Marketing
Vožnja druga, s ljetovanja 2009
Ako Vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.
Neki (pra)početak ove priče datira prije 42 godine kada je autor ovih redova kao devetogodišnjak, nakon drugog razreda osnovne škole od raditelja svojih nagrađen odlaskom na more, prvi put u životu. Prva ljubav zaborava nema, odnosno svo što smo učinili po prvi put u životu ima neko počasno mjesto u našem pamćenju, pogotovo kada ih prekrije debela patina vremena. Tako se još uvijek sjećam nekih detalja.
Ljetovanje, u trajanju od 15 dana, u organizaciji društva socijalističko maštovitog imena “Naša djeca”, bilo je u Starom Gradu na otoku Hvaru. Put do tamo je vodio željeznicom od Slavonskog Broda do Splita, a dalje, jasno, trajektom. Da bi došli u jutro u Split trebalo je u gluho doba noći (prema utisku jednog devetogodišnjaka) uhvatiti vlak.
I tako čopor bunovnih, napola probuđenih, klinaca i klinceza stojeći na željezničkom kolodvoru (bez perona) netom prije dolaska vlaka i bivaju bombardirani silnim upozorenjima, uputama i informacijama od strane čika i teta zaduženih za naše održavanje u životu. Od svega toga, meni je tada bilo najbitnije – sjesti kraj prozora u vagonu. Više zbog moje brzine ulaska u vagon i zbog sretnih okolnosti, a manje zbog moje borbenosti, ostvarih si želju u tom trenutku jedino bitnu. Tu konfuznu noć proveo sam u silnoj borbi sa snom i u želji da oučim svaki detalj pejzaža koji je (valjda) promicao u mrkloj noći. Što nisam vidio, mašta je nadopunjavala tako da o nekoj dosadi nije bilo apsolutno nikakve sumnje. Koliko sam gledao a koliko spavao nosa zaljepljenog za staklo ni dan danas neznam, ali stvar se počela bitno mijenjati svanućem.
Otprilike istovremeno kada je zora počela ruditi, u daljini sam uočuo crveno svjetlo na vrhu nekih od okolnih brda. Približavajući se misterioznom svjetlu , uz istovremeno svanjivanje jasno sam video da je svjetlo na vrhu nekog tornja-odašiljaća.
Kasnije sam više puta vlakom prolazio tom prugom, svaki put pozorno gledajući prizore ponavljanih iz djetinjstva. Uočena je i neka cesta koja se muva oko željezničke pruge, pa neki most ispod kojeg je pruga, pa neki na-pola-klanac-a-napola-tunel kroz koji pruga prolazi netom poslije mosta.
Sad bi (već!?) završio (pre)dugački uvod i (konačno) prešao na stvar.
Druga vožnja ovogodišnjeg ljetovanja učinjena je radi stavljanja točka na i napisanog prije 42 godine. Cilj je (bar nekim dijelom) obići željezničku prugu dijelom na kojoj je onomad zora rudila.
Uz silnu odlučnost i želju, borba s jutarnjim odljepljivanjem od kreveta je trajala bitno duže od predviđenog, doručak također, da bi biciklom iz kampa izašao tek oko pola devet kad je mediteransko sunce već počelo pržiti otjerajući u nepovrat (bar za taj dan) finu jutarnju svježinu. Da stvar bude “ljepša” taj dan je odlučio proći bez uobičajenog maestrala a sa povećanom vlagom u zraku, tako da su uvjeti za vožnji već od jutra bili (sub)tropski. Moje dugogodišnje biciklističko iskustvo i procjena dana ispred sebe pretpostavili su takvo što, tako da je, osim tekućine za piće, nošena i boca od 1,5 litre vode za “tuširanje” tokom puta. (istini za volju nisam ja baš toliko oštrouman, nego se za vožnju UVIJEK pripremim kao da će dan biti i izuzetno topao a i izuzetno hladan, tako da su mi i prtljaga i mir u duši malo veći)
Slijedi blago spuštanje u Trogir od Segeta Donjeg (oko 2 km) i prolaz kroz već opisano kaotično raskrižje. Ovaj put kaos je upotpunjavala gužva na tržnici. Nekih 4-5 km iz Trogira prelazim Jadransku magistralu te prolazim pored sketanja ka selo dobrog imena .
Produžujem ravno laganom ali upornom uzbrdicom. U daljini se naziru kameni nasipi pruge koji su mi orjentacija jer negdje na prevoju bi se trebali tu zbližiti. Upornost uzbrdice se povećava nagibom, tako da postaje sve teže i teže voziti, a povjetarca da bar malo rashladi, ni otkuda. No zato sunce nesebično grije sve jače i jače. Sve to ima za posljedicu sve češća zaustavljanja, radi hvatanja daha, odmora, brisanja znoja i rahlađvanja vodom. Pri tim zaustavljanjima promatram iza sebe pređeni put i uživam u širkom pejzažu Trogirskog polja, koje je svakim slijedećim zaustavljanjem sve više iznad mene, Usput prvo čujem riku lokomotive a potom u objektiv foto aparata hvatam vlak koji prevozi (valjda) cement.
Jedna česta pojava, koja nam se događa i koja testira naše živce i odlučnost nastavka puta, je da nam je nakon nečeg što nam izgleda kao prevoj, to uopće nije. Pa umjesto odmora i kotempliranja duše prije spusta – slijedi daljnji uspon, do tada nevidljiv. I na samo da slijedi uspon, nego je taj uspon bitno većeg nagiba nego do tada. E, takva je situacija sada i mene snašla. Do tadašnje blago vijuganje ceste sada se pretvorilo u serpertine bitno većeg uspona. Osobno obožavam serpertine pa bile i većeg uspona, pa sam mirno prihvatio novu situaciju nakon par trentaka blagog očajanja.
