Naš život bez tebe
četvrtak, 02.01.2014.
Pet mjeseci
Joj meni, takav uzdah se ote meni iz duše. Što da kažem što da mislim...kako se naviknuti na okrutnost života. Nema dana da uz svu bol koju nosim, da od ljudi ne doživim još koju riječ koja vrijeđa cijelu nutrinu. Ja sam vjerovatno osjetljivija, voljela bih biti bez osjećaja, ali to je jače od mene. Što još meni treba veće i gore od ovoga što sada nosim. Ništa, baš ništa...molim te, čuvaj mamu, onako kao što sam ja čuvala tebe dok si bio mali. Ne daj ljudima da me povrjeđuju...ja nikome ne radim ništa loše, čak niti ne pomislim loše. Želim samo da me puste na miru, a imam osjećaj da bi neki voljeli da i ja nestanem sa zemlje. Osjećam stvarno neumoljivu okrutnost života...groznu, bez trunke suosjećanja, razumijevanja i to od ljudi koji su blizu, jako blizu. Oni koji suosjećaju na žalost nisu kraj mene. Ima divnih ljudi, ali ti nisu blizu...oko mene hrpa nekakvih "prijatelja" koji znaju dobro glumiti. I ne znam da li sam ti već rekla da sam dobila poseban "dar" od kada si ti otišao. Ne znam da li je to još jedan križ koji sada nosim, ali sada osjećam dobre i loše ljude. Po prirodi bi svi ljudi trebali biti ljudi, dobri ljudi...na žalost nisu. I sada točno znam tko je tko, jako mi je to naporno, ne volim što to osjetim i znam, ali to je isto došlo samo od sebe. Valjda je moja ranjena nutrina dobila još jednu poteškoću za nositi, za mene jest to poteškoća...jer mi je bilo lakše dok nisam znala, dok to nisam osjetila. Znaš, trebamo te...jako te trebamo, ja znam da ćeš ti nas paziti, ti si bio borac pravedni...čuvaj nas sine. Ne daj da nam čine zlo, ne daj da diraju ovu našu tužnu obitelj. Mi nemamo nikoga i ništa nego Boga, tebe i sami sebe. Volim te sunce moje nebesko i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.
| < | siječanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)
Opis bloga
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.