka krenuli oko 7 sati i nakon kilometra vožnje zaustavili se na benzinskoj stanici na izlazu iz Požege radi dopumpavanja guma na biciklima.
Do Nove Gradiške imali smo omanji prijevoj , a nakon nje,ga blago gore-dolikanje preko Okučana do Novske. Ovo do Okučana te smo godine prošli više puta, što u ovom a što u onom smjeru, a ono od Okučana do Novske spada u skupinu dionica kojima je jedino zanimljivo da je prošlo. Beskonačna i monotona dva reda kuća s jedne i druge strane ceste, administrativno podijeljenih u zasebna mjesta tablom naziva mjesta, i cesta između ta dva reda. I nakon ovog putovanja više puta sam prolazio ovom dionicom i uglavnom je to bilo s mentalnom odsutnošću uz minimalno nužno promatranje ceste ispred sebe i vožnjom u smislu što-brže-to-bolje. Što je tema o kojoj razmišljam dalje od ove ceste i od ovog dana to mi putovanje brže i zanimljivije prolazi.
U Novsku smo ušli iza 11 sati. Bio je prosječni radni dan, gužva u gradu (valjda) prosječna a i naš umor, kao i glad, isto tako prosječni. Stoga smo odlučili napraviti dužu pauzu, objedovati i nakon toga zapravo započeti ovo putovanje, odnosno njegov zanimljivi dio.
Nakon doručka, mrvu smo se vratili na početak grada gdje smo skrenuli ka jugu u pravcu Jasenovca. Prolaskom ispod auto-ceste napustili smo i zadnje kuće Novske te izašli na glavnu i šiiiiiroku cestu koja je ima i status međunarodne magistrale jer u Jasenovcu prelaskom Save ulazi u Bosnu i Hercegovinu. Ogromna tabla kraj ceste nam je poželjela dobrodošlicu u Lonjsko polje, a iza nje smo novim mostom prešli preko kanala Veliki Strug. Uz naš, novi, bio je i stari most, porušen u prošlom ratu. Zastali smo detaljnije promatrajući spomenik ljudskoj destruktivnosti. Bože, kako je lako rušiti !?
Prešavši željezničku prugu vozili smo cestom ravnom kao strijela, a se lijeve strane nam je bila ogromna livada sa spomenikom žrtvama Jasenovačkog logora u II svjetskom ratu. Na kraju te livade, ali ovaj put s desne strane gledali smo drugi spomenik (u strvari treći računajući onaj porušeni most) – ostaci Jasenovačke željezničke stanice. Srećom, ovaj sumorni niz spomenika je prekinut kad smo u Jasenovcu slijedili putokaz za Čigoč. Za to selo smo čuli od ranije kao i za dodatak njegovom imenu – Selo roda, što je bio dodatni motivator da pri današnjem putovanju i to čudo vidimo.
Nakon što smo u Jasenovcu skrenuli desno i napustili posljednje kuće Jasenovačke, putovanje smo nastavili užom asfaltiranom cestom sa totalnim pustoši, i u smislu prometa i u smislu ljudi. Sa lijeve strane je bio nasip koji je cestu i njive čuvao od poplave kad Sava ode u košarkaše, a s desne strane su bile obrađene njive. Osim obrađenih njiva, nikakvih znakova ljudskog postojanja. Ljudi su se zbili u selima gdje su bile kuća do kuće. I takav je sustav bio vozeći se uz Savu sve do Siska. Cesta vodoravna bez uspona, tako da se moglo fino voziti, iako na momente mrvu i dosadno kad se nađemo u pustopoljini.
