Naš život bez tebe

subota, 04.01.2014.

Petak

Prošla je već ponoć, ja sjedim, razmišljam, očekujem...koji je već ovo petak po redu. Ne mogu ih više niti brojati, biti će da je dvadeset i drugi, ali znam koliko je bilo jučer, izračunala sam...Pet mjeseci, 150 dana, 3602 sata, 216000 minuta, 12 960 000 sekundi i rana na duši. Može li netko izdržati 12 960 000 rana, izgleda da mama sve može, mama je jedna, jedina, jedinstvena baš onakva kakav si i ti bio...jedan, jedini, jedinstven i neponovljiv. Nikada, nitko i ništa te ne može zamijeniti u majčinom srcu. Imam sve, samo tebe nemam i to mi izgleda kao da nemam ništa. Život se pretvorio u jedno veliko NIŠTA, a ja ga moram živjeti. Bog je odredio da ja moram trpjeti i patiti, tebe je uzeo, spasio od boli i patnje...ja stalno pitam zašto ti, a ne ja, ali nema odgovora. Valjda ću znati kada te ponovo zagrlim tamo gore, a da znaš kako se mama raduje tom trenutku, poletio bi istog trena da me povedeš. Ja znam da me Ivan treba, premlad je još...znam da je to sebično od mene, ali bol je još uvijek toliko jaka da ja želim biti s tobom. Stoji mi nekakva knedla u grlu, neda disati, gutati...smisao življenja na Zemlji mi se negdje pogubio...i nemoj se ljutiti, znam da me sada opet špotaš, ali mama ti se samo malo jada, nemam kome...ne smijem, a ti me najbolje razumiješ...mi smo se pogledima razumjeli. Ostavljam ti pjesmicu i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi, ali najsnažniji koji postoji na svijetu.

Ima majka srce jedno, al' u njemu mjesta ima,
i za ljubav i za rane i za boli u njedrima.
Voli majka svoju djecu, svako joj je milo,
al' ne može protiv toga što je nekad bilo.
Imala je tri sina, ponosna je na njih bila,
sve njihove ljubavi i tajne u srcu je krila.
I onda joj ukradu srca dio, ostade rana,
ode joj sin jedan, otkinu se jedna grana.
Ostadoše joj sina dva, za njih sada život daje,
sve što za njih čini, za ništa se ne kaje...
Ne sudite majci koja dijete izgubi,
ona ne zna drugo nego da ljubi.
Da ljubi i život daje za ono što joj osta,
ne sudite majci kojoj je života dosta.

04.01.2014. u 00:34 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi