Nachtfresser

Psiću moj
opasno je po trgovima
loviti ptice
puni su ljepotica i gubitnika
i svih uznemiriš
svojom ambicijom.

Dok sam mijenjao bateriju na fotiću Jin se otrgao i zajedno s povodcem lajući zajurio k jatu ptica, životna mu je izgleda ambicija neku uloviti. Jako živčan lik zarežao je na mene te mi psa srećom promašio nogom. Pomogao sam liku ustavši da izgubi ravnotežu, svejedno ga ulovivši da ne padne. Danas smo eto obojica imali sreće.

Subotu odlučujemo posvetiti prvom javnom predstavljanju knjige blogera s ovog portala. Putujemo između ostalog izdavač i kritičar, bivši bloger Matija (mladibogart), drugarica bivša blogerica (papalagi), drugar povremeni bloger (jin) i ja. Ako sve krene po krivom dogovorili smo na dolasku prvo pljeskavicu kod Koste. Krenulo je sve po krivom, Matija nije dobio poruku da smo krenuli po njega pa smo u polasku kasnili više od pola sata i živci su bili načeti, gurmansku stranu prestonice sam otpisao. Međutim drugarica je perfektno vozila bez pauze, Matija je imao enc karticu za izlaz s autoputa tako da smo sa smješkom mogli promatrati ogromnu paralelnu kolonu automobila koju smo ostavljali iza sebe. Nakon ručka je po Zagrebu uzeo volan Matija i ostalo je povijest, bio sam tamo prerano i još čekao blogericu Andreu kojoj je bio rođendan, a s kojom sam se dogovorio za pomoć do lifta u Europskom domu. Očekivano za mene, jer znam kako to kad nas ide, nije se mogao naći ključ od lifta i naša blogerica je pokazala zavidnu snagu penjući se uz moju pomoć do drugog kata, Ribafish je za nama nosio kolica.
Gore je bilo i dosta poznatih blogerica koje nisu autorice, prvo sam se zapričao s već afirmiranom pjesnikinjom Morskom zvijezdom koja je prva kod nas uradila hvalevrijedan potez, umjesto osvrta kritičara na kraju knjige objavila je komentare blogera na tu poeziju sa svog bloga. Donijela je nekoliko svojih knjiga, jednu od njih sam i ja, na moju veliku radost, dobio na dar, inače njoj nije bilo ispod časti sudjelovati u knjizi poput nekih velikih blogerica književnica za koje cijela Hrvatska zna, samo se eto ja ne mogu trenutno sjetiti ni nickova. Kad smo kod toga priznajem da mi je promaklo i tko je ta Lidija koja je odlično preuzela ulogu nažalost odsutne Lastavice i uz Sjedokosog suvereno vodila program uz Moju modu, Sinišu i Ribafisha koji su uskakali. Koncepcija je bila da Lidija čita recenziju, a onda nazočni autori čitaju neki svoj odlomak iz knjige, a odsutni dobiju pljesak u odsutnosti, istina neki zaslužni su imali privilegiju da Sjedokosi čita ili post kao što je to bio jedan odličan od Mayday ili poeziju, čitao je jednu pjesmu od Lastavice. Čitao je on još od čini mi se dvoje autora ponešto ali mi to baš nije zaokupiralo pažnju. Blogerica Križar je isto čitala zanimljivi post od jedne autorice ali sam u momentu zadržavao Jina kojem se nešto svidilo na pozornici pa mi je promaklo koje.
Gali je izazvala veliki pljesak neobičnim potezom, nije čitala ništa svoje, nego je bez knjige i ičega u rukama izašla pred sve i na originalan način u rimi "Iz glave"se zahvalila još jednom trojci koja je najviše doprinijela izdavanju knjige.
U komunikaciji prije programa, a i kratko poslije, najveći dojam su na mene ostavili ljudskost, odnosno osjetljivost i krhkost većine blogera, pažljivo se osluškuje svaka riječ i primjeti se odmah ako si nešto rekao što blogerici/blogeru baš i nije po volji, čine mi se mnogo osjetljiviji od prosjeka građanstva.
Što se programa tiče bio je zanimljiv iako relativno dug, složio sam sa svojom ekipom na Cvijetnom trgu da nije bilo baš slabih blogerskih točaka, svakome je netko bio svojim nastupom super, a netko odbojan no imena su se razlikovala. Oko pozitive O-da životu smo se svi složili. Kamena nas je dodatno razveselila darovima za nazočne. Od muškaraca je simpatična bila emotivnost Mrvička i trema blogera Dupla Ljuta. Gorkić Taradi je izabrao post kojem su se skoro baš svi u dvorani smijali, pratio sam jer eto taj tip humora nije meni baš blizak, Ribafish je igrao s palačinkama na sigurno, no osim mene je bilo još par ljudi koje nije impresionirao.
Oko Sarah Bernardtht smo imali neslaganja što je uvijek dobro, kao i oko modnog izričaja Moje mode i Takve, ovaj put sam ja drugoj dao prednost s tim da je meni među gošćama, a i autorkama bilo favoritkinja koje su se ovaj put više svidile, al budući da nisu komentirane neću ih ni ja bacati u vatru. Jako pozitivan dojam su od gošći ostavile i dnevnikjedne razvedenice i Demetra, svidile su mi se na prvi pogled, a mene prvi dojam izuzetno rijetko prevari.
Bio je tu i jedan nadrkani navodni bloger s glupim replikama na obična pitanja, kao i jedna rospija, nemam pojma koja je, s dvije blogerice je imala kontakt, nije nitijedna od polemičarki zadnjih dana, čuo sam u prolazu dvije zajedljive primjedbe na račun onih koji su radili, al oni su bili manjina.
Inače neki su primjetili da sam naprasno nestao bez pozdrava, nije to moj stil, išao sam tražiti par osoba koje su išle na zrak zapaliti, no vrata su se zatvorila i nije se moglo nazad, a Sjedokosi nije čuo mobitel na koji sam ga bezuspješno probao dobiti, naradio se čovjek, još jednom tri put hura za sve troje, te sitne greške u organizaciji zbilja nisu za uzeti preozbiljno. Imamo je i vrijedi!
p.s.
Zaboravih, mislim da se zove Nataša Milić, za pianinom, tko zna kog sam još zaboravio. Fotke mi se opet duplaju, nemam vremena baviti se time. Neki će primjetiti da sam jednu nešto pažljivije fotkao, eh, nije lako snimati fotografkinje

