Nachtfresser

još jedan pun dan
rastesanih svjetova
šutnja moćnika

Kad bih očekivao da me svi razumiju ne bih imao ni najmanju potrebu bloksirati, znači eksati dnevne postove i onda ih kiselo izbacivati. Vijest dana na njemačkom twitteru da su u Njemačkoj napravili škampi test u pet uglednih restorana i niti u jednom gosti koji su naručili škampe nisu škampe dobili. Mi smo izabrali meso doma, ja sam još uvijek u ljutoj fazi. Ne znam više zašto sam fotkao kazalište. Jako mi se spava.

Što sam zaposleniji i više izvan kuće dan mi je besmisleniji. Čak sam u nekoliko navrata u isto vrijeme trebao biti na različitim mjestima, te bio uvijek na pogrešnom, npr. na takozvanom usavršavanju umjesto na pokazivanju. Sutra će biti isto ispunjeno i još besmislenije. Najbolja izjava koju sam čuo, najvažnije da se nešto događa, da nije dosadno, meni je.
I pljusnulo je na kraju.

Ode i Admiral (Admir Mahić, pjesnik). Zanimljivo, ja sam imao osjećaj da je on odavno otišao u besmrtnike, iz te birtije u kojoj sam u neka bolja vremena ljudovao i pio odlazili su jedan po jedan, internet ih je ipak u smrti pronalazio, sami, napušteni i zaboravljeni Kuđić, Džamonja... Bilo mi nekako prigodno da ostaju samo akademici kao Sidran i izdajice i bjegunci u tihi život Ljove i ja. Kad tamo shvatih tek kad sam ga uguglao nakon vijesti koja me sustigla uz jutarnji čaj, on je sve ove godine itekako živio, imao i svoju fejs stranicu, putovao i naslikavao se s pivom i mladim prijateljicama između ostalog.
Ode i drugaricin kompjutor, izdajica koji ostavlja u trenutku uzbudljivog projekta. Dobro, meni je lako privremeno se odreći skypea i sličnih blagodati izmišljenih za one koji imaju prijatelje i prebaciti ih na njeno ime.
Znam da sam već dosadan s ražnjićima i ćevapima, kaže konobar, taman naučio da ja jedem kombinaciju (šiš i ćevapi), a ono jedan dan jetrica, pa serija ražnjića, nisu pretjerano začinjeni i Jin ih voli, a to je itekako bitno.
Sad će netko prigovoriti, on to ne bi smio, nismo ni mi smjeli sve one sarajevske godine prolumpati...

ponedjeljak, 13.09.2004.

O Tempora, o mores


Teško je vjerovati, kako vrijeme nekad sporo ide, a nekad juri. Bravo Einstein! Kratko je prošlo od zvaničnog kraja školskih odmora, a već događanje sustiže događanje i iznova se divim ljudskoj gluposti i ograničenosti. Berlin kao da je daleka povijest. To su bila vremena !

Najviše o osjećajima i razumu pišu oni koji su u njima deficitarni, najviše o ugrožavanju privatnosti blebeću oni koji nemaju pojma o temi. I u Mađarskoj je krenulo sa zabranama fotografiranja na javnim mjestima, uz naravno kampanju straha protiv onih koji su prljavi, neprilagođeni i kradu, poslije se strah širio na one koji će dići u zrak našu kršćansku civilizaciju, onima koji su to kritizirali vađeno je prljavo rublje u javnost, jer država nadzire svoje građane, a oni to prihvaćaju jer pošteni ljudi nemaju što kriti, tak da sad usred Europe imamo državu s voljenim narodnim Idiotom na čelu, državu koju umjesto da svima prkosi s vojskom i bodljikavom žicom, bi trebalo okružiti okuženu zidom većim od berlinskog, dok taj narod malo ne počne shvatati da nije odabran nego da imaju gore idiote koji ih vode čak nego što smo ih mi imali, legendarni Balkanci.
Pa svakog je već moguće pratiti i po želji likvidirati svaki dan, nije baš, al usavršava se sustav kontrole autocesta, društvo je elektronski povezano, nije veliki problem doći do povijesti tvoje bolesti, bitno da brineš da te netko nenašminkanu ne snimi na gradskom trgu, pa s kojom namjerom ćeš reći, nenaviknutoj da u društvu nekrofila i svršavanja na hiperrealnost i mrtve prirode, neki još promatraju nenamještenost i ljude.
A ta mrtva djeca, zašto se ljutiti, kao primjeri su zbilja potrebna stadu da se potpuno ne umrtvi.

