Marketing
Vožnja treća sa ljetovanja 2009
Ako Vam se ne da čitati, ostale slike pogledajte ovdje.
Osobina ove treće vožnje ovogodišnjeg ljetovanja bi bila „jedno započeo a drugo završio“. Naime početni naum mi je bio obići izvor rijeke Jadro koja je osnova Splitskog vodovoda. Priču počinjem od Solina, do kojeg sam došao prešavši 30-tak km preko Trogira i svih sedam Kaštela. Dosta prometna cesta bez neke veće zanimljivosti.
U Solinu sam nakon upute mještanina, uspio pronaći cestu do rijeke Jadro (kartu čitaj Solinjanina pitaj). Jadro izgleda kristalno čisto, smaragdne boje i veselo žubori .Kao da sam u Lici ili Bosni a ne pedalj do mora.
Cesta postaje sve uža i uža i blago ide uzbrdo. Kako je još bilo jutro (pola deset sati) hladovine je bilo dosta pa je vožnja bila prava uživancija. Naišavši na skromnu lokalnu trgovinu popih jedno hladno pivo . Prema razbacanim čepovima moglo se zaključiti koje pivo lokalci najviše toče u sebe. Čak su improvizirali malo jezerce obližnjeg potoka kako bi pijaču hladili u slučaju nedostatka hladnjaka.
Nastavljam vožnju te uskoro dođoh da raskrižja gdje desno skrenuh i nakon jačeg kilometra dođoh do samog izvora (vrila) rijeke Jadro. Prvo se čuje huk vodopada gdje voda iz „žive“ stijene izvire i pada par metara u korito rijeke. Nažalost to što sam slušao teško sam mogao i vidjeti, jer se izvor nalazi unutar ograde Splitskog vodovoda. No stotinjak metara dalje je bilo staro postrojenje vodovoda pored fantastično čiste vode.
Nakon obilaska, vratio sam se uz tok rijeke do raskrižja, stao u hladovini da malo odmorim, uzeo kartu i promatrajući je vidim da sam se već popeo iznad mora, a Kliška tvrđava je izgledala bliže nego iz Solina, te umjesto povratka lijevo, nastavih na desnu stranu i dalje uzbrdo. Eto, unazad par minuta mišljah da sam završio vožnju za danas, da bi sad bio (skoro) na početku. Cesta je i dalje bila uska i krivudava, no zbog skoro potpunog izostanka prometa bila je sve simpatičnija i simpatičnija usprkos uzbrdici koja istini za volju nije bila (pre)velika. Još ako uzmem u obzir i povjetarac čija je jačina bila taman tolika da rashlađuje a ne smeta, vožnja je postajala pravi užitak.
No, nakon što je cesta izašla iz naselja, pojačala je uzbrdicu. Još i činjenica da je izostala hladovina koja se povremeno pojavljivala u naselju, uvjetovala je da mi je postajalo sve toplije i toplije tako da je moj interni rashladni sustav izbacivao iz mene sve veće količine znoja. Sa mi je postajalo stvarno vruće. Tekućine u bidonima je bilo, ali ne baš previše, tako da sam oči nade upro u mjesto Klis u kojoj je (valjda) bio neki hladan izvor piva ili nešto sličnog.
Zlokobno predskazivanje presušivanja mojih izvora odagnao mi je prizor kamenog mosta kome sam se približavao. Kad došao do njega izgledao mi je kao most uskotračne željeznice (u daljnjem tekstu: ćiro)) kom su, nakon podignutih tračnica, stavili asfalt i (čak) duple branike sa strane…
I tek sad, dok pišem ove redove, se sjetih.
Bože, kako čovjek nosi u glavi što-šta. Tu ja prisutno more i more sam informacija, raspoređenih zbrda-zdola, te, umjesto da se slože u jednu suvislu cjelinu i povećaju umne sposobnosti i dostojanstvo čovjeka koji ih nosi, one reže jedne na druge kao posvađane komšinice i makar sve svoje izgubile, pa makar i crkle ali ruku mira i poveznice neće pružiti.
Pa koliko puta mi se događalo da sam znao, ali se nisam sjetio u taj čas. Tek kasnije kad je već potreba za povezivanjem memorijskih činjenica odavno prošla, kad sam već (bar svjesno) odavno i zaboravio kad, gdje i s kim mi je baš ta informacija iz mojih moždanih vijuga trebala, tad iz čista mira u trenu mi sine i odjednom mi sve bi jasno i čisto. Ali dockan.
Čovjeka pati što ne shvati, a zatim pati što ranije ne svati.
Tako sam sad, TEK SAD, povezao nešto što nevezano baulja po neuronima moje glave.
