Ne znam što bih ti pisala da te razveselim, tebe i sebe...nemam s čim. Jednostavno nema ništa što bi barem malo popravilo ovu već i onako tešku sudbinu. Primjećujem da se mijenjam, da se potpuno mijenjam u nutrini...ne na bolje. Nešto je unutra umrlo, a ja sam počela bježati u san. Tako volim spavati, spavati i samo spavati. Onda ništa ne znam, onda stvarnost ne postoji, nema misli, boli, patnje...samo nada da ću te u snu ugledati. Znam ja sve, znam da ne bih smjela...ali sine moj jače je to od mene. Majčina ljubav je ocean, majčina ljubav je nebesko prostranstvo...ne može nitko i ništa zamijeniti ljubav između nas dvoje. Za ove koji su ovdje i ljubav je ovdje...a tvoja putuje, luta bez cilja i traži tebe...a znaš ti dobro kolika je mamina ljubav, znao si ti to jako dobro. Sve mamine neprospavane noći, sve si ti znao...i govorio: "Ne brini, mama!" I što sada mami preostaje nego nada za susretom u vječnosti...nisi smio prije mene tamo. Ja sam trebala tebe tamo čekati za nekih barem pedesetak godina i više, ali ne, tebi se uvijek nekuda žurilo, pa si i tamo morao prije svih. Imam jako puno nekakvih obaveza za odraditi, a ništa ne ide i pojma nemam da li ću se ikada više pokrenuti...znaš, baš mi se neda i ne vidim smisao u bilo čemu. Neki ih nađu poslije svojih tragedija, možda ću i ja kroz neko vrijeme...sada ne. Tražim sada kakvu ćemo ti kuću napraviti, onu koju si ti nikada nisi, a planirao si...o sine moj, kako to sve boli kad se majka sjeti tvojih planova o kući, ženidbi, koliko ćeš djece imati...sada pleši sa svojom vojskom anđela, znam da imaš veliko društvo tamo gore i čuvaj ove za koje si zadužen. Ja ti sada šaljem onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine i cijelu ljubav koja tebi pripada.
Post je objavljen 04.01.2014. u 20:34 sati.