Ne treba likovati ako si skoro sve točno predvidio. Treba žaliti one koji očajavaju ma kolike budale bile i one koji likuju kao da su imali protivnika.

Mislim da sam danas na Korzu bio barem neko vrijeme jedina osoba u kratkim rukavima. Jednostavno sam bio prelijen za obući se iako je bura derala. Prisilio sam se na par fotografija, meni samom se ne da posezati za arhivom. Inače ljudi koji me okružuju su mi potpuno nezanimljivi sa svojim borbama i željom da poraze nas iz valjda drugog tabora. Našao u gradskoj biblioteci knjigu Böllovih putopisa. Sad će možda netko od komentatora postaviti uobičajeno pitanje, kakve to ima veze s naslovom posta, nema nikakve.

još jedan pun dan
rastesanih svjetova
šutnja moćnika

Kad bih očekivao da me svi razumiju ne bih imao ni najmanju potrebu bloksirati, znači eksati dnevne postove i onda ih kiselo izbacivati. Vijest dana na njemačkom twitteru da su u Njemačkoj napravili škampi test u pet uglednih restorana i niti u jednom gosti koji su naručili škampe nisu škampe dobili. Mi smo izabrali meso doma, ja sam još uvijek u ljutoj fazi. Ne znam više zašto sam fotkao kazalište. Jako mi se spava.

Ajd dobro, cijeli dan bio doma, dovršio dvije knjige, Christiane F. i jednu Moravijinu preskačući, nekad mi je bio zanimljiv, sad već i pomalo dosadan. Potrošili rezervne bijele kobasice, darovani slatki senf ostavili za neke eventualne goste. Meditirao o ovisnostima, seksu u knjigama Bukowskog, Moravie i Millera, te ulogama koje se očekuju da igraš na bilo kakvim dužnostima. Pregledao malo arhivu fotografija iz 2011., pokušao se sjetiti motiva zašto neke fotke nisu objavljene na blogu. Teško se sjetiti, znam da su mi onda neke zadrte budale svašta predbacivale. Te sam godine imao i lom ramena i prvo bolovanje, a našao sam i zadnje fotke ručka s oba roditelja, a razveselila me i fotka janjca kupljenog na Krku. Te godine je bila i zadnja kućna zimnica, ajvar, krastavci i gljive su bili na blogu.
Od 2012. sam se upristojio i počeo urednije živiti, to su jadnice i jadnici oko mene shvatili kao slabost i konstantno kurvanski pokušavaju na sve načine ugroziti moju egzistencijalnu sigurnost.

Danas osim tih uobičajenih šetnji drijemanje cijeli dan. Samo se priroda cijeli dan nudila za snimanje, opet mi se nije vadio fotić. Ćevape smo ponovili jer smo pregladnili nakon jedne ture spavanja pa nije bilo vremena za smišljati alternativu. Nadam se i sutrašnjem dosađivanju.
p.s.
Čitam "Moj drugi život" Christiane F., zanimljivo mi to rutinsko narkomansko umiranje.

Spavam na nogama, ne volim napete i zanimljive dane kao današnji, draži su mi dosadni i besmisleni. Al eto, uskoro krevet, jedino me malo zabrinjava Jin, previše budno djeluje za moj ukus u ovo vrijeme. Ni Opatija više ne donosi olakšanja.

Dan bez fotkanja, ajd da vidimo što ima u arhivi od onih što su otpadale iz konkurencije, onako nasumce. Šteta tih dana s previše sastanaka, al eto, većini treba privid smisla i samopotvrđivanje. U ušima mi, nakon toliko godina, jedna mislim Dylanova stvar s tekstom otprilike "Doći će noć, svi će biti goli...". Drugarica je u drugoj sobi, pas na hodniku na pola puta, osjeća valjda dužnost, paziti na oboje.

Što sam zaposleniji i više izvan kuće dan mi je besmisleniji. Čak sam u nekoliko navrata u isto vrijeme trebao biti na različitim mjestima, te bio uvijek na pogrešnom, npr. na takozvanom usavršavanju umjesto na pokazivanju. Sutra će biti isto ispunjeno i još besmislenije. Najbolja izjava koju sam čuo, najvažnije da se nešto događa, da nije dosadno, meni je.
I pljusnulo je na kraju.

I tako sam nadigran, nisam slušao savjetnike, još uvijek izgleda da dobivam, no to je onaj trijumfalni sjaj, u reali davno ugašene zvijezde, koji vidimo za vedrih noći. Ne bih svejedno ništa mijenjao, prevelik je razmak između mojih i preovlađavajućih vrijednosti, pobjeđuju me totalni bezveznjaci. Naravno da nisam ništa bolji kad gubim od takvih, rezoniraju dežurni racionalisti. Novinarka koja je prva lansirala teoriju da je Merkelica svjesno isprovocirala sav ovaj kaos neizravno priznaje na twitteru da je tu večer bila pod uticajem opijata. Trezvenjaci su velikom većinom posvojili istu teoriju.
Razumijem i sam da me ne treba shvatati previše ozbiljno pa nisam pretjerano zabrinut.

Neočekivani susret nakon ručka i druženje s blogericom Mocvarom koju sam prije nekog vremena brisao s popisa favorita jer ne piše, pa ne znam jel što objavila o istom, fotkala jest. Iako je uglavnom u Veneciji budući da u Rijeci posjeduje maltene reprezentativnu rezidenciju načelno smo dogovorili organizaciju blogerskog druženja jedan vikend kod nje.
Nakon susreta šetnja lukobranom s drugaricom i Jinom i razgovori o današnjem ponedjeljku koji bi itekako mogao uticati na daljna događanja, ima takvih dana.

Ode i Admiral (Admir Mahić, pjesnik). Zanimljivo, ja sam imao osjećaj da je on odavno otišao u besmrtnike, iz te birtije u kojoj sam u neka bolja vremena ljudovao i pio odlazili su jedan po jedan, internet ih je ipak u smrti pronalazio, sami, napušteni i zaboravljeni Kuđić, Džamonja... Bilo mi nekako prigodno da ostaju samo akademici kao Sidran i izdajice i bjegunci u tihi život Ljove i ja. Kad tamo shvatih tek kad sam ga uguglao nakon vijesti koja me sustigla uz jutarnji čaj, on je sve ove godine itekako živio, imao i svoju fejs stranicu, putovao i naslikavao se s pivom i mladim prijateljicama između ostalog.
Ode i drugaricin kompjutor, izdajica koji ostavlja u trenutku uzbudljivog projekta. Dobro, meni je lako privremeno se odreći skypea i sličnih blagodati izmišljenih za one koji imaju prijatelje i prebaciti ih na njeno ime.
Znam da sam već dosadan s ražnjićima i ćevapima, kaže konobar, taman naučio da ja jedem kombinaciju (šiš i ćevapi), a ono jedan dan jetrica, pa serija ražnjića, nisu pretjerano začinjeni i Jin ih voli, a to je itekako bitno.
Sad će netko prigovoriti, on to ne bi smio, nismo ni mi smjeli sve one sarajevske godine prolumpati...

Pogledam nekad program art kina, dolazi izgleda zanimljiv izbor kratkih filmova, no ne ufuravam se, jer zaobilazim kulturne ustanove u koje ne mogu ući s psom. Kinoteka sam se srećom dovoljno nauživao, sjećam se vremena kad bih izlazio jer mi je Kurosavin film bio dosadan, u glazbi je bilo još drastičnije, Rolling Stones su mi spadali u prosječne bendove, naravno oni koji su preživili i opstali danas su najbolji.
Gledajući reklamu za art kino u iščekivanju busa (dovoljno dugački šetalački krug sam odradio) palo mi je na pamet da sam u stvari napravio samo dvije fotografije, jedne možda da, a vjerojatno ne, izbjeglice kako mirno i duboko spava na klupi u centru i da to nije dovoljno za post.
Odlučio sam i napravio u četiri minute do dolaska busa par fotki na kojima svojim odrazom u staklu dokazujem ono što mi se ne vjeruje, da ja uopće nisam autor svojih fotografija, gdje je uopće taj fotić