Od svoje treće pa do (skoro) tridesete godine života živio u Bosanskom Brodu, i to točno preko puta željezničke stanice. Do moje desete godine (1968) tu je, pored vlaka normalnog kolosjeka, bio i ćiro koji je preko Dervente vozio do Doboja. Kako sam pokraj Dervente imao baku, tako sam često putovao spomenutim vlakom. Meni je svako putovanje ćirom bio poseban doživljaj, tako da mi je i danas uz bicikl, najdojmiviji način putovanja baš željeznicom . Ljubav prema željeznici iz dječačkih dana ostala je u meni i do danas (čuvajmo dijete u sebi), pa počesto švrljam internetom na željezničkim forumima. I tako prije nekih godinu dana sam našao opis Sinjske rere, kako su domaći zvali ćirinu trasu Split-Sinj. Koga zanimaju pojedinosti, može ih vidjeti ovdje
Dakle, još u vrijeme Austro-Ugarske bila je ideja povezivanja Bosne ćirom s Splitom. Na postojeću trasu od Bosanskog Broda, Doboja, Zenice, Travnika i Bugojna, čiro se trebao nastaviti preko Kupresa. Šujice, Aržana i Sinja do Splita. I stvarno, godine 1903 bi završena i puštena u promet dionica od Splita do Sinja, ali za dalje su više filozofirali, svađali se i natezali nego nešto stvarno radili. Onda je došao Prvi Veliki rat, pa poslije njega drugačiji sklop razmišljanja ljudi koji sebe vlašću nazivaju, tako da se pomalo prestajalo i pričati a kamo li raditi na daljnjoj izgradnji. Stvar je konačno završena početkom 60-tih kada je ukinuto i ovo malo izgrađeno, pa je Sinjska rera polako otišla u arheologiju povjesti.
Da bi sad, eto, ja, kao arheolog-amater iskopao jedan kamenčić sakrivenog mozaika nazvanog Sinjska rera. Ovaj moj današnji put je, bar dijelom, bio i neka vrst ćirenja.
Pa, biće da sam (već odavno) pretjerao s tim ćirom i otišao u stranu (ne daj bože, skrenuo), pa da priču vrati na pravi tok.
Nakon prelaska mosta, nekih kilometar i pol, moja cest(ic)a, presjeca glavnu cestu i ulazi u mjesto Klis .
Poslije zasluženog odmora u hladovini i vraćanja srca gdje mu je mjesto, raspitah se kod domorodaca za najkraći put gore (ne do neba, bože mi oprosti, već) do tvrđave. A tvrđava je horizontalnim dijelom puta bila vrlo blizu, samo je vertikala bila impozantna. Da bi je sagledao trebam saviti vrat kao pri promatranju mjeseca skoro iznad nas. I nađoh prečicu koja je bila koliko kraća toliko i strmija od obilaznice.
Iako gurah bicikl (meni je uzbrdica bilo toliko strma da o vožnji nije bilo ni govora), pipa za znoj se u meni otvori maksimalno pa postadoh „mokar do gole kože“, tako da žeđ postade ( opet) problem. Pogotovo kad prođoh pored izvora koji je toliko bio impresivan koliko i suh. Eto za utjehu od prolaznice saznah da se (presušeni) izvor zove Tri kralja. Ta dobivena informacija bi potpuno zasjenjena drugom (informacijom, a ne prolaznicom) koja mi reče da na vrhu ovog penjanja ima drugi „izvor“ s hladnim pivom. I stvarno, konačno spas preko puta ulaza u tvrđavu u obliku trgovine sa hladovinom i sa hladnim pivom.
Kad sam konačno srce i dušu vratio na njihova mjesta, uhvatio daha, odmori i ohladio se, prvo sam pogledom a potom i laganom šetnjicom krenuo ka ulazu u tvrđavu.
Što reći o tvrđavi.!? Ogromna je. Zanimljiva. Šetajući po njoj osjeti se njeno nijemo pričanje o ljudima vremenima, a naročito prema moru, osjetih da gubim smisao o vremenu i identitetu, te se sav pretvorih u spužvu i jedini i osnovni cilj mi bi, sve ovo što vidim, čujem i osjećam, upiti, i duuuugo čuvati u sebi kao brižljivo spremljenu duhovnu zimnicu, pa u danima kada mi bude hladno oko srca ili u danima povišene temperature nastale malodušjem i beznađem, uzimati tri žličice pogleda s dvije kapi mirisa nježno umotanih u zvuk povjetarca, svaki dan tri puta poslije jela.
Ova moja impresija je nastala zbog prizora koji su nespretno i grubo zabilježeni na slikama. Pazite, postoji opasnost da (pre)gledajući slike brzopleto zaključite „Pa utvrda k'o što tu ima posebno!?“ Ove slike su blijeda sjena i jedva prepoznatljivi obris nečega, tako da vam za pravu sliku i potpuni utisak jedino predstavlja odlazak na licu mjesta. Stoga, moja preporuka je obavezno staviti na vaš (nadam se podugačak) popis mjesta koje treba pokazati vašem dvotočkašu i ovu utvrdu i ovaj put.
Sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo, pa sam se, teška srca vratio u ovozemaljsku realnost, te pogledom tražio put za povratak, a onda se sjetih da sam ga uočio još pri ulazu u utvrdu. Došavši na krivinu koja se vidi na tim slikama okrenuh se, te ovjekoličih mjesto odakle s utvrde ugledah cestu.
I sad slijedi (još jedna) nagrada za muke preživljene pri penjanju, a to je nizbrdica. Stadoh prvi put da zabilježim pogled na Vranjic, otok spojen s kopnom nasipom na kojem je cesta. Taj otok kao da je greškom uređaja ze teleportiranje, umjesto u neku idilu morskog plavetnila, prebačen ovdje gdje mu komšiluk čini željezara, brodogradilište, cementara i ostali predstavnici ne baš čiste i prema svojoj okolini obazrive industrije. To kao da ne smeta lokalcima koji žive na njemu pa, prolazeći otokom čujete, vidite i osjetite duh malog sitnog mjesta negdje na moru, onaj duh koji uvijek zagrije srce i razgali dušu prolaznika. Zbunjeno ih promatrajući, pitate se u početku kako to da ne primjećuju „ružni, prljavi i zli“ komšiluk, da bi kasnije sebe preispitivali kako to DA VAM SE ČINI da je okolo to što jest, jer te dvje stvari (otok i komšiluk) ne mogu biti tako blizu jedan drugog. I tako prihvatite lokalnu igru ignoriranja komšiluka, pa i vi više ne vidite ništa osim ljepote „našeg malog mista“.
Nastavljajući dalje spust prema moru, na jednom raskrižju izmijenih nijemi pozdrav s jednim usamljenim bunkerom, koji je nekad nekoga od nekoga štitio. Sada prolaznici, bogu hvala, mirno prolaze i bez takve vrst zaštite.
Sve što je lijepo, kratko traje ma koliko dugo trajalo, pa je pustu nizbrdicu zamijenila urbana džungla na asfaltu pri ulazu u Split.
U Splitu sam ni-kriv-ni-dužan davne Orwellovske 84-te vratio dug narodu i narodnostima državi koje više nema, poklonivši godinu dana svog mladog života ratnoj mornarici te države. Zahvaljujući bogu i sudbini što me, eto umjesto neke zabiti, bacila u ovaj grad, s uživanjem sam obilazio grad i okolicu kad god su me pustili van. Pri tim obilascima se ogladni, te sam hranu nalazio u obliku piva i ćevapa (a što bi drugo čovjek koji je rođen u Bosni!?) u kantunu Paulina. Od tada pa do dan-danas, svaki put pri prolasku kroz ovaj grad obavezno svratim na staro mjesto da okrijepim i dušu i tijelo. I cijelo ovo vrijeme od 84-te na ovamo, živim u ubjeđenju da su hrana i piće koje ovdje hapam izuzetne kvalitete
Svaki put kad ovdje jedem, oko mene se muvaju neki golubovi-avlijaneri ne baš osobite ljepote, ali izgleda izuzetne pameti, jer strpljivo čekaju da mi neki ćevap pobjegne iz somuna, da bi i ono omastili svoje golubovske brke. Očigledno da su dečki (već odavno) shvatili sistem, te predstoji samo malo strpljenja i upornosti, pa će već nešto pasti. Tja, k'o zna, možda bi nekad mi, homo sapijensi, ovako s prezirne visine, mogle nešto naučiti od nižih, u ovom slučaju pernatih, vrsta (mislim na strpljenje i upornost a ne na ćevape-bjegunce).
Pri kraju ovog puta slijedi obilazak rive popločane s glatkim bijelim kamenom koji tako odbija sunce pa blješti na sve strane, pa hodam očiju stisnutih kao da vozim bicikl kroz roj sitnih mušica. Neizbježan ali i uvijek ugodan je obilazak starog grada sa vječitom gužvom turista. Pri povratku u bazu prođoh pored zgrade kazališta i trgovine Pršutoreznica pored koje teška srce prođoh a da je ne posjetih .
Kraj lijepog od današnje vožnje. Slijedi sad ružni dio u obliku povratka vozivši se ne baš pretjerano zanimljivom ali izuzetno prometnom Kaštelanskom cestom. Čašu meda ni'ko ne popi a da je čašom žuči ne začini. Ostaje mi dojam da je danas meda bila puna krigla a žuči tek kap-dvije
Sad, kad ste došli do kraja s čitanjem, ostale slike pogledajte ovdje.
Post je objavljen 19.11.2009. u 08:34 sati.