Naš život bez tebe

petak, 31.01.2014.

Petak

Ne brojim ih više sine, ne mogu, previše se nakupilo petaka, i dana tuge, previše svega u životu, koji zapravo više niti životom ne mogu zvati, već preživljavanjem dan po dan. Šest mjeseci je puno, meni izgleda kao da je jučer bilo, zapravo bol i tuga se pojačavaju, spoznaja je stvarnija, dani puni nespokoja. Probam, neko će me osuditi, ali ja sada ne znam kako bih se ponašala, jednostavno ne znam. Toliko toga imam što bih trebala odraditi, a jednostavno ne ide...možda jednog dana ako se ispuni moja želja i moj san. Tamo negdje, tamo negdje daleko...u jednom drugom i drugačijem svijetu, tamo gdje ćeš i ti biti samnom na jedan drugačiji način. Leti sine onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine...

četvrtak, 30.01.2014.

...

Još malo i blizu je tri sata iza ponoći ili ujutro, kako kome. Meni nema ni noći, ni jutra, ni dana. Nema više ničega, zavrtila sam se kao zvrk u krugu i vrtim se brzinom munje, ne mogu iskočiti van. Trebala bih, znam. Jako dobro znam, samo za to treba nadljudska snaga. Lako je pričati priče, lako je dijeliti savjete, lako je reći vrijeme čini svoje onome tko nije probao, onome tko nije doživio. Dobro je dok čovjek osjeća, bilo što, samo da osjeća da se bori, da mu je stalo. Kad postane ravnodušan, to je onda problem, kad postane sve jedno, kad te nosi život, a ti pustiš da te baca na hridine i ne pokušavaš učiniti baš ništa i jedva čekaš da nestaneš. Gubitak smisla je najveći problem, gubitak sebe, svoje osobnosti, svoga bitka. Ti si otišao, ostavio si me da se borim, a ja svaki dan tonem dublje i ne želim isplivati. Čemu? Zar je život lijep? Meni više ne, sve je nestalo. Ja više ne vidim sunce, ne vidim radost ni pjesmu. Meni je život ostao u jednom ljetnom predvečerju, svi pokušaji koraka naprijed su otišli dva natrag. Oprosti mi sine, oprosti što je mama pala pod teretom svoga križa. Jedino što još mogu je poslati onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine. Čekam te...
Ponoć prošla, zima pusta stiska,
okovala srce tugom i žalosti.
Iz majčinih grudi nečujna je vriska,
kao da joj netko, lomi njene kosti.
Ne zna nitko kako duša boli,
kada ode srcu dijete milo,
kada ode ono što se voli,
a nekima kao da ga nije bilo.
Nema majci više dana sreće,
nema više nade, ni radosti.
Nikada se više vratit neće,
dijete koje ode u mladosti.
U mladosti ranoj, pupoljku života,
ostavi iza sebe neizbrisiv trag,
ostade majci vječna strahota,
a zna koliko nam je bio drag.
Zovem ga opet u ovoj noći,
samo se javi sine...
Teško je majci u samoći,
nikada tuga da mine.
mama

utorak, 28.01.2014.

...