Zanimljiv je taj preovladavajući stav, ako ne pičkaraš i nisi dovoljno glasan i ufuran u svađe mekan si i nemaš svoj stav.
Sve je manje ljudi, ne samo koje poštujem, nego koje podnosim u svojoj blizini. Idiotkinje bi uvodile kontrole na svakom koraku samo da im se potvrdi da ispravno rade po nalogu svetog ministarstva i majke crkve.
Izjurim tako čim smijem van, tamo gdje bi po nekoj logici trebalo biti zraka, a ovih dana nema, i bježim u šetnje, prvo sam do stana, a onda s Jinom u naš park i dalje. Teške odluke nam vise nad glavom, iako sa strane promatrano izgleda sve u redu, pa upijamo svaki trenutak.
A te fotke kontra sunca, ne znam zašto, ali zbilja ne mogu odoliti i meni se, usprkos kršenju svih pravila, najčešće sviđaju.

Ispunjavam polako kvote svojih postova, države polako ispunjavaju kvote ljudi. Matematika mi nije potpuno strana, znam da je petnaest tisuća nešto više od tri stotine. Znam i nešto drugo, koliko prijateljstva mogu biti relativna. Pucaju zbog matematike.
Govorio je tako moj pokojni stari, koji mi je onako usput napisao maturalni rad iz matematičke statistike u praksi, kad sam se počeo baviti ozbiljnije njemačkom književnošću i filozofijom, što ćeš s tim raditi u životu.
Problem je još tad jasno definiran, svi očekuju da se u životu baviš planirano prihvatljivim bedastoćama.

Svakako su me uz kafanska nadmudrivanja i cjelonoćna razglabanja i mladalačke tuče i niske udarce kojima rušiš jače od sebe oblikovali i neki od pisaca i mislilaca koje sam na svoj način posvojio. Iako Nobelovac, a to obično nije kompliment, intimno mi je ritualima svojih junaka ostao najbliži Heinrich Böll. Svakodnevni biljar u pola deset u istoimenom romanu, jutarnja higijena, oproštaj s obitelji i odlazak na posao koji ne postoji uz stihove pjesme :"Raspeli su ga na križ, a on nije rekao niti jednu riječ", šminkanje i priprema jednog clowna itd, itd...
Imam i ja neke rituale, i trenutke kad mi ne pada na pamet javiti se na mobitel koji zvoni.
p.s.
Fotografije su još od krčkog vikenda, radni tjedan je napet ali ne pretjerano zanimljiv, a baš ni lijep.

Naizgled sve je nekako opet u ravnoteži, možemo za neko vrijeme spokojni odahnuti, al previše dobro smo upoznali privid da bi se opustili među onima koji prilagodbom društvu izobličuju sebe.
Prijateljica koja se dokazala pokušala je samnom razgovarati o razdoblju od sljedećih četiri godine, ne, sustav nije stvoren da bi bio stabilan i dopuštao ikakvo planiranje, osim za druženja, danas i sutra.

Sustav nas ogoljuje do srži i čini ranjivijim no ikada. Tko ne svlada tehnike dubokog opuštanja ili ne plati puca po šavovima. Tko svijetom ne ide otvorenih očiju ništa ne vidi i čudi se kad upadne iz čista mira u jamu. Tko ostane visiti donira ili posustaje.
Mađarska logika je sve popularnija, zabraniti sve moguće i sagraditi zidove za zaštitu spokoja svoje gluposti.

Jučer popodne pobjegli na Krk opustiti se. Opustili se i te kako, ja i isplivao i naplivao se. Vratili se popodne, raditi administraciju. Radili. Kiptim od bijesa, trebao bih vladati i formatiranjem na web stranici, bagra definitivno pobjeđuje, obrazovanje i odgoj u spretno postavljenoj križaljci nemaju više šansi.
p.s.
Ima fotki i te kako, još ih nisam pogledao, dvije sa sredine skinuo, al post mora ići, ne mora sve sve imati smisla kao proračunate blogoprovokacije nekih novih mudraca s placa.

ponedjeljak, 13.09.2004.

