Pero i njegov bicikl
četvrtak, 19.11.2009.
Vožnja treća sa ljetovanja 2009
Ako Vam se ne da čitati, ostale slike pogledajte ovdje.
Osobina ove treće vožnje ovogodišnjeg ljetovanja bi bila „jedno započeo a drugo završio“. Naime početni naum mi je bio obići izvor rijeke Jadro koja je osnova Splitskog vodovoda. Priču počinjem od Solina, do kojeg sam došao prešavši 30-tak km preko Trogira i svih sedam Kaštela. Dosta prometna cesta bez neke veće zanimljivosti.
U Solinu sam nakon upute mještanina, uspio pronaći cestu do rijeke Jadro (kartu čitaj Solinjanina pitaj). Jadro izgleda kristalno čisto, smaragdne boje i veselo žubori .Kao da sam u Lici ili Bosni a ne pedalj do mora.
Cesta postaje sve uža i uža i blago ide uzbrdo. Kako je još bilo jutro (pola deset sati) hladovine je bilo dosta pa je vožnja bila prava uživancija. Naišavši na skromnu lokalnu trgovinu popih jedno hladno pivo . Prema razbacanim čepovima moglo se zaključiti koje pivo lokalci najviše toče u sebe. Čak su improvizirali malo jezerce obližnjeg potoka kako bi pijaču hladili u slučaju nedostatka hladnjaka.
Nastavljam vožnju te uskoro dođoh da raskrižja gdje desno skrenuh i nakon jačeg kilometra dođoh do samog izvora (vrila) rijeke Jadro. Prvo se čuje huk vodopada gdje voda iz „žive“ stijene izvire i pada par metara u korito rijeke. Nažalost to što sam slušao teško sam mogao i vidjeti, jer se izvor nalazi unutar ograde Splitskog vodovoda. No stotinjak metara dalje je bilo staro postrojenje vodovoda pored fantastično čiste vode.
Nakon obilaska, vratio sam se uz tok rijeke do raskrižja, stao u hladovini da malo odmorim, uzeo kartu i promatrajući je vidim da sam se već popeo iznad mora, a Kliška tvrđava je izgledala bliže nego iz Solina, te umjesto povratka lijevo, nastavih na desnu stranu i dalje uzbrdo. Eto, unazad par minuta mišljah da sam završio vožnju za danas, da bi sad bio (skoro) na početku. Cesta je i dalje bila uska i krivudava, no zbog skoro potpunog izostanka prometa bila je sve simpatičnija i simpatičnija usprkos uzbrdici koja istini za volju nije bila (pre)velika. Još ako uzmem u obzir i povjetarac čija je jačina bila taman tolika da rashlađuje a ne smeta, vožnja je postajala pravi užitak.
No, nakon što je cesta izašla iz naselja, pojačala je uzbrdicu. Još i činjenica da je izostala hladovina koja se povremeno pojavljivala u naselju, uvjetovala je da mi je postajalo sve toplije i toplije tako da je moj interni rashladni sustav izbacivao iz mene sve veće količine znoja. Sa mi je postajalo stvarno vruće. Tekućine u bidonima je bilo, ali ne baš previše, tako da sam oči nade upro u mjesto Klis u kojoj je (valjda) bio neki hladan izvor piva ili nešto sličnog.
Zlokobno predskazivanje presušivanja mojih izvora odagnao mi je prizor kamenog mosta kome sam se približavao. Kad došao do njega izgledao mi je kao most uskotračne željeznice (u daljnjem tekstu: ćiro)) kom su, nakon podignutih tračnica, stavili asfalt i (čak) duple branike sa strane…
I tek sad, dok pišem ove redove, se sjetih.
Bože, kako čovjek nosi u glavi što-šta. Tu ja prisutno more i more sam informacija, raspoređenih zbrda-zdola, te, umjesto da se slože u jednu suvislu cjelinu i povećaju umne sposobnosti i dostojanstvo čovjeka koji ih nosi, one reže jedne na druge kao posvađane komšinice i makar sve svoje izgubile, pa makar i crkle ali ruku mira i poveznice neće pružiti.