Što da ti kažem sine moj, da ne povrijedim tebe, sebe, sve oko sebe. Ništa ne valja, ništa ne ide...sve je iz naše kuće otišlo s tobom. Dok si ti bio tu sve smo rješavali bez problema, sada ih je najednom nastalo toliko da ja ne znam kako naprijed. Ja to ne znam nositi više. Moja duša, razum, tijelo...sve se umorilo. Ja sam postala nešto što ne poznajem, ovo više nije ona tvoja mama. Mama koja je nosila osmjeh na licu usprkos nedaćama života, ništa mene nije moglo tako lako zaustaviti. Ja znam da ti želiš da ja idem dalje, ali ja ne znam kako. Što god krenem, što god započnem, jednostavno ne ide. Ja sam u zadnje vrijeme doživjela toliko okrutnosti da zapravo ne želim izići iz kuće. Neka im bude ovaj pokvareni svijet, neka im bude sreća, veselje, zavist, tračanje. neka im bude, samo neka mene mimoiđe. Ovako u kući, bez kontakta s ostatkom svijeta sam mirna. Imam tatu, Mišela, Ivana, Jana i Martinu. Ne treba mi sada nitko više, samo ova moja tužna obitelj i ti. Ti koji si tako daleko, a tako blizu. Živiš ti sine u majčinom srcu, u majčinim mislima. Sjetila sam se danas tvog prvog rođendana kojeg si u bolnici dočekao, sjećam se tvojih prvih koraka i radosti zbog njih, jer sam mislila da nikada prohodati nećeš. Tvojih upala uha, tvojih temperatura, zvanja doktorice u ponoć, mojih strahova. I onda netko kaže da majka može preboljeti, da majka može zaboraviti. Nikada sine, gdje god bila, što god radila ti ćeš živjeti samnom do zadnjeg mog udaha. Javiti ću ti se povremeno ovdje, moram jednostavno moram. Neka pričaju ljudi svoje priče, neka se bave mojim životom i dalje. Ja ću i dalje slati u nebeske visine onaj naš lepršavi, nevidljivi, najnježniji zagrljaj koji postoji među anđelima. Volim te sine, silno mi nedostaješ...

nedjelja, 26.01.2014.

...

Bilo je jedno dijete milo,
došlo, ostavilo trag ljubavi.
Najednom ga više nije bilo,
odnese ljubav, tuga preplavi.
Čežnja u srcu mira neda,
majka sa stalno nada.
Očima tuge u nebo gleda
i pita, gdje si sine sada?
Letiš li iznad doline svoje,
koju si volio poput majke.
Ima li tamo društvo tvoje,
živiš li u svijetu ko' iz bajke.
Kada bi majka tajne znala
za mrvicu utjehe život bi dala.
mama

utorak, 21.01.2014.

...

Samo da ti se javim, mašem sine prema nebu. Srce moje čezne za nebeskim prostranstvom, a ne mogu čežnje svoje ispuniti. Do tog trenutka ja ću čeznuti, to će biti najsretniji trenutak kojeg čekam. Planova više nema, želja nema, samo čekanje...do tada će letjeti ovaj naš lepršavi, nevidljivi u visine. Nedostaješ mi do bola...samo mami, tati i braći. Ostali su zaboravili da je bio jednom jedan Boris koji je obilježio jednu obitelj, svojim dolaskom i odlaskom.

...

Znaš Boris, morala sam se povući u tišinu. Moju tugu i moj bol su neki protumačili na svoj način. Prozivaju me, pričaju svašta...morala sam se skloniti od ljudi, povući i zatvoriti u kuću. Ni ovdje neću pisati puno, moram zaštiti sebe i obitelj. Svemu se čovjek u životu nada, ali da netko gubitak najmilijeg što imaš u životu tumači na svoj način, e tome se nisam nadala. Samo svima mogu poručiti da im ovo ne želim ni u najgoroj noćnoj mori, ne...samo ovo ne. Ja više života nemam, a to nitko ne razumije. Ako sam živa, dišem, hodam, pričam...to ne znači da živim. Volim te sine...obilježio si moj život svakako. Radošću što sam te imala, vječnom boli što sam te izgubila. Ti mene samo čekaj, znaš da ću doći, a do tada će svaki dan letjeti onaj naš lepršavi nevidljivi u visine.

subota, 18.01.2014.

Samo da ti kažem da te volim, da mi nedostaješ svaki dan sve više. Život se okrenuo naopako, nestalo je sve što je pričinjalo radost u mom životu. Moja nutrina je umrla tvojim odlaskom. To je sve što ti sada mogu reći, ništa više. Ti znaš zašto. Leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

četvrtak, 16.01.2014.

...

Znaš, iako ti ne pišem ovih dana stalno mislim na tebe. Odnio si sve sa sobom iz naše kuće. S tobom je otišao naš život, sreća radost...ne može to nitko razumjeti. Ja sada vodim svoju posljednju bitku...ili ću se izboriti ili izgubiti. Kako god bude ja ću to prihvatiti. Jednostavno ne ide više ovako, nešto se mora promijeniti kako god bilo. U mojim si mislima dan i noć, nosit ću te u svom srcu dok god bude kucalo. Volim te neizmjernom majčinskom ljubavlju i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

nedjelja, 12.01.2014.

