Učahurena stvarnost
30.07.2010., petak
De rerum novarum
|
Ah, ne znam što bih vam rekao, osim da mi se UOPĆE ne uči (da, da, babe, znam da moram), da mi dani prolaze u takvoj izmaglici rutine (i ne bih imao ništa protiv nje da nema tog dosadnog, šuškavog osjećaja u pozadini koji me uporno obaviještava da ništa ne učim, a morao bih) i etoga već osmi mjesec na pragu, a ja ni cirusom mrdnuo prema okončanju prvog skalina svog akademskog uspona. Toliko mi je dosadno bilo da sam danas opet napravio Facebook account. Nije kao da ću ga nešto vele koristiti (i na starome me bilo jednom svake prijestupne), no eto, stvaranje novog računa dalo mi je nekih sat vremena zanimacije… No dobro, dosta o virtualnim porocima… Danas, tj. večeras je nekakav seoski dernek u gore u jednom od župskih sela pa vjerojatno idemo na to, mater et pater et ego. Iskreno, ne ide mi se (znate mene, semper contra) ali to je valjda društveno prihvaćeno ponašanje i jedan od kompromisa koje moram učiniti kako bi svemir ostao u ravnoteži. Ne vidim smisao u odlasku na plesnjake na kojima niti imam s kime plesati niti bih plesao da imam s kime… No, budući da je dernek humanitarnog karaktera, otići ćemo gore, moji će vjerojatno popapati kakav sočni hamburger i doprinjeti humanitarnom duhu, a ja ću dobiti svoju dozu dnevne rekreacije… :D Vuk sit, ovce cijele :D Budući da od danas, kao, službeno počinjem s učenjem, moje fizičke aktivnosti su zahtijevale određene promjene… Shodno tome, podijelio sam svoj exercise u dva dijela, ujutro i navečer. Do sada sam obično sve obavljao ujutro, a navečer je bio čisti bonus. Ako bi se dogodio… A otkako se vrijeme pokvarilo, bura zaderala i more ohladilo, sve manje plivam, a sve više rastežem zračnicu doma na krevetu :D Što ima i vidljive efekte, već, ali nije to to… Za maksimalni učinak promjene mog lifestylea treba mi metropola… Anyway, sada me čeka jedno 35 minuta trčanja. Ujutro odradim kick :D A onda, čim dotrčim doma, treba se otuširati i „spremiti“ (što u mom slučaju podrazumijeva oblačenje 3/4 hlača umjesto uobičajenih šorceva/kupaćih/whatever-it-is-called te pronalaženje nekakve majice koja ne izgleda kao da ju je krava u trku žvakala i zdušno pljunula pod papke) te krenuti na brdo…Sviđa mi se što je uspon do Vrela (the sela gdje je the dernek) poprilično, well, „usponast“ pa ću se zabaviti nuspojavom kojeg grama vezivnog tkiva više u mišićima nogu… :) Lucky meee :) I tako… Mater je danas konačno napravila musaku od povrća, onu nekidan obećanu. Udavio sam se u njoj (musaki, NARAVNO, gee…) i uopće mi nije bilo žao što su pljeskavice izostale jer je mater posumnjala u smrtni status mljevenog mesa. Naime, učinilo se nosu njenome (a i našima) da je razvilo svoj vlastiti mikrosvijet. Bilo kako bilo, danas je ručak opet bio vege :D Kad smo već kod toga, otkrio sam jednu fenomenalnu informaciju o vlastitom tijelu. Dijastolički tlak mi je nekidan bio 68! :D NIKAD mi nije bio 68, osim kad sam bio poprilično mlađi… Nije mi bio tako nizak zadnjih, well, skoro 8-9 godina. Inače je po 90, 95 pa sve do 100… I pratim ga sad u zadnje vrijeme i sa zadovoljstvom moram reći da mi se tlak stabilizirao na nekakvih 130/73, a otkucaji ispod ili točno 80… Znate li vi što to znači??? To znači da je Medo prestao biti u skupini onih s hipertenzijom i tahikardijom. Srce mi je prije u „praznom hodu“ znalo tući u po 100 u minuti :( Anyway, mater mea je sad zbog toga zabrinuta. Smatra da ću se „uništiti“ tim „nejedenjem“… Valjda misli na promjenu u mom režimu prehrane. Ozbiljno, zar se „zdravlje“ održava tonom hrane dnevno? Mislim, nisam glup niti neobrazovan. Fiziologija je ono što ću, u konačnici, studirati. Ne mislim da sam si ugrozio zdravlje jer su mi se težina i tlak smanjili, zahvaljujući promjeni prehrambenih navika i mjesecima redovite vježbe… Hmmm… Mater mea je krenula dalje i komentirala, s prizvukom u glasu, kako bih mogao češće jesti meso… Iskreno, nisam ni primijetio da ga ne jedem. Nisam postao vegetarijanac, niti želim (sorry, omnivorom me napraviše i omnivor ću ostati), jednostavno se dogodilo da je u zadnje vrijeme bilo toliko povrća na meniju i sireva i sl. da meso nekako nije ni došlo na tanjur. Jučer je mater to pokušala ispraviti pa je u tavi sredila svinjetinu. I znate što? Bolio me želudac… Jeo sam sve što i do sada, jedina razlika je bila svinja… Više volim koke, iskreno :D I tako prolaze moji dani… Borim se s (ne)učenjem, promjenama, konstantama, ali i iznenađenjima… Naime, pater familias me je obveselio informacijom da će mi za rođ. kupiti netbook… Netbook autonomije od 8 nevjerojatnih sati… Iskreno, na pamet mi može pasti jedno 4 stvari koje bih sebi uzeo za rođendan prije netbooka ali nema veze, i to je kewl :D Moje mišljenje o tim malim stvorovima se promijenilo otkad ga Ulfuz ima. Prije sam smatrao da su čisto qrčenje, a sada vidim da su poprilično praktični kada zapneš na faksu cijeli dan i učio bi ali jbga, komp ti je težak 3 kila i ne da ti se spajati ga na struju svako tri sekunde jer je baterija vijeka koliko i razdoblja bez zaduženja naše Vlade, a utičnice ni za lijeka… Ovako ću imati kompjuterić od 8h autonomije, dovoljno malen i lagan da nije tlaka, a dovoljno velik i normalan da mi posluži svrsi… A i znate onu, „poklonjenom konju se u zube ne gleda“ :D U ovom slučaju, konj je fenomenalan, samo si ga sam nikad ne bih uzeo… Mastercard. Zato su tu rođendani, hehehehe…. :) Živio pater familias… :) |
- 17:08 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
27.07.2010., utorak
Paste malo...?
|
Je ne mange pas :D Moram čestitati samome sebi ovim putem. Preksinoć smo bili u šetnji, moji pretci i ja, i oni su sjeli u restoran na morskoj terasi kako bi pojeli pizzu. Ja nisam. :D Mislim, sjeo sam ali nisam jeo. Prvi put u životu odbio sam pizzu… I da vam pravo kažem, ujutro mi uopće nije bilo žao! Imam problema s vremenom. The weather, not the time. Naime, bura je ohladila more, koje je sada temperature da ti kosti smrzne, tako da ništa od plivanja. Ja bih se još i bacio ali mati bi me izbacila potom iz kuće. Osim toga, ne želim navući na sebe nekog đavla. A i glupi vjetar je tako jak da ujutro čak imam problema s trčkaranjem. Totalno sam se navukao na trčkaranje… :D Maloprije sam se skoro onesvijestio od šoka. Naime, mater familias je izvukla neke, nečije, hlače iz ormara. Broj 50. Ja probao obući, čisto iz fore… I guess what… Ou jea! Doduše, dupe mi je još uvijek malkice preveliko pa tehnički „ne mogu“ obući taj broj na sebe, no znate što to znači… To znači da ću za dva mjeseca moći :D Taman kada uhvate hladnija vremena… Jesus… Za Božić sam nosio 58… Anyway, žao mi je što vam kvarim dan i/ili dosađujem svojim konstantnim hvalospjevima samome sebi i svojim postignućima ali tko će, ako neću ja? I tako… Danas mama za objed radi nešto veoma fino… Ništa specijalno, ali fino… Pastu, najobičniju (po mogućnosti domaće sukanu ali ako nema, može i bilo