Pa koliko puta mi se događalo da sam znao, ali se nisam sjetio u taj čas. Tek kasnije kad je već potreba za povezivanjem memorijskih činjenica odavno prošla, kad sam već (bar svjesno) odavno i zaboravio kad, gdje i s kim mi je baš ta informacija iz mojih moždanih vijuga trebala, tad iz čista mira u trenu mi sine i odjednom mi sve bi jasno i čisto. Ali dockan.
Čovjeka pati što ne shvati, a zatim pati što ranije ne svati.
Tako sam sad, TEK SAD, povezao nešto što nevezano baulja po neuronima moje glave.
Od svoje treće pa do (skoro) tridesete godine života živio u Bosanskom Brodu, i to točno preko puta željezničke stanice. Do moje desete godine (1968) tu je, pored vlaka normalnog kolosjeka, bio i ćiro koji je preko Dervente vozio do Doboja. Kako sam pokraj Dervente imao baku, tako sam često putovao spomenutim vlakom. Meni je svako putovanje ćirom bio poseban doživljaj, tako da mi je i danas uz bicikl, najdojmiviji način putovanja baš željeznicom . Ljubav prema željeznici iz dječačkih dana ostala je u meni i do danas (čuvajmo dijete u sebi), pa počesto švrljam internetom na željezničkim forumima. I tako prije nekih godinu dana sam našao opis Sinjske rere, kako su domaći zvali ćirinu trasu Split-Sinj. Koga zanimaju pojedinosti, može ih vidjeti ovdje
Dakle, još u vrijeme Austro-Ugarske bila je ideja povezivanja Bosne ćirom s Splitom. Na postojeću trasu od Bosanskog Broda, Doboja, Zenice, Travnika i Bugojna, čiro se trebao nastaviti preko Kupresa. Šujice, Aržana i Sinja do Splita. I stvarno, godine 1903 bi završena i puštena u promet dionica od Splita do Sinja, ali za dalje su više filozofirali, svađali se i natezali nego nešto stvarno radili. Onda je došao Prvi Veliki rat, pa poslije njega drugačiji sklop razmišljanja ljudi koji sebe vlašću nazivaju, tako da se pomalo prestajalo i pričati a kamo li raditi na daljnjoj izgradnji. Stvar je konačno završena početkom 60-tih kada je ukinuto i ovo malo izgrađeno, pa je Sinjska rera polako otišla u arheologiju povjesti.
Da bi sad, eto, ja, kao arheolog-amater iskopao jedan kamenčić sakrivenog mozaika nazvanog Sinjska rera. Ovaj moj današnji put je, bar dijelom, bio i neka vrst ćirenja.
Pa, biće da sam (već odavno) pretjerao s tim ćirom i otišao u stranu (ne daj bože, skrenuo), pa da priču vrati na pravi tok.
Nakon prelaska mosta, nekih kilometar i pol, moja cest(ic)a, presjeca glavnu cestu i ulazi u mjesto Klis .
Poslije zasluženog odmora u hladovini i vraćanja srca gdje mu je mjesto, raspitah se kod domorodaca za najkraći put gore (ne do neba, bože mi oprosti, već) do tvrđave. A tvrđava je horizontalnim dijelom puta bila vrlo blizu, samo je vertikala bila impozantna. Da bi je sagledao trebam saviti vrat kao pri promatranju mjeseca skoro iznad nas. I nađoh prečicu koja je bila koliko kraća toliko i strmija od obilaznice.