...

Ako ti bilo što kažem o svojim mislima, osjećajima, odati ću se. Ne želim da to itko zna, ne želim da se to opet iskoristi protiv mene. Ovih dana je bilo puno toga, previše sine za mamu. Moje želje, misli, nade...neka budu tajna. Ne smijem, samo znam da ne mogu više neke stvari nositi...moram podvući crtu i reći da je nečemu kraj. Samo tako može biti pomaka naprijed, jer je postalo neizdrživo i neodrživo. Ljubav umrla nije, volim te sine i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

subota, 11.01.2014.

...

Sine...što da ti napišem kad sve znaš. Ne mogu više opisivati svoje osjećaje, izdala bih dušu dušmanima. Iskoristili su moju ranjivost, moju bol, moje tragedije jednu za drugom. Reći ću ti samo da donosim važne životne odluke...ono što sam oduvijek željela, za čim sam oduvijek čeznula. Nadam se da će mi se želje ostvariti, tebi je i onako sve jedno gdje sam ja, jer si ti samnom gdje god ja bila. Iz mojih misli, srca, priča nikada nećeš nestati. Znaš, vidim da su mnogi zapravo mislili da ću se slomiti, da će se moći radovati još jednoj tragediji u našoj obitelji i kad su vidjeli da još stojim, da sam svakim danom bliže Bogu počeli su udarati na sve strane. Pojma nemaju, oni pojma nemaju da ja sve znam, toliko su prozirni znaš, da to nije više normalno. Kad vidim što mi rade, i tko mi radi, stvarno ostajem bez daha, neki su me zbilja izdali...ali, ti sve vidiš i sve znaš. Toliko za danas...ostalo neka bude mala tajna. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine i čuvaj nas.

četvrtak, 09.01.2014.

...

Teško je, jako je teško doživljavati i proživljavati tragedije i nevolje jednu za drugom. Nisam se nimalo oporavila od tvog odlaska, od gubitka trećine srca...a novi šok me ponovo snađe. Dobro je sine, dobro je...preživjela sam, kako se osjećam to samo ja znam. Što se događa, zašto se događa, iz kojih razloga, ja ne znam. Ovoliko tuge, boli, nedaća, štete ne može se preživjeti bez posljedica na zdravlje. Ja zapravo uopće ne znam kako funkcioniram...pojma nemam kako izgledam niti izvana, niti iznutra. Znam da uz sve što me snašlo, doživljavam i poniženja od ljudi, suradnika, poznanika i čak nekih za koje sam mislila da mi nikada naudili nebi. Vidiš, mamina naivnost nikada izčeznula nije...samo ljudi ne znaju da naivnost nije nedostatak inteligencije i razuma, već je isključivo iz nutrine nečije osobnosti...nekoga tko ne čini zlo drugima, pa s toga ne očekuje da ga rade njemu. Međutim, ja bih okrenula onu izreku: koga ti kruhom, on tebe kamenom. Barem mene ovih dana obasiplju i drvljem i kamenjem, ali nema veze, ne može to mene ubiti...kad nisam umrla od tuge, onda od ovoga isto neću. Ti sve znaš, sve vidiš...zato neću više ništa reći osim da ti šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

srijeda, 08.01.2014.

Sine moj, reci majci svojoj tko nam krade život. Mišel ti je sinoć stradao, skoro mi on ode k tebi...nemoj molim te to dozvoliti. Ne daj nikome iz naše obitelji da ide k tebi prije mene. To ne smije biti...mama to ne može nositi, nije to za mamu više ništa normalno. Dolazi šok iza šoka...a ja ne mogu više. Molim te sine, molim te zaštiti nas svojom ljubavlju, ja ne mogu više, ne znam puta ni načina.

utorak, 07.01.2014.

...