koja)… I lagano upržiti češnjak na maslinovu ulju, tek toliko da se zarumeni… :D Zaliti time pastu i naribati preko nekog dobro „klapavog“ sira. „Klapavac“ je onaj sir koji je malo, kako da kažem, krenuo na divlje… Obično bude iz ulja, ali ostari, pocrveni i postane užasno jak. E takvoga. Ne može ga se staviti previše, jer je fakat jak, ali okus je fenomenalan. Doduše, nemamo klapavca ali tata je danas našao u Konzuma nekakav ovčji koji jačinom podsjeća na klapavca… Pa ćemo njega… Gotovo mi je žao što sam smanjio svoje porcije za 2/3, dođe mi da se nažderem… Ali neću… Ako ćete iskreno, jednostavno me prevelika količina hrane odbija. Ne toliko zbog broja kalorija nego zbog količine i energije koji mi ne trebaju. Što će mi milijuni kilodžula ako je moje tijelo u stanju potrošiti nekoliko tisuća? :D Zato jedem polaaako i svaki zalogaj prevrnem po jeziku osamsto puta pa se zasitim okusa i s malo… Danas me Konzum ugodno iznenadio (lately, to je prava rijetkost iz kuhinje dotične firme). Bili smo na kasi i, po dobrom starom običaju, imali dosta toga u kolicima. Kadli tamo na klinu pored blagajne, velike, zelene, platnene i 10kn teške vrećice! Odmah smo uzeli dvije i zapovjedio sam doma da više ne želim vidjeti da se netko vratio iz butige s plastičnom vrećicom u ruci. Ako zaboraviš ponijeti platnenu u butigu, za kaznu nosiš doma sve u rukama! Imamo dvije te velike i jednu malu, nema više isprike! Taman sam doma još mjesec dana da ih dobro istreniram. Nadam se da će trening ostaviti traga kada odem u metropolu… Jedna plastična vrećica manje na dan i planet će odahnuti za koju godinu… Da, moram spomenuti još jednu genijalnost. Naime, probio sam gumu, prednju, na bikeu. Yeah, that's not the genial part of the story… Genijalno je to što je stara unutrašnja guma ostala u sobi. Iako je probijena, služi fenomenalnoj svrsi… Sve otkako sam došao doma, gornji dio tijela (čitaj: ruke) bio je zanemaren što se vježbe tiče jer nisam dovoljno jak da napravim zadovoljavajući broj sklekova (u slobodnom prijevodu: mogu napraviti 5 ženskih, jedva), a utegiće sam ostavio u Zg. I tako je moj ćaća jučer nedužno rastegnuo unutrašnju gumu i na um mi je pala strašna ideja. Sada je koristim kao one ekspandere i/ili gume koje konstantno rasteže Renatica Sopekić na svojim DVD-ima. Moram vam reći da je stvar genijalna! :D (Dakle, eto genijalnog dijela priče… :P) Istina Bog, nije to bognza kako teško rastegnuti ali treba ubaciti i malo do umjereno mišića u proces... A onda me pater familias obradovao informacijom da u šupi negdje kiseli staro rastezalo koje je napravljeno u tu svrhu, za vježbanje. Ima šest federa koji se mogu skidati, po potrebi… Pa, divno :D Natjerat ću ga danas da mi to iščupa iz šupe (honestly, tamo bi i đavo nogu slomio, više stvari u manje kvadrata nisam vidio nigdje osim tamo) da si mogu napraviti podlogu… Plivanje je kewl (sada, nakon ove bure i doslovno „cool“) ali nema dovoljno opterećenja… Volim osjetiti mišiće na kraju dana… Ono, da boluckaju, znate, da imate feeling da ste ih koristili… :) Idem… Treba se početi učiti… Watch me being all happy about it… Yeah… Baš. I sad sam upravo primio mail od Within Temptationa :D Novi album izlazi početkom 2011., a tad i kreću na turneju… U prvom điru nema Hrvatske ali moglo bi je biti u drugom… Za sada je najbliži town Beč… Pitam se… |
- 11:48 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
22.07.2010., četvrtak
The battle... has begun...