Odradili smo jutarnju šetnju. Jedna žena mlađa od od mene u spavaćici je virila kroz zavjesu, kad je vidila da sam pokupio Jinovo govno zadovoljno je nestala. Sunce je izašlo prije vremena i to je dobro, trebalo je što brže neutralizirati onog okruglog luđaka koji je likovao cijelu noć. U stvari post je nastao samo da se pohvalim da redovito skupljam govna svog psa i nervozan sam kad ih nema, vidim da svi nešto u zadnje vrijeme sumnjaju u mene.
p.s.
Snimio sam i ženu, al neće biti objavljena, mogla bi nepažljive čitateljke dovesti u zabludu da je ona subjekt posta.

Prije par godina je u svijetu brzom i efikasnom akcijom klasične infiltracije i sličnim staromodnim sredstvima "zavadi pa vladaj" razbijen piratski pokret koji je u kratkom periodu postigao uspjeh u razvijenim zemljama Zapadne Europe, a prijetio je i šire. Mi koji smo razumili o čemu se radi odvojili smo se na relativno sigurnom internetskom terenu i osnovali međunarodnu organizaciju koja jezikom sustava ne postoji Progresivnu platformu. Ne postoji jer smo glasovanjem izabrali oblik neregistrirane udruge no putem svojih članova djeluje kroz političke stranke. U udrugu zbog ugrađenih "osigurača" nije lako ući. Jedna od rasprava do sad je bila o kapitalizmu i nasilju, usvojeni su stavovi bliski onima koje sam ja branio doduše zvanično konsensualno prihvaćeni kao antifašizam. Bio sam i jesam izričito protiv formulacije o odbacivanju svake vrste nasilja, jer kao što je već Marcuse shvatio, ako je pojedincu egzistencija ugrožena nepravednim funkcioniranjem sustava on svakako ima pravo na samoobranu.
Ja sam jučer s par odluka donešenih neovisno jedna od druge shvatio da sam izuzetno blizu gubitka posla, stana, obitelji, iako nemam nikakvih dugova. Proces će naravno trajati još neko vrijeme jer sustav da bi mogao opstati ipak još uvijek kontrolira broj ljudi koje može potpuno uništiti, a korupcija na svim nivoima u svakom trenutku nudi mogućnost promjene sudbine. To većini ljudi ipak daje nadu i dopuštaju se uvjeriti da žive u ipak najboljem mogućem sustavu, jer samo njihovi prolupali susjedi kopaju po smeću.

Na dva načina ostajem bez fotoaparata, ili padom u more ili krađom torbice s ramena, identično ukradeni u Budimpešti prije par godina i u Berlinu, dvije torbice na istom ramenu, gornju nije preveliko umijeće skinuti. Budući da se ovaj put dogodilo u Berlinu prijavio sam, naknadno mi je tražena dopuna opisa i još nisam dobio obavijest o obustavi potrage koja može uslijediti mjesec dana nakon prijave. Dogodilo se odmah drugo berlinsko jutro, jedan dan sam čekao i čitao recenzije da bih kupio najgore ocijenjeni novi model, ne zato što je više od deset puta jeftiniji od mobitela mojih učenica i više no dvostruko od bivšeg aparata, nego jer mi je najbolje legao pri probnom snimanju, to tamo postoji i što mi je bio najljepši, istina postoje neki stari idioti neusporedive ljepote al to je nešto drugo. Cijeli Berlin je dakle sniman ovim trulim s masom mana.
Ima jedna priča koju sam tamo čuo, vezana je uz ove aktualne izbjegličke, a dosta me se dojmila. Kad je likvidiran hijerarhijski drugi čovjek te islamske terorističke države potvrđeno je i došlo je i do novinara iako je navodno pokušano da to ostane tajna, živio je uglavnom u Njemačkoj sa svojom obitelji, jedan dobar period i obrijan, obitelj mu se nije kretala u islamističkim krugovima i išli su redovito u školu, rasli uz svoje njemačke prijatelje, odlični učenici i prihvaćeni po razredima. Čak su navodno nakon gubitka oca i supruga dobili i prihvatili psihološku pomoć te ih se diskretno pazi. Priča je ovako ipak prazna i lol, no Spiegel je objavio iz različitih razdoblja fotke oca obitelji, zbilja, posebno obrijan i dotjeran, izgleda kao tipičan malograđanin, svaki drugi Hrvat.
p.s.
Nakon dojave Lastavice pogledao sam foto blog na naslovnici, opet upadljivo, izabrana fotka koja baš jedina na fejsu nije dobila nitijedan lajk, možda zaista nije loša.
p.p.s.
Nije nikakva namjera, mada evo ponovo čitajući mogu čak naći poveznice, fotke su još sinoć pripremljene za post o Opatiji.

