Nachtfresser

Što se tiče ravnateljica i ravnatelja škola u kojima sam radio, a sad sam se i uvjerio skupljajući izvode za odlazak u mirovinu, bilo ih je dosta, prvi kojeg sam pedagoški respektirao kao ravnopravnog, bio je bivši ravnatelj moje zadnje škole. Uostalom to je bila prva škola na koju smo nekolicina nas prekinuli radne odnose na drugim školama i došli na poziv samog novopečenog ambicioznog i nekonvencionalnog ravnatelja, barem, kako to biva, na početku karijere. Zanimljivo škola se podijelila u gimnaziju i strukovnu i on je kao tad relativno mlad liječnik dobio šansu. Svi što smo došli smo bili nešto mlađi od njega, ne znam za druge, ali ja sam osjetio nadolazeće probleme na svojoj školi, bilo je ratno vrijeme i imenovana je za ravnateljicu, naravno po političkoj podobnosti, malo teže iskompleksirana konzervativna baba, ne mislim po godinama. Liječnik je na moje ugodno iznenađenje pratio Glasserovu realitetnu terapiju i njenu primjenu u "kvalitetnim školama" te je nakon objavljivanja teorije izbora, potakao djelatnike naše škole za ulazak u taj projekt. Daleko od toga da nisam bio i ostao kritičan prema toj teoriji, ali sve mi se činilo bolje od klasične hrvatske školske močvare. Bio sam i ostao nepopravljivi Summerhillovac u duši

Zašto uopće na blogu spominjem inače omražene pedagoške teme kao uvod posta o aroganciji? Naime nedavno mi je predbačeno da znam biti arogantan, to mi je onako baš svejedno, no hrvatska riječ bahat koju smatraju sinonimom mi zvuči jako ružno i ne pristajem na nju. Istina je da ponekad znam "s visine" docirati što baš ne spada u moj način ponašanja i bloganja, ali to se po pravilu događa zato što sam zlopamtilo i uzvraćam udarac, ako o temi koja dotiče temeljna ljudska prava, meni netko kaže neka struka/znanost ima zadnju riječ, uzvratit ću na isti način s visine ako dođeš na teren koji pokriva moja struka ili područje kojim sam se bavio vjerojatno znatno duže od tebe (npr. obilazeći europske metropole u svima smo obilazili muzeje suvremene umjetnosti i ponegdje fotografije, gledajmo to kao hobi koji se zgodno nadovezuje na struku). Zato mi nitko ne može reći npr. da stol od slonovače, rad Yoko Ono, na kojem je ploča sa šahovskim figurama na početnom položaju, s tim da su figure oba igrača bijele i da su s jedne strane dama i kralj zamijenili početne pozicije, a podnaslov rada je recimo "igraj po pravilima", nema smisla, po teoriji vjerojatnoće sam po svemu sudeći i bolji šahist od kritičara.
Arogancija mi se može predbaciti u političkim diskusijama ili o glazbi jer zaista ne volim sve što vole, niti mladi niti stari, a ne sviram, s mojom generacijom je već započela turbo folk revolucija i prihvaćam da ni mi nismo posve nedužni...

četvrtak, svibanj 10, 2007

“znam dušo, ti pripadaš mazama”-H.P.





pomela je mir sobe u tradiciji najjače senjske bure. goli i smrznuti tinovci umirali su od ljepote. kad nam je noć počela dijeliti sjene shvatio sam da je čarobnica. neki su instinktivno pobjegli spoznavši opasnost. nikad nisam bježao od igre i prevario sam je pretvorivši se i sam u sjenu. umjesto da umre na vrhuncu, otišla je skončati drugdje.


nachtfresser @ 16:39 |Komentiraj | Komentari: 5

Evo skoro smo probili planirani budget za mjesec dana. Ovaj treći po redu majstor, svi oko istog posla, problemi nakon ponovnog uključenja gradskog plina, nadmašio je zbilja sve ostale, a po meni ni među riječkim majstorima nema konkurenciju, cijeni se 10 eura po minuti rada, jer termostat smo morali sami tražiti i kupiti u gradu, najjeftinijem mehaničkom je bila cijena njegovih pet minuta rada. Najzanimljivije da je po mojoj skromnoj laičkoj procjeni sve mogao napraviti jedan čovjek, ali su solidarni po devizi, uzmi pare i bježi, neka i drugi kolege zarade, naravno bez računa se računa.
Za ovo zbilja država nije kriva, ali su prekopirani principi "tržišnog" djelovanja lod majstora na vlasti, priključak na gradski plin nije bio naš izbor, naslijedili smo ga, a jasno je da je lakše opelješiti povremenog došljaka iz daleke Rijeke nego nekog "našeg", tko zna čijeg prijatelja, koji možda nekad može i zatrebati.
Natjerali su me na sjećanja na DDR 1963. godine, ondašnju uravnilovku i "planske" posjete majstora kad komisije odobre zahtjeve. Većina mladih je s punoljetnošću već selila u vlastite stanove, istina u novogradnje uglavnom vojnici, policija i omladinski funkcioneri, ostali često ruinirani prostori zahtijevali su stalne mada "besplatne" posjete raznih majstora, praznih stanova nije bilo. Tako smo nas troje iz raznih država bili jedan dan gosti kod mlade hostese, koja je angažirana za biti od pomoći nama stipendistima, u stanu joj je taj dan bio stari simpatični i brbljiv vodoinstalater, kapalo je iz starinske špine, a bilo je problema s puštanjem vode u veceu, sve je to majstor s osmijehom riješio, zamijenio plovak s jednim koji isto nije djelovao kao nov i zasjeo uz Goldwasser (zlatna voda), neku vrstu rakije, ne znam, ja sam onda samo piva istraživao, Radeberger je bio najbolji, ali smo ga priuštiti mogli samo mi neki od stranih stipendista i ipak na neki način oni koje je Đilas definirao novom klasom.
Kad je majstor otišao, mi smo ga pohvalili, kako iako ne izgleda pouzdano, očito zna svoj posao, ona je namignula, ma ostavio je on neku sitnicu za popraviti, voli on svratiti kod mene, već je jednom radio oko lavaboa.
Virovitica je pak u 21. stoljeću, davno su prošla vremena kad su "u Virovitici svi živjeli mirno kao hipici", fasade reprezentativnih zgrada se neumorno prefarbavaju i lickaju, uglavnom neukusno za moj ukus, drveće se siječe i sadi zdravo rastinje, ja eto prigovaram, ali ionako mene nitko ništa ne pita, ni većinu ostalih, samo oni uglavnom to ili ne znaju ili ne priznaju.

Čistokrvni psi unutar tora najsložnije i najglasnije zborno laju i reže na isto tako čistokrvne pse (ovdje druge rase, ali nebitno) van tora, koji ih ignoriraju i slobodom obilježavaju nove terene. Problem bi nastao, ako bi ih se tog trena opčinjene složnim jednoglasjem, grupno oslobodilo.

Bijes


Zavist


Nemoć

find duplicate lines


Fotografija je moja, ne sviđa mi se previše ali moja, snimljena isključivo kao dokumentiranje putovanja preksinoć. Smiješno je i opasno kako umjetna inteligencija griješi u svojim procjenama. S druge strane renomirana organizacija što za mnoge Hrvatsko društvo likovnih umjetnika jest, reklamira na svojim fejs stranicama očiti plagijat mlade umjetnice poznatog prezimena, u komentaru riječki međunarodno priznati likovni umjetnik Nemanja Cvijanović to razgolićuje originalom iz 2004. na FB stranici udruženja i nikom ništa, reklama ponosno stoji. Toliko ako ova fotografija bude obrisana od davatelja usluge, razlog je banalan i običan, ne moja provokacija kao obično.
Putovanje je bilo ovaj put očekivani unaprijed najavljeni košmar, svi troje imamo i previše "on the road" iskustva, ništa nas ne može iznenaditi, ali ipak, uvijek se nadaš, možda sve prođe bezbolno. Pokušajte ovih dana putovati iz Rijeke za Viroviticu orijentirajući se samo kartama i putokazima i nastat će još zabavnija avantura od očekivanih. Uglavnom moram reći da smo se nakon toliko godina, ovaj put neplanirano završivši u Bjelovaru, uvjerili da tamo još uvijek ima divnih ljudi koji su nas s toliko volje i uputama, lijevo pa desno, pa na kružnom toku, ali pazite, ne na prvom malom kružnom toku nego na drugom većem, skrenete lijevo, pa opet desno, i slično još jednom, na dobrom ste putu, ali ste jednu ulicu skrenuli prerano lijevo, ali ništa zato, sad ću vam ja objasniti kako izaći iz grada, možda bi išlo lakše, da sam i ja mogao pažljivo pamtiti, ali ja sam se bavio Jinom, koji uvijek uživa u vožnji i krajoliku pored auto cesta, no krivudava vrludanja autom mu i nisu naročito draga.
Stigli smo ipak rutinski, ne mogu svi ti novi kružni tokovi i lažni putokazi, kao da se netko dobro zabavljao, zbuniti one koji znaju kamo ili točnije, u kom smjeru idu.
Stigli smo navečer, prije iskrcavanja prtljaga obavili ugodnu šetnju s Jinom, i ovdje zaključavaju po novom smeće, pa se nismo odmah snašli, s njegovom kakicom, srećom ljubazna Virovitičanka nam je objasnila da ona to smatra bio otpadom, a taj se ne zaključava, odmah sam povezao, na ono što truli i smrdi ovdje nitko naročito ne pazi, prihvatljiv obrazac ponašanja. Ipak redovito plaćamo uslugu koju ne koristimo pa smo drugo jutro odmah nabavili ključ za komunalni otpad. Inače saznali smo da je neka ekipa jednu noć orgijala u podrumu zgrade, pa su ukinuli ulazak na šifru, kako sam ja uvijek ulazio, kao lumen sam je odmah upamtio, četiri dvojke i ljestve, srećom ključ od ulaza nisu mijenjali, tako da sam ga nakon naporne vožnje pronašao i prvi put upotrijebio u snopu tih ključeva, od kojih za neke ni ne znam od kojih vrata su.
Tad smo prvi put odahnuli i oko ponoći krenuli na spavanje u krevet sa svim mogućim zaštitama, drugaričina pokojna sestra nije štedjela na tome i priznajem, bolje se spava nego doma. Jin je pak tvrdoglavo odlučio ostati na kauču, na isto tako posebnoj deci u ipak relativno udaljenom dnevnom boravku. I onda nešto prije četiri uzbuna i naglo buđenje, čujemo da se Jin negdje iz mraka za njega neuobičajeno panično javlja. Prvo ga bunovni ne možemo naći, a onda palimo svjetla, nalazimo ga bijesnog, po noći se valjda probudio i išao po mraku nas tražiti te zalutao i izgubio se u manjoj sobi, živčan je sav drhtao jer se valjda nismo odmah pojavili kad nas on treba, te nakon paljenja svjetla demonstrativno odjurio nazad u dnevni boravak, te nije dopuštao, još uvijek drhteći, približavanje i maženje za pomirenje. Ja sam oko pola pet shvatio da ništa od nastavka spavanja i prebacio se na računalo u dnevnom boravku. Oko sedam smo Jin i ja uobičajeno prijateljski otišli u uobičajenu šetnju, kao da se tu noć ništa nije događalo.
Tek nakon toga su slijedile (ne)očekivane nevolje. Na savjete dobronamjernih zatvorili smo plin u stanu dok nismo tu, ono jednostavno, ručica tamo, ručica ovamo kad se vratiš. Iako je priča zabavna onome koga se to ne tiče, neću u detalje, uglavnom nevjerojatno brzo se pojavio nakon telefonskog poziva lik iz HEP plina, nakon silovanja oko dvadesetog puta, kad se već plin dobro osjetio, pobjednički je pokazao plamen, to je to, kad se duže ne koristi uđe zrak, posao obavljen, imate plin. Ne možemo uključiti bojler niti grijanje ne funkcionira, e to više nije njihov posao, on je pokazao da plin dolazi u stan, bio je toliko dobar i preporučio majstora za bojler. Čim sam ovog vidio smrklo mi se, klasičan hrvatski mladi "majstor" koji vodi šegrta za sobom, ovog šalje poslije barem deset puta uglavnom očito bez veze ovog iz našeg potkrovlja do auta i natrag, nailazi i nabraja masu problema oko tog bojlera, na kraju odlazi da ja baš za razliku od drugarice nisam baš siguran da će željeni tuš, funkcionirati, za grijanje bi morao nabaviti naravno skupe rezervne dijelove, a nije vam hitno, još su topli dani, ja sam blijed samo drugaricu, koliko stotina eurića ode, manje od dvije.
Za ručak sam donio kebab od vani, cura trčala za mnom s tri eura kusura koje sam zaboravio žureći da se ne ohladi, dobri "mali" ljudi za razliku od ovih kvalitetno školovanih bitangi, moje medicinske sestre nisu takve, to i Rudan eto priznaje. Još nešto pa ću zaključiti temu, nova djevojka čisti i pere haustor, pa sam pitao za bivšu s kojom bih uvijek lijepo popričao, pomazila bi Jina, a kroz razgovora bi došli i do njenih mački, jednu je zadnji put baš skupo liječila. Mlada samohrana mama iznenađujuće široke kulture, nova mi je objasnila da je prethodnica konačno našla posao u struci, ona vam je znate ekonomistica.
Nakon ručka smo dostavljali poznatima darove iz našeg vrta, ovaj put smo se zadržali u razgovoru ugodnom s rođakinjom i njenim mužem ugodno zavaljeni na terasi uz kuću s velikim imanjem i lijepim pogledom, poslije se pridružila i najmlađa kći, studentica. Muža rođakinje, inače HRVI sam već spominjao na blogu, ideološki neistomišljenik HOS-ovac s kojim se argumentirano da raspravljati o svemu, iako naravno s neznatnim pomicanjima od početnih stavova, ipak kad vidimo situaciju na blogu to su komunikativni nebo i zemlja. Jučer smo ipak zaglavili na nešto "lakšoj" temi, hrvatskom školstvu, te javnim i državnim službama, tu smo se uglavnom solidno nadopunjavali pa i slagali, ne ulazeći u aktualne kulturne ratove. Za to vrijeme Jin se lijepo igrao po ugodnim travnatim površinama s godinu dana mlađom Azrom, čim bi mi diskusija počela mirisati na nevolju, ja bih ustao i povremeno fotografirao Azru i Jina ili ih slijedio u njihovim trkama, prilažem par fotografija za one koje ne čitaju dugačke postove, a spadaju u "Jin fan klub"...




upload

U akciji spašavanja svega i svačega, naletio sam po internetskim skladištima i na iz tog vremena drage, ali odavno prežaljene fotografije. Na prvoj se dokazujem kao koncertni fotograf na gostovanju japanske zvijezde Hiromi, godinu dana prije Jinove epohe.



Druga je s berlinskog svjetskog festivala piva, najprije sam napravio previd i zaboravio fotić, ali blizu sam stanovao pa sam rekao šankerici da se brzo vraćam, prepoznala me iz daljine i ipak pozirala, mada se pravila da nije.



Naravno slijedi što slijedi, prije dva put sedam godina živio se još čisti hedonizam



Tad je Igor Mandić djelovao umorno, čak mi se na tribini u Rijeci zahvalio na provokativnom pitanju, link na post je izdvojen u bxu sa strane pod 2011. godinom, post naravno bez ijedne fotografije, kao i svi u tom razdoblju.

.

Često spominjem otočne stijene između Redagare i Politina s kojih sam redovito ulazio u more. Jedan dan te godine je moja stijena bila zauzeta. Odmah sam se dami osvetio jer znam mjesto s kojeg se može napraviti dobra fotografija, pogotovo ako se ne nalaziš nešto niže gdje ja obično ipak zaklonjen sjedim (više desno):



Onda sam objavljivao i slike hrane, slutio sam da će doći vrijeme kad neću vjerovati kako se nekad luksuzno jelo (i sad se jede odlično, ali ne zahvaljujući financijama i ovako kvalitetne namirnice su nezamisliv luksuz):



U slast pri gledanju, danas nisam kalkulirao s postovima, spremamo se za možebitnu avanturu, a ne znam koje će računalo biti uz nas, pa kad eventualno dođemo na odredište nek nas na računalu čeka, kao što sam već napisao, davno otpisana ljepota ((naravno ako ne budem baniran, konzervativcima je pornografija nevjerojatno širok pojam, pogotovo ekstremno desnima, koji su u điru) ;)..

Putujem internet vremeplovom, strah me pomalo, što ću zaboravljenog naći, jutros me najprije iznenadila arhiva na mojblog.hr, tamo je postojala mogućnost zaključavanja postova, ja sam najbolje priče zaključao, "a ključič izgubio", ostale one od kojih sam većinu izbrisao, ali ne možeš od vremenskih mašina nikakav otpad sakriti. Na x portalu još veći užas, ostali sačuvana i blogerska poslijeponoćna čavrljanja na chatu, ništa se ne može trajno obrisati. Ipak pronašao sam tamo svoj post o zaboravljenom, iako odlično posjećenom pod vedrim nebom, prvom većem okupljanju blogera:

Završen je festival blog književnosti. Iako se nisam dobro osjećao pohodio sam i «Kont», drugu večer održavanja.

Bio je izuzetno topao dan, malo sam kasnio, al sam dolazeći primjetio da baš svi sudionici ležerno pijuckaju piće vani na terasi. Echo je odmah doviknula Wallu, to je Nachtfresser, a Manistra se šarmantnim osmijehom priključila :»Pisao si na xportalu, baš lijepo.» Odgovorio sam smijući se da treba biti zadovoljna, jer sam napisao da nije bila dosadna. S Echo sam odmah dogovorio da bude moja gošća, jer su u hostelu imali uplaćeno samo jedno noćenje, a ona ne voli voziti noću. Rekao sam i da ne znam da li ću izdržati baš cijeli program, koji je uzgred rečeno kasnio tridesetak minuta, jer se nikom nije dalo maknuti s terase. U međuvremenu mi je Wall platio pivo, pričali smo o nickovima, usput komentirali Xiolu,ili kako on odmah reče Guzijolu, na čijem blogu se najčešće ukrštaju naši komentari.
E onda je slijedio program, tekstovi koji su čitani nalaze se na reforum.blog.hr, osim pjesama j-zlo, jer ona svoje nije znala naći, gdje joj se na blogu nalaze. Mišljenja o čitanju i autorima se posve razlikuju tako ću se truditi ne iznositi svoje najoštrije kritike, pa ću npr.reći da su za vrijeme čitanja Vlade Bulića konobarica i šanker privremeno obustavili posao i smijući se slušali. I Porto mi je bio predug, tek danas sam na blogu shvatio da mu priča uopće nije loša. Misericardiu i Korvina neću komentirati jer su simpatični kolegici Echoe, Miška zato što je stariji od mene, a uz to i Riječanin. Echoe je bila izvanredna kao i uvijek, to nitko nije sporio, meni je bilo zanimljivo slušati i Manistru, mom društvu nije. J-zlo je bila kratka i efektna, možda je imala bolji izbor za drugu pročitanu pjesmu. Nisam baš siguran da je moj novopečeni drug Wall izabrao najbolji tekst za čitanje tamo. Mene nisu uspjeli navesti na čitanje, a u publici je dominirao pojavnošću bloger dvometraš Zeko zna.

