Promocija knjiga "I ja imam post" u Europskom domu u Zagrebu
Voditeljice programa najavljuju knjigu blogerskih radova (video)
Krajem kolovoza i početkom rujna obilježavamo dvije značajne obljetnice, jednu za Hrvatsku, drugu za svijet, koje su se tad odvijale neovisno jedna od druge, deset godina izlaska i predstavljanja blogoknjige te deset godina otvaranja njemačke granice za bujicu migranata. Ovo drugo je značajan događaj koji je promijenio svijet i posvetit ću mu poseban post, ovo prvo važan interni događaj, već pomalo zaboravljen, za sitnu blogersku zajednicu, koji nije promijenio ništa. I prije i nakon izdavanja blogerske knjige, koja se danas osim u par biblioteka i kod nekoliko autora i blogera autora, te nekoliko posjetitelja promocije, može naći kod blogera prijatelja pokojnog glavnog od troje urednika i u antikvarijatima po tržišnoj cijeni manjoj od osam eura, dakle i prije i nakon izdavanja knjige ništa se u blogerskoj zajednici nije promijenilo, ostala su neslaganja i podmetanja kao dio tradicije stare sad više od dva desetljeća. Ostali su i tehnički problemi i nesnalaženja koji čine uz komentare dio šarma ove blog platforme, te je u uvodnom postu na prvom linku gore bilo primjetno duplanje fotografija, koje je uz mutnoću tad silom prilika predstavljalo zaštitni znak ovog blogera, a u komentaru je to značajno primijetio naš Sewen, kojeg je to jedinog začudilo, iako su naravno svi primijetili, kao što se danas u komentarima začudi nekim sitnim blogerskim podbadanjima.
Video sam dodao postu, jer je to jedini video objavljen od blogera koje sam pratio, još neki su tamo snimali, ali eto, bili su mi nepoznati, a ja se nisam potrudio saznati o kome se radi, dovoljno su me zaokupila upoznavanja i druženje s dragim, uglavnom blogericama, koje su se željele družiti, bilo ih je dosta, najviše zahvaljujući jednoj od nenajavljenih zvijezdi večeri mom Jinu, koji je šetao okolo i družio se gotovo sa svima. Danas mi je malo žao što za te druge ne znam tko su, neki su sigurno i blogeri, volio bih vidjeti i njihove snimke. Fotografije sam ja po svom starom običaju sirove neobrađene, kao i post uostalom, objavio brzo nakon povratka iz metropole. To su ovaj put bile baš sve fotografije koje sam snimio. Od mog ulaska u dvoranu me pogledom upadljivo i iritantno, iako "ispod oka" promatrala jedna posjetiteljka koju nisam upoznao, valjda da je ne bih "potajice u svom stilu" fotografirao, a ja sam tu večer imao druge namjere i nakon takvog dočeka definitivno se više nisam želio igrati s fotićem, uostalom i došao sam sa svojim društvom, koje ne zamaram blogerskom scenom i navadama i pazio sam da se oni ugodno osjećaju, što se i ostvarilo.
Dakle ideju o blogerskoj knjizi iznio je u postu nekadašnji bloger Siniša, možda još piše, ali nisam ga ni onda pratio pa sigurno ni sad kad se već svi znamo, a uredili blogerica, trenutno opet, na nadam se privremenoj pauzi, Lastavica, te pokojni bloger Sjedokosi, najviše radi njega sam objavio i video budući da rijetko, usprkos zlim glasovima, uzimam "tuđe"radove, on je potpisan za odgovornog autora knjige.
S njim sam se našao i dao mu podršku u Zagrebu, kad je realizacija bila na granici pucanja, sve ju je i subjektivno i objektivno ometalo, a meni je samo zbog jednog posta bilo stalo da knjiga bude ukoričena, nikakva savjest i ostale trice i kučine, za razliku od većine sudionika polemike, koja se cijelo vrijeme o konceptu knjige paralelno vodila na blogu, ja sam iza sebe imao dosta realiziranih projekata i znao da uvijek jedan na kraju mora potegnuti, da popravljanje u hodu zahuktalog projekta nema smisla i da se mora pružiti potpora onom koji je preuzeo odgovornost i koji se u tom trenutku najviše trudi, izloženom baražnoj vatri sa svih strana, to je bio Sjedokosi. Zahvalio mi se i to mi je bilo najvažnije, iako sam mu i ja, neposlušan u svakom momentu, narušavao koncepciju. Umjesto traženih deset poslao sam mu četiri ili pet, ostale moje postove su izabrali Lastavica i on sam (post o našem sastanku u Zagrebu uz kratko piće s zajedničkom fotografijom), nisam sudjelovao iako pozvan u razgovoru o tijeku programa, te na kraju, kako sam saznao od tadašnjeg urednika Bloga.hr Ribafisha, kao jedan od rijetkih ignorirao od šefa Sjedokosog dodijeljeni vlastiti post koji trebam čitati, nego improvizirao, budući da je Jin bio u središtu pozornosti, i za sebe samog neočekivano na brzinu našao i čitao post o Jinu kao vođi čopora. Slažem se sa Sjedokosim, da su svi poput mene tako postupali nastao bi kaos, a ne ovako izvrsno organizirana promocija, ali taj "da su svi kao ti..." argument mi je jedan od najglupljih općeprihvaćenih argumenata, nešto poput za hrvatsku inačicu kapitalizma stupidne poslovice "Svatko je kovač svoje sreće."
Budući da mi je pokojni Sjedokosi u privatnom razgovoru naveo dvije blogerice, koje su zadnje dane prije promocije, potegle po njemu najviše, da do promocije uopće dođe, ja ću spomenuti samo dragu i neprežaljenu Mayday, posebno zaslužnu da je promocija ipak održana u prostoru reprezentativnog Europskog doma, a na kraju sama nije "iz razloga" niti došla, u komentarima ispod linkanog posta je pod svojim manje poznatim linkom. Sjedokosi je imao ideju i o promocijama po Hrvatskoj, moguće i regionu, u Rijeci je sugerirao organizaciju meni, kojem zbilja to ne bi bio tehnički, oko osiguranja prostora i nazočnosti novinara, nikakav problem, za mene je onda postojala jedna druga djetinjasta prepreka, ja se s tada najistaknutijim blogerima iz Rijeke i okolice poput Miška i Gogooa, a pogotovo blogericama starije garde, nisam niti komentirao ni na bilo koji način komunicirao, vjerojatno su i u drugim sredinama postojali slični bizarni tipično blogerski razlozi pa promocije širom lijepe naše nisu održane, koliko znam bilo je još jedno druženje u Zagrebu.
Post je objavljen 01.09.2025. u 08:44 sati.