O Tempora, o mores


Teško je vjerovati, kako vrijeme nekad sporo ide, a nekad juri. Bravo Einstein! Kratko je prošlo od zvaničnog kraja školskih odmora, a već događanje sustiže događanje i iznova se divim ljudskoj gluposti i ograničenosti. Berlin kao da je daleka povijest. To su bila vremena !

Moj post prije 11 godina, naravno mogao bih i danas potpisati. Naravno da to nema smisla i svjedoči o nedostatku mog razvoja i napretka toliko primjetnog kod blog mudroslova koji satirično sjeckaju blog amatere. Pregledavao sam osme i devete mjesece ranijih godina tražeći određenu fotku i sad konačno usvojio da su fotografije čitave tri godine uništene, nekim čudom prvih je par godina samo načeto.
Inače pišem duže postove, za razliku od prije pokušavam nešto i objasniti, a naočale su mi, još dobro vidim, svake godine sve prljavije. I ljudi su isti, samo mi, dosadni poput buha, život, na slične načine, danas zagorčavaju klerikalne babe umjesto mudatih partijaca nekad.

Praznina nakon jadnine, izgovor nakon gluposti, odjeb jasnine, jurišnici trivijale, ni u samoći parka motivacija ne uspijeva.

Post kasni, eto ipak razmišljam o lekciji koju sam večeras trebao dobiti.

Divno sunčano popodne u Opatiji, nažalost kad je završio "obavezan program" preumorni za obići poznatu i dragu blogericu na odmoru u bližoj okolici. Jin i ja smo se opuštali promatrajući rasprskavanje mora o tvrdu životnu podlogu, te čudili kako ljudi s fenomalnim fotićima iste jednostavno ne znaju usmjeriti, odnosno vide samo nebitne stvari koje se mogu naći u svakom katalogu. Tri zgodne dame sam na zamolbu uslikao s njihovim monstrumom od mobitela, kako glup osjećaj, prst samo prisloniti na nacrtani fotoaparat, fotka je ipak ispala savršeno oštra, oštrina onakva kakvu postižu samo najcjenjeniji ovdje. Zanimljivo da Japanci ne pitaju smiju li fotografirati gospodina Jina, ja ga iz inata danas nisam!

A sad zašto, pa zato. Zato što ja to smatram lijepim, lijepo ne mora biti normalno, ali prikazivati lijepo smatram normalnim. Zato što mislim da ljudi s određenim znanjem imaju pravo na svoj ukus, a da preovlađujući ukus one s ukusom ni najmanje ne obvezuje. Zato što me pravila minimalno zanimaju, a ni najmanje ne obvezuju. Zato što ravnodušnost i prezir ponekad samo svladam radeći ono što radim.
Zato što mi se ne da boriti poput svih genijalaca iz mog društva koji redom gube protiv glupana riskirajući egzistenciju i pitaju se gdje su pogriješili ne shvaćajući da je problem u propitivanju.
Zato uostalom jer sam odabrao ulogu luzera iako nisam ni mogao birati.

na svakom koraku očevi obitelji
ponavljaju mudrolije izvjesnog kajina
saborskog zastupnika, da bi se
muškarci trebali boriti,
a ne krasti ženama i djeci
autobuse na putevima u slobodu.

jesen već ponekad jutrom namiguje
treba misliti na obuću i odjeću
dosta su gologuze fufice
ugrožavale duševne mireve
očeva obitelji.

počela je školska godina
sad su svi već mirniji
muškarčine ne moraju svako jutro
fingirati odlazak na posao
kojeg odavno nemaju.

kujica u mom susjedstvu se tjera
u razrovanom parku u susjedstvu
nema nikog pa moj pas i ja odlazimo
ja vrištati, on lajati
meni je lakše, on maše repom.

na potope smo oguglali
ručkova se još ne odričemo
odricanja su za vas sa sutra
sunce nam se najčešće nasmiješi
na trsatu ima zaljubljenih.