U neformalnom razgovoru poslije suprotna su i bila mišljenja o značaju građanskih portala, uglavnom se posprdno govorilo o blogovima slavnih, a ni Matija, ni Darius nisu prošli lišo...



Skoro zaboravih važnu informaciju, ako želite prenoćiti u riječkom hostelu, ručnici nisu uračunati u cijenu.


sponzorirani linkovi
MojBlog.hr - Piši blog na vlastitoj domeni i ostani na svim listama!
Blogbuster - Zvijezde po prvi puta pišu same o sebi u na svome blogu.

06 00 posjeta (223), komentara (2)

Wall je jedan od meni najboljih pričopričalica, a Miska čitam od samog početka, dok se tek okušavao u pisanju.
Znam i kako je Zeko zna upečatljiv, prepoznala sam ga jednom uživo i bez slike, samo po metraži :)
Kkao ručnici nisu uračunati u cijenu? Za njih se posebno plaća ili treba uzeti od kuće?
Za tako nešto stvarno nisam nikada čula :)

Trillian, 15.4.2007 19:12:00

lol za ručnike

bluemotion, 16.4.2007 1:28:00




Ocjene ovog članka


POZITIVNE OCJENE:

vjetar u kosi , BigerX, blade, Trillian, UimeRime, ogledalo1,

Ilustracija: Alice Springs (Muzej fotografije u Berlinu- u blizini kolodvora Zoo

Oznake: Wayback machine

2006. sam na tad novootvorenoj platformi počeo objavljivati poeziju i vrlo brzo "skandaloznim" stilom pisanja izazvao reakcije i dospio na naslovnicu,
samo reakcije sam objavio u svom postu ovdje link
Nakon promjena uredništva i uvođenja chata na naslovnicu, kladioničarska mafija je uzela sve u svoje ruke, bloger.hr se neslavno ugasio i sva arhiva je, mislili smo, netragom nestala. Ipak jučer sam na jednoj od sve moćnijih Wayback mašina našao uz ostale čak i jednu pjesmu koju sam i sam pobrisao. Skoro sve su mi s distance, uključujući i one brutalnije, položile sud vremena, pa ću i ovdje povremeno pokoju objaviti, počet ću s naslovnom posta, prilično blagom za moj tadašnji stil pisanja.

utorak, prosinac 25, 2007

Rekla je da nije za mene
Da ima neuredne obrve
A i hod joj nije pravilan
Bolesna je, stalno je
Neke groznice prate
Glupa je i naivna
I to joj ide na živce
Smeta joj,
Kad smo već kao hodali
Dolazim na sastanke iz birtije
To nitko više ne radi
Al ne bi uvjetovala
Jer nema potrebe,
Nismo jedno za drugo.

Plakali smo kao žuti
Kad sam i ja to shvatio...

target=_blank>Zadnji selfie kod Brechta

Ne dajte se sad zavesti
Povratka onda vam nema
Trag noćnog vjetra na cesti
Bezjutrica vam se sprema.

Ne dajte se zavarati
Života vam je tu malo
Srknite ga vi dorati
Ćejfiti ga neće dati
Što vam je na pamet palo.

Ne dajte se zaplašiti
Vremena ostalo nije
Plijesan i paraziti
Sunce života ne grije
Ništa se više ne sije.

Ne dajte se vi zavesti
Tom veselju mršavljenja
Što vas još može potresti
ta životinjska mrijenja
Ničeg vam poslije nema.

B.Brecht: Zavođenje
prijevod NF

Update:

Post sam završio brzim prevođenjem zadnje kitice nakon ručka, prije izlaska sam provjerio i na svoje veliko iznenađenje ustvrdio da je na blogu situacija normalna, iako je istekao ultimatum, blog SN je još bio na mjestu. Sinoć sam bio siguran da će doći do gašenja bloga, nakon što je počeo bal vampira, kako se ono smije reći, obično dobro obaviještenih krajnje desnih blog aktivista i predvidio farsičan kraj, ako netko nije shvatio, a znam da oni jednostavno nisu mogli, moj zadnji komentar kod admina. To me potaklo da ne objavljujem post, jer me čitavo popodne neće biti na računalu, i moja "šutnja" bi se mogla krivo shvatiti, kao što je već vidim aludirala najzatucanija u pozitivnijoj pretežno progresivnoj grupi. Ona mi je po simpatičnosti bliska ovim zatucanim krajnje desnim blog aktivistima, zato moj komentar nije bio, da ga celi svet razume, pa i spomenuta ekipa, mogao bi me netko svrstati uz nju. Ako je tko zaslužio gašenje bloga, a ja ga nikom od tih porodičnih uzornih žena i muževa, ne bi gasio, to je jedan top bloger , kojem sam dva puta bio na blogu i oba puta svjedočio nevjerojatnom bezobrazluku u komentarima tog zatucanog klerikalnog fanatika, zadnji je ni kriv ni dužan stradao Euro, koji je ne znam kako krajnje neinformiran zalutao na taj blog i čak dobronamjerno komentirao lika, kojeg usprkos preporuci uredništva, nitko ne komentira. Neće taj biti baniran, dobio je pojačanje u mladom ženskom čeljadetu, koje je naravno odmah reklamirano na naslovnici, Trump zabranjuje Antifu, primitivci celog sveta se ohrabrili.
p.p.s.
Što se tiče arhive, jučer sam istraživao sve bolje Wayback mašine, svoj blog sam sejvao još prije mjesec dana, jučer nisam, vidio sam da i dalje snimaju. Po prvi put mi je uspjelo vratiti ono što do sad nije išlo, tekstovi s ugašene domene, imam i poeziju s blogera.hr davno prežaljenu, bokte koji je to urnebes bio, uključujući "skandaloznu" pjesmu o susretu s blog kraljicom (nekoga će ovo jako obradovati), negdje ću to objaviti, ne znam je li ovdje, gdje drugi eventualno otvoreni blog mogu "riskirati" ili ipak na nekoj od sigurnijih i manje krajnje desnih moralističkih platformi.
Žalosno, jako žalosno, vidim da je SN već dobila dragocjene savjete, navijam za nju, a TEATRALNOM zahvaljujem na informaciji u komentaru.

Foto: @papalagi

"Postojim li?" "Ne, ali..." Izuzetno poticajan intervju s jednim neuroznanstvenikom!

Negdje kvarat do šest, nakon što sam popio uobičajenu iscijeđenu limunadu i počeo grickati isto tako ritualnu tamnu čokoladu paralelno sam se bacio na čitanje izuzetno zanimljivog i dugačkog (mada u pisanoj verziji skraćenog, slušao naravno nisam) intervjua s neuroznanstvenikom Anil Sethom, koji se upravo bavi prikupljanjem dokaza za svoju teoriju o životu ili životnu teoriju, oboje bi se moglo ovdje napisati. Tema je po struci bliža bivšoj Dinajinoj, mada je se može čitati i iz lingvističkog, književnog i filozofskog aspekta njemačkog govornog područja, čime sam se ja bavio. Sam intervju neću interpretirati, osim kratkog dijaloga, možda poticajnog za čitanje, jer je dostupan i na engleskom, izvornom jeziku, znanstvenik je Britanac, a engleski, koliko sam primijetio čitajući nedavne blogerske prijepore, svi vi manje više dobro poznajete.
Na naslov me inspirirao Musilov "Der Mann ohne Eigenschaften" koji se obično u novim prijevodima spominje kao "Čovjek bez osobina", ja sam ga nekad citirao kao "Čovjeka bez svojstava", oboje je ispravno iako riječi nisu identične, ovisi kako prevodilac razumije i interprretira roman, nešto kao noviji prijepor oko Nietzscheovog "Vječno vraćanje jednakog" ili "Vječno vraćanje istog" gdje je jasnije da se ne radi o hrvatskoj ili srpskoj varijanti prijevoda. Jedna kolegica inzistira na prijevodu jedino točnom u duhu sadašnjeg jezičnog stanja stvari "Muškarac bez osobina", jer stvarno je "der Mann" muškarac, "die Frau" žena, a samo "der Mensch" čovjek, mada nisam siguran da većina hrvatskih muževa prihvaća tu barem lingvističku istinu.
Naslov posta je inspiriran inače tezom iz intervjua, da je svijest živog čovjeka samoobnavljajuća i u stalnim nedoumicama između više mogućnosti, a da stroj, odnosno umjetna inteligencija, ne posjeduju tu sposobnost, računalo ne može obnavljati svoj silicij, kao čovjek svoje stanice. Dosta mog tumačenja, evo mog kratkog prijevoda djelića intervjua, pa ću završiti s postom:
"Postojim li ja zaista?"
Seth:"Ne. Ali..."
"Ali?
S: "Ovisi o tome što Vi mislite s "postojanjem". I sa "ja".
"A što Vi mislite s "ne"?"
S:"Ja kažem "ne", interpretirajući pitanje "Postojim li ja zaista?" u smislu, da pod "ja" razumijemo esenciju, supstancu. Stol zaista postoji. On je skup atoma, koji postoje neovisno od duha i koje opisujemo kao stol. Ako tražimo supstancu "ja", tu Vašu supstancu bilo gdje u glavi ili gdje god, onda ne vjerujem da ćemo je naći. To znači da sa smrću Vašeg tijela nijedan dio Vaše samosvijesti neće dalje postojati. Živite dalje u onom što ste činili, u razgovorima, koje ste vodili, u sjećanjima drugih ljudi. Ali nema Vaše esencije, koja još postoji..."