Iako gurah bicikl (meni je uzbrdica bilo toliko strma da o vožnji nije bilo ni govora), pipa za znoj se u meni otvori maksimalno pa postadoh „mokar do gole kože“, tako da žeđ postade ( opet) problem. Pogotovo kad prođoh pored izvora koji je toliko bio impresivan koliko i suh. Eto za utjehu od prolaznice saznah da se (presušeni) izvor zove Tri kralja. Ta dobivena informacija bi potpuno zasjenjena drugom (informacijom, a ne prolaznicom) koja mi reče da na vrhu ovog penjanja ima drugi „izvor“ s hladnim pivom. I stvarno, konačno spas preko puta ulaza u tvrđavu u obliku trgovine sa hladovinom i sa hladnim pivom.
Kad sam konačno srce i dušu vratio na njihova mjesta, uhvatio daha, odmori i ohladio se, prvo sam pogledom a potom i laganom šetnjicom krenuo ka ulazu u tvrđavu.
Što reći o tvrđavi.!? Ogromna je. Zanimljiva. Šetajući po njoj osjeti se njeno nijemo pričanje o ljudima vremenima, a naročito prema moru, osjetih da gubim smisao o vremenu i identitetu, te se sav pretvorih u spužvu i jedini i osnovni cilj mi bi, sve ovo što vidim, čujem i osjećam, upiti, i duuuugo čuvati u sebi kao brižljivo spremljenu duhovnu zimnicu, pa u danima kada mi bude hladno oko srca ili u danima povišene temperature nastale malodušjem i beznađem, uzimati tri žličice pogleda s dvije kapi mirisa nježno umotanih u zvuk povjetarca, svaki dan tri puta poslije jela.
Ova moja impresija je nastala zbog prizora koji su nespretno i grubo zabilježeni na slikama. Pazite, postoji opasnost da (pre)gledajući slike brzopleto zaključite „Pa utvrda k'o što tu ima posebno!?“ Ove slike su blijeda sjena i jedva prepoznatljivi obris nečega, tako da vam za pravu sliku i potpuni utisak jedino predstavlja odlazak na licu mjesta. Stoga, moja preporuka je obavezno staviti na vaš (nadam se podugačak) popis mjesta koje treba pokazati vašem dvotočkašu i ovu utvrdu i ovaj put.
Sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo, pa sam se, teška srca vratio u ovozemaljsku realnost, te pogledom tražio put za povratak, a onda se sjetih da sam ga uočio još pri ulazu u utvrdu. Došavši na krivinu koja se vidi na tim slikama okrenuh se, te ovjekoličih mjesto odakle s utvrde ugledah cestu.
I sad slijedi (još jedna) nagrada za muke preživljene pri penjanju, a to je nizbrdica. Stadoh prvi put da zabilježim pogled na Vranjic, otok spojen s kopnom nasipom na kojem je cesta. Taj otok kao da je greškom uređaja ze teleportiranje, umjesto u neku idilu morskog plavetnila, prebačen ovdje gdje mu komšiluk čini željezara, brodogradilište, cementara i ostali predstavnici ne baš čiste i prema svojoj okolini obazrive industrije. To kao da ne smeta lokalcima koji žive na njemu pa, prolazeći otokom čujete, vidite i osjetite duh malog sitnog mjesta negdje na moru, onaj duh koji uvijek zagrije srce i razgali dušu prolaznika. Zbunjeno ih promatrajući, pitate se u početku kako to da ne primjećuju „ružni, prljavi i zli“ komšiluk, da bi kasnije sebe preispitivali kako to DA VAM SE ČINI da je okolo to što jest, jer te dvje stvari (otok i komšiluk) ne mogu biti tako blizu jedan drugog. I tako prihvatite lokalnu igru ignoriranja komšiluka, pa i vi više ne vidite ništa osim ljepote „našeg malog mista“.
Nastavljajući dalje spust prema moru, na jednom raskrižju izmijenih nijemi pozdrav s jednim usamljenim bunkerom, koji je nekad nekoga od nekoga štitio. Sada prolaznici, bogu hvala, mirno prolaze i bez takve vrst zaštite.