|
Well, guys, valjda je vrijeme da se javim, wouldn't you agree? :) Dakle, doma se je, i još se nije počelo učit… Od ponedjeljka ću. Takav je i plan bio: doći doma i odmoriti se barem tjedan dana prije nego upadnem u rutinu… Kad smo već kod rutine, skupio sam novu opsesiju, a to je vježbanje… Naime, kao što mnogi od vas ne znaju, Ulfuz i ja smo već nekoliko mjeseci svako jutro ustajali u 5, kretali svatko sa svog kraja Novog Zagreba pješke, nalazili se na Bundeku, otpješačili do McDonald'sa na kavu te se vratili pješke doma, ukoliko nismo morali na faks ili slično… A popodnevlja su bila rezervirana za moj kickboxing. Needless to say, cijeli taj proces me koštao samo nešto malo vremena i poprilično sala… A onda sam došao doma. Došao sam doma s nevjerojatnih 15 kilograma manje i nešto mišića više. Došao sam doma i shvatio da ću imati ozbiljnih problema održavajući težinu jer ovaj stan, ovo mjesto i ovaj grad kao da su ukleti! Ovdje se kilogrami jednostavno lijepe na vas, taman ne jeli ništa i vježbali kao konj čitav dan! Kako bih smanjio štetu, svako jutro se dižem u pet i izlazim iz stana… Prvih nekoliko dana to je bilo samo hodanje (jer sam po Zg samo i hodao tako rano). Brzo sam shvatio da to neće biti dosta. Kickboxing je u stanu nemoguće proizvesti jer jednostavno nema dovoljno mjesta. :( Pokušao sam. Skoro sam nogom razvalio liniju. Osim toga, Pixie se dovukao (jer sam ga probudio pokretima i zvukovima koji nisu normalni za dnevni boravak ovog stana) i smetao mi, pletući se pod noge i trčeći za mnom. A i mater familias nije bila previše supportive, rekavši mi da „bolje da to po stanu ne radim“ da ne bih nešto slomio… E, problem je u tome što je meni ta vježba ušla u krv (zakon je!), rutinu, a i navukao sam se na endorfin koji se proizvodi u takvim situacijama… Pokušao sam zamijeniti plivanjem. Ne znam jeste li ikada pokušali plivati, recimo, 20 minuta u komadu? Niste? Odmah ću vam reći da je DOSADNO i NAPORNO… Ne naporno u smislu da se umorite ili iscrpite fizički. Da bar. Dosadno je jer se morate boriti s podivljalim morem, jer plivate istom rutom (dublje se ne usudim zbog idiota na gliserima i skuterima), jer vas valovi uhvate i dave, jer nakon nekog vremena prestanete aktivno sudjelovati u plivanju i počnete nesvjesno iskorištavati morske struje i… Well, you get the picture, less muscle, more resting… :D Ali… Ali, borim se protiv toga, tako da mi je dnevni prosjek aktivnog plivanja jedno 40 minuta… A onda se dogodilo čudo! Otkrio sam, naime, da mogu trčati! Nisam pokušavao trčati zadnjih 3 i nešto mjeseca otkad me zadnji put skoro presjeklo srce i otpao mi skočni zglob… Kickboxing stvarno ima terapeutski učinak. Pomladio me :D Učinio pokretljivijim i izdržljivijim… I vratio sam mu se :D Jutros :D Ah, kako mi je nedostajao… Prebacio sam video na mp4, nabio slušalice u uha i navalio… Bitno mi je da čujem napredak vježbe, da imam nekakav tempo i poticaj jer onako „na suho“ je poprilično dosadno… Uglavnom, stvar se svodi na sljedeće… 40ak minuta trčkaranja (uzmite u obzir da je to za početak VEOMA lagano trčanje), 40ak minuta kickboxinga i 40ak minuta plivanja dnevno… Iskreno se nadam da će to, u kombinaciji s finim jogurtom s mueslijima za doručak, što laganijim ručkom i nikakvom ili minijaturnom večerom biti dovoljno da se othrvam prokletstvu i zadržim težinu. Ili u najgorem slučaju, vratim se u metropolu sa samo 2 kg više… Da, dobro vam se čini, postao sam paranoično opsesivan… Reći ću vam i zašto. Kada sam prvi put smršavio, ono na prvoj godini (onda sam roknuo sa 120 na 94), to se dogodilo pasivno, spontano i nisam baš u tome sudjelovao… Rezultat je to bio stresa, promjene mjesta življenja, faksa, obveza i počestih preskakanja obroka čisto zato jer sam bio preumoran ili prezaposlen za njih… Zato su se i vratili natrag ti kilogrami (čak do 113) jer čim sam usporio, preselio se i navikao Zg na