Preseljenje je nepovratno krenulo. Ne znam što će biti s mojim poslom osim da će biti što god bude u novouseljenoj zgradi, danas je već dobar dio učionica preseljen. Potencijalno izvrstan prostor, no jednu isto tako lijepu zgradu još bogatije prošlosti smo ostavili na bespućima sadašnje pedagogije. Velika prednost je da smo tamo dijelili zgradu, a ovdje možemo griješiti sami.

Bolio nas organ
tko su ministri
svi su ionako
nesposobna korumpirana govna.
Bolio nas organ
tko je tko u županiji
dupelisci i beskičmenjaci
se ugnijezdili
kako bi netko drukčiji prošao.
Bolio nas organ
tko su nam šefovi
oni ionako slušaju
ove iznad sebe
I jedu njihova govna.

Mi na dnu
seračkog lanca
čekamo da nas popljuju
prije konačnog šuta.

p.s.

Nekad mi se ne da napisati post o aktualnoj situaciji znajući da će ga komentatori u najboljoj namjeri ublažiti i objasniti da nije sve crno ili oni zločestiji relativizirati i svesti sve na neobjektivnost autora prema svom liku i djelu. Istina, ni de Sade sigurno ne bi dostigao uvjerljivost svoje radikalnosti da ga nisu stalno bacali u okove i tlačili. Zato napišem ovako nešto kao pjesmu i ispušem se, svaki dan bez upotrebe grube sile u ovakvom sustavu je uspješan dan.

p.p.s.

I igranje pop art forama mi je ponekad dobar ventil svidilo se to gledatelju ili ne, što reče frendica, kad se prepustim plesu ne zanima me jel ti misliš da je to znalački i sexy, glavno da sam ja ja zadovoljna.

O rodnom mjestu neću pisati i mom subjektivnom doživljavanju promjene strukture stanovništva stare jezgre, ne volim kad mi nacisti plješću. Ne želim ni riskirati primjedbe tipa da je sve bilo bolje jer se bilo mlado, ne, nije tu bilo ni naročitih provoda ni ljubavi. Uglavnom vratio sam se nedjelju ujutro po lijepom sunčanom vremenu u Rijeku, mogao sam barem još pet puta ići u more, al eto, nemam energije za množenje sukoba, a susjedi se napunili, imam dovoljno egzistencijalnih problema koji ponovo čekaju svojih pet minuta tamo gdje živim.
Vidim na blogu bi se naprasno svi lijepo družili, podsjeća me na sindikalna događanja, ono pokušavamo skupiti velik broj potpisa za nešto važno, na pragu smo uspjeha i onda se nađu neki tamo jebivjetri i počinju skupljati potpise za drugu, istina isto inače važnu stvar, tak da uspiju zbuniti radnog čovjeka koji kaže, ne znajući gdje bi zbunjen prije potpisao, ma nemam ja vremena za te vaše gluposti. Inače ovaj vikend sam pozvan na sindikalne susrete u Splitu, onako srdačno, sve je organizirano tako da se mi dragi gosti nikako ne možemo prije zore sljedećeg radnog dana vratiti kući, pa eto, preusmjerih se na Krk, no ni tamo se nisam baš nafotografirao.
Izdružio sam se s blogerima, izdružio sam se s članovima raznih organizacija i još ću, al od glupih igara još su mi manje drage prefinjeno providne.

Prvi dan u gradu, osim što smo počašćeni pićem u meksičkoj kantini samo loše novosti, na poslu se prvi dan nakon praznika sve manje kolege ljube, čak je pozdrav pružanjem ruke uglavnom ispao iz upotrebe, dobro, tu je i je i jedna dobra vijest, u utorak kreće preseljenje škole, konačno napuštamo tu zgradu koja će ipak nedostajati, ta zgrada.
p.s.
Prekidam, žuri se u Opatiju, skoro zaboravih...