Sve što je lijepo, kratko traje ma koliko dugo trajalo, pa je pustu nizbrdicu zamijenila urbana džungla na asfaltu pri ulazu u Split.
U Splitu sam ni-kriv-ni-dužan davne Orwellovske 84-te vratio dug narodu i narodnostima državi koje više nema, poklonivši godinu dana svog mladog života ratnoj mornarici te države. Zahvaljujući bogu i sudbini što me, eto umjesto neke zabiti, bacila u ovaj grad, s uživanjem sam obilazio grad i okolicu kad god su me pustili van. Pri tim obilascima se ogladni, te sam hranu nalazio u obliku piva i ćevapa (a što bi drugo čovjek koji je rođen u Bosni!?) u kantunu Paulina. Od tada pa do dan-danas, svaki put pri prolasku kroz ovaj grad obavezno svratim na staro mjesto da okrijepim i dušu i tijelo. I cijelo ovo vrijeme od 84-te na ovamo, živim u ubjeđenju da su hrana i piće koje ovdje hapam izuzetne kvalitete
Svaki put kad ovdje jedem, oko mene se muvaju neki golubovi-avlijaneri ne baš osobite ljepote, ali izgleda izuzetne pameti, jer strpljivo čekaju da mi neki ćevap pobjegne iz somuna, da bi i ono omastili svoje golubovske brke. Očigledno da su dečki (već odavno) shvatili sistem, te predstoji samo malo strpljenja i upornosti, pa će već nešto pasti. Tja, k'o zna, možda bi nekad mi, homo sapijensi, ovako s prezirne visine, mogle nešto naučiti od nižih, u ovom slučaju pernatih, vrsta (mislim na strpljenje i upornost a ne na ćevape-bjegunce).
Pri kraju ovog puta slijedi obilazak rive popločane s glatkim bijelim kamenom koji tako odbija sunce pa blješti na sve strane, pa hodam očiju stisnutih kao da vozim bicikl kroz roj sitnih mušica. Neizbježan ali i uvijek ugodan je obilazak starog grada sa vječitom gužvom turista. Pri povratku u bazu prođoh pored zgrade kazališta i trgovine Pršutoreznica pored koje teška srce prođoh a da je ne posjetih .
Kraj lijepog od današnje vožnje. Slijedi sad ružni dio u obliku povratka vozivši se ne baš pretjerano zanimljivom ali izuzetno prometnom Kaštelanskom cestom. Čašu meda ni'ko ne popi a da je čašom žuči ne začini. Ostaje mi dojam da je danas meda bila puna krigla a žuči tek kap-dvije
Sad, kad ste došli do kraja s čitanjem, ostale slike pogledajte ovdje.
nedjelja, 08.11.2009.
Vožnja druga, s ljetovanja 2009
Ako Vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.
Neki (pra)početak ove priče datira prije 42 godine kada je autor ovih redova kao devetogodišnjak, nakon drugog razreda osnovne škole od raditelja svojih nagrađen odlaskom na more, prvi put u životu. Prva ljubav zaborava nema, odnosno svo što smo učinili po prvi put u životu ima neko počasno mjesto u našem pamćenju, pogotovo kada ih prekrije debela patina vremena. Tako se još uvijek sjećam nekih detalja.
Ljetovanje, u trajanju od 15 dana, u organizaciji društva socijalističko maštovitog imena “Naša djeca”, bilo je u Starom Gradu na otoku Hvaru. Put do tamo je vodio željeznicom od Slavonskog Broda do Splita, a dalje, jasno, trajektom. Da bi došli u jutro u Split trebalo je u gluho doba noći (prema utisku jednog devetogodišnjaka) uhvatiti vlak.