sebe; problemi… Za ovo mršavljenje sam se stvarno potrudio… Znojio sam se… Boljelo me… Odrekao sam se puno „finih“ stvari, smanjio obroke, istrenirao snagu volje, promijenio sebe i svoja razmišljanja… I znate što? Sviđa mi se! Pokretljiviji sam… Mogu dulje, brže, više i jače :D Dupe mi je sve manje i manje obješeno, bedra sve uža i uža, a trbuh sve ravniji i ravniji… I uopće me ne interesira koliko tašto i površno to zvuči :D Zato sam paranoičan da će me dohvatiti prokletstvo juga… Stvarno ne bih htio da mi upropasti sav trud… :) Možda vam se čini pretjeranim ali ZNAM što mjesec dana na majčinoj hrani može od mene napraviti, zato dobro pazim da imam kontrolu nad planiranjem objeda :D Recimo, predložio sam mami da napravi musaku od povrća… Bez mesa… Šokirala se… Prvenstveno zato što je prije to radila, a ja zaobilazio u širokom luku. Danas jedem SVO povrće i ona je sretna, konačno, jer može kuhati sve i svašta :D I tako… Borim se… Ovo je ljeto borbe protiv žderanja, lijenosti i odustajanja… Imamo i ideju, Ulfuz i ja… Htjeli bismo početi trenirati capoeiru… Sviđa mi se kombinacija plesa, borilačke vještine, pjevanja i činjenice da te tako dobro razmrda i razgiba :) Našao sam i klub koji prima članove bez obzira na dob i fizičku spremnost… :)))) Stvarno bih htio doći na to spreman na uru vremena izvijanja, skakanja, prevrtanja, prebacivanja, stajanja na rukama i sl… Iskreno, jedva čekam kada ću se vratiti u Zagreb… Sad se samo moram moliti svim mogućim entitetima da satnica u novom semestru bude, well, normalna :D Ah… :) A kako ste mi vi? :D |
- 19:58 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
14.07.2010., srijeda
Emotions swirling around...
|
ŠTO ME NIJE ŠOKIRALO: Novo zaduženje… It was bound to happen… S ovakvom stopom potrošnje i spektakularnom ekonomijom čudi me što već odavno nismo u vražjoj materi… ŠTO ME NASMIJALO: Kada su se Jaca i Šuky zdušno slagali oko ideje da je to zapravo fenomenalno, zdravo i pozitivno samo mi to još ne vidimo… ŠTO ME RASPIZDILO: Ona kretenuša koja je upravo rodila i čiji sin već duguje milijune, kao i svaki Hrvat. Rekla je: „Ah, a što mi tu možemo!“ Mrš, 3.14čka ti materina, normalno da ne možeš ništa kada tako razmišljaš, ti i još 4,5 milijuna beskralježnjaka u ovoj državi! ŠTO ME DODATNO RASPIZDILO: Činjenica da mi jbni profesor iz genetičkog inženjerstva nije htio dati 0.25 bodova za četiri… NULA CIJELIH DVADESET I PET!!! Još uvijek me boli, i boljet će me, prokleta kretenčina… OD ČEGA MI JE UZAVRLA KRV: Senat Sveučilišta u ZG tjera svakog brucoša da potpiše ugovor sa Sveučilištem kako se obvezuju sami platiti školarine u slučaju da Ministarstvo ne da pare… Istina je da Ministarstvo duguje skoro 100 mil. kn Sveučilištu ali za što? Za božićnice, posebne uvjete rada, vanjsku suradnju, diplomske studije i slično… Tako stoji u članku… POSEBNE UVJETE RADA??? VANJSKU SURADNJU??? BOŽIĆNICE??? Pa zar će jedan student plaćati božićnice profesorima??? Lijepo nam svima govore da novac od školarina ide „isključivo za unaprjeđenje kvalitete nastave“… Ah, vjerojatno je plaćen profesor sretan profesor, zar ne? My ass… OD ČEGA MI SE RIGA: Cijela nacija sa zadovoljstvom prati kako si je Neven Ciganović počupao silikone iz usana… Onda se čudimo zašto nam je država u qrcu… Kako i neće kada Hrvate više zanima tko je koga koliko puta i gdje nego što se s njihovim novcima događa. A Vlada, vidjevši da nas više zanimaju guzice, silikoni, 3.14čke i qrci, veselo preuzela inicijativu i grabi i troši dok je 4,5 mil. glava okrenuto u drugom smjeru, gledajući tko si sada pumpa što i kome je što na plaži ispalo… KOGA BIH HTIO POSLATI NA VJEČNA LOVIŠTA: Ah, lista je duga… No trenutno se prema vrhu sve brže i brže penje naš divni novi precjednik. Odvratnijeg, mekanijeg, monotonijeg i nezanimljivijeg stvora u svom životu vidio nisam, a nagledao sam se svega na PMF-u, od profesora do crknutih