Preseljavamo školu pa je ludnica, nema fiksiranog radnog vremena, jučer sam ujutro bio na državnoj maturi, popodne sjednica i priprema škole za današnju inspekciju iz ministarstva koja treba dati dopuštenje za početak nastave u ponedjeljak, još nemam informaciju jel prošlo, odradio sam predjutarnju smjenu danas pa sam od maloprije doma.
Dražen je vidjevši jučer nedovršeni post postavio pitanje odakle potreba za svakodnevnim objavljivanjem, a vidim meni nejasnu reklamu valjda teksta na sličnu temu na naslovnici, nisam čitao post, s tim zbilja nakon svih ovih godina racionaliziram.
Postoji jedan bitan problem novih generacija kao i onih koji me ne razumiju, a to je hit riječ "mjerljivost" koja opet vodi na opaku svakodnevnu stranputicu koja ponekad graniči s idiotizmom. Danas sam ispred škole razgovarao s leaderom jedne od najvećih, ako ne najveće sestrinske organizacije koji je eto nakon godina rada u zdravstvu dospio u sustav školstva i ovdje je "pod stare dane" pripravnik. Teza mi je bila da je mjerljivost čavao na lijes hrvatskog školstva, koliko kužim i u zdravstvu djelatnicima u nastojanju da objektivno prikažu svoja postignuća ne preostaje previše vremena za neke tamo pacijente.
Tak smo i mi u realnom životu čudni novim racionalistima. Tko još može shvatiti da mogu postojati ljudi poput Böllovog junaka koji svaki dan imaju stanku za bilijar u pola deset i ne dopuštaju da se ta rutina promijeni. Najmanje komplimenata od velikih pisaca za svoje dnevnike dobio je Thomas Mann, pa on tamo bilježi samo nevažne bedastoće, kad je zakazao sastanak kod krojača, s kim se našao, što je poslao kome ili dobio od koga... Uglavnom diplomirao sam na njegovim dnevnicima i uživao radeći diplomski čiji trenutak obrane se dobrano odužio, kod profesorice kod koje nas je bilo valjda troje, ostalih pedesetak iz generacije je kod drugog profesora brzinski bez problema odradilo svoje.
Ima i ona ljubavna pjesma od Ericha Frieda koji otprilike poantira : "Život bi bio možda jednostavniji/da te nisam sreo/ samo što to ne bi bio moj život."
Blog je jedina forma kod koje se ne moraš prilagođavati vladajućoj modi i običajima. Zbrojimo jedan i jedan mada i to postaje sve teže, uostalom, zašto bih ja to radio. Uvijek se sjetim jednog izuzetnog profesora koji je obično kasnio na sat, jedan činovnik od bogova ravnatelja je komentirao, zamisli da se zbroji sve ovo vrijeme koliko je on svih ovih godina falio, već tad sam pomislio i vjerojatno napisao na blogu, dolazi vrijeme idiota koji ništa bitno ne razumiju i nema nam pomoći.
p.s.
Zadnji selfi je snimljen za vrijeme kontrole sanitarija nove zgrade, hm, nigdje nije propisano da se to smije raditi.

Nećete vjerovati, u Hrvatskoj postoji neindoktrinirana profesorica hrvatskog jezika koja se samnom slaže da je Selimović značajniji od Krleže. Eto na tim svakodnevnim bdijenjima uz državnu maturu mogu se doživiti nevjerojatne stvari. U petak smo slobodni, njemački nitko ne rješava u ovom roku no ima drugih obveza.
Ne znam jel namjerno, al drugi dan uzastopce vlakovođa ujutro zatrubi u trenu kad okinem fotićem. Na marendi u meksičkom jelo za mog druga Jina i mene složeno po mom naputku bez suvišnih začina, slatko naravno samo za mene.
Seljenje škole uspješno napreduje, jedan ormar prevelik za svoj novi kabinet, pokretna traka ima problem ući u fitness prostor, a dečki iz student servisa racionaliziraju s nošenjem stvari, u nekim stvarima su ove mlade generacije pametne.
Opa, kasni se za Opatiju.

Dežurao. Razgovarao. Može se s nekima. S nekima ne, al se to zaboravi. Čitao onu knjigu čekajući istek vremena. Zatim šetao. Susret i tema Snowden i zviždači, kao uzgred, zašto će se opet dogoditi nepravda i zašto je to prirodno. Glupo pitanje kad sam se pohvalio kako snimam ne gledajući, je li to Romkinja. Nemam pojma velim, mislio sam da je priča u tri fotke. S Jinom u parku brstim dan, treba što manje komunicirati, što god kažeš pogriješit ćeš. Fotka s vlakom mi promakla, a bitna je za potcrtati težinu dana. Jin bi ponovo vani, jučer je zaskočio nakratko jednu kuju. Idemo. Možda barem on nešto shvati.