A da nam ne bude baš pretjerano dosadno pobrinuo se – vjetar. Sinoć su u vremenskoj prognozi, pored povoljnih elemenata kao što su „suho i uglavnom sunčano“, spomenuli i „slab do umjereni jugozapadni vjetar“. Što je dan od jutra sve više odmicao, znači od Novske, pa dalje, taj vjetar je postajao više umjeren nego slab. Na trenutke čak i jak. A ako je već jačinu/intenzitet mijenjao, smjer nije. Bio je pravo nama u nos. I tako nam moguću dosadu i rezigniranost zbog ravne ceste u smislu uspona zamijenio dvojbenim osjećajem. Ili smo imali osjećaj slabijeg i jačeg uspona, koji smo anulirali (osjećaj, a ne uspon) okretanjem glave i pokušajem pronalaska nizbrdice iza nas (u suprotnom smjeru). Kad smo vidjeli da je cesta iza nas istog uspona kao i ispred nas – dakle nikakvog, ostalo je istraživanje drugog sumnjivca radi otežane vožnje. Promatrali smo naše bicikle, njihove gume (možda su ispumpane!?) ili kočnice (da li se možda sajla nije vratila do kraja pa stalno koči!?) ili možda, ne-daj-bože, ležajevi!?. Na kraju smo morali zaključiti da je tehnička ispravnost naših strojeva na zavidnoj visini i da im se nema što prigovoriti. U nekim drugim situacijama takva spoznaja bi nas oduševila ili bar unijela spokoj duši našoj, a sada je nama zabrinutima usmjerila tok razmišljanja prema nečemu što smo od samog početka naslućivali a nismo željeli priznati. Uzrok otežane vožnje bio je vjetar u lice. I to stalni, uporni, dosadni, neumoljivi. Idealno za ispitivanje našeg praga tolerantnosti i podnošljivosti. Tja, što ćeš!? Ostalo nam je jedino strpljivo i uporno podnositi nedaću i praviti se da je ne primjećujemo.
Ulaskom u prvo selo (Drenov Bok) uočili smo tipičnu arhitekturu prisavlja. Kuće su uglavnom bile katnice. Donja etaža je bila manje-više u nivou tla i bila je zidana, a gornja etaža je u pravilu bila drvena, a često se s čela kuće uočavao i prozor u potkrovlju. Samo selo Drenov Bok se smjestilo tik uz Savu, pa je s lijeve strane ceste betonski nasip ulijevao sigurnost seljanima od poplave ponekad hirovite, mada u pravilu mirne i tihe, Save.
U slijedećem selu, Krapje, našli smo na osnovnu osobinu konzumentske današnjice –trgovinu. Takvo što slijedećih 40-tak kilometara nećemo naći. Zbog toga smo se opskrbili tekućim i krutim gorivom za tijelo. Za duh smo s guštom sjeli i s guštom ispijali pivo (tko zna kad ćemo opet imati prilike za to).
Nastavljajući putovanje manje više jednakim krajolikom do slijedećeg sela, naišli smo poslije tog sela na promjenu. Prelaskom mosta preko lijeve pritoke Save, Trebježa, nestalo je – asfalta. Sam Trebjež nije bio pretjerano privlačan. Voda, koja kao da je tekla zadnji put za vrijeme starih Rimljana, izgledala je gusto zasićena smeđim blatom, dakle mutna da mutnija ne može biti. A ono blato koje nije imalo sreću da se rastopi u vodi, nataložilo se na obalama rijeke. Miris isparavanja iz blata i pored zavidne udaljenosti našao je put do naših nosnica, pojačavši još više neatraktivnost prizora. Nastavili smo vožnju ostavivši krajolik da nastavi snivati svoj višestoljetni neuznemiravajući san.
U tom nastavku smo ušli u šumu koja je rasla – iz vode. Cesta je bila na nasipu visine 2-3 metra, a u šumi je bilo vode pola metra do metar, i to bistre vode(!). To nam je bilo pravo iznenađenje, valjda smo još u sebi nosili utisak mutne vode Trebježa. Stjepan, inače šumar, mi je stručno objasnio da se radi o tipičnom staništu šume Jasena, po kojem je i Jasenovac dobio ime.
Na trenutak u trajanju od parsto metara, cesta je izašla iz šume na obalu Save pa smo zastali promatrajući je sa dovoljno velike udaljenosti koja je omogućavala da se nebo lijepo reflektira od površinu vode, stvarajući u našim očima ugodan osjećaj plavetnilosti vode, čime se vjerojatno prikrilo pravo stanje boje vode. Pa iako smo bili svjesni ove male zablude, bilo nam je ugodno promatrati ono što nije onakvo kako izgleda.
Nedugo zatim ponovo smo izašli na asfalt. Kasnije smo doznali tipičnu priču o ljudima i njihovoj politici. Neasfaltirani dio ceste je bio „neželjeno dijete“ koje su dvije susjedne županije bacale jedna drugoj u naručje, pokušavajući je ubijediti da je baš njena obaveza održavanja, pa i asfaltiranja ovog dijela ceste. I tako zahvaljujući njihovom prepucavanju, nama je ostao doživljaj rijedak i zato dragocjen: kako je izgledao ovaj krajolik od prije (par)sto godina.