Nakon 12 sati vožnje približavamo se našoj granici, mnoštvo nabacanih znakova pa u prvi mah griješimo umorni ne shvaćajući kamo treba skrenuti na kontrolu, komentiram odmah, uh, sad ćemo imati nadahnuto predavanje ako nas i ne kazne u dva iza ponoći, prilazi zbilja nadrkani carinik, počinje rafalno pričati, u prvi mah ne kužim, ah, on najbolje zna kako je opasno voziti s maglenkama kad nema magle, zaboravili smo ih ugasiti, a magle su nas uz kišicu pratile na putu kući, dobro, nikakve kazne osim neželjene propovijedi domovinske dobrodošlice.
Nakon dva sata spavanja vidim da je sedam ujutro i da Jin stoji uz krevet i promatra me, nema veze noćna vožnja, kad svane vrijeme je za šetnju. Poslije se bunovan navikavam opet na brzi internet, sve je isto ko i lani, na portalima glavna tema ćirilica u Vukovaru, na blogu dame koje se boje fotografiranja na javnim površinama. Sve životne teme i dubokoumna premišljanja, ovaj put pod jedan se ne radi ni o zgradama državne uprave, pod dva se ljubitelji mrtve prirode pitaju o psihi onih što im je bliža živa.
Predlažem građenje zidova prema plažama, ionako se moru ne može prići od skupih ležaljki, a ovako bi se barem zaštitila intimnost onih što leže da bi im golo bilo preplanulo. Ulica u kojoj sam živio u Berlinu puna je Turaka i Afrikanaca, a nosi ime njemačkog vojskovođe iz drugog svjetskog rata, mislim da nitko nema pojma o tome osim nas koje sve zanima. Taj ima još jednu ulicu u drugom dijelu istog grada, u primitivnost lokalnih zajednica nikom iz državne vlasti se ne pada na pamet petljati osim naravno ako se radi o veličanju zločinaca i kršenja temeljnih prava pojedinaca.

Par koraka od ovogodišnjeg stana je postaja berlinske podzemne s kojeg vlakovi voze do dva nekadašnja središta, U8 Alexanderplatza i U9 kolodvora Zoo. Alex je svake godine sve odbojniji i ružniji, a Zoo je izgradnjom jako lijepog Hauptbahnhofa potpuno izgubio na nekadašnjoj prometnoj važnosti. Turista svejedno ne manjka, krajičkom oka traže zgodne mlade narkomanke i narkomane koji se prodaju za par kovanica no oni su uglavnom promijenili lokaciju. Autobusi 100 i 200 povezuju ta dva sad samo turistička središta i pokazuju turistima umivenu sliku Berlina.
Doduše blizu Newtonova muzeja suvremene fotografije iza kolodvora u Jebenstr. neka nova mladež povraća na tragu junaka knjige, no to su očito turistički narkomani, nešto ko zvezdine delije ili što su već, koji su išarali grafitima par berlinskih kuća, vidi fotku u prethodnom postu, četnici početnici.
Selfie s majmunskom nastambom u pozadini, nisam pisao, progresivne snage su politički potpuno sjebane, no future, no u krajnjoj liniji to meni ništa ne znači, sem da možda ću plaćati još jednu članarinu manje, a poraz ideala, pa makar sam nešto pokušao.
Kod katedrale me ženska skužila, nisam odmakao fotić, nije napravila scenu.
Idemo, ponedjeljkom je svinjska koljenica, na meniju, pod lipama, za informaciju onima što dolaze poslije mene.

To je draž života ovdje, stalno u vlaku, busu, tramvaju. Radnička klasa se živcira zbog ispadanja nekih veza, turisti usprkos buljenju u karte uskaču u pogrešan smjer, lopovi su najkoncentriraniji, vrebaju neoprezne poput mene, svjesni da pogrešku plaćaju od nemilosrdne policije, jučer sam prisustvovao intervenciji u punom vlaku, nikog nije smetala pretjerana upotreba sile. Razmišljam igrajući se s fotićem, mi koji baš nikad nismo imali iluzije o mogućnosti uspješnog života, trebali bi po nekoj logici, najlakše svladavati emocije i spremati se za neumitno. Kvaka je možda o tome što su nama uvijek smrdile te priče o premisama i konkluziji. Zašto je baš lijepo lijepo, e to je već drugi upit.

Odbrojavamo zadnje dane, istina ispunjene do kraja, jutros sam ustao rano i išao na fotkanje na sigurno, do Halenseea, sat vremena do tamo i natrag, sve sam imao zadnje vrijeme neke glomazne fotiće i uvježbao se snalaziti s njima, ovaj, iako mi lijepo stoji u ruci, obožava moje prste i snima ih često kao okvir modela, imao sam i portret vlastitog dlana, reže glave, reže noge, al zabavno je i ovako kad je rezultat svega što poduzmeš neizvjestan, mislim naravno isključivo na fotografiranje.

One kojima godinama ili ljetima prate ovaj blog znaju da smo u Berlinu iskušali baš svu međunarodnu kuhinju, u principu povoljno jeli svaki dan specijalitete druge kuhinje, ja sam naravno sve stavljao na blog. Ove godine je malo drukčije, ne očekujemo više reprizu pa biramo uglavnom najbolje, a najbolje se iskristaliziralo uglavnom na dva mjesta, staroberlinski restaurant "Nante Eck" u čuvenoj ulici Unter den Linden i "Maredo", recimo onaj na Potsdamer Platzu. Smješteni su na elitnim mjestima, cijene izgledaju izuzetno visoke, no pravi znalci poput nas znaju kako doći do izvrsnog jela po cijenoj nižoj nego doma. U prvom restaurantu smo jeli uglavnom hranu za Stammtisch goste, to je nešto po cijenama i obliku kao naše marende, samo obilnije, drugarica prosvjeduje zbog stila fotkanja na kojima porcije izgledaju nerealno male (ubacio sam u post jednu njenu fotku ;)), kobasice smo isto tamo jeli, već je bilo na blogu, a "Maredo" su čuveni majstori za steakove, eto slučajno saznah u Berlinu da se zadnji restaurant iz lanca otvorio u Zagrebu, ne znam jesu li i tamo biftek i svinjski filei sa svim prilozima tako zamamni. Jinov apsolutni favorit je ipak "Nante Eck" gdje osvojio sve stare berlinske konobarice.
p.s.
Jedna stvar mi nikad nije bila jasna kod nas, sjetio sam se jučer uz ručak, svi znamo da i špek ide na ražnjiće, u Berlinu normalno dobijem bez pitanja, kod nas samo ako sami roštiljamo u prirodi u vlastitoj režiji.