I tako čopor bunovnih, napola probuđenih, klinaca i klinceza stojeći na željezničkom kolodvoru (bez perona) netom prije dolaska vlaka i bivaju bombardirani silnim upozorenjima, uputama i informacijama od strane čika i teta zaduženih za naše održavanje u životu. Od svega toga, meni je tada bilo najbitnije – sjesti kraj prozora u vagonu. Više zbog moje brzine ulaska u vagon i zbog sretnih okolnosti, a manje zbog moje borbenosti, ostvarih si želju u tom trenutku jedino bitnu. Tu konfuznu noć proveo sam u silnoj borbi sa snom i u želji da oučim svaki detalj pejzaža koji je (valjda) promicao u mrkloj noći. Što nisam vidio, mašta je nadopunjavala tako da o nekoj dosadi nije bilo apsolutno nikakve sumnje. Koliko sam gledao a koliko spavao nosa zaljepljenog za staklo ni dan danas neznam, ali stvar se počela bitno mijenjati svanućem.
Otprilike istovremeno kada je zora počela ruditi, u daljini sam uočuo crveno svjetlo na vrhu nekih od okolnih brda. Približavajući se misterioznom svjetlu , uz istovremeno svanjivanje jasno sam video da je svjetlo na vrhu nekog tornja-odašiljaća.
Kasnije sam više puta vlakom prolazio tom prugom, svaki put pozorno gledajući prizore ponavljanih iz djetinjstva. Uočena je i neka cesta koja se muva oko željezničke pruge, pa neki most ispod kojeg je pruga, pa neki na-pola-klanac-a-napola-tunel kroz koji pruga prolazi netom poslije mosta.
Sad bi (već!?) završio (pre)dugački uvod i (konačno) prešao na stvar.
Druga vožnja ovogodišnjeg ljetovanja učinjena je radi stavljanja točka na i napisanog prije 42 godine. Cilj je (bar nekim dijelom) obići željezničku prugu dijelom na kojoj je onomad zora rudila.
Uz silnu odlučnost i želju, borba s jutarnjim odljepljivanjem od kreveta je trajala bitno duže od predviđenog, doručak također, da bi biciklom iz kampa izašao tek oko pola devet kad je mediteransko sunce već počelo pržiti otjerajući u nepovrat (bar za taj dan) finu jutarnju svježinu. Da stvar bude “ljepša” taj dan je odlučio proći bez uobičajenog maestrala a sa povećanom vlagom u zraku, tako da su uvjeti za vožnji već od jutra bili (sub)tropski. Moje dugogodišnje biciklističko iskustvo i procjena dana ispred sebe pretpostavili su takvo što, tako da je, osim tekućine za piće, nošena i boca od 1,5 litre vode za “tuširanje” tokom puta. (istini za volju nisam ja baš toliko oštrouman, nego se za vožnju UVIJEK pripremim kao da će dan biti i izuzetno topao a i izuzetno hladan, tako da su mi i prtljaga i mir u duši malo veći)
Slijedi blago spuštanje u Trogir od Segeta Donjeg (oko 2 km) i prolaz kroz već opisano kaotično raskrižje. Ovaj put kaos je upotpunjavala gužva na tržnici. Nekih 4-5 km iz Trogira prelazim Jadransku magistralu te prolazim pored sketanja ka selo dobrog imena .
Produžujem ravno laganom ali upornom uzbrdicom. U daljini se naziru kameni nasipi pruge koji su mi orjentacija jer negdje na prevoju bi se trebali tu zbližiti. Upornost uzbrdice se povećava nagibom, tako da postaje sve teže i teže voziti, a povjetarca da bar malo rashladi, ni otkuda. No zato sunce nesebično grije sve jače i jače. Sve to ima za posljedicu sve češća zaustavljanja, radi hvatanja daha, odmora, brisanja znoja i rahlađvanja vodom. Pri tim zaustavljanjima promatram iza sebe pređeni put i uživam u širkom pejzažu Trogirskog polja, koje je svakim slijedećim zaustavljanjem sve više iznad mene, Usput prvo čujem riku lokomotive a potom u objektiv foto aparata hvatam vlak koji prevozi (valjda) cement.