Sine moj, kad bi život bio život bilo bi to lijepo reći. Znaš, danas sam ti zapravo zavidna što ne moraš sve ovo vidjeti, što ne moraš mamine suze gledati, što ne vidiš potpuni kolaps i raspad sistema u našoj obitelji, što ne vidiš majčin očaj, zavidim ti što si tamo gdje nema boli, patnje, stradanja, zla, ljudi bez osjećaja, trunke samilosti, zavidim ti što si tamo ti a ne ja. Oprosti sine, ali život je postao za mene pretežak i preokrutan da ga uopće ne želim živjeti. Rana koju sam zadobila tvojim odlaskom je rana koja ne može zacijeliti, ali otvarati nove, dirajući mi u ostatak obitelji je više nego okrutno. Ja to naprosto ne mogu izdržati, ja nemam toliko snage...ja sam danas još jednom umrla...po ne znam koji put umire moja nutrina, a ja fizički živa i kao moram naprijed. Toliko me boli glava da imam osjećaj da će eksplodirati...ne mogu ti više pisati, čujemo se sutra. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine i zovi.

ponedjeljak, 06.01.2014.

...

Drago moje dijete, piše mama tebi...znam da ti poznaš moju dušu, a ne znam što bih ti pisala. Kad nemam ništa lijepo za napisati, da zaigra mamino tužno srce, da tvoja mlada dušica zaplovi veselo u prostranstvo. Čini mi se da je mene tek sada stigla najteža tuga do sada, teško se nosim sine sa životom...stiska na sve strane. Meni se spava...samo da mi je spavati, ne smijem niti izreći svoje misli i molbe prije nego usnem. Tako mi je teško živjeti bez imalo radosti u srcu...pogubila sam smisao života i zbilja sada mislim da je smrt spasenje. Ne znam zašto sam dobila ovako težak križ, pitam se nije li Bog precijenio moje mogućnosti i sposobnosti. Trebala bih se pozabaviti mnogim stvarima, a ništa ne ide. Koliko god probam sebe prisiliti, ne ide. Stalno se vraćam natrag, u neki drugi život dok sam puno toga mogla. Sada nisam u stanju ni pošteni ručak skuhati, a da o intelektualnom radu niti ne govorim. Koncentraciju ne mogu održati i onda postanem ljuta na sebe, sve pustim pa opet iz početka. Do kada će ovo moje ranjeno srce izdržati samo Bog zna. Volim te sine, šaljem onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine...a ti samo dašak radosti pošalji.

nedjelja, 05.01.2014.

Sine moj, evo su mi stigle skice od kameno klesara kako bi tvoja kuća trebala izgledati. Znaš, s obzirom da si ti bio svoj, drugačiji i tvoja kuća mora biti malo drugačija. Mama zna što bi ti sebi odabrao da možeš reći, a čini mi se da upravo sam sebi to odabireš, jer znam što ti se sviđa. Pa kad ne mogu drugo ništa više za tebe činiti, onda barem ovo neka bude nešto što će biti u skladu s tvojim životom, osobnošću, mladošću. Ja znam da će ti se sviđati taj spomen na tvoj život na Zemlji. Znam da to sada nema nikakav poseban značaj, jer ti si tamo među anđelima, ali ja sam tu i moram otići tamo gdje smo položili tvoje tijelo, da se pomolim, da ti upalim svjetlo, da ti donesem poneki cvjetić i popričam s tobom. Neki su čak i zabrinuti za moje duševno zdravlje, zbog toga što tako često idem k tebi, što s tobom razgovaram. Nemaju oni pojma moj Boris o životu, bolu, tuzi...o ničemu. Bolje ime je da šute dok ne znaju što znači izgubiti dijete...mladića u cvijetu mladosti. Pitala bih ja onda za duševno zdravlje i kako nose svoju bol. Ja imam svoj put i znam kako po njemu koračam, ne treba nitko o tome brinuti, jer u konačnici neće brinuti o meni nikada...a Bog im neće dopustiti da se naslađuju s tim da sam "prolupala". Moj put u vjeri i nadi za susretom u vječnosti je jedini i ispravni put i znam da to čuva moju dušu, tijelo i razum od propasti. Eto sine...toliko za danas...volim te, silno te volim, nedostaješ mi i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine

.

subota, 04.01.2014.

...