nižih oblika života… „Nje, nje, trebalo bi, moglo bi se, ne zna se, neka institucije rade svoj posao, ja se ne bih štel mešati…“ Ma naaaabijem ja takvog precjednika na njegovu instituciju pa nek onda traži drugu koja će mu pomoći da si prvu iz prkna iščačka... "Miješaju mu se osjećaji oko novog duga"... Kao prvo, nema ti se što miješati, jesi li retardiran ili se samo praviš da ne vidiš? Drugo, pusti mene da ti ih promješam kako bog zapovijeda, garantiram ti da ti se više nikad ništa u životu neće miješati, motherfucker... OSOBA DANA: Profesor na mom faksu… Jedan od onih zadužen za izradu novog studijskog programa (koji će biti gotov otprilike u isto vrijeme kada sveukupni dug ove države bude 0 €)… „Osjećam se kao drolja“, nakon rasprave o tome tko je važniji, biolozi ili molekularci te što jedni ili drugi (tj. oboje) moraju imati kao zajedničko, temeljno znanje… Sve što vam mogu reći jest da se moj odsjek raspada, a na vidjelo izlaze lica bubuljičava, lica blijeda i lica odurna kakva do sada nisam imao prilike vidjeti… SVIJETLA TOČKA DANA: Došao sam po rezultate iz Modelnih organizama u molekularnoj biologiji. Profa mi je rekla da sam dobio 4 i da je to skoro za 5 i da bi me ona pitala. Ja sam rekao da bih ja da me ne pita. Iskreno, nisam UOPĆE imao tu opciju kao moguću u glavi, bilo mi je dosta svega, samo sam htio ocjenu i otići doma i umrijeti u lokvici otopljenog sala. No, profa me posjela na stolicu bez naslona i „popričala“ sa mnom. Dala mi je 5. Ja si ne bih dao, na pola pitanja sam odgovorio krivo. Sreća moja pa je druga polovica bila filozofskog karaktera pa je moj talent za kenjanje svega ni o čemu došao do izražaja… Samo se usudite pitati me „a koja je evolucijska prednost…“ ili „što je evolucija time htjela“ i dobit ćete odgovore koji će vam baciti osam snopova novog svjetla na problematiku kojom se bavite, a pola njih će actually, nekakvim nadnaravnim mogućnostima, uspjet zamračiti i ono malo što ste uspjeli pohvatati… Dakle, volim kad me profesori biologije pitaju filozofska pitanja, onda se moji jezik i mozak savršeno ukoordiniraju i preuzmu kontrolu nad usmenim :D Whatever… MISAO ZA KRAJ: U emigraciji je spas! Usput budi rečeno, ovo je još jedan u nizu bizarno-jubilarnih postova... Okruglo 444. :D |
- 17:45 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
11.07.2010., nedjelja
Someday I will see the light... + POST
|
You're reachin' out And no one hears you cry You're freakin' out again Cause all your fears remind you Another dream, has come undone You feel so small and lost Like you're the only one You wanna scream Cause you're desperate You want somebody just anybody To lay their hands on your soul tonight You want a reason To keep believin' That someday You're gonna see the light It's 3 a.m. There's no one left to call And sleep's your only friend But even sleep can't hide you From all those tears And all the pain And all those years you wasted Pushing them away You're goin´down It's time you face it You want somebody just anybody To lay their hands on your soul tonight You want a reason To keep believin' That someday You're gonna see the light Cause you're desperate desperate You're desperate now You think that things Are gonna change Then you're back to be feelin' strange What's it take to Make you feel alive You want somebody just anybody To lay their hands on your soul tonight You want a reason To keep believin' That someday You're gonna see the light You want somebody just anybody To lay their hands on your soul tonight You want a reason To keep believin' That someday You're gonna see the light A sada, the text: Ne mogu… Ne, fakat više ne mogu, umirem u agoniji vriskova vlastitih neurona. Ne ulazi u mozak više ništa. Na trenutke me hvata panika jer primjećujem da dnevno gubim sate i sate na vegetiranje umjesto na štrebanje, a onda me uhvati totalni mir i čini mi se