Jedna česta pojava, koja nam se događa i koja testira naše živce i odlučnost nastavka puta, je da nam je nakon nečeg što nam izgleda kao prevoj, to uopće nije. Pa umjesto odmora i kotempliranja duše prije spusta – slijedi daljnji uspon, do tada nevidljiv. I na samo da slijedi uspon, nego je taj uspon bitno većeg nagiba nego do tada. E, takva je situacija sada i mene snašla. Do tadašnje blago vijuganje ceste sada se pretvorilo u serpertine bitno većeg uspona. Osobno obožavam serpertine pa bile i većeg uspona, pa sam mirno prihvatio novu situaciju nakon par trentaka blagog očajanja.
Upornost se nama biciklistima pri penjanju ipak na kraju isplati. Prema okolnim brdima sve je bio očitije da sam blizu prevoja. No netom prevoja stigao sam na mjesto opisanog u uvodu ove priče. Prvo sam ugledao najveći pružni nasip, te most preko pruge gdje sam stao na duži odmor. Lijevo ispod mosta je u prvom planu bio pogled na impresivni pružni nasip. Nisam građevinac, no čini mi se da bi se u današnje vrijeme prije izgradio vijaduk/most nego ovakav nasip.
Desno ispod mosta, u prvom planu je, u uvodu ove priče, navedeni na-pola-klanac-a-na-pola-tunel. Nemam nikakvih konkretnih saznanja o izgradnji ovog (nazovimo ga) objekta, no ne mogu se, gledajući ga, oteti utisku da su graditelji izgubili strpljenje/upornost pri izgradnji klanca, pa su ga završili kao tunnel.
Cesta i dalje nastavlja usponom tako da mi pruža priliku za nove snimke.
Promatrajući dalje prugu vidim da prolazi tunelom kroz brdo koje je u stvari prevoj preko kojeg ide moja cesta. Netom prije prijevoja vidim i toranj-odašiljač s lijeve strane. Obzirom na izobilje sunčeva svjetla, crveno svjetlo na njegovom vrh bilo je ugašeno, ali nema sumnje, to je to. Na istom mjestu s desne strane na okomito stijeni mi je bilo dojmivo promatrati oštru borbu za opstanak (biljnog) života.
I konačno prevoj!
Sad malo duuuže odmaranje. Općenito bih rekao da je odmor na prevoju bitno drugačiji od svih ostalih prilikom uzbrdice. Jer dok pri ovim ostalima gledam prema gore sa vječitim pitanjem “Koliko još?!”, sad se i duša, a ne samo tijelo, spokojno i potpuno prepušta užitku odmaranja nakon završenog poduhvata. Jer ono što je ispred mene je uglavnom užitak i zadovoljstvo i za oči (tok ceste i okolina), i za uši (zvuk vjetra), i za nos (miris vjetra) i za kožu (čarlijanje vjetra) a mogu i usta otvoriti pa osjetiti i okus vjetra. Sve u svemu postoji raj i na zemlji, osjećam ga svim svojim čulima.
No ovaj put spust (onaj pravi) nije bio dugačak, tek toliko da osjetim pravu slast. Cesta je prvo ušla u mjesto Labin (ali ne onaj u Istri jer uz ovaj i zvanično ide dodatak Dalmatinski) da bi “rame uz rame” nastavila dalje s prugom laganog pada od 1,7% (ili 17 promila kako već željezničari označvaju padove i uspone, a prem njihovam znako s slike takav pad slijedi daljnih 500 metara).