Ne znam što bih ti pisala da te razveselim, tebe i sebe...nemam s čim. Jednostavno nema ništa što bi barem malo popravilo ovu već i onako tešku sudbinu. Primjećujem da se mijenjam, da se potpuno mijenjam u nutrini...ne na bolje. Nešto je unutra umrlo, a ja sam počela bježati u san. Tako volim spavati, spavati i samo spavati. Onda ništa ne znam, onda stvarnost ne postoji, nema misli, boli, patnje...samo nada da ću te u snu ugledati. Znam ja sve, znam da ne bih smjela...ali sine moj jače je to od mene. Majčina ljubav je ocean, majčina ljubav je nebesko prostranstvo...ne može nitko i ništa zamijeniti ljubav između nas dvoje. Za ove koji su ovdje i ljubav je ovdje...a tvoja putuje, luta bez cilja i traži tebe...a znaš ti dobro kolika je mamina ljubav, znao si ti to jako dobro. Sve mamine neprospavane noći, sve si ti znao...i govorio: "Ne brini, mama!" I što sada mami preostaje nego nada za susretom u vječnosti...nisi smio prije mene tamo. Ja sam trebala tebe tamo čekati za nekih barem pedesetak godina i više, ali ne, tebi se uvijek nekuda žurilo, pa si i tamo morao prije svih. Imam jako puno nekakvih obaveza za odraditi, a ništa ne ide i pojma nemam da li ću se ikada više pokrenuti...znaš, baš mi se neda i ne vidim smisao u bilo čemu. Neki ih nađu poslije svojih tragedija, možda ću i ja kroz neko vrijeme...sada ne. Tražim sada kakvu ćemo ti kuću napraviti, onu koju si ti nikada nisi, a planirao si...o sine moj, kako to sve boli kad se majka sjeti tvojih planova o kući, ženidbi, koliko ćeš djece imati...sada pleši sa svojom vojskom anđela, znam da imaš veliko društvo tamo gore i čuvaj ove za koje si zadužen. Ja ti sada šaljem onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine i cijelu ljubav koja tebi pripada.

Petak

Prošla je već ponoć, ja sjedim, razmišljam, očekujem...koji je već ovo petak po redu. Ne mogu ih više niti brojati, biti će da je dvadeset i drugi, ali znam koliko je bilo jučer, izračunala sam...Pet mjeseci, 150 dana, 3602 sata, 216000 minuta, 12 960 000 sekundi i rana na duši. Može li netko izdržati 12 960 000 rana, izgleda da mama sve može, mama je jedna, jedina, jedinstvena baš onakva kakav si i ti bio...jedan, jedini, jedinstven i neponovljiv. Nikada, nitko i ništa te ne može zamijeniti u majčinom srcu. Imam sve, samo tebe nemam i to mi izgleda kao da nemam ništa. Život se pretvorio u jedno veliko NIŠTA, a ja ga moram živjeti. Bog je odredio da ja moram trpjeti i patiti, tebe je uzeo, spasio od boli i patnje...ja stalno pitam zašto ti, a ne ja, ali nema odgovora. Valjda ću znati kada te ponovo zagrlim tamo gore, a da znaš kako se mama raduje tom trenutku, poletio bi istog trena da me povedeš. Ja znam da me Ivan treba, premlad je još...znam da je to sebično od mene, ali bol je još uvijek toliko jaka da ja želim biti s tobom. Stoji mi nekakva knedla u grlu, neda disati, gutati...smisao življenja na Zemlji mi se negdje pogubio...i nemoj se ljutiti, znam da me sada opet špotaš, ali mama ti se samo malo jada, nemam kome...ne smijem, a ti me najbolje razumiješ...mi smo se pogledima razumjeli. Ostavljam ti pjesmicu i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi, ali najsnažniji koji postoji na svijetu.

Ima majka srce jedno, al' u njemu mjesta ima,
i za ljubav i za rane i za boli u njedrima.
Voli majka svoju djecu, svako joj je milo,
al' ne može protiv toga što je nekad bilo.
Imala je tri sina, ponosna je na njih bila,
sve njihove ljubavi i tajne u srcu je krila.
I onda joj ukradu srca dio, ostade rana,
ode joj sin jedan, otkinu se jedna grana.
Ostadoše joj sina dva, za njih sada život daje,
sve što za njih čini, za ništa se ne kaje...
Ne sudite majci koja dijete izgubi,
ona ne zna drugo nego da ljubi.
Da ljubi i život daje za ono što joj osta,
ne sudite majci kojoj je života dosta.