Tu ću stati, ne želim dalje prevoditi lijenim čitateljima ili slušateljima, kao prevoditelj sam uvijek bio fleksibilan, na prvi pogled bi se mogli naći na tridesetak eura po prijevodu cijelog teksta, možda su Dinaja, Sewen ili Euro, prvi mi padaju na pamet, jeftiniji

Zanimljivo da nekima kojima smetaju moje fotografije, automatski prihvaćaju ono : kontrolirajte me, slikajte, prisluškujte, nemam što kriti-link Očito sumnjaju u sebe, štite se od samih sebe, sigurniji su kad i država prihvaća njihovu čestitost. Primijetili ste da se volim baviti nebitnim temama, pa tako i spomenuti ovu koju je problematizirala propala Piratska stranka, a o njoj piše i to jako dobro, novinar kojeg nisam volio, apologet slobodnog tržišta i liberalnog kapitalizma.
Gore spomenuto su stvari koje o kojima jako puno znam, dobro su mi poznate i već pomalo dosadne teme, jutros me zaintrigiralo nešto drugo za čitanje, naravno s njemačkog portala, psihološki i privatni profil najuspješnije suvremene europske političarke Giorgie Meloni, "fašistice s ljudskim licem [sic]" Veliki borac za zaštitu heteroseksualnog braka, je dijete rastavljenih roditelja, otac joj je politički bio uvjereni komunist, mama fašistica, ah ta nemogućnost razdvajanja javnog i privatnog. Svježe je rastavljena od životnog partnera, s kojim ima zajedničku kćerku, nisu stupili ni u građanski ni crkveni brak. Razlog rastave su seksistički ispadi njenog partnera na radnom mjestu, koji su dospjeli u javnost, a detalji zgrozili istu. Iako je naravno protiv istospolnih brakova, dopušta registraciju istih kao životnog partnerstva. Nije za zabranu pobačaja, ali žene moraju znati da postoje i druge mogućnosti i obavezna su savjetovanja u kojima s njima razgovaraju i predstavnice nevladinih pro life organizacija prije odluke. Mlada se probila u hijerarhiji kod ekstremne desnice, slaveći Mussolinija kao najvažnijeg političara dvadesetog stoljeća, poslije se ogradila od rasnih zakona, Musinih ratova i još nekih sitnica, kao i "svih totalitarizama". Kroz program "Marco Polo" održava bliske odnose s komunističkom Kinom, ekonomski daleko najjače od zemalja EU. Za slobodu govora je, ali tuži i dobiva po sudovima kritičare, zadnje je dobila novinarku, koja je napisala da je ne pokušava zastrašiti jer je se ne boji, ulicom hoda uspravno i ne bi je ni primijetila da se sretnu, što je ova protumačila i uz neke druge iskaze "dokazala" da se ova rugala njenoj visini (metar šezdeset).
Pragmatična do bola i u životu i u politici, iako "fašistica u srcu", postala je najdugovječnija premijerka neke od značajnih EU država, i to u jednoj Italiji, u kojoj su se, otkad je svijeta i vijeka, vlade smjenjivale kao na tekućoj traci. Jedino baš ne može naći zajednički jezik s drugom moćnom neonacisticom, šeficom njemačkog AFD-a Alice Weidel, konzervativnom domoljubicom, koja ne živi u domovini i u lezbijskom je braku s Azijatkinjom. Nesloga dvije svjetonazorski bliske moćne žene sretna je okolnost za sve nas ostale, piše treća žena novinarka u članku pisanom iz nesvakidašnjeg kuta.

Berlin je ove godine konačno pretekao Hrvatsku po broju stanovnika, prešao je 3900000, vidim da će proći vremena dok naši wikijevci to saznaju.
Grad živi 24 sata, ali odustao sam od posta o tome shvativši da su mi fotke za ilustraciju zarobljene u računalu pokorenom virusom. Zato samo foto kroki:

target=_blank>Multi-kulti

target=_blank>Pseći raj

target=_blank>Čekanja na gradske vlakove

target=_blank>Ulaz u najdraži dućan

target=_blank>Muzej fotografije (Zadudžbina Newton- model June Newton)

target=_blank>Ulične izložbe

target=_blank>Ulična turska klopa

target=_blank>FKK Halensee

target=_blank>Ugodna prometala

Piše berlinska prijateljica, po struci sociologinja, o nevjerojatnoj medijskoj manipulaciji rezultatima izbora u najpraćenijim njemačkim medijima, izborima u najmnogoljudnijoj njemačkoj saveznoj pokrajini NRW. Ne bih spominjao to ovdje jer sam sit politike na svom blogu, ali sve su prenijeli svi hrvatski mediji kao istinu, uključujući Index, koji zadnje vrijeme zna biti oprezniji i pouzdaniji, pa će vijest vjerojatno zloupotrijebiti naši polit-infombiro blogeri, koje zanimaju samo "činjenice"..
Svi pišu o povijesnom uspjehu AfD-a koji je utrostručio broj glasova u odnosu na protekle lokalne izbore, točno, ali AfD je u toj pokrajini dobio manje glasova nego na nedavnim izborima za savezni parlament. Svi spominju katastrofalan neuspjeh Zelenih u odnosu na protekle lokalne izbore. Točno, ali još točnije bi bilo napisati da su Zeleni ostvarili drugi po uspješnosti rezultat u povijesti svih izbora u toj pokrajini, odmah nakon prošlih lokalnih. Jedine dobitnike izbora Ljevicu (die Linke), koja polako ulazi u parlamente svih bivših zapadnonjemačkih pokrajina nitko ne spominje.
Najčešća riječ koju spominje, koju sam priznajem ja sad prvi put čuo i naučio, nisam znao da se ta vrsta manipulacije tako stručno naziva, je "framing", koji se nakon enormnog američkog uspjeha koristi i posvuda u EU, uključujući i Hrvatsku, gdje korisnici ionako samo prelete naslove po portalima.
A sad o onom što sam noćas uobličio za post ujutro, no kao što je noć išla nepredviđeno i nekontrolirano, slično se nastavilo jutros kad sam u polusnu počeo telefonski rješavati stvari neriješene godinama i na kraju uspio čak razgovarati i s gospođom sutkinjom, naravno radi se o manje važnom sporu, ali uspjeh je uspjeh.
Jin me probudio noću. Još prije svog odlaska leći nije mi izgledao dobro, on ne folira, pogotovo noću, upamtio je kako sam jednom bijesno poludio nakon što me zbog sitnog razloga probudio. Navukao sam hlače i u gornjem dijelu pidžame s njim odjurio u noć. Vani je bila mukla tišina i mrki mrak, javna rasvjeta, nešto ni vrit ni mimo, nit svijetli, nit ne svijetli. Mislio sam da se bivši gradonačelnik šalio kad je najavio uštedu na javnoj rasvjeti i rat svjetlosnom onečišćenju. Meditirao sam o mladosti iz visokih zgrada i nebodera iznad, pa i djevojke se valjda noću ponekad vraćaju kući, ali iako je i kod nas jako puno migranata, usprkos medijskoj slici su izgleda oni ovdje drukčiji, ne napastuju zakašnjele domoljupke, iako je ulična rasvjeta kao za to stvorena. Svugdje tišina, svuda spuštene škure, grad u dubokom snu, mi u polumraku. Doduše predvečer sam s visine fotografirao svjetleće kranove, razmaženi stanari okolnog naselja su pokrenuli masovnu peticiju, što se zaboga ima u mraku raditi, svjetlo nam narušava intimu.


photo upload free


U subotu sam tako koristio jedini način narušavanja intime za koji sam prije par godina znao i zloupotrebljavao ga na blogu, provjeravao sam da li još znam na slijepo fotografirati:



Sad se za fotografe u EU spremaju opasnija vremena, ide nacrt jednog meni smiješno formuliranog zakona, barem u nacrtu, ali oprez, vremena su sve drugo samo ne smiješna, kazneno će odgovarati tko fotografira u svrhu zadovoljavanja požude, što veli moja frendica, e kad bi oni znali kakve stvari rasplamsavaju moje fantazije...
Kad sam već krenuo s fotkama i na ovoj platformi evo i današnji selfie s mosta hrvatskih branitelja, nisam uspio u pozadini uloviti Nepalce kako loču, jbga, ispao iz forme, netko je spomenuo "Nepalci", ne razlikujem ja toliko te migrante niti su mi zanimljivi, osim možda Filipinki iz pekare na glavnom kolodvoru...



p.s.
Post je trebao biti usporedba riječkih i berlinskih noći, o ovim drugima očito drugi put :D.
Update:
Ista stvar do jučer nezamisliva u velikom "zapadnonjemačkom" gradu, do jučer nezamislivo za Ljevicu, o tome pišem u prvom dijelu posta:

Hod za slobodu

Teško je nadmudrivati se s hrvatskim "konzervativnim aktivistima. Budući da ih busevi dovoze iz svih krajeva naše države skupovi "Hoda za život" se održavaju jako rano, da bi se sendvič prosvjednici mogli do večere vratiti doma i pogledati se na navijačkim dnevnicima naših dalekovidnica. Još dok sam mogao s Jinom odlaziti na te jutarnje mitinge Riječani su se dobro odazivali na kontra prosvjed "Hod za slobodu", sad Jin u tim jutarnjim satima dobiva redovite injekcije i nismo mobilni. Ipak zahvaljujući bivšoj kolegici mogao sam vidjeti foto izvještaj, nadam se da vam se otvara link, i obradovao sam se prepoznavši neke svoje učenice. To mi je tim draže jer za razliku od dijela kolega, nikad nisam u učionici politički agitirao, naravno da su u diskusijama o nekim temama inteligentniji učenici mogli naslutiti moje stavove. Ipak na prosvjedu je među svojim bivšim učenicama Vesna Rajnović foto objektivom ulovila kapitalca, gradonačelnicu Rijeke Ivu Rinčić, koja je svojom šarolikom ekipom svih kontra SDP-a i HDZ-a osvojila vlast. Prepoznati je se može u srednjem nizu fotografija, bravo Iva, osjećaš trenutak, nije vrijeme za sitne kalkulacije zbog većine u gradskom vijeću!.Iva je inače vanstranačka gradonačelnica, status koji u ovom toliko polariziranom društvu mi rijetki uspijevamo zadržati.
p.s.
Linkovi su preuzeti s @vesnarajnović.bsky.social, profesorice i dopisnice više regionalnih medija.

Izbjegavam postove, koje bih oko razjašnjenja pojmova trebao prekrcati linkovima na uglavnom online enciklopedijske ili još gore wikipedijske članke.
Zato pišući pojednostavljujem stvari pokušavajući nužan broj time nastalih grešaka svesti na minimum.
Čitam jutros, na jučerašnjoj press konferenciji FBI-a šef moćne američke sigurnosne agencije, inače Hinduist, završava privatno intonirano obraćanje ubijenom heroju našeg doba kršćanskom fundamentalistu riječima :"Vidimo se u Walhalli."
Moguća pretpostavka čitatelja ovog bloga, autor posta se opet pravi pametan, iako poput mene čitatelja nema pojma što je Walhalla. Odmah ću to objasniti, jer je to na ovoj blog platformi nužno stalno ponavljati, ovom blogeru, inače germanistu, su najdraža dva autora klasične glazbe, Wagner i Liszt, usputno mada ovdje nebitno, otac Wagnerove supruge. Ništa od klasične glazbe nisam tako često slušao kao "Ples valkira" iz Wagnerovog ciklusa "Nibelunški prsten", u kojem je primjetna opčinjenost nordijskom mitologijom, oduševljenje s istom je dijelio po suvremenoj terminologiji konzervativni aktivist Hitler, kojem je Wagner eto kao i meni, očito iz drukčijih motiva, bio omiljen kompozitor. Wallhala je zadnje boravište palih ratnika, koje do posljednjeg utočišta vode zamamne valkire. Svaka sličnost s Islamom i kultom njihovih poginulih heroja je naravno slučajna, pokušajte noću napuštati Modriču automobilom, pogledajte u pravcu groblja na kojem su pokopani samo muškarci heroji i mnoge stvari bi vam možda mogle postati jasnije, barem mene je prosvjetlilo.
Zadnja namjera autora ovog posta je bila staviti u prvi plan multikulturalnost i multireligioznost Trumpove Amerike, ubojica je iz mormonske obitelji, to bi ovdje trebalo biti manje bitno, ali možda i nije, jutros mi je i ovo bilo previše za povezati.
Dan mi je loše počeo, ni Jin nije bio najbolje, svi u ovoj kući su noćas mjesečarili, pa sam se bacio na bacanje asocijacija na prvo što sam po paljenju računala pročitao, ne bih li odagnao crne misli. Nije lako nama koje ne impresionira herojski duh i mitologija današnjeg vremena, u duhu ovog posta, nažalost inkarnacija nečeg već viđenog, za što znamo s koliko očito uzaludnih žrtava je završilo.

Kaže bivši kolega povjesničar, zanima ga hoće li dobiti nove naputke za spominjanje desnog konzervativca Hitlera i desnih aktivista Francetića i Bobana, za lijevog autokrata Broza smjernice su već išle i mislim li da će se povijest potpuno izgubiti u novim kurikulumima modularne nastave. Odgovaram mu da smatram za zdravlje nacije mnogo važniji opstanak isto tako ugrožene biologije, djeca se neće znati pravilno, tko s kim smije, množiti.

Žena iz Parkova i nasada, koju nisam odmah prepoznao, a s radnicama sam se srdačno pozdravljao, šetajući davnih godina s Jinom uz njihovo radno mjesto, pita jel to još onaj isti pas, naš Jan ili Jin, Jin velim, jest, zajedno starimo nas dvojica, a Jin se lagano trzne na spominjanje svog imena, te nezainteresirano nastavlja drijemati uz ulaz u supermarket. Podsjeća me žena kako sam trčao za njom dok je odlazila zaključavši kapiju nakon radnog vremena, a Jin se jureći za njihovim mačkom provukao u zaključani dio i nije se znao ili htio provući nazad, a ja nisam mogao preko ograde, mačak im je živ i ispostavilo se, još stariji od Jina.

Bivšu kolegicu sindikalisticu koja mi se opušteno bacila u zagrljaj, pazite, slijedi umetnuta rečenica, često prije nego što nekamo izlazimo, razmišljam jel se mogu švercati s tuširanjem, obično zaključim da mogu, ionako uglavnom nikog poznatog ni ne sretnem, onda obično slijedi serija grljenja, dakle, nju je, da završim rečenicu, zanimalo što se to događa s mojim vidom, zatim mi je detaljno opisala svoje reumatske probleme i dobro sam svladao anatomiju njenih ruku. Spomenula je i problem sa sebi nadređenom koju poznajem, pokušao sam joj reći da ovu ne smatram zločestom i zlom, kakva je nesumnjivo bila ravnateljica moje drugarice, nego samo malo blesavom i smotanom.

Sljedeću poznanicu je zanimalo znam li što više o raskidu Hrvoja i Kate, je li to samo trik da ona skrene pozornost na sebe, uvijek se žalila na nedostupnost medija, a sad je često spominju, pogotovo druženje s Vitasovićem, jel tu ima što više. Rekao sam da nemam pojma, otkad sam u mirovini ne krećem se baš s ljudima i nisam više kralj tračeva, funkcija koju sam branio, ne iz zadovoljstva, nego zbog opstanka na radnoj i sindikalnoj sceni, tko ima informaciju, ima moć. Razmišljao sam o njenim riječima da pametnoj ženi poput Katarine nije nužno imati uz sebe pametnog muškarca, dapače, neće valjda međusobno analizirati Kanta, nije mi išlo uz lik i djelo njenog izuzetno obrazovanog muža (mislim na poznanicu).
Zvonio je mobitel, drugarica je iz marketa pitala jesam li se sjetio čega nedostaje u stanu, rekao sam tamna čokolada i čačkalice, čačkalice nisam dobio, jer se drugarica u međuvremenu sjetila mog sladoleda, kad je u kutijama, nemam pojma koliko ga ima, a moglo je stvarno zafaliti.

Jina je tek mobitel probudio, ostali smo kratko nas dvojica sami i odšetali do obližnjeg stupa popišati se.