Jedno od slijedećih mjesta bilo je posebno interesantno. Iz više razloga. Prvo ime: Mužilovčica. Zamišljam malog, hitrog simpatičnog lovca ženskog spola kako lovi muža. Potom smještaj sela. Iako je smještaj, grubo gledajući, isti kao i kod prijašnjih sela, dakle kuće s desne a Sava s lijeve strane ceste, ali postojale su i razlike. I to bitne. Prvo, umjesto prave Save ovdje se radi o jezeru/bari, mrtvom rukavcu, nastalom preusmjeravanjem toka Save. Između ceste i vode nije bilo nikakvog rastinja, tako da smo vodu promatrali s (za ovdašnje ravničarske pojmove) osrednje visine, naširoko i nadugačko. Drugo, opet ona optička varka nastala odsjajem plavog neba na površini vode davala je privid bistrije vode nego što ona u stvari jest. Taj ugodan dojam prizora povećan je drvenim kejom i lopočima oko njega.
Treće, dobrodošlicu nam je zaželio mali psić, čist, uredan i dotjeran, pa kao takvog bi ga prije uklopili u neki Zagrebački stan na dvadeset i nekom katu, nego ovdje gdje se vrijeme svojoj sporoj prolaznosti kasni za onim iz Zagreba 50 i više godina.
I četvrto kao negacije kraja prethodne rečenice, pojava male privrede u obliku turističke ponude ovog mjesta i ovog kraja.
Iz ovog posebno zanimljivog mjesta nastavili smo cestom jednako (ne)zanimljivom kao i do sada. S lijeve strane nasip a s desne strane obrađene njive. Vozeći polu prisutno i polu odsutno zbog polu zanimljivog okoliša, iznenada nas iz tog polovičnog stanja probudi tabla mjesta u koje dolazimo – Čigoć.
Konačno da i to vidimo! Kuće su bile već viđene iz prethodnih sela, ali više ih je bilo autentično stari(ji)h, bili su zbijeniji jedna uz drugu, uglavnom mi nije bilo jasno da od toliko raspoloživog prostora, mještani kuće grade tako blizu jednu uz drugu. Kao da je grad i problem slobodnog prostora. Ali tako približene kuće davale su dojam cjeline kao mjesta. Ta zbijenost ipak nije bila pretjerana pa da guši, već taman toliko da bude „dovoljno blizu a ipak dovoljno daleko.“
A sad ono glavno, ono zbog čega je i Čigoć poznat daleko šire od susjednih sela – rode. Njihovih gnijezda je bilo dosta, a i njih samih također, tako da je na svakoj drugoj kući bilo ili gnijezdo i/ili rode. Ovaj put sam maksimalno (is)koristio blagodat tehnike u obliku jačeg zuma mog foto-aparata ušavši u intimu krovovskog zbivanja Čigočkog.
„Jel' ovo?
„Ma ne, to je dugme !“
Iznenada kako smo došli u to selo, tako smo ga iznenada i napustili. E sad, da li zbog naprasnog prekida uživljenosti u promatranju kuća i zbivanja na njihovim krovovima, ili zbog činjenice da je Čigoć ipak selo i to malo, ma koliko glas o njemu bio veli i dalekosežan, ili možda baš zbog tog izvikanog i dalekosežnog glasa o Rodama Čigočkim, uglavnom pri izlasku iz sela imali smo dojam blage razočaranosti i skromnosti viđenog. Očekivali smo ipak više, mada ni sami si ne znamo reći što bi to još više trebali vidjeti !? Eto, što ti je pretjerana reklama!
U nastavku puta, okoliš se postupno mijenjao. Šume, veće ili manje, koje su odvajale cestu i Savu, ustupale su mjesto livadama, pa nam je i pogled zahvaćao veći prizor. Tako smo , na primjer, vidjeli pravu seosku idilu sa kravama koji ručaju sočnu travu uz obalu Save.