četvrtak, 02.01.2014.

Pet mjeseci

Joj meni, takav uzdah se ote meni iz duše. Što da kažem što da mislim...kako se naviknuti na okrutnost života. Nema dana da uz svu bol koju nosim, da od ljudi ne doživim još koju riječ koja vrijeđa cijelu nutrinu. Ja sam vjerovatno osjetljivija, voljela bih biti bez osjećaja, ali to je jače od mene. Što još meni treba veće i gore od ovoga što sada nosim. Ništa, baš ništa...molim te, čuvaj mamu, onako kao što sam ja čuvala tebe dok si bio mali. Ne daj ljudima da me povrjeđuju...ja nikome ne radim ništa loše, čak niti ne pomislim loše. Želim samo da me puste na miru, a imam osjećaj da bi neki voljeli da i ja nestanem sa zemlje. Osjećam stvarno neumoljivu okrutnost života...groznu, bez trunke suosjećanja, razumijevanja i to od ljudi koji su blizu, jako blizu. Oni koji suosjećaju na žalost nisu kraj mene. Ima divnih ljudi, ali ti nisu blizu...oko mene hrpa nekakvih "prijatelja" koji znaju dobro glumiti. I ne znam da li sam ti već rekla da sam dobila poseban "dar" od kada si ti otišao. Ne znam da li je to još jedan križ koji sada nosim, ali sada osjećam dobre i loše ljude. Po prirodi bi svi ljudi trebali biti ljudi, dobri ljudi...na žalost nisu. I sada točno znam tko je tko, jako mi je to naporno, ne volim što to osjetim i znam, ali to je isto došlo samo od sebe. Valjda je moja ranjena nutrina dobila još jednu poteškoću za nositi, za mene jest to poteškoća...jer mi je bilo lakše dok nisam znala, dok to nisam osjetila. Znaš, trebamo te...jako te trebamo, ja znam da ćeš ti nas paziti, ti si bio borac pravedni...čuvaj nas sine. Ne daj da nam čine zlo, ne daj da diraju ovu našu tužnu obitelj. Mi nemamo nikoga i ništa nego Boga, tebe i sami sebe. Volim te sunce moje nebesko i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

srijeda, 01.01.2014.

Nova godina

Evo sine, došla je jedna nova godina u naš život, godina u kojoj će biti svega, samo tebe biti neće. Ova tri dana sam bila s tobom u mislima i molitvi cijelo vrijeme. predala sam te Isusu da te čuva, da te pazi, da te primi u svoju vojsku anđela. Mnogi su s mamom molili za tebe. Svima sam govorila o tebi, o sinu kojeg sam imala, koji je otišao biti naš zagovornik na nebu. Teško je sine mami pustiti tebe, znam da moram, znam da trebaš svoj mir i put...ali mami je srce još uvijek puno bola. Ja vjerujem, zaista vjerujem da si ti odabran iz posebnih razloga, ali...prihvatiti to je jedna druga priča. Danas je na misi fra Ivan spomenuo tvoje ime...valjda je pročitao moju molitvenu nakanu koju sam napisala na papirić. Na misi je bilo jako puno ljudi, vidi nebo koliko se za tebe moli...svima sam te preporučila u molitvu. To je jedino što još sada možemo činiti za tebe. Paliti svijeće i moliti...moliti da tvoja duša nađe svoj mir i spokoj, da mami dođe utjeha da ćeš je tamo čekati. Uz Isusa da ugledam tvoje lice, biti će meni najveća nagrada za svu patnju koju sam prošla i kroz koju prolazim u životu. Sine, što da ti kažem...teško se privikavati na život bez tebe. Nikada više život neće biti lijep i sretan kao što je bio, ali to je sada naš život, mi na žalost drugi nemamo. Moramo naprijed bez tebe, ali iz naših sjećanja nikada nećeš biti otrgnut. Volim te i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.

<	siječanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)