da sve mogu. :) Oh, sveti Stresu, što bismo mi bez tebe… Ubijam se u lubenicama. Ulfuz i ja smo opet kupili jednu onu malu, malecku, onu slatku minijaturu od lubenice koje su tako prokleto ukusne i dobre da je to nadrealno. Puno su mi draže od onih ogromnih jer ovu fino pojedemo i uvijek je ukusna i slatka, za razliku od njihove tritonaške rodbine koja često bude bljutava, poteže se po frižideru i na kraju se baci. :D Dakle, go go, male lubenice! :) Nadalje… Dok čekam okršaj između Nizozemske i Španjolske, razmišljam malo o internetu. Osim činjenice da nam je izmijenio život, zajedno je, s općenitim napretkom društva, doveo do toga da živimo ubrzano, kao da je netko stisnuo fast forward preko playja… Znate ono što su obično govorili da se „ne smije“ na videima. BTW, ne sjećam se kada sam zadnji put vidio ili koristio videorekorder :) Živimo brzo… Prije, davno prije, prije nekih 500 godina, poslali bismo pismo i ono je putovalo, putovalo i putovalo mjesecima. Tri mjeseca su mu trebala da dojaše do primatelja. A onda je odgovoru trebalo još toliko da stigne natrag. Morali smo živjeti sporo. Ako znate da šest mjeseci čekate na odgovor, onda ne možete u pismu pitati „E, bog, hoćeš da skuham večeras za večeru pastu šutu ili ćeš radije neki sendvič? Pusa, Medo!“ Imali ste šest mjeseci vremena, dok ste čekali na odgovor, da radite sve i svašta, ono što vam se ne da, a morate i ono što fakat želite. Tempo života bio je sporiji jer su informacije kolale sporije. Danas je drukčija priča. Danas informacije putuju 300.000 km u jednoj sekundi. Pisma padaju u osmi plan, elektronička komunikacija potpuno je potisnula papir i tjedne (dane, mjesece, ovisno gdje ste pismo u svijetu slali) on se zadržao kao nekakav relikt, nostalgija, teška i patetična romantika. Digresija. Penpals ilitiga dopisni prijatelji :D Imao sam ih, imam ih i imat ću ih dok sam živ jer je to jedno neopisivo i neprocjenjivo iskustvo. Sama činjenica da se dopisuješ s nekim na drugom kraju planeta i da ga (ili ju) vjerojatno nikad nećeš niti vidjeti krije u sebi nevjerojatan čar i mistiku. I vjerujte, iako je svako prijateljstvo počinjalo e-mailovima, sva su se nastavila preko „obične pošte“ ili onoga što se u penpal krugovima naziva „snail mail“. I moram vam priznati da se osjećaj otvaranja hardcore poštanskog sandučića ni po čemu ne može mjeriti s dva klika otvaranja onog softverskog. :) Onaj osjećaj kada gurneš ključić u sandučić, otvoriš ga, a unutra žuta omotnica s milijun markica i oznaka „par avion, prioritaire“ i slično… :) Neprocjenjivo. :) Dakle… Danas informacije lete brzinom svjetlosti. Toliko smo se navikli na dostupnost informacija svugdje i odmah da nam počesto ide na živce ako nam na mail ne odgovore odmah, ako nam na SMS ne odgovore odmah i ako Google tri sekunde dulje pretražuje naš upit, eto, zbog zagušenja na serveru. Nije ni čudo što nam se tempo života ubrzao. Više ne moramo čekati šest mjeseci na odgovor. Što god pitali, teorijski odgovor možemo dobiti za jednu sekundu. Dovoljno je otvoriti *umetni najdraži browser* te pitati Google. Recimo, jednom me doma netko pitao kolika je stopa kriminala u Nizozemskoj. Uopće nemam POJMA kako smo došli na tu temu ili zašto je ikoga to zanimalo. Fore radi, upisao sam u Google (na hrvatskom) „kolika je stopa kriminala u Nizozemskoj“. Prvi rezultat (koji je izletio za 0,21 s) bio je neki članak čija je prva rečenica glasila: stopa kriminala u Nizozemskoj druga je po visini u Europi… Instant informacije krive su za munjeviti tempo života kojim živimo, a tempo života kriv je za sve bržu pretragu i pronalaženje informacija. Savršen primjer pozitivne povratne sprege gdje sve galopira naprijed, potičući jedno drugo. :) A nuspojava? Nestrpljivost i čangrizavost kada sustav zakaže. Što zbog toga jer smo navikli, što zbog toga što društvo ne šljivi ako je tebi pukla ADSL veza. Društvo će te pojesