Nachtfresser

Evo skoro smo probili planirani budget za mjesec dana. Ovaj treći po redu majstor, svi oko istog posla, problemi nakon ponovnog uključenja gradskog plina, nadmašio je zbilja sve ostale, a po meni ni među riječkim majstorima nema konkurenciju, cijeni se 10 eura po minuti rada, jer termostat smo morali sami tražiti i kupiti u gradu, najjeftinijem mehaničkom je bila cijena njegovih pet minuta rada. Najzanimljivije da je po mojoj skromnoj laičkoj procjeni sve mogao napraviti jedan čovjek, ali su solidarni po devizi, uzmi pare i bježi, neka i drugi kolege zarade, naravno bez računa se računa.
Za ovo zbilja država nije kriva, ali su prekopirani principi "tržišnog" djelovanja lod majstora na vlasti, priključak na gradski plin nije bio naš izbor, naslijedili smo ga, a jasno je da je lakše opelješiti povremenog došljaka iz daleke Rijeke nego nekog "našeg", tko zna čijeg prijatelja, koji možda nekad može i zatrebati.
Natjerali su me na sjećanja na DDR 1963. godine, ondašnju uravnilovku i "planske" posjete majstora kad komisije odobre zahtjeve. Većina mladih je s punoljetnošću već selila u vlastite stanove, istina u novogradnje uglavnom vojnici, policija i omladinski funkcioneri, ostali često ruinirani prostori zahtijevali su stalne mada "besplatne" posjete raznih majstora, praznih stanova nije bilo. Tako smo nas troje iz raznih država bili jedan dan gosti kod mlade hostese, koja je angažirana za biti od pomoći nama stipendistima, u stanu joj je taj dan bio stari simpatični i brbljiv vodoinstalater, kapalo je iz starinske špine, a bilo je problema s puštanjem vode u veceu, sve je to majstor s osmijehom riješio, zamijenio plovak s jednim koji isto nije djelovao kao nov i zasjeo uz Goldwasser (zlatna voda), neku vrstu rakije, ne znam, ja sam onda samo piva istraživao, Radeberger je bio najbolji, ali smo ga priuštiti mogli samo mi neki od stranih stipendista i ipak na neki način oni koje je Đilas definirao novom klasom.
Kad je majstor otišao, mi smo ga pohvalili, kako iako ne izgleda pouzdano, očito zna svoj posao, ona je namignula, ma ostavio je on neku sitnicu za popraviti, voli on svratiti kod mene, već je jednom radio oko lavaboa.
Virovitica je pak u 21. stoljeću, davno su prošla vremena kad su "u Virovitici svi živjeli mirno kao hipici", fasade reprezentativnih zgrada se neumorno prefarbavaju i lickaju, uglavnom neukusno za moj ukus, drveće se siječe i sadi zdravo rastinje, ja eto prigovaram, ali ionako mene nitko ništa ne pita, ni većinu ostalih, samo oni uglavnom to ili ne znaju ili ne priznaju.