"Zna li tko plovidbeni red Autotroleja?"
Potop u Rijeci, olujno nevrijeme, raja kritizira, kako se te šahte ne mogu dovesti u red, neki se sjete da je dobar dio grada ispod nivoa mora, onda pak drugi kontriraju, kako Titov podvožnjak nikad nije potopljen, vele neki da je bivši predsjednik naredio i nadzirao izgradnju tog jednog čudnovatog, tješe se ljudi legendama. Kako god u dosjetkama su, kao na početku ovog posta, pojedinci u nevolji brzi u svakom baš sistemu i sustavu. Mi što boravimo u slobodi naših kuća nemamo ih vremena smišljati, nama pak ili s krova kapa ili na donjim katovima uz strujovode izbija voda, mora se žurno reagirati i snalaziti. Čeznemo, kako napisah Mecibg u odgovoru na komentar prethodnog posta, za nekim dosadnijim vremenima, ali to su izgleda želje puste.
Kad smo već kod želja, tekuće godine sam ih se ja u vrtu dosta zaželio, jedem po prvi put ovu sortu grožđa, zaželim želju, jedem drugu za koju ne znamo otkud se stvorila, želja, jedemo rajčice Možemovke kako smo ih nazvali, po stranci od koje smo dobili sadnicu, želje, jedemo Kvrgu, rajčicu koju smo tako nazvali, presadivši je iz vrta žene kod koje kupujemo jaja, one što drži slobodne koke, s kojima bi se Jin tako rado igrao, a ne daju mu, želja, fenomenalnu papriku koja je po prvi put izrasla, želja, da ne nabrajam dalje. Kažu u tim prigodama zaželiš i ostvari ti se. Ja praznovjeran, onaj koji je znao zarad crne mačke zaobilaziti cijeli kvart, sam zadnji mjesec, nakon što je Jinova operacija dobro prošla, igrao na istu kartu ponavljanja jedno te iste želje.
Zaboravio sam na drugu mudrost, isto narodnu, "Pazi što zaželiš, može ti se ostvariti!". I bilo je tako, bio sam skroman i dopala me kirurginja po mom izboru, mi što nismo privatni pacijenti ne možemo birati, valja nam se u sreću uzdati i desila se ta sreća, barem u startu. Kći jednog drugog, kojeg neki smatraju i najboljim kirurgom, koji operira privatno, i za kojeg bih mogao imati vezu, kad principijelno ne bih bio bez veze tip. Svejedno sam dobro informiran i svejedno bih uvijek radije nju birao.
Usput dogodila se nevjerojatna stvar, u susjednom hodniku, isto tako očne klinike, je uvijek još veća gužva, pregledi za kao složenije operacije, ljudi međusobno pričaju i sestra galami prozivajući pacijente. Imam što čuti, kliče ime i prezime "cure" koju nisam vidio od večeri onog dana, kad je Tuđman govorio na Grobniku, a mi na pučkoj fešti guštali u odličnoj palenti kompirici, prije no što smo zalomili na privatnoj fešti u stanu u centru grada, koji pamtim po pršutu na stalku u dnevnom boravku, s oštrim nožem, ne baš primjerenim omamljenim gostima i mirisnom podrumu u koji smo se spuštali zarad drukčijih poroka
Kako je da je, dok sam čekao na red tri puta sam čuo prozivanje istog imena i prezimena bez rezultata i svaki put bih svejedno radoznalo provirio u tom smjeru, mada sam znao da je u pravu baba koja je rekla drugoj, ma znam ju, ona ti je ćer X.Y.-a, neće ti ta godinu dana čekati običan pregled, druga logično odgovara, po hodnicima bolnica ljudi su uvijek logični, pa mogla se onda gospođa odjaviti, da netko drugi dobije termin. Istog trena mi je palo na pamet, da je zbilja iz fine obitelji, da, gle čuda, ne mora ništa značiti, još uvijek nosi isto prezime i da bogati po pravilu u kapitalizmu nikad ne mare za sirotinju, i u tom trenu sam prozvan.
Moram skratiti priču, otišao sam u epske širine našeg Vjetra, s tim da on nikad ne gubi nit vodilju, o čemu piše, a ja kao sinoć, kad sam počeo pisati post, imam namjeru obraditi sasvim drugu temu, do koje na kraju ni ne stignem.
Uglavnom učinio sam ničim izazvan, jedinu stvar koju uvijek upozoravaju da se ne smije učiniti, uljuljkan i nesvjestan da je proces već krenuo, i u startu, prije samog početka, zaradio hematom. Više nije bilo šansi za normalan nastavak, naredba gledati dolje, ja pogledam u pravcu odakle stiže naredba, naredba desno, ja gledam lijevo i jedno vrijeme zlokobna pauza, ništa se ne događa. Opustite se, može li ovako, ja brojim do pet, a Vi...I prije pet čujem, gotovo, imat ćete podljev barem tjedan dana, ništa strašno, možete se polako pridići, sljedeći termin za dva mjeseca.
Pozdravljamo se, idem lagano s povezom preko oka pješice doma, oslanjajući se na otpisano oko, koje odgovorno shvaćajući ozbiljnost situacije razaznaje i zeleno na semaforu, te čak u džepu napipavam fotić i radim selfie naslijepo na ulici, još uvijek drhteći od mogućnosti katastrofe, koja je ovaj put bila toliko blizu. Ipak sam znao što ću zaželjeti, i drugi dan, kad se sve razbistrilo i ja po koji put prožvakao tijek događanja, bio sam skoro siguran, potpuno siguran nikad na osjetljivim područjima ne možeš biti, da ni ovaj put nisam pogriješio.
Post je objavljen 11.09.2025. u 06:59 sati.