Dražen je pogodio s "ženskim" fotićem, al o tome možda u posebnom postu, kažem možda, jer materijala i fotki ima zbilja na obilje. Možda samo par riječi o boji ne naročito kvalitetnog, ali svakako najljepšeg fotića koji sam imao (i još imam;)) i koju sam sam odabrao. Ukratko, svojevremeno je dojavljeno njemačkoj policiji da je najtraženija i najopasnija žena tog vremena (sedamdesete prošlog stoljeća) Gudrun Ensslin viđena u mini suknji boje trule višnje. Tad još nije bilo mogućnosti lociranja dojave pa je istovremeno za cijelu Njemačku pokrenuta akcija zaustavljanja i legitimiranja tako odjevenih žena, stotinjak ih je ak se dobro sjećam zaustavljeno diljem zemlje, ona je tad još izmakla, pisalo se o tome,potpuni fijasko, no takve suknje su ušle u trend. Gudrun je poslije likvidirana ili izvršila samoubojstvo po zvaničnoj verziji, sin joj je zalazio svojevremeno u berlinsku knjižaru, ne baš poznatu, koja je imala zanimljive,"čudne" posjetitelje, i ja sam dolazio i kupovao, zaboravio sam i kako se zove i vjerojatno je više ne bih ni našao.
Ja sam bio svojevremeno fasciniran s Gudrun, izuzetno zanimljiva obiteljska priča, njen otac protestantski svećenik, otac njenog muža i oca djeteta najcjenjeniji nacistički pjesnik, muž, alternativac, pisac, bitnik, stalno na tripu, tako mu se i zove najpoznatija knjiga u kojoj uz svoja putovanja i traganja za sobom opisuje i iskustva s opojnim drogama, sestra građanska aktivistica i jedna iz prve generacije Zelenih, Gudrun dakle napušta sve i odlazi u ilegalu sa svojim ljubavnikom Andreasom Baaderom.
Ne znam, od tada primjećujem oko sebe sve detalje boje trule višnje, tako da se nekako i ovaj izbor sam od sebe nametnuo.
Fotke koje danas objavljujem su dio onih vezanih uz šetnje Jina i mene po Berlinu, nama sam ionako planirao posvetiti post neku večer kad preumoran dođem doma...

Najprije valja čestitati blogotimu, Lastavici, Siniši i ne zadnjem Sjedokosom na izvrsno obavljenom poslu od ideje do realizacije blogoknjige. Tu je bio isto tako poštovani bloger Ribafish kao posrednik prema centrima blogerske moći, na kraju je tu i sponzor kojem naravno treba iskazati zahvalnost na prepoznavanju vrijednog projekta. Svaka čast i meni nepoznatoj, ako sam dobro shvatio blogerici, koja je pripomogla da se priča približi izvrsnom završetku s prvim javnim predstavljanjem knjige na savršenoj lokaciji u Varaždinu. U jedanaest godina mog blogovanja po prvi put je nešto odrađeno ozbiljno i kako treba. Računalo se da ćemo sami financirati izdavanje knjige pa je razumljivo pravilo o broju stranica, eventualno se moglo pismeno obvezati autore koji nemaju toliko kvalitetnih stranica ili ne žele toliko objaviti na pismeni pristanak za plaćanje svog dijela u punom iznosu, ali bi to, kao i svako kompliciranje, otežalo realizaciju. Ja sam sam poslao šest stranica, al sam timu dao odriješene ruke da stave bilo što iz mog svakodnevnog jedanaestogodišnjeg opusa, meni je u stvari isto bila bitna samo jedna stranica, al eto. Ovo bulažnjenje o neselekciji i nekvaliteti autora je stav meni osobno potpuno nezanimljivih, kako čujem, kultnih blogozvijezda. Nisam mogao pratiti tu polemiku ili polemike zadnjih dana, jer sam kako znaju moje čitateljke i čitatelji izvan domovine i imam užasno spor internet, pročitao sam komentare ispod jednog posta od Annaboni i to mi je dovoljno.
Annaboni i S. od kritičara izdvajam, one izvrsno pišu, S. nije Ani Ram ali svakako spada među desetak zanimljivijih autorica ovog servisa i ne znam točno njihove konkretne primjedbe, osim one Anine o potrebi selekcije autora i dodatnog seciranja tekstova što nema nikakve veze s formom bloga kao takvog i naravno, ne slažem se. Vidim da s visine dociraju sve neke poznate uspješne književnice i blogerice i pljuju po nama anonimcima, prvo mi je večeras palo na pamet, kad sam vidio mail o otkazivanju promocije u Varaždinu, jebote na kojem sam ja servisu 11 godina da ne znam za te dame, a i tamo nekog tipa neki dan na naslovnici, tri autora koja su mi prva pala na pamet imaju 33 godine blogostaža, tiraž slikovnice s mojim prijevodom osim Babla i Heideggera, mogu svi ostali zajedno samo sanjati, i meni je žao što nije ušlo u knjigu par vrhunskih autora poput Pametnog zuba, ali oni imaju svoje razloge i ne smetaju. Ova smetala nek nastave uživati u otkazanom varaždinskom susretu, tipičnoj pobjedi sitnog hrvatskog jala i nek nastave neprimjećeno masturbirati sa svojim vrhunskim radovima kao što su radili sve ove godine. Ovo je njihovim pet minuta vlastite veličine i važnosti i nek im bude!
p.s.
Tekst je napisan na mah, moje čitateljke i čitatelji ga mogu ignorirati, zanima me hoće li tko na fotkama prvi put primjetiti jedan detalj

