Naš život bez tebe
četvrtak, 30.01.2014.
...
Još malo i blizu je tri sata iza ponoći ili ujutro, kako kome. Meni nema ni noći, ni jutra, ni dana. Nema više ničega, zavrtila sam se kao zvrk u krugu i vrtim se brzinom munje, ne mogu iskočiti van. Trebala bih, znam. Jako dobro znam, samo za to treba nadljudska snaga. Lako je pričati priče, lako je dijeliti savjete, lako je reći vrijeme čini svoje onome tko nije probao, onome tko nije doživio. Dobro je dok čovjek osjeća, bilo što, samo da osjeća da se bori, da mu je stalo. Kad postane ravnodušan, to je onda problem, kad postane sve jedno, kad te nosi život, a ti pustiš da te baca na hridine i ne pokušavaš učiniti baš ništa i jedva čekaš da nestaneš. Gubitak smisla je najveći problem, gubitak sebe, svoje osobnosti, svoga bitka. Ti si otišao, ostavio si me da se borim, a ja svaki dan tonem dublje i ne želim isplivati. Čemu? Zar je život lijep? Meni više ne, sve je nestalo. Ja više ne vidim sunce, ne vidim radost ni pjesmu. Meni je život ostao u jednom ljetnom predvečerju, svi pokušaji koraka naprijed su otišli dva natrag. Oprosti mi sine, oprosti što je mama pala pod teretom svoga križa. Jedino što još mogu je poslati onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine. Čekam te...
Ponoć prošla, zima pusta stiska,
okovala srce tugom i žalosti.
Iz majčinih grudi nečujna je vriska,
kao da joj netko, lomi njene kosti.
Ne zna nitko kako duša boli,
kada ode srcu dijete milo,
kada ode ono što se voli,
a nekima kao da ga nije bilo.
Nema majci više dana sreće,
nema više nade, ni radosti.
Nikada se više vratit neće,
dijete koje ode u mladosti.
U mladosti ranoj, pupoljku života,
ostavi iza sebe neizbrisiv trag,
ostade majci vječna strahota,
a zna koliko nam je bio drag.
Zovem ga opet u ovoj noći,
samo se javi sine...
Teško je majci u samoći,
nikada tuga da mine.
mama
| < | siječanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)
Opis bloga
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.