Sine moj, kad bi život bio život bilo bi to lijepo reći. Znaš, danas sam ti zapravo zavidna što ne moraš sve ovo vidjeti, što ne moraš mamine suze gledati, što ne vidiš potpuni kolaps i raspad sistema u našoj obitelji, što ne vidiš majčin očaj, zavidim ti što si tamo gdje nema boli, patnje, stradanja, zla, ljudi bez osjećaja, trunke samilosti, zavidim ti što si tamo ti a ne ja. Oprosti sine, ali život je postao za mene pretežak i preokrutan da ga uopće ne želim živjeti. Rana koju sam zadobila tvojim odlaskom je rana koja ne može zacijeliti, ali otvarati nove, dirajući mi u ostatak obitelji je više nego okrutno. Ja to naprosto ne mogu izdržati, ja nemam toliko snage...ja sam danas još jednom umrla...po ne znam koji put umire moja nutrina, a ja fizički živa i kao moram naprijed. Toliko me boli glava da imam osjećaj da će eksplodirati...ne mogu ti više pisati, čujemo se sutra. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine i zovi.
Post je objavljen 07.01.2014. u 19:40 sati.