U stvari to je bio najdosadniji sat jučerašnjeg dana ali kulturološki zanimljiv. Ako ne piješ pivo, što ja, nakon zaista impozantnog neprekinutog staža i upoznavanja sa svim relevantnim svjetskim vrstama, više ne radim sve skupa djeluje ispraznije od Oktoberfesta i Bele nedeje zajedno, tamo barem ima vrtuljaka, staza smrti i inog. Prvi put sam vidio i našeg predstavnika tamo, Nijemci jako popuštaju, zbilja je dugo tamo odoljevao zakon o čistoći piva i za strance, očito mu je multikulti tolerancija došla glave. Thüringen kao pokrajina se lijepo predstavila, oni dr#e i do svojih kobasica i do turizma, sve je ostalo na razini najgoreg kiöa, od muzike do ponude.

Dimilo se jučer
bio sam sjetan
previše svojih života
sam vidio
kako se rasplinjavaju u visini.

Sve je više nesporazuma zato što ja zbilja zaboravljam sve meni nebitne podatke, ljudi misle da se pravim blesav, a ja sam zbilja blesav. Postavilo se pitanje mog znanja puta do berlinske katedrale, u Berlinu se ja zbilja ne snalazim u koordinatama istok, zapad, sjever, jug, u glavi imam donekle važnije stanice gradske i podzemne željeznice, tramvaje i buseve nabadam i to je to, svejedno je Berlin jedini grad u kojem se ne mogu izgubiti. Katedrala nema svoju stanicu podzemne i jbga. Ma jučer smo bili, eh, gdje smo sve jučer bili, uz rijeku, oke, približno jasnije, prva asocijacija Friedrichstr., tek onda, znači hoćeš reći da ne znaš gdje idući petak idem na koncert, pa naravno da znam, što je to katedrala?!
Sve je više nesporazuma što ja zaboravljam bijedne ljude, nisam znao o kom se priča, dok joj nije spomenuta funkcija, jedna od najvažnijh osoba u mojoj branši, a ono bijedno nesposobno birokratsko govno, ne lupetajte o nekadašnjoj progresivnosti i znanju tematike, nije teško naštrebati Ericha Frieda...

Ako me išta iskustvo naučilo to je da je jako malo stvari samo po sebi razumljivo mada se to nama samima činilo. To što podržavam, odnosno imam pozitivan stav i simpatična mi je multikulturalnost ne znači recimo, da sam i ove godine imao izbora, da bih birao Wedding kao kvart u kojem želim imati stan, ranijih godina sam bio u sebi bližim kvartovima, najboljim berlinskim kao što su npr. Friedrichshain, Prenzel , pa sam se malo razmazio. S druge strane smo mogli i gore proći, i te kako. Nemamo se pravo buniti mi što dolazimo od tamo gdje cijeli život biramo manje zlo. Ipak meni je osobno ugodnije viditi golu ili barem recimo, komotno odjevenu tetu na susjednom balkonu, a bilo je svega, nego onu, koja pegla, na najtopliji dan godine, direkt s bajkona gledam u stan preko puta, s maramom koju ne skida, ni na kažu najtopliji dan godine. No ni to me ne skandalizira jer poštujem tuđe izbore i pravo npr. lika, kojeg čujem na balkonu iznad sebe, da glasno tvrdi da je bog svemoguć, iako ne znam zašto netko misli da bi to trebalo mene zanimati. No u principu me, kao ni u Rijeci susjedi ne zanimaju, al eto, ako se ima izbor, želje rastu. S druge strane danas mi je mladi brijač, vjerojatno Turčin, savršeno izbrijao glavu na pravu nulu za pet eura, to mi se u Rijeci dosad samo jednom dogodilo i salon na rivi je ubrzo nakon toga zatvoren. Kod nas im je valjda lijeno nabavljati baš te ekstremne mašinice.

Ja s ljudima konzervativnih shvaćanja i svjetonazora jednostavno ne želim imati posla više no što moram, ne znam zašto bi mi više smetao bradati religiozni islamski zatucanko od naših pristojnih građana, koji bi me uvjeravali npr. da je brak zajednica muškarca i žene, ili da se maknemo od religije, oni što tvrde, tko ne radi ne treba ni jesti, izvale to ili neku drugu narodnu "mudrost" i smatraju se pametnima.
Jedan komentator je dobro primjetio da bi židovska bolnica u Berlinu bila vrijedna ozbiljnog posta, bi, ali još i te kako puno toga drugoga, samo ću navesti zbog mogućih nesporazuma, židovska bolnica je otvorena za svo berlinsko građanstvo, jutrom šetamo Jin i ja često baš kad sestre izlaze očito iz noćne smjene, već po izgledu se vidi, da ima i tetoviranih pankerki, a i pravih "arijevki". Ovo za tetovažu i pirsinge mi je upalo u oči jer znam da ih naše učenice na praksi moraju prekrivati, kad sam pitao zašto, da ne bi uznemiravale bolesnike,neprimjereno je,tc. Piše o povijesti sve na spomen ploči na glavnom ulazu, u stvari vrlo kratko je to bila ekskluzivna bolnica, a nacisti su je u svom razdoblju jednostavno pretvorili u geto.
U stvari kad sam birao fotke za post namjeravao sam pisati o berlinskom umijeću uživanja na javnim površinama, no očito nemam puno njemačke stege u sebi.
p.s.
Drugaricu ubola osa, i to na dva mjesta sinoć, nabavili neka flastere, izgledaju učinkoviti.

Naravno da sam sva ova ljeta u Berlinu istražio i mogućnosti vodenih osvježenja. Postoji dvadesetak kupališta, najpoznatije je omiljeno Hitlerovo Wannsee, tamo je i priroda zbilja najljepša no gužve su velike i naplaćuje se. Konkurencija koja je ove godine postala zanimljiva negativnom reklamom je Schlachtensee, zbog njega se demonstriralo, fizički sukobljavalo, a sad je i na sudu, naime načelnica iz stranke Zelenih je zabranila pristup psima. Meni je to ionako bilo bezveze mjeste i previše udaljeno od centra. U samom centru, nedaleko od kolodvora Zoo, tik ispod prometne auto ceste se nalazi zaista najzanimljivija berlinska plaža, na Halenseeu. Ove godine, budući da imamo ispunjen dnevni program, a podzemna vodi od mog stana direkt do Zooa, a onda je par minuta busom, odlučio sam nakon jutarnje šetnje s Jinom, dok drugarica još spava, ostavit njega da se isto odmori i do vode. Na Halenseeu je jedino mjesto gdje su sve ove godine odjeveni i golaći jedni uz druge, od rane zore u lijepe dane velika je protočnost ljudi, dođu uglavnom biciklima, skinu se, okupaju i idu ća. Zanimljivo da mlade cure najranije dolaze, jučer je bio jedan ženski par još dok su komunalci čistili smeće, dok sam se ja spustio one su se obukle i bile na odlasku, jutros su pozornost opet komunalaca i desetak prisutnih izazvale dvije frendice koje su išle u vodu u kupaćim kostimima, da bi se onda presvlačile praveći mali šou, malo se krijući, malo ne.
Ništa je sve ovo prema divnom plavom Jadranu, ostavljam drugima bez sjete ta cjelodnevna uživanja na najljepšom moru, meni je ovaj sat uvrh glave, jutros se nisam kupao, prehladio se za one hladnoće, još grlo nije popustilo, a sad je, pratim na blogu lijevo, i toplije nego kod vas.

Par usputnih napomena za namjerne čitače s nerazumijevanjem:

Volim njemačku filozofiju (Nietsche, Sloterdijk...), književnost (Böll, Fried, T.Mann), klasičnu glazbu (Wagner...), pobunjenike (izvanparlamentalnu opoziciju APO sedamdesetih, anarhiste, te gradsku gerilu kasnije), njemačka piva dok sam konzumirao taj napitak, Jägermeister, te pečene kobasice, berlinske pirate sa svojih piratskih početaka koje sve i osobno poznajem i koji više nisu u toj stranci, te grad Berlin. Ne volim njemačku politiku općenito, socijaldemokrate koji su nakon Brandta prodali socijalnu politiku, ovdje tvrde da im sadašnji predsjednik ni ne zna objasniti ideje socijaldemokracije, nešto u našem fazonu, Schäublea ne podnosim, Merkel mi je samo idejna protivnica.
Bavarska mi je odbojnija od vlastite domovine, Nijemce kao poslušne malograđane ne cijenim posebno, prodavačice u obližnjem Kaisersu, prave Njemice su odvratne, prosječni Nijemci su glupi i vole nogomet i zastave i više od Hrvata, samo par mojih subjektivnih opservacija.
Berlin je nešto drugo, Berlin nikad nije prihvatio Hitlera i ne bi bio glavni grad da je ovaj pobijedio, u Berlinu su progresivne snage jake, Berlin diše multikulturalno i šaćice nacista kad se pojave na ulici moraju štititi kordoni policije, uostalom vidi se to i po mojim fotkama. Kod svih naroda koji ovdje žive prisutne su kao i kod Berlinčana budale, ima Turaka koji vole svog predsjednika i njegovu idiotsku politiku, ima Hrvata koji pokušavaju dovesti Tomsona, Srbi se čuju na svakom koraku, al negativa se još nije nikad nametnula, napisah ovo u desetak minuta samo kao reakciju na određeno nerazumijevanje u jednom komentaru.
Berlin je velik kao Hrvatska al ima manje slabih točaka, odnosno ovdje znam gdje ću naći ekipu po mjeri, ako se poželim i politički družiti, istina to mi trenutno nije prioritet. Hrvatska naravno ima ljepšu obalu i bolju janjetinu, al zato bolju i jeftiniju talijansku picu nećete naći ni kod Talijana u Italiji.