Šetati gradom nedjeljom u zoru zna imati čari, neki(e) se tek spremaju doma, prisustvovao sam lijepom uličnom presvlačenju, čak poslije prepoznao na fotki jednu aktericu, čovječe, pa ja već poznajem pola grada, nije dobar znak.

Na blogu nema presvlačenja, goli favoriti paradiraju naslovnicom bloga na kojem sam tražio tragove jučerašnjeg druženja. Andrea se opet prva javila, svaka čast, prava informativna blog reporterka, primjetim na listi još svježiji Pablonov izvještaj, rekoh odoh prvo Andrei, kad sam se vratio nema više Pablona, već čuveni cool bug, sva sreća da mu je adresa bloga ista kao i nadimak, jako dobar foto izvještaj, prepoznah ekipu od prošli put osim jednog muškog, nisam ga ni primjetio na prvoj promociji, ispalo da se drugarica družila s njim
p.s.
Sad direktnim klikom primjetih da je i Toco objavio fotke, požurite dok ga bug ne odnese.
p.p.s.
Ručak koji je i Jin degustirao je naravno od jučer.

Najviše o osjećajima i razumu pišu oni koji su u njima deficitarni, najviše o ugrožavanju privatnosti blebeću oni koji nemaju pojma o temi. I u Mađarskoj je krenulo sa zabranama fotografiranja na javnim mjestima, uz naravno kampanju straha protiv onih koji su prljavi, neprilagođeni i kradu, poslije se strah širio na one koji će dići u zrak našu kršćansku civilizaciju, onima koji su to kritizirali vađeno je prljavo rublje u javnost, jer država nadzire svoje građane, a oni to prihvaćaju jer pošteni ljudi nemaju što kriti, tak da sad usred Europe imamo državu s voljenim narodnim Idiotom na čelu, državu koju umjesto da svima prkosi s vojskom i bodljikavom žicom, bi trebalo okružiti okuženu zidom većim od berlinskog, dok taj narod malo ne počne shvatati da nije odabran nego da imaju gore idiote koji ih vode čak nego što smo ih mi imali, legendarni Balkanci.
Pa svakog je već moguće pratiti i po želji likvidirati svaki dan, nije baš, al usavršava se sustav kontrole autocesta, društvo je elektronski povezano, nije veliki problem doći do povijesti tvoje bolesti, bitno da brineš da te netko nenašminkanu ne snimi na gradskom trgu, pa s kojom namjerom ćeš reći, nenaviknutoj da u društvu nekrofila i svršavanja na hiperrealnost i mrtve prirode, neki još promatraju nenamještenost i ljude.
A ta mrtva djeca, zašto se ljutiti, kao primjeri su zbilja potrebna stadu da se potpuno ne umrtvi.

Preseljavamo školu pa je ludnica, nema fiksiranog radnog vremena, jučer sam ujutro bio na državnoj maturi, popodne sjednica i priprema škole za današnju inspekciju iz ministarstva koja treba dati dopuštenje za početak nastave u ponedjeljak, još nemam informaciju jel prošlo, odradio sam predjutarnju smjenu danas pa sam od maloprije doma.
Dražen je vidjevši jučer nedovršeni post postavio pitanje odakle potreba za svakodnevnim objavljivanjem, a vidim meni nejasnu reklamu valjda teksta na sličnu temu na naslovnici, nisam čitao post, s tim zbilja nakon svih ovih godina racionaliziram.
Postoji jedan bitan problem novih generacija kao i onih koji me ne razumiju, a to je hit riječ "mjerljivost" koja opet vodi na opaku svakodnevnu stranputicu koja ponekad graniči s idiotizmom. Danas sam ispred škole razgovarao s leaderom jedne od najvećih, ako ne najveće sestrinske organizacije koji je eto nakon godina rada u zdravstvu dospio u sustav školstva i ovdje je "pod stare dane" pripravnik. Teza mi je bila da je mjerljivost čavao na lijes hrvatskog školstva, koliko kužim i u zdravstvu djelatnicima u nastojanju da objektivno prikažu svoja postignuća ne preostaje previše vremena za neke tamo pacijente.
Tak smo i mi u realnom životu čudni novim racionalistima. Tko još može shvatiti da mogu postojati ljudi poput Böllovog junaka koji svaki dan imaju stanku za bilijar u pola deset i ne dopuštaju da se ta rutina promijeni. Najmanje komplimenata od velikih pisaca za svoje dnevnike dobio je Thomas Mann, pa on tamo bilježi samo nevažne bedastoće, kad je zakazao sastanak kod krojača, s kim se našao, što je poslao kome ili dobio od koga... Uglavnom diplomirao sam na njegovim dnevnicima i uživao radeći diplomski čiji trenutak obrane se dobrano odužio, kod profesorice kod koje nas je bilo valjda troje, ostalih pedesetak iz generacije je kod drugog profesora brzinski bez problema odradilo svoje.
Ima i ona ljubavna pjesma od Ericha Frieda koji otprilike poantira : "Život bi bio možda jednostavniji/da te nisam sreo/ samo što to ne bi bio moj život."
Blog je jedina forma kod koje se ne moraš prilagođavati vladajućoj modi i običajima. Zbrojimo jedan i jedan mada i to postaje sve teže, uostalom, zašto bih ja to radio. Uvijek se sjetim jednog izuzetnog profesora koji je obično kasnio na sat, jedan činovnik od bogova ravnatelja je komentirao, zamisli da se zbroji sve ovo vrijeme koliko je on svih ovih godina falio, već tad sam pomislio i vjerojatno napisao na blogu, dolazi vrijeme idiota koji ništa bitno ne razumiju i nema nam pomoći.
p.s.
Zadnji selfi je snimljen za vrijeme kontrole sanitarija nove zgrade, hm, nigdje nije propisano da se to smije raditi.

Sjetoh na povratku Gordanu, nekad ženu tog i tog, danas u mirovini majku tog i tog poznatog čovjeka i sjetismo se vremena kad su se govna zbijala u jurišne redove i nas koji smo i tad ljudovali predstavljali kao osobe bez stava.
Oni koji prate blog neće vjerovati ali opet nevjerojatno kasnim i naprasno prekidam pisanje, fotke jučerašnje Opatije, jučerašnjeg života ostavljam.

Nećete vjerovati, u Hrvatskoj postoji neindoktrinirana profesorica hrvatskog jezika koja se samnom slaže da je Selimović značajniji od Krleže. Eto na tim svakodnevnim bdijenjima uz državnu maturu mogu se doživiti nevjerojatne stvari. U petak smo slobodni, njemački nitko ne rješava u ovom roku no ima drugih obveza.
Ne znam jel namjerno, al drugi dan uzastopce vlakovođa ujutro zatrubi u trenu kad okinem fotićem. Na marendi u meksičkom jelo za mog druga Jina i mene složeno po mom naputku bez suvišnih začina, slatko naravno samo za mene.
Seljenje škole uspješno napreduje, jedan ormar prevelik za svoj novi kabinet, pokretna traka ima problem ući u fitness prostor, a dečki iz student servisa racionaliziraju s nošenjem stvari, u nekim stvarima su ove mlade generacije pametne.
Opa, kasni se za Opatiju.

Dežurao. Razgovarao. Može se s nekima. S nekima ne, al se to zaboravi. Čitao onu knjigu čekajući istek vremena. Zatim šetao. Susret i tema Snowden i zviždači, kao uzgred, zašto će se opet dogoditi nepravda i zašto je to prirodno. Glupo pitanje kad sam se pohvalio kako snimam ne gledajući, je li to Romkinja. Nemam pojma velim, mislio sam da je priča u tri fotke. S Jinom u parku brstim dan, treba što manje komunicirati, što god kažeš pogriješit ćeš. Fotka s vlakom mi promakla, a bitna je za potcrtati težinu dana. Jin bi ponovo vani, jučer je zaskočio nakratko jednu kuju. Idemo. Možda barem on nešto shvati.