A i civilizacija postupno pokazuje svoj povratak tako da smo u selu,15-tak km prije Siska, ponovo, nakon dužeg vremena, naišli na trgovinu. Već nas je pomalo hvatao umor, a naš prijatelj vjetar (My friend the wind – Demis Rusos, starija generacijo, sjećate li ga se?), je izguštirao sve oblike umjerene jačine pa je sada postupno prelazio na stupanj-dva jači intenzitet puhanja. A gdje bi, nego pravo nama u lice. Radi svega toga, prijali su nam sve češći i češći odmori, pa ako je tu, nakon dužeg vremena, i pivo, za trenutak smo uspjeli zaboraviti na taj prokleti vjetar.
U nastavku puta prisutnost suvremene civilizacije sve se više primjećivala, kuće su postajale suvremenije, dvorišta veća i ograđena raskošnijim ogradama („umjetnička bravarija“ ), a auti mlađih godišta su sve češće nalazili odmor u tim dvorištima. Tamo negdje daleko ispred nas smo uočili i prve znakove Siska visoke rafinerijske dimnjake. Dakle nema još puno.
Plan je bio voziti se sjevernom stranom Save do samog grada, preći Savu, te obići stari dio Siska, uključujući stari most od crvene opeke preko Kupe. Valjda zbog umora tijela, zbog prijeđenih kilometara, zbog malodušnosti duha, zbog stalnog vjetra u lice, a i zbog zamršenog spleta ulica i uličica u predgrađu Siska, ili sam vodio putovanje ravno gdje je trebalo skrenuti, ili sam skrenuo gdje je trebalo ravno, uglavnom zabrljavio sam kao vođa puta. To sam shvatio tek kad smo se našli na mostu preko Save, ali ne onim planiranim, već onim 5-6 km ranije koji vodi u industrijski dio Siska – Caprag. Stjepanu sam skrušeno priznao svoj grijeh (mea culpa), pa čak kurtoazno ponudio povratak „na pravi put“, što je on, na moje zadovoljstvo, odbio. Tako smo uz našeg cjelodnevnog suputnika vjetra, imali turistički obilazak industrijske zone, koja je zbog petka poslije podne opustošena od ljudi, izgledala zlokobnije nego inače.
Sve to sam prošao u polubunilu, ne promatrajući baš previše okolne građevine na kojima me tada nije ništa privlačilo. Više sam bio zaokupljen dilemom o stupnju upornosti vjetra pitajući se da li ću u ostatku svog života uspjeti doživjeti dan kada ću slušati šum tišine bez daška vjetra. I dok sam tako u sebi pretakao uz šupljeg u prazno, probudih me putokaz koji je pokazivao da za Petrinju treba skrenuti lijevo. Konačno bar neki blijedi znak našeg današnjeg cilja. Nastavili smo vožnju sada već dosta prometnom cestom da bi ispred sebe pedalj kraj sunca ugledali tablu grada Petrinje. Radosni i veseli, kao mala djeca kad dobiju lizalo, želja nam je bila snimkom zabilježiti ovaj trenutak. Obzirom na sunce i njegov sjaj ta fotografija ne bi pokazivala ono što je naša želja da pokaže, pa smo našli improvizirano rješenje – prešli smo na drugu stranu ceste, i slikali se kraj table „Kraj mjesta Petrinja“. Jest da smo malo zakomplicirali, ali je bitno da smo zadovoljni snimljenim.
Još bih napomenuo da je naš vjerni današnji pratilac već na izlasku iz Siska shvatio da se put bliži kraju, pa je postupno smanjivao intenzitet, da bi kod gornje table „Petrinja“ i prestao sa puhanjem. Sad, kad smo završili današnje putovanje, nije mu imalo smisla dalje puhati. Ona mrva optimizma skrivena u najzabitijem kutku moje duše, sad je, ohrabrena ovom bezvjetrovitom tišinom, izašla van usudivši se pretpostaviti, čak i zaključiti da nas sutra očekuje miran dan, bar što se vjetra tiče.
Koja zabluda!
