Nachtfresser

Što se tiče ravnateljica i ravnatelja škola u kojima sam radio, a sad sam se i uvjerio skupljajući izvode za odlazak u mirovinu, bilo ih je dosta, prvi kojeg sam pedagoški respektirao kao ravnopravnog, bio je bivši ravnatelj moje zadnje škole. Uostalom to je bila prva škola na koju smo nekolicina nas prekinuli radne odnose na drugim školama i došli na poziv samog novopečenog ambicioznog i nekonvencionalnog ravnatelja, barem, kako to biva, na početku karijere. Zanimljivo škola se podijelila u gimnaziju i strukovnu i on je kao tad relativno mlad liječnik dobio šansu. Svi što smo došli smo bili nešto mlađi od njega, ne znam za druge, ali ja sam osjetio nadolazeće probleme na svojoj školi, bilo je ratno vrijeme i imenovana je za ravnateljicu, naravno po političkoj podobnosti, malo teže iskompleksirana konzervativna baba, ne mislim po godinama. Liječnik je na moje ugodno iznenađenje pratio Glasserovu realitetnu terapiju i njenu primjenu u "kvalitetnim školama" te je nakon objavljivanja teorije izbora, potakao djelatnike naše škole za ulazak u taj projekt. Daleko od toga da nisam bio i ostao kritičan prema toj teoriji, ali sve mi se činilo bolje od klasične hrvatske školske močvare. Bio sam i ostao nepopravljivi Summerhillovac u duši

Zašto uopće na blogu spominjem inače omražene pedagoške teme kao uvod posta o aroganciji? Naime nedavno mi je predbačeno da znam biti arogantan, to mi je onako baš svejedno, no hrvatska riječ bahat koju smatraju sinonimom mi zvuči jako ružno i ne pristajem na nju. Istina je da ponekad znam "s visine" docirati što baš ne spada u moj način ponašanja i bloganja, ali to se po pravilu događa zato što sam zlopamtilo i uzvraćam udarac, ako o temi koja dotiče temeljna ljudska prava, meni netko kaže neka struka/znanost ima zadnju riječ, uzvratit ću na isti način s visine ako dođeš na teren koji pokriva moja struka ili područje kojim sam se bavio vjerojatno znatno duže od tebe (npr. obilazeći europske metropole u svima smo obilazili muzeje suvremene umjetnosti i ponegdje fotografije, gledajmo to kao hobi koji se zgodno nadovezuje na struku). Zato mi nitko ne može reći npr. da stol od slonovače, rad Yoko Ono, na kojem je ploča sa šahovskim figurama na početnom položaju, s tim da su figure oba igrača bijele i da su s jedne strane dama i kralj zamijenili početne pozicije, a podnaslov rada je recimo "igraj po pravilima", nema smisla, po teoriji vjerojatnoće sam po svemu sudeći i bolji šahist od kritičara.
Arogancija mi se može predbaciti u političkim diskusijama ili o glazbi jer zaista ne volim sve što vole, niti mladi niti stari, a ne sviram, s mojom generacijom je već započela turbo folk revolucija i prihvaćam da ni mi nismo posve nedužni...