Upornost se nama biciklistima pri penjanju ipak na kraju isplati. Prema okolnim brdima sve je bio očitije da sam blizu prevoja. No netom prevoja stigao sam na mjesto opisanog u uvodu ove priče. Prvo sam ugledao najveći pružni nasip, te most preko pruge gdje sam stao na duži odmor. Lijevo ispod mosta je u prvom planu bio pogled na impresivni pružni nasip. Nisam građevinac, no čini mi se da bi se u današnje vrijeme prije izgradio vijaduk/most nego ovakav nasip.
Desno ispod mosta, u prvom planu je, u uvodu ove priče, navedeni na-pola-klanac-a-na-pola-tunel. Nemam nikakvih konkretnih saznanja o izgradnji ovog (nazovimo ga) objekta, no ne mogu se, gledajući ga, oteti utisku da su graditelji izgubili strpljenje/upornost pri izgradnji klanca, pa su ga završili kao tunnel.
Cesta i dalje nastavlja usponom tako da mi pruža priliku za nove snimke.
Promatrajući dalje prugu vidim da prolazi tunelom kroz brdo koje je u stvari prevoj preko kojeg ide moja cesta. Netom prije prijevoja vidim i toranj-odašiljač s lijeve strane. Obzirom na izobilje sunčeva svjetla, crveno svjetlo na njegovom vrh bilo je ugašeno, ali nema sumnje, to je to. Na istom mjestu s desne strane na okomito stijeni mi je bilo dojmivo promatrati oštru borbu za opstanak (biljnog) života.
I konačno prevoj!
Sad malo duuuže odmaranje. Općenito bih rekao da je odmor na prevoju bitno drugačiji od svih ostalih prilikom uzbrdice. Jer dok pri ovim ostalima gledam prema gore sa vječitim pitanjem “Koliko još?!”, sad se i duša, a ne samo tijelo, spokojno i potpuno prepušta užitku odmaranja nakon završenog poduhvata. Jer ono što je ispred mene je uglavnom užitak i zadovoljstvo i za oči (tok ceste i okolina), i za uši (zvuk vjetra), i za nos (miris vjetra) i za kožu (čarlijanje vjetra) a mogu i usta otvoriti pa osjetiti i okus vjetra. Sve u svemu postoji raj i na zemlji, osjećam ga svim svojim čulima.
No ovaj put spust (onaj pravi) nije bio dugačak, tek toliko da osjetim pravu slast. Cesta je prvo ušla u mjesto Labin (ali ne onaj u Istri jer uz ovaj i zvanično ide dodatak Dalmatinski) da bi “rame uz rame” nastavila dalje s prugom laganog pada od 1,7% (ili 17 promila kako već željezničari označvaju padove i uspone, a prem njihovam znako s slike takav pad slijedi daljnih 500 metara).
Spust je bio blag tako da je stalna brzina bila nešto ispod 30 km/h i rastegao se par kilometara, da bi stigao do raskrižja na kome sam skrenuo lijevo slijedeći putokaz za Togir. Sad je usljedila obrnuta situacija u obliku laganog uspona jedva primjetnog. To su oni usponi kad počinjem sumnjati u tehničku ispravnost bicikla (“pa što to stalno koči?!”) jer sam u dvojbi da li je uspon ili cesta ide ravno. Naravno, veselje je uveličavao i konačno probuđeni maestral i to ravno u lice. Svemu dođe kraj, pa sa strpljivošću i upornošću dođoh do slijedečeg raskrižja gdje skrenuh opet desno. Sad je put blago išao gora-dolje a vjetar je, uglavnom, puhao s desna, pa je daljnje putavanje bilo malo lakše.
Ali to daljnje putovnje je postajalo sve teže i teže većinom žeđi, jer su moje zalihe tekućine bile iscrpljene. Od Labina je sve bilo bespuće, no konačno uđoh u selo Prapatnica (valjda posvećeno prvoj od Patnica). I kad me več počela hvatati panika da ni od trgovine ni od birtije ništa, konačno ugledah spas, te spasih i dušu i tijelo hladnim pivom u hladovini. Okrepljen nastavih dalje cestom koja ide blago gore-dolje, a na kraju sela stadoh da slikom ovjekoličim ime sela.
A onda konačno ugledah more sa oko 300 metara visine, što znači šećer na kraju u obliku 6 kilometara čistog, krivudavog i egzotičnog spusta. Prizori predamnom su bili tako zavodljivo izazovni da se i ne sjećam broja zaustavljanja ne bi li fotoaparatom sačuvao nešto od te zavodljivosti. Tako je to bilo i s Trogirskim poljem zajedno s Trogirom pa Seget Donji, pa mjesto Vranjica, pa hotel Medena na čiju plažu smo se išli kupati, pa ….
U kamp uđoh sa “uzlupanim” srcem, no razlog pojačanom pulsu srca ovaj put nije pila teška i duga uzbrdica, nego oduševljenje stvarno fantstičnoj završnici jednog povratka u djetinjstvo. I zbog duše se srce može “uzlupati”, a ne samo zbog tijela.
Sad kad ste pročitali, slike sa ove vožnje pogledajte ovdje.
Post je objavljen 08.11.2009. u 18:12 sati.