Dalje sam prepustio ulogu lidera Stjepanu, koji je pronašao kuću koja će večeras ugostiti dvojicu dobrano provjetrenih biciklista. Nakon upoznavanja, s našim domaćinima i smirivanja tijela i duha , slijedilo je tuširanje, presvlačenje i večera. Za tom večerom vaš narator nije imao mjere i dovoljno jak karakter, te je s uživanjem trpao u sebe zalogaje i gutljaje koje je odavno prestao brojati. Navedeni dvojac zalogaja i gutljaja, odnosno njihov pretjerani broj, je u toku noći napravio bunu u želudcu, tako da mi je noć, suprotna očekivanjima, bila krajnje nemirna i neizvjesna. Tek pred jutro se buna stišala, dvojac se pomirio, pa su mi velikodušno prepustili sat-dva mirnog sna. Taman dovoljno da osjetim njegovu draž i milinu, pa u trenutku najdražeg draža i najmilije miline sna – bilo je vrijeme za ustajanje.
DRUGI DAN
Mapu drugog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon doručka i iskrene zahvale domaćinima na gostoprimstvu, nastavili smo vožnju uređenom gradskom šetnjicom uz potok Petrinjčicu.
Nakon napuštanja zadnjih kuća grada, cesta je nastavila, kroz pusto zelenilo, a nakon nekog vremena i mostom preko Kupe.Za razliku od jučerašnje potpune ravnice, sada nam se ukazivala i mogućnost nekih brda a time i uzbrdice. Promatrajući kartu, učinila mi se alternativa u obliku žute crte koja bi trebala predstavljati, lokalnu, ali i dovoljno kvalitetnu cestu koja iduću uz Kupu izbjegava ta brda i pripadajuće uzbrdice. Želeći ipak naći potvrdu svojih pretpostavki, zaustavili smo u mjestu Brest Pokupski, auto koji nam je dolazio u susret i pitali za našu prečicu i dobili potvrdu te naše pretpostavke.
I tako smo skrenuli s „glavne“ ceste u neku, koja nakon nekog vremena gubi asfalt, a potom i svoju širinu, da bi se na kraju svela na uski sokak stiješnjen bujnim zelenilom. Srećom sokak je bio bez rupa, i tvrde podloge, promet nula, pa je bilo čak i zanimljivo voziti.
Neka simpatična privlačnost ove ceste je još više porasla kad smo iznenada banuli na samu obalu Kupe. Zanimljiv i čudan neki mir i spokoj na obali jedino je remetio zvuk „pente“ (vanbrodskog motora) koji je polako i strpljivo gurao prema naprijed čamac i jednog putnika u njemu.
I tek što nam se ovaj retro ambijent počeo dopadati, on je ustupio mjesto civilizaciji. Prvo asfalt, zatim kuće, i to povelike, kraj kojih su bili auti, isto tako poveliki. Bilo je to selo Žažina, čini mi se kao vikend naselje, gdje srednji stalež bježi na odmor iz (vele)gradske vreve.
Izlaskom na glavnu cestu Sisak – Zagreb civilizacija se vratila u svom punom sjaju – u obliku dosta gustog i dosta brzog prometa. Srećom, cesta je bila dosta široka, tako da je bilo dosta mjesta i za nas. Veći problem od prometa nam je sve više i više počeo stvarati naš vjerni pratilac od jučer – vjetar, i to kuda, nego ravno u nos. 'Ajd', bar je cesta bila (vodo)ravna.
U Lekeniku smo prvo stali privučeni originalnom izvedbom fasade na velikoj katnici. O ukusima ne bih raspravljao, mada je kuća (bar) meni simpatično izgledala, ali je bez dvojbe bila impresivna količina volje, strpljenja, upornosti, pa čak i ljubavi da bi se ovakvo što sačinilo.
Kad smo se izdivili koliko nam se diviti dalo, ostavili smo kuću da privlači putnike iza nas, a mi smo zastali kraj trgovine radi tankiranja piva. Društvo našim biciklima pri tome je činilo posebno prometalo za pomladak koji će, nadam se, za 15-20 godina možda činiti ovo što Stjepan i ja sada činimo.
Nastavili smo vožnju dosadno ravnom cestom, da bi ušli u slijedeće mjesto – Pešćenica. Odmah mi je asocijacija ovo mjesto povezala sa Željkom Molnarom i njegovom Republikom Pešćenica za koju je rekao da „živi u vremenu a ne u prostoru“ (!?) . Inače, selo kao i svako drugo u široj okolici Zagreba.
A onda je uslijedio svojevrsni vidikovac Turopolja kroz koje smo se vozili, nadvožnjak preko željeznice Zagreb – Sisak, sa kojeg je pucao daaaaleki pogled na Turopolje, kao i na željeznicu ravno do beskonačnosti.
Do Velike Gorice, većeg prigradskog naselja Zagreba i praktično dio njegove cjeline, nije bilo puno. To smo prvo osjetili povećanjem prometa, koji je sada bio stvarno gust u oba smjera. U samu Goricu kao da smo ušli u najveću prometnu gužvu. Valjda zbog subotnjeg prijepodneva, kada se većina ljudi izvuče van u grad, gužva ljudi i vozila je bila dostojna pravog velegrada. Srećom za na, postojala je i biciklistička staza, gdje smo, bar malo, imali osjećaj neke zaštite. Istina, staza je bila malo neobično koncipirana, oba biciklistička smjera su bila sa jedne strane glavne prometnice, što imalo za posljedicu da vozim tako da se moje lijeve strane mimoilazim sa ,istina rijetkim, biciklistima, a sa desne strane, mene (tj nas) pretječu auti. A gužva, cika, galama, sirene i s lijeve i s desne, i s prednje i s zadnje strane. Pa još kad neki auto parkira na biciklističkoj stazi ispred vas, kako ga sad obići !?
Duboko smo odahnuli, skrenuvši desno na neku sporednu cestu i njome nastavili prema Zagrebu. Mjesto Črnkovec ostati će u mojim analima zabilježen kao mjesto u kome se moj bicikl prekobacio. Bukvalno. Naime, parkirao sam ga , da bih snimio ime mjesta, i dok sam to činio mom je biciklu pozlilo i samo se srušio u jarak. Nakon ukazane prve pomoći i povratka u ispravni položaj i par nježnih milovanja i toplih riječi, brzo se oporavio i već idućeg trenutka bio „kao nov“ i spreman za akciju.
„Ma samo da uslikam i odmah se vraćam!“
„Neeee! Buuuuu!(očajni plač)“
Preko Save smo prešli novim visećim mostom i rastali se svaki od nas svome sinu.
Bilo je rano poslije podne, tako da je bilo vremena za odmor i duše i tijela, pa smo navečer u formaciji Father&Son otišli u grad. Točena piva su bila dobra, čak što više, izvrsna.
TREĆI DAN
Mapu trećeg dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Jutros nam se naš prijatelj vjetar iskreno ispričavao što sada, kad bi nam trebao puhati u leđa, nije u mogućnosti da nas prati do kraja ovog putovanja. Ali, eto, da pretjerano ne bi pali u tugu i žalost zbog njegovog izostanka, poslao nam je svog opunomoćenog izaslanika – kišu. I to onu dosadnu, jesenjsku, koja se s svakom kapi dvojbi bil' padala ili ne bil' padala.
Plan nam je bio izaći iz Zagreba što prije, dakle na jug, pa uz Savu voziti kroz sela posavska, negdje preći Savu, doći do Ivanić-Grada i najkraćim (ali još uvijek dosta dugačkim) putem kući
Sastao sam se s Stjepanom ispred Zagrebačkog autobusnog kolodvora i u maloj trgovinici kupio nešto soka i malo (kasnije će se pokazati premalo) hrane. Iz naše metropole svečano smo ispraćeni kišom, istina slabom, tako da je tijelo (skoro) uspijevalo grijanjem ispariti kapljice koje su padale po nama. Cijelo to nedjeljno prije podne kiša je trgala latice tratinčice u neodlučnosti : „Padat' ću, neću padati. Padat' ću, neću padati…..“. U onom trenutku kad je bila na „neću padati“ odjednom sam čuo „BUM!“ a onda osjetio ispod zadnjeg točka svaku neravninu na cesti. Pukla mi je zadnja guma. Nova, Continental. U tom trenutku, griješeći dušu, smučila mi se sva izvikana Njemačka kvaliteta i što šta sam pomislio i izrekao što nije za pisanje. I po koji put se uvjerio u postojanje, iako prirodnim zakonima teško objašnjivog, Murphy-evog zakona. Da mi guma pukne kad sam najdalje od kuće. Svašta! No, što je tu je. Ne treba očajavati, nego pozvati u pomoć moju, kakvu-takvu, sposobnost improvizacijama. A ta je bila da prednju vanjsku gumu stavim na zadnji točak, a ovu puknutu na prednji i unutar nje unutrašnju gumu omotam jakom najlon vrećicom i napumpam minimalnim tlakom. I tako sam, uz veći otpor vožnje, uspio ovo putovanje, što se tiče guma i problema oko njih, privest kraju.