"Zna li tko plovidbeni red Autotroleja?"
Potop u Rijeci, olujno nevrijeme, raja kritizira, kako se te šahte ne mogu dovesti u red, neki se sjete da je dobar dio grada ispod nivoa mora, onda pak drugi kontriraju, kako Titov podvožnjak nikad nije potopljen, vele neki da je bivši predsjednik naredio i nadzirao izgradnju tog jednog čudnovatog, tješe se ljudi legendama. Kako god u dosjetkama su, kao na početku ovog posta, pojedinci u nevolji brzi u svakom baš sistemu i sustavu. Mi što boravimo u slobodi naših kuća nemamo ih vremena smišljati, nama pak ili s krova kapa ili na donjim katovima uz strujovode izbija voda, mora se žurno reagirati i snalaziti. Čeznemo, kako napisah Mecibg u odgovoru na komentar prethodnog posta, za nekim dosadnijim vremenima, ali to su izgleda želje puste.
Kad smo već kod želja, tekuće godine sam ih se ja u vrtu dosta zaželio, jedem po prvi put ovu sortu grožđa, zaželim želju, jedem drugu za koju ne znamo otkud se stvorila, želja, jedemo rajčice Možemovke kako smo ih nazvali, po stranci od koje smo dobili sadnicu, želje, jedemo Kvrgu, rajčicu koju smo tako nazvali, presadivši je iz vrta žene kod koje kupujemo jaja, one što drži slobodne koke, s kojima bi se Jin tako rado igrao, a ne daju mu, želja, fenomenalnu papriku koja je po prvi put izrasla, želja, da ne nabrajam dalje. Kažu u tim prigodama zaželiš i ostvari ti se. Ja praznovjeran, onaj koji je znao zarad crne mačke zaobilaziti cijeli kvart, sam zadnji mjesec, nakon što je Jinova operacija dobro prošla, igrao na istu kartu ponavljanja jedno te iste želje.
Zaboravio sam na drugu mudrost, isto narodnu, "Pazi što zaželiš, može ti se ostvariti!". I bilo je tako, bio sam skroman i dopala me kirurginja po mom izboru, mi što nismo privatni pacijenti ne možemo birati, valja nam se u sreću uzdati i desila se ta sreća, barem u startu. Kći jednog drugog, kojeg neki smatraju i najboljim kirurgom, koji operira privatno, i za kojeg bih mogao imati vezu, kad principijelno ne bih bio bez veze tip. Svejedno sam dobro informiran i svejedno bih uvijek radije nju birao.
Usput dogodila se nevjerojatna stvar, u susjednom hodniku, isto tako očne klinike, je uvijek još veća gužva, pregledi za kao složenije operacije, ljudi međusobno pričaju i sestra galami prozivajući pacijente. Imam što čuti, kliče ime i prezime "cure" koju nisam vidio od večeri onog dana, kad je Tuđman govorio na Grobniku, a mi na pučkoj fešti guštali u odličnoj palenti kompirici, prije no što smo zalomili na privatnoj fešti u stanu u centru grada, koji pamtim po pršutu na stalku u dnevnom boravku, s oštrim nožem, ne baš primjerenim omamljenim gostima i mirisnom podrumu u koji smo se spuštali zarad drukčijih poroka
Kako je da je, dok sam čekao na red tri puta sam čuo prozivanje istog imena i prezimena bez rezultata i svaki put bih svejedno radoznalo provirio u tom smjeru, mada sam znao da je u pravu baba koja je rekla drugoj, ma znam ju, ona ti je ćer X.Y.-a, neće ti ta godinu dana čekati običan pregled, druga logično odgovara, po hodnicima bolnica ljudi su uvijek logični, pa mogla se onda gospođa odjaviti, da netko drugi dobije termin. Istog trena mi je palo na pamet, da je zbilja iz fine obitelji, da, gle čuda, ne mora ništa značiti, još uvijek nosi isto prezime i da bogati po pravilu u kapitalizmu nikad ne mare za sirotinju, i u tom trenu sam prozvan.
Moram skratiti priču, otišao sam u epske širine našeg Vjetra, s tim da on nikad ne gubi nit vodilju, o čemu piše, a ja kao sinoć, kad sam počeo pisati post, imam namjeru obraditi sasvim drugu temu, do koje na kraju ni ne stignem.
Uglavnom učinio sam ničim izazvan, jedinu stvar koju uvijek upozoravaju da se ne smije učiniti, uljuljkan i nesvjestan da je proces već krenuo, i u startu, prije samog početka, zaradio hematom. Više nije bilo šansi za normalan nastavak, naredba gledati dolje, ja pogledam u pravcu odakle stiže naredba, naredba desno, ja gledam lijevo i jedno vrijeme zlokobna pauza, ništa se ne događa. Opustite se, može li ovako, ja brojim do pet, a Vi...I prije pet čujem, gotovo, imat ćete podljev barem tjedan dana, ništa strašno, možete se polako pridići, sljedeći termin za dva mjeseca.
Pozdravljamo se, idem lagano s povezom preko oka pješice doma, oslanjajući se na otpisano oko, koje odgovorno shvaćajući ozbiljnost situacije razaznaje i zeleno na semaforu, te čak u džepu napipavam fotić i radim selfie naslijepo na ulici, još uvijek drhteći od mogućnosti katastrofe, koja je ovaj put bila toliko blizu. Ipak sam znao što ću zaželjeti, i drugi dan, kad se sve razbistrilo i ja po koji put prožvakao tijek događanja, bio sam skoro siguran, potpuno siguran nikad na osjetljivim područjima ne možeš biti, da ni ovaj put nisam pogriješio.

Od dolaska Trumpa na vlast cijelom Europom se rasplamsavaju kulturni ratovi, Hrvatska je izuzetak samo u tome što kod nas, apostrofirajući poznati aforizam, u tom ratu sudjeluje dosta intelektualno nenaoružanih, utješno je što u tome nismo jedini niti posebni svojom isključivošću. Nakon godina medijske, nikako ne i društvene, dominacije woke kulture, tradicionalno patrijahalna je uzvratila udarac, s renesansom ultrakonzervativaca i neonacista. Tu su karte jasno podijeljene i postoje dvije nepomirljive strane, nipošto ne isto opasne, dosadno i prežvakano.
Povijesno najpoznatiji pokušaj masovnog intelektualnog preodgoja je bila Maova, odnosno od strane vođe inicirana, kulturna revolucija. Trajala je dok je vođa bio živ, ostavila iza sebe dosta posljedica, više negativnih nego pozitivnih, te zaustavljena promjenom vlasti i kritikom odmah nakon vođine smrti. Neću se njome baviti mada posjedujem originalnu crvenu knjižicu, koju sam dobio od prijateljice, koja je više godina boravila u Kini i predvidjela kineski uspon i današnju moć druge svjetske sile.
Budući da se cijeli život institucionalno (boravcima na seminarima i korištenjem stipendija), te vaninstitucionalno privatnim boravcima u Berlinu bavim rubnim skupinama i subkulturama, ovdje su mi zanimljivi europski, s težištem na Berlinu, maoisti. U Francuskoj su bili moćniji, Sartre i Simone su demonstrirali ruku pod ruku s njima, drugi ljevičari su ih prihvaćali kao svoje "drugove koji griješe". U Berlinu i Njemačkoj je situacija bila bitno drukčija, te puna zanimljivosti i neočekivanih obrata. Pojavili su se u zloglasnoj četvrti Neukölln, to je onaj kvart u koji se policijske snage nisu usudile ući za vrijeme čuvenih novogodišnjih nemira, te je zbog toga pala i gradska vlast, četvrt puna stranaca i nacista. Maoisti su se pojavili kao izrazito nasilna lijeva skupina za ljevicu atipično nabildanih maskiranih momaka, nasilje nad nacistima im se toleriralo, jer su ovi imali više napada na strance sa smrtnim ishodima i javnost se uznemirila. Međutim prokinezi su se osilili i proglasili čitavo područje svojim, "zapišali" ga crvenim grafitima sa znakom svoje organizacije, dvije, tri fotke sam u ono vrijeme i ja objavio na blogu.
Dosta politike, ajmo malo i glazbe. Nisu ni krili maoisti da su baš oni maskirani pristali mladići, koji poziraju na spotovima angažiranog repera u usponu pod pseudonimom Taktikka:
Taktikka- glazbeni spot
Problemi su nastali kad su maoisti počeli upadati na skupove drugih ljevičarskih "revizionista", a dopustili su si i dvije stvari na koje je vlast naročito osjetljiva, nasilno uzimanje i paljenje zastava s Davidovom zvijezdom na skupovima podrške židovskoj zajednici izloženoj bijesu propalestinskih prosvjednika i uličnom maltretiranju, a onda se dogodilo nešto neoprostivo, policija je izvukla deblji kraj u sukobu s nasilnom skupinom maskiranih likova, oni su mislili najprije da su u pitanju bili nogometni huligani, istraga je pokazala da su u pitanju bili maoisti.
Slijedi najzanimljivije, uspostavilo se da je neprikosnoveni vođa i ideolog baš popularni reper Taktikka, da sastanke održavaju po teretanama i salama za borilačke sportove, da Taktikka u civilnom životu radi kao odgojitelj u dječjem vrtiću i to popularan, roditelji djece su i nakon što se sve saznalo bili na njegovoj strani, organizacija je zabranjena, a i oni su sami donijeli odluku o samoraspuštanju. Taktikka i danas opet snima i nastupa, vidi ih se na propalestinskim skupovima podrške kao obične građane, iako omražen kod većeg dijela progresivne mladeži Taktikka uživa kultni status kod nasilne ljevice, nešto kao protuteža kultu Japanca Mishime, kod nasilne njemačke desnice.
Kod nas bi retorikom maoisti mogli zavesti dosta ljudi, mrze židove, koriste u pozitivnom značanju pojmove "narod","protunarodno", angažirane žene u drugim ljevičarskim organizacijama nazivaju droljama, vješticama, kurvama, trockističkim pi...ma, kratko rečeno, mada mi Taktikka ima dobrih tekstova pjesama, dok su djelovali kao organizacija bili su vokabularom tipične muške šovinističke svinje, što je naravno primjerenije desnom spektru političkih snaga.

"*Andrea Junker,
*@strandjunker.com,
·
Musk’s Wealth
2012: $2 billion
2025: $436.3 billion
Bezos’ Wealth
2012: $18.4 billion
2025: $244.2 billion
Zuckerberg’s Wealth
2012: $17.5 billion
2025: $257.8 billion
Federal Minimum Wage
2012: $7.25
2025: $7.25
It’s not the start of an oligarchy. — We’re in the thick of it."

Ne da mi se tražiti post iz 2013. ili 2014., te dvije godine pamtim, jer sam tad bio aktivan kao kotačić onda, privremeno u naglom usponu, europske piratske avanture, jedna od berlinskih piratica je objavila i ja sam to odmah posvojio i gotovo istovremeno objavio na internom forumu tadašnje stranke i na ovom blogu:"Ljudima su kategorije lijevo i desno postale, ponajviše zahvaljujući "lijevim" socijaldemokratskim politikama potpuno apstraktne, irelevantne, skoro da nema razlike u gospodarskim politikama partija koje preuzmu vlast, treba govoriti u kategorijama "gore" i "dolje" i smanjivanju, a ne produbljavanju jaza između njih".
Prošlo je više od desetljeća od navedenog i vidimo do čega je došlo, gore citirani post i podaci su od jutros.
Prije par dana srdačno mi je prišao, dok sam s Jinom uobičajeno čekao pred jednim od supermarketa, jedan sad značajan socijaldemokrat ovdje, dvije struje stranke nekad ovdje percipirane kao vječne na vlasti, su se međusobnim borbama iscrpile i izgubile tu istu vlast, pa će izgleda, kako nakon velikih poraza biva i treći, rijetki preostali idealisti, dobiti svoju šansu. To je moj bivši učenik i pozdravili smo se s par radikalno lijevih parola kao lozinkom za ulaz u drugarsku razmjenu mišljenja. Na brzinu sam, nakon njegovog izražavanja zabrinutosti jačanjem nacizma i fašizma i u Njemačkoj, skicirao svoju sliku razvoja situacije tamo te posebno SAD-u kao za nas, kao vjernih sljedbenika njihovih politika, relevantnih država.
Kad sam izrazio veliko zadovoljstvo političkim promjenama i sukladno tome iznenađujućem uspjehu na izborima stranke Die Linke (ljevica), te kao jednu od značajnih točaka programa naveo dodatno, u postocima minimalno oporezivanje milijardera, čemu su kumovali i bivši pirati, on je frknuo nosom i kao pravi štreber izdeklamirao kako to lijepo zvuči, ali nije ostvarivo, kapital će jednostavno pobjeći iz države, ja sam se iznenadio spoznajom da su sve te silne nekretnine tako mobilne, na što se nasmijao i rekao da se baš svi, kad preuzmu vlast naglo smekšaju i počinju pragmatično razmišljati, zašto bi Heidi Reichinnek bila drukčija, eto ACO u SAD-u, koja je politički nešto šira i "zelenija" nema šansi za nominaciju demokratske stranke za predsjednicu.
Nije za zabranu moćne neonacističke stranke, slegnuo sam ramenima, znam da ni svojevremeno socijaldemokrati nisu bili za zabranu Hitlerove stranke, a pokazalo se da je bilo ili mi ili oni, meni svejedno, konačno sam sam sebi, uz bližnje prioritet, a nitko više nije toliko glup, pokušati me vrbovati za sljedeće ratove.
Završio sam da kao socijaldemokrat može biti miran, izvjesno je da barem s lijeve strane u dogledno vrijeme neće biti revolucije u Njemačkoj, pitao je kako mogu u išta više biti siguran, pa jedna od ideologinja Ljevice, moja berlinska suborkinja nema vremena, ima pametnija posla, upravo je na fejsu objavila fotku, na kojoj se vidi, da je ulaskom u četvrto desetljeće života, eto po prvi put trudna.

Vodeći u razvoju proteza

"Kritika ciničkog uma" Petera Sloterdijka je nastala 1983. godine i postala odmah hit, jedna od najprodavanijih filozofskih knjiga svih vremena. Zanimljivo koliko je puno ljudi kupilo, a koliko malo čitalo i razumjelo to djelo. Ja pretpostavljam da je tajna uspjeha u ravnoteži teksta i vrlo atraktivnih i provokativnih slika i ilustracija. Zanimljivo da nitko od analitičara i teoretičara ne primjećuje da je put pomami za ovom uspješnicom prokrčio formom (oblikom) nevjerojatan uspjeh knjige "Muške fantazije" Klausa Theweleita izdane 1978. godine, isto tako kombinacija izuzetno provokativnih slika i ipak ne toliko dubokog, odnosno premalo aktualiziranog promišljanja modernog doba, djela svjesno pisanog s kalkulacijom dobre prodaje u potrošačkom društvu.
Šteta što se, da se s distance primijetiti, mnogo više "gledalo" nego čitalo te knjige. Čitali su se očito samo djelovi citirani i prodiskutirani po medijima, te senzacionalistički opisi života i djela starogrčkog filozofa Diogena, koji je eto piškio i kakao u grmlju gradskih trgova. U javnost kod onih koji osim narod.hr i bild.de ionako nemaju vremena nikad ništa pročitati stvarala se slika o primitivnom životu nekad i tehnološki naprednom danas, upravo suprotno intenciji Sloterdijkovog toliko značajnog djela. Mi što smo knjigu ipak i pažljivo pročitali dodatno smo osvijestili ono što smo već živjeli u ritmu tog vremena i danas toliko omražene urbane (sub)kulture, posvijestili smo cinizam rata i ratne industrije, te u medijima, osim na ovom blogu :P, uopće ne spominjano "doba proteza" kojem su u knjizi posvećeni značajni dijelovi. Linkani članak gore zato je meni savršeno jasan i razumljiv sam po sebi u duhu današnjeg vremena.
Moram biti iskren i napisati da sam vojnoj industriji i njenom razvoju vrlo zahvalan. Zahvaljujući njoj i novcu uloženu u razvoj za ranjene vojnike korisnih proteza profitira i civilno zdravstvo. Jebeš vojnika koji ne vidi, zahvaljujući ulaganju u vojni razvoj i civilna oftamologija postaje jako profitabilna i skupa, da bi se stvorili stručnjaci za operacijske zahvate oni moraju vježbati, a za mlade diplomante tu je idealno javno zdravstvo i tako i mi koji si ne možemo priuštiti skupe klinike dobivamo šansu. Ja koji sam već svojim potpisom u drugom eksperimentalnom programu, ovaj put američkom, svjedočim na sebi koliko različite, naravno selektivne rezultate daju, ako se nešto popravi, negdje drugdje mora biti barem minimalna šteta.
Linkani članak je u Indexu je naravno senzacionalistički, mada će rusko tržište, pogotovo ono sve brojnijih invalida, s oduševljenjem prihvatiti munjeviti razvoj svog zdravstva. Ipak još će vremena proći da njihovi heroji s protezama počnu poput ipak zasad samo bogatijih američkih ratnih veterana mobilno, na svojim mehaničkim pomagalima umjesto nogu, turistički obilaziti svijet. Nemaju Ameri džaba toliko više iskustva u suvremenom ratovanju, istina, Rusi ih ubrzano sustižu, jer Amerima više zbog javnosti nije više toliko jednostavno kao naprimjer Sjevernokoreancima eksperimentirati na vlastitom ljudskom mesu, odnosno žrtvovati ga. Tu dolazimo do nužno potrebnih koraka za opstojnost slobodnog tržišta, npr. uništenje udruga civilnog društva i prekid nerentabilne pomoći "trećem svijetu", no to je već druga kompleksnija i teže shvatljiva tema pa će se autor posta zaustaviti ( dosta filozofiranja, treba se posvetiti dnevnom rasporedu, a to je u 7 jutarnja šetnja s psom).

Simon de Beauvoir spominje da ju je za pisanje knjige/istraživanja o starosti potakao šok koji je doživjela u polemici s jednom drskom studenticom, koja se njoj kao pedesetogodišnjakinji obratila sa:"Simone, Vi ste ipak stara žena!" Početkom svojih šezdesetih objavila je knjigu/esej "O starosti", do sad najtemeljitije djelo na tu temu. Pričajući o svojoj polemici s ikonom feminizma Alice Schwarzer, moja berlinska, dosta mlađa poznanica, je konstatirala :"Nisam je štedjela jer poštujem sve što je učinila u mlađim danima i smatram je u tom smislu polemički sebi ravnoj." Iako smatram da radikalnost prirodno ide uz zdravu i nepripitomljenu mladost, vratit ću se kasnije na to što smatram pogrešno u iskazima mlađih polemičarki, kao i u isto tako drskom iskazu jučer ili prekjučer jedne starije blogerice o razlikama u starenju muškaraca i žena, te zašto sam u komentaru kod druge blogerice pedesete označio kao zlatne godine.
Simone ima u svojoj knjizi nekoliko teza koje smatram briljantnim i koje sam još čitajući prije desetak godina posvojio, te ih neću tražiti nego iznositi u svojoj interpretaciji, s druge strane su tu neke koje nisam ni onda, niti mogu prihvatiti, mada su mi danas shvatljivije nego u trenutku čitanja. Čitajući knjigu prvi put uopće nisam išao za tim da je ona pisana turbulentne 1968. godine, što se ipak nažalost pokazuje bitnim u razumijevanju nekih razmatranja.
Ono što smatram neupitnim je promatranje procesa normalnog starenja kao intelektualno zaokruživanje procesa spoznaje sebe samih. S tim povezan je i oštroumni opažaj naše Simone da intelektualno superiorniji i aktivniji pojedinci/pojedinke sporije gube kongitivne sposobnosti od onih tradicijom, školovanjem, okruženjem, a ponekad i genetikom u tom smislu inferiornijih, to je drastično vidljivo i kod muškaraca u pedesetim, najaktivnijim na blogu, neki očito još nisu intelektualno počeli stariti, a neki su već znatno stariji od npr. Miška i Gea, najstarijih blogera po godinama rođenja, koje sam i u živo upoznao. Tvrdnja o Simone kao s 50 godina staroj ženi je svakako bila besmislena i potpuno promašena, ona je tad bila i intelektualno u najproduktivnijim godinama, a i fizički i socijalno bez naročitih poteškoća u životu, pamtim da je to i kod mene bio slučaj. S druge strane primjedbu druge mlade jurišnice osporavam van kategorije mladost/starost, Alice Schwarzer je svakako spadala u pionirke važnog feminističkog pokreta, no greške, npr. u odnosu prema prostituciji, koje mlada Berlinerica s pravom kritizira, su greške koje su formulirane još u mladosti, u starosti su samo dodatno rasle. Uvijek je bila dogmatica ograničenih pogleda i bez uvida u širi društveni kontekst, to se najbolje vidi kad sad uz neonaciste i lijevu otpadnicu Sahru Wagenknecht predvodi i nastoji ideološki opravdati mirovne demonstracije po Njemačkoj.
Kao i svim temama tako i starosti je Simone prilazila enciklopedijski iz različitih aspekata, biološki i psihološki kao prirodno najvažnije naravno nije mogla ignorirati. Tu smatram da je suprotno uvriježenom mišljenju i tu pogodila sa svojom tezom i objašnjenjem kako muškarci teže podnose starenje, posebno nužne biološke tegobe i slabljenje organizma. Muškarci još uvijek dominiraju patrijahalno, i nakon svih promjena, strukturiranim društvom, smatra ih se važnim te uglavnom donose teže i po društvo i obitelj dalekosežne odluke (Merkel prije 10 godina je druga priča i izuzetak koji potvrđuje pravilo), lete na krilima svoje moći, a što se u veće visine vineš, to je teži pad.
Simone se cijeli život uglavnom pridržavala onoga što je sebi još u osamnaestoj u dnevniku obećala, uvijek će o svemu pisati i govoriti otvoreno bez zazora, pa tako i o seksualnosti. Iako deklarirano biseksualna u knjizi piše pretežno o muško-ženskim odnosima u toj dobi. Ispravno zapaža problem industrije ljepote koja u prvi plan nameće ideal vječne mladosti, koji žene jasno ne mogu niti trebaju zahvaljujući biologiji i zadanoj društvenoj ulozi slijediti, ali tu radi i greške, jednu meni i te kako primjetnu na tragu tkz. "Nietzsche efekta".
Poznati su sporni Nietzscheovi stavovi o ratovima i ženama, kod oba pitanja je bio neiskusan, u njegovo doba još nije bilo razvijene tehnologije i velikih ratova, pred očima su mu bila heroji i viteštvo srednjeg vijeka, a odrastao u ženskom okruženju, nije uspio ostvariti niti jednu zrelu vezu, Lou Andreas-Salome je otklonila njegovu bračnu ponudu, dalje nije ni pokušavao. Novije analize pokazuju da je uzrok njegovog ludila i rane smrti neliječeni sifilis, koji je vjerojatno zaradio u već epski opisanom posjetu bordelu.
Tako "neiskusna" Simone iznosi tezu da muškarce poslije šezdesete prestaju tjelesno zanimati vršnjakinje s kojima žive i prepuštaju se masturbaciji, osim onih naravno financijski i društveno-hijerarhijski moćnih koji si "kupuju" mlade ljubavnice. Velika seksološka istraživanja dvadesetog stoljeća dokazala su da ljudi usprkos kršćanskim doktrinama i to oba spola cijelog života neovisno o vezi ili bračnom statusu, naravno različitim intenzitetom ili masturbiraju ili ne (zbog različitih inhibicija). To priznaju u svojim djelima i veliki pisci, kao i samoprozvani najveći masturbator u povijesti slikar Salvador Dali, za kojeg je poznato da je obožavao svoju Galu.
Tko zna, možda će nova istraživanja, financirana od fundamentalističko konzervativnih vlada, dokazati i da je masturbacija zaslužna za često staračko sljepilo velikh mislilaca poput Borgesa i Sartrea, te zasad malo manje i kod mene, na njihovom tragu.
Puno toga planiranog nisam napisao, ne stignem dobro ni pročitati post, nadam se da ću imati prilike nadopuniti se i pojasniti u odgovorima na eventualne komentare...

