Ne brojim ih više sine, ne mogu, previše se nakupilo petaka, i dana tuge, previše svega u životu, koji zapravo više niti životom ne mogu zvati, već preživljavanjem dan po dan. Šest mjeseci je puno, meni izgleda kao da je jučer bilo, zapravo bol i tuga se pojačavaju, spoznaja je stvarnija, dani puni nespokoja. Probam, neko će me osuditi, ali ja sada ne znam kako bih se ponašala, jednostavno ne znam. Toliko toga imam što bih trebala odraditi, a jednostavno ne ide...možda jednog dana ako se ispuni moja želja i moj san. Tamo negdje, tamo negdje daleko...u jednom drugom i drugačijem svijetu, tamo gdje ćeš i ti biti samnom na jedan drugačiji način. Leti sine onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine...