Sine...što da ti napišem kad sve znaš. Ne mogu više opisivati svoje osjećaje, izdala bih dušu dušmanima. Iskoristili su moju ranjivost, moju bol, moje tragedije jednu za drugom. Reći ću ti samo da donosim važne životne odluke...ono što sam oduvijek željela, za čim sam oduvijek čeznula. Nadam se da će mi se želje ostvariti, tebi je i onako sve jedno gdje sam ja, jer si ti samnom gdje god ja bila. Iz mojih misli, srca, priča nikada nećeš nestati. Znaš, vidim da su mnogi zapravo mislili da ću se slomiti, da će se moći radovati još jednoj tragediji u našoj obitelji i kad su vidjeli da još stojim, da sam svakim danom bliže Bogu počeli su udarati na sve strane. Pojma nemaju, oni pojma nemaju da ja sve znam, toliko su prozirni znaš, da to nije više normalno. Kad vidim što mi rade, i tko mi radi, stvarno ostajem bez daha, neki su me zbilja izdali...ali, ti sve vidiš i sve znaš. Toliko za danas...ostalo neka bude mala tajna. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine i čuvaj nas.
< | siječanj, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.