Nachtfresser

Nakon 12 sati vožnje približavamo se našoj granici, mnoštvo nabacanih znakova pa u prvi mah griješimo umorni ne shvaćajući kamo treba skrenuti na kontrolu, komentiram odmah, uh, sad ćemo imati nadahnuto predavanje ako nas i ne kazne u dva iza ponoći, prilazi zbilja nadrkani carinik, počinje rafalno pričati, u prvi mah ne kužim, ah, on najbolje zna kako je opasno voziti s maglenkama kad nema magle, zaboravili smo ih ugasiti, a magle su nas uz kišicu pratile na putu kući, dobro, nikakve kazne osim neželjene propovijedi domovinske dobrodošlice.
Nakon dva sata spavanja vidim da je sedam ujutro i da Jin stoji uz krevet i promatra me, nema veze noćna vožnja, kad svane vrijeme je za šetnju. Poslije se bunovan navikavam opet na brzi internet, sve je isto ko i lani, na portalima glavna tema ćirilica u Vukovaru, na blogu dame koje se boje fotografiranja na javnim površinama. Sve životne teme i dubokoumna premišljanja, ovaj put pod jedan se ne radi ni o zgradama državne uprave, pod dva se ljubitelji mrtve prirode pitaju o psihi onih što im je bliža živa.
Predlažem građenje zidova prema plažama, ionako se moru ne može prići od skupih ležaljki, a ovako bi se barem zaštitila intimnost onih što leže da bi im golo bilo preplanulo. Ulica u kojoj sam živio u Berlinu puna je Turaka i Afrikanaca, a nosi ime njemačkog vojskovođe iz drugog svjetskog rata, mislim da nitko nema pojma o tome osim nas koje sve zanima. Taj ima još jednu ulicu u drugom dijelu istog grada, u primitivnost lokalnih zajednica nikom iz državne vlasti se ne pada na pamet petljati osim naravno ako se radi o veličanju zločinaca i kršenja temeljnih prava pojedinaca.