Joj meni, takav uzdah se ote meni iz duše. Što da kažem što da mislim...kako se naviknuti na okrutnost života. Nema dana da uz svu bol koju nosim, da od ljudi ne doživim još koju riječ koja vrijeđa cijelu nutrinu. Ja sam vjerovatno osjetljivija, voljela bih biti bez osjećaja, ali to je jače od mene. Što još meni treba veće i gore od ovoga što sada nosim. Ništa, baš ništa...molim te, čuvaj mamu, onako kao što sam ja čuvala tebe dok si bio mali. Ne daj ljudima da me povrjeđuju...ja nikome ne radim ništa loše, čak niti ne pomislim loše. Želim samo da me puste na miru, a imam osjećaj da bi neki voljeli da i ja nestanem sa zemlje. Osjećam stvarno neumoljivu okrutnost života...groznu, bez trunke suosjećanja, razumijevanja i to od ljudi koji su blizu, jako blizu. Oni koji suosjećaju na žalost nisu kraj mene. Ima divnih ljudi, ali ti nisu blizu...oko mene hrpa nekakvih "prijatelja" koji znaju dobro glumiti. I ne znam da li sam ti već rekla da sam dobila poseban "dar" od kada si ti otišao. Ne znam da li je to još jedan križ koji sada nosim, ali sada osjećam dobre i loše ljude. Po prirodi bi svi ljudi trebali biti ljudi, dobri ljudi...na žalost nisu. I sada točno znam tko je tko, jako mi je to naporno, ne volim što to osjetim i znam, ali to je isto došlo samo od sebe. Valjda je moja ranjena nutrina dobila još jednu poteškoću za nositi, za mene jest to poteškoća...jer mi je bilo lakše dok nisam znala, dok to nisam osjetila. Znaš, trebamo te...jako te trebamo, ja znam da ćeš ti nas paziti, ti si bio borac pravedni...čuvaj nas sine. Ne daj da nam čine zlo, ne daj da diraju ovu našu tužnu obitelj. Mi nemamo nikoga i ništa nego Boga, tebe i sami sebe. Volim te sunce moje nebesko i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.
Post je objavljen 02.01.2014. u 19:35 sati.