Spust je bio blag tako da je stalna brzina bila nešto ispod 30 km/h i rastegao se par kilometara, da bi stigao do raskrižja na kome sam skrenuo lijevo slijedeći putokaz za Togir. Sad je usljedila obrnuta situacija u obliku laganog uspona jedva primjetnog. To su oni usponi kad počinjem sumnjati u tehničku ispravnost bicikla (“pa što to stalno koči?!”) jer sam u dvojbi da li je uspon ili cesta ide ravno. Naravno, veselje je uveličavao i konačno probuđeni maestral i to ravno u lice. Svemu dođe kraj, pa sa strpljivošću i upornošću dođoh do slijedečeg raskrižja gdje skrenuh opet desno. Sad je put blago išao gora-dolje a vjetar je, uglavnom, puhao s desna, pa je daljnje putavanje bilo malo lakše.
Ali to daljnje putovnje je postajalo sve teže i teže većinom žeđi, jer su moje zalihe tekućine bile iscrpljene. Od Labina je sve bilo bespuće, no konačno uđoh u selo Prapatnica (valjda posvećeno prvoj od Patnica). I kad me več počela hvatati panika da ni od trgovine ni od birtije ništa, konačno ugledah spas, te spasih i dušu i tijelo hladnim pivom u hladovini. Okrepljen nastavih dalje cestom koja ide blago gore-dolje, a na kraju sela stadoh da slikom ovjekoličim ime sela.
A onda konačno ugledah more sa oko 300 metara visine, što znači šećer na kraju u obliku 6 kilometara čistog, krivudavog i egzotičnog spusta. Prizori predamnom su bili tako zavodljivo izazovni da se i ne sjećam broja zaustavljanja ne bi li fotoaparatom sačuvao nešto od te zavodljivosti. Tako je to bilo i s Trogirskim poljem zajedno s Trogirom pa Seget Donji, pa mjesto Vranjica, pa hotel Medena na čiju plažu smo se išli kupati, pa ….
U kamp uđoh sa “uzlupanim” srcem, no razlog pojačanom pulsu srca ovaj put nije pila teška i duga uzbrdica, nego oduševljenje stvarno fantstičnoj završnici jednog povratka u djetinjstvo. I zbog duše se srce može “uzlupati”, a ne samo zbog tijela.
Sad kad ste pročitali, slike sa ove vožnje pogledajte ovdje.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari
Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com
Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.
Retro
Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)
Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)
Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)
Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)
Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine
Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom
Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem
Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu
Vožnj(ic)e dnevne
Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu
Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim
Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde
Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)
Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)
Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali
Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu
Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una
Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu
Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap
Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova
Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom
Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera
Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni
Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima
Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin
Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je
Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina
Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi
Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta
Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju
Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici
Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje
Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija
Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar
Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni
Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka
Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Vožnje višednevne
Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa
Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak
K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb
K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom
K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio
Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana
Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan
Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana
Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka
Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad
Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege
Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice
Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero
Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja
Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom
Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio
Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio
Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio
Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio
Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva
K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva
Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini
Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Rijeka Zadar I dan
Prvi dan putovanja Jadranskom magistralom
Rijeka Zadar II dan
Drugi dan putovanja Jadranskom magistralom
Rijeka Zadar III dan
Treći dan putovanja Jadranskom magistralom
Rijeka Zadar IV dan
Četvrti dan putovanja Jadranskom magistralom
Rijeka Zadar V dan
Peti dan putovanja Jadranskom magistralom
Majstorska cesta Uvod i I dan
Uvod i prvi dan putovanja Majstorskom cestom preko Velebita
Majstorska cesta II dan
Drugi dan putovanja Majstorskom cestom preko Velebita
Majstorska cesta III dan
Treći dan putovanja Majstorskom cestom preko Velebita
Majstorska cesta IV dan
Četvrti dan putovanja Majstorskom cestom preko Velebita
Majstorska cesta V dan
Četvrti dan putovanja Majstorskom cestom preko Velebita
Parenzana 2025 I dio
Prvi dio priče o nekad željeznici a sada biciklističkoj stazi
Parenzana 2025 II dio
Drugi dio priče o nekad željeznici a sada biciklističkoj stazi
Sasvim obična priča
Popovača - Sisak - Glina - Vojnić - Duga Resa