Gospođa Guggenheim je otvorivši muzej u svakako jednoj od glavnih berlinskih ulica "Unter den Linden" uvela i lijep običaj, besplatne posjete muzeju ponedjeljkom. U međuvremenu čak ni ona više nije mogla plaćati muzej na toj lokaciji, preuzeo ga je, tko drugi nego Njemačka banka, ali običaj je ostao. Posjetili smo jučer izložbu nekih suvremenih fotografkinja iz Guggenheim postava, nisu me baš impresionirale, predstavljam kratko jednu ne tako blijedu.
Istovremeno su ulicom išle, pod velikom policijskom zaštitom, demonstracije jezida. To su, saznao sam na licu mjesta, jedna stara religiozna manjina od koje potiču Kurdi, u međuvremenu su često, zahvaljujući okruženju u kojem žive, bili izloženi prisilnom islamiziranju, miroljubivi su i religija im zabranjuje ubijanje (Kurdi su se tu ipak zdravorazumski emancipirali i od religije i od pravila), te su sad kao takvi doživili pokolje i iživljavanje na najbestijalni način od strane islamskih policija ISIS-a.
Nama svejedno nije prisjelo jelo, jeli smo, u skladu s onim da ovaj put nakon Berlina neće više biti drugog Berlina, jer se vraćamo u potpunu besperspektivnost nezavisne države, jeli smo dakle u staroj berlinskoj krčmi na "Unter den Linden", u tradicionalno najjačoj ulici, jučer smo jeli npr. u Simon Dach ulici, trenutno najrazvikanijem trendovskom kvartu, ipak u pitanjima hrane, ja kao fan njemačkih kobasica nisam objektivan.

Zanimljivo da na očito zaraženom kompu jedino što još dobro funkcionira je prebacivanje fotki i pisanje u blog editoru. Poremetilo mi je koncepciju jer nit mogu normalno komunicirati sa svojim Berlinčanima, i mail i fejs su van igre, nit mogu saznati što se u gradu aktualno zbiva. Zasad zato rutinski obilazimo mjesta na kojima znamo da se određenim danima nešto događa, tako smo jučer uobičajeno nedjeljom bili na buvljaku na Boxhagener Platzu o kojem sam valjda pisao prošlu nedjelju ili ponedjeljak, jučer sam snimio tamo samo tu šarenokosu tetu s psom, ne mislim na drugaricu koja odgovara opisu, ona je pak bez psa odslušala na Potsdameru besplatni koncert na harfi i orguljama nakon nedjeljne mise u evangelističnoj crkvi. Ostali dio dana je bilo ugodno šetanje i vozikanje, jeli smo u čuvenoj Simon Dach ulici u indijskom restaurantu, jelo je naravno snimljeno al mi se sad čini da nije među ovim fotkama, iz tog kvarta je ne baš uspjela fotka tete prekrivene tetovažama dok jede.
Na prvoj fotki je spomenička cjelina posvećena židovima, budući da smo smješteni blizu židovske bolnice, a i frendica ovdje mi je židovka, razmišljao sam o posebnom postu, al eto, nemam baš vremena trošiti uz spori komp, pa je neplanirano danas izletila ta fotka. Na drugoj fotki se samo malo razaznaje šatorska seljačija u reprezentativnom Sony centru, baš pričam da je zagrebački gradonačelnik Bandić kojeg mi nismo razumili postao uzor moćnicima europskih metropola. Na jednoj od zadnjih fotki snimljenoj s poda punog busa nazire se Siegesäule, spomenik poznat ako ni zbog čega drugog po scenama iz Wendersovog filma "Nebo nad Berlinom". Uz put sam dižući malo i skrenuo fotić, tek onako vježbe radi

Zadnje što sam mislio da bi se moglo dogoditi, dogodilo se, komp je pokupio trojanera i sad nam je internet izuzetno usporen, teško iskoristiv, fotke objavljujem po redosljedu snimanja, skinuo sam trojanoubojicu, ubio je 95 neprijatelja al komp još gmizi.
Svratio sam jučer i do glavne zgrade Humbolt univerziteta, napravio selfie uz Marxov citat koji još uvijek stoji da su filozofi različito tumačili svijet, radi se na tome da se promijeni, zatim sam nepogrešivo u labirintu hodnika pronašao WC što uopće nije lako, ponosan sam žurio van pohvaliti se drugarici i Jinu, koji sam majstor, da bih zalutao u studentsku kantinu, uvijek mi se prepotencija kazni.
S druge strane i u Berlinu među vlasnicima robnih centara ima idiota, u Alexu je zabranjen ulaz psima, tako da smo je Jin i ja bojkotirali pijući s klošaricama i klošarima ispred nje, čak se i jedna fotka napravila.
U svakom zlu neko dobro, evo ni preko portala neću moći pratiti ono u čemu će svi veliki Hrvati guštati ovih dana, vojnu paradu, vidim na fejs profilu naše Anni Ram da se već uživa u letovima borbenih čeličnih ptica.