Promocija knjiga "I ja imam post" u Europskom domu u Zagrebu

Voditeljice programa najavljuju knjigu blogerskih radova (video)

Krajem kolovoza i početkom rujna obilježavamo dvije značajne obljetnice, jednu za Hrvatsku, drugu za svijet, koje su se tad odvijale neovisno jedna od druge, deset godina izlaska i predstavljanja blogoknjige te deset godina otvaranja njemačke granice za bujicu migranata. Ovo drugo je značajan događaj koji je promijenio svijet i posvetit ću mu poseban post, ovo prvo važan interni događaj, već pomalo zaboravljen, za sitnu blogersku zajednicu, koji nije promijenio ništa. I prije i nakon izdavanja blogerske knjige, koja se danas osim u par biblioteka i kod nekoliko autora i blogera autora, te nekoliko posjetitelja promocije, može naći kod blogera prijatelja pokojnog glavnog od troje urednika i u antikvarijatima po tržišnoj cijeni manjoj od osam eura, dakle i prije i nakon izdavanja knjige ništa se u blogerskoj zajednici nije promijenilo, ostala su neslaganja i podmetanja kao dio tradicije stare sad više od dva desetljeća. Ostali su i tehnički problemi i nesnalaženja koji čine uz komentare dio šarma ove blog platforme, te je u uvodnom postu na prvom linku gore bilo primjetno duplanje fotografija, koje je uz mutnoću tad silom prilika predstavljalo zaštitni znak ovog blogera, a u komentaru je to značajno primijetio naš Sewen, kojeg je to jedinog začudilo, iako su naravno svi primijetili, kao što se danas u komentarima začudi nekim sitnim blogerskim podbadanjima.
Video sam dodao postu, jer je to jedini video objavljen od blogera koje sam pratio, još neki su tamo snimali, ali eto, bili su mi nepoznati, a ja se nisam potrudio saznati o kome se radi, dovoljno su me zaokupila upoznavanja i druženje s dragim, uglavnom blogericama, koje su se željele družiti, bilo ih je dosta, najviše zahvaljujući jednoj od nenajavljenih zvijezdi večeri mom Jinu, koji je šetao okolo i družio se gotovo sa svima. Danas mi je malo žao što za te druge ne znam tko su, neki su sigurno i blogeri, volio bih vidjeti i njihove snimke. Fotografije sam ja po svom starom običaju sirove neobrađene, kao i post uostalom, objavio brzo nakon povratka iz metropole. To su ovaj put bile baš sve fotografije koje sam snimio. Od mog ulaska u dvoranu me pogledom upadljivo i iritantno, iako "ispod oka" promatrala jedna posjetiteljka koju nisam upoznao, valjda da je ne bih "potajice u svom stilu" fotografirao, a ja sam tu večer imao druge namjere i nakon takvog dočeka definitivno se više nisam želio igrati s fotićem, uostalom i došao sam sa svojim društvom, koje ne zamaram blogerskom scenom i navadama i pazio sam da se oni ugodno osjećaju, što se i ostvarilo.
Dakle ideju o blogerskoj knjizi iznio je u postu nekadašnji bloger Siniša, možda još piše, ali nisam ga ni onda pratio pa sigurno ni sad kad se već svi znamo, a uredili blogerica, trenutno opet, na nadam se privremenoj pauzi, Lastavica, te pokojni bloger Sjedokosi, najviše radi njega sam objavio i video budući da rijetko, usprkos zlim glasovima, uzimam "tuđe"radove, on je potpisan za odgovornog autora knjige.
S njim sam se našao i dao mu podršku u Zagrebu, kad je realizacija bila na granici pucanja, sve ju je i subjektivno i objektivno ometalo, a meni je samo zbog jednog posta bilo stalo da knjiga bude ukoričena, nikakva savjest i ostale trice i kučine, za razliku od većine sudionika polemike, koja se cijelo vrijeme o konceptu knjige paralelno vodila na blogu, ja sam iza sebe imao dosta realiziranih projekata i znao da uvijek jedan na kraju mora potegnuti, da popravljanje u hodu zahuktalog projekta nema smisla i da se mora pružiti potpora onom koji je preuzeo odgovornost i koji se u tom trenutku najviše trudi, izloženom baražnoj vatri sa svih strana, to je bio Sjedokosi. Zahvalio mi se i to mi je bilo najvažnije, iako sam mu i ja, neposlušan u svakom momentu, narušavao koncepciju. Umjesto traženih deset poslao sam mu četiri ili pet, ostale moje postove su izabrali Lastavica i on sam (post o našem sastanku u Zagrebu uz kratko piće s zajedničkom fotografijom), nisam sudjelovao iako pozvan u razgovoru o tijeku programa, te na kraju, kako sam saznao od tadašnjeg urednika Bloga.hr Ribafisha, kao jedan od rijetkih ignorirao od šefa Sjedokosog dodijeljeni vlastiti post koji trebam čitati, nego improvizirao, budući da je Jin bio u središtu pozornosti, i za sebe samog neočekivano na brzinu našao i čitao post o Jinu kao vođi čopora. Slažem se sa Sjedokosim, da su svi poput mene tako postupali nastao bi kaos, a ne ovako izvrsno organizirana promocija, ali taj "da su svi kao ti..." argument mi je jedan od najglupljih općeprihvaćenih argumenata, nešto poput za hrvatsku inačicu kapitalizma stupidne poslovice "Svatko je kovač svoje sreće."
Budući da mi je pokojni Sjedokosi u privatnom razgovoru naveo dvije blogerice, koje su zadnje dane prije promocije, potegle po njemu najviše, da do promocije uopće dođe, ja ću spomenuti samo dragu i neprežaljenu Mayday, posebno zaslužnu da je promocija ipak održana u prostoru reprezentativnog Europskog doma, a na kraju sama nije "iz razloga" niti došla, u komentarima ispod linkanog posta je pod svojim manje poznatim linkom. Sjedokosi je imao ideju i o promocijama po Hrvatskoj, moguće i regionu, u Rijeci je sugerirao organizaciju meni, kojem zbilja to ne bi bio tehnički, oko osiguranja prostora i nazočnosti novinara, nikakav problem, za mene je onda postojala jedna druga djetinjasta prepreka, ja se s tada najistaknutijim blogerima iz Rijeke i okolice poput Miška i Gogooa, a pogotovo blogericama starije garde, nisam niti komentirao ni na bilo koji način komunicirao, vjerojatno su i u drugim sredinama postojali slični bizarni tipično blogerski razlozi pa promocije širom lijepe naše nisu održane, koliko znam bilo je još jedno druženje u Zagrebu.