U nastavku puta kiša, koja je strpljivo čekala dok sam rješavao gumi-problem, počela je ponovo cmoljavo padati. Nije nam ostalo ništa drugo nego prihvatiti situaciju takva kakva je uz nadu da neće biti gore. I tako pomirivši se s situacijom nastavili smo prolaziti sela i voziti manje ili više uz desnu obalu Save. Čak smo našli i rješenje prelaska rijeke u obliku skele. To me je malo živnulo, jer prelazak rijeke na ovaj naći je dosta rijedak a s time i vrlo zanimljiv.
Prvo smo na prilaznoj cesti morali pričekati da se skela s druge strane obale vrati na našu. Potom smo sa zainteresiranošću promatrali operaciju vezivanja skele za obalu i iskrcaj ljudi i vozila. Onda je došao red na nas. Pa odvezivanje. Pa vožnja. Pa privezivanje. I na kraju iskrcaj. I nakon svega razočarenje zbog brzog završetka svega ovoga. Šteta, baš mi je bilo zanimljivo. Toliko zanimljivo da sam na odlasku zastao slikati skelu još jedanput. Onako za rastanak.
U nastavku putovanja smo, negdje u nigdje, na pustopoljini između dva sela, na cesti sreli puža koji prelazi cestu maksimalnom svojom brzinom. Nakon ovjekoličenja njegovog, sa svojim foto-aparatom, teleportirao sam ga, za njega brzinom svjetlosti, prenijevši ga u jarak na drugom kraju ceste, gdje se valjda bio i zaputio.
Kiša se konačno odlučila za „neću padati“, pa su oblaci postupno dobivali svjetliju nijansu, a čak se i cesta počela sušiti. Da nam ne bude dosadno, pojavio se drugi problem – glad. Krenuvši jutros na put „grlom u jagode“, ne razmišljajući baš puno u planu B ako plan A zakaže, bili smo vrlo tanki sa zalihama hrane. Sve nade smo polagali u neku fiktivnu piceriju u Ivanić-Gradu, čak i osjetili njen miris. Ušavši u navedeni grad i raspitivajući se kod prolaznika, pronašli smo čak dvije picerije – jedna je bila potpuno zatvorena, a drugoj baš taj dan kuhinja ne radi. Bilo je već poodmaklo prije podne, pa su sve prodavaonice i shopping-centri bli izatvoreni. Jednom riječju, NIGDJE HRANE U GRADU. Ma, genijalno!
Reducirajući ono par energetskih pločica, nastavili smo putovanje, pogledajući ne bi li u selima kroz koje prolazimo, vidjeli nešto što hranu prodaje. Ništa od toga. I kako to bude u uzbudljivim pričama, već dobro izgladnjeli i izmoreni ušli smo u Popovaču i našli piceriju koja radi. Ozarena lica kao brodolomci u krhkom čamcu koje nakon višednevnog plutanja na uzbrkanom moru, onakve gladne, žedne, umorne i očajne odjednom nađe spasilački brod, parkirali smo bicikle, smjestili se u stolice na terasi i naručili jelo i piće. Dok smo vraćali iz mrtvih naš posrnuli duh, jednoglasno smo bez imalo dvojbe zaključili da bi bio red ovo putovanje nenadano okončati. Pozvao sam mobitelom svoju ljepšu polovicu da autom dođe po nas, a zatim smo polako i dokono uživali u jelu i piću ne osjećajući potrebu za nikakvom žurbom.
Kad smo se umorili od odmaranja i kad smo pretočili iz šupljeg u prazno što smo mogli pretočiti, polako, ali stvarno pooolaaaako, krenuli smo dalje u susret jednom sivom autu.
I stvarno negdje iza Kutine, netom što smo prošli najvišlji dimnjak koji smo ikad vidjeli (Kutinske Petrokemije), u susret nam je došao „Silver Spirit“, a u njemu naše životne suputnice. Malo dalje našli smo proširenje ceste i sačekali auto, izljubili se i izgrlili se sa suprugama, stavili bicikle na auto te veselo čavrljajući bivali preveženi kući.
Sad, kad ste sve pročitali, obilje slika s ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 27.12.2010. u 13:53 sati.