Još malo i blizu je tri sata iza ponoći ili ujutro, kako kome. Meni nema ni noći, ni jutra, ni dana. Nema više ničega, zavrtila sam se kao zvrk u krugu i vrtim se brzinom munje, ne mogu iskočiti van. Trebala bih, znam. Jako dobro znam, samo za to treba nadljudska snaga. Lako je pričati priče, lako je dijeliti savjete, lako je reći vrijeme čini svoje onome tko nije probao, onome tko nije doživio. Dobro je dok čovjek osjeća, bilo što, samo da osjeća da se bori, da mu je stalo. Kad postane ravnodušan, to je onda problem, kad postane sve jedno, kad te nosi život, a ti pustiš da te baca na hridine i ne pokušavaš učiniti baš ništa i jedva čekaš da nestaneš. Gubitak smisla je najveći problem, gubitak sebe, svoje osobnosti, svoga bitka. Ti si otišao, ostavio si me da se borim, a ja svaki dan tonem dublje i ne želim isplivati. Čemu? Zar je život lijep? Meni više ne, sve je nestalo. Ja više ne vidim sunce, ne vidim radost ni pjesmu. Meni je život ostao u jednom ljetnom predvečerju, svi pokušaji koraka naprijed su otišli dva natrag. Oprosti mi sine, oprosti što je mama pala pod teretom svoga križa. Jedino što još mogu je poslati onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine. Čekam te...
Ponoć prošla, zima pusta stiska,
okovala srce tugom i žalosti.
Iz majčinih grudi nečujna je vriska,
kao da joj netko, lomi njene kosti.
Ne zna nitko kako duša boli,
kada ode srcu dijete milo,
kada ode ono što se voli,
a nekima kao da ga nije bilo.
Nema majci više dana sreće,
nema više nade, ni radosti.
Nikada se više vratit neće,
dijete koje ode u mladosti.
U mladosti ranoj, pupoljku života,
ostavi iza sebe neizbrisiv trag,
ostade majci vječna strahota,
a zna koliko nam je bio drag.
Zovem ga opet u ovoj noći,
samo se javi sine...
Teško je majci u samoći,
nikada tuga da mine.
mama
Post je objavljen 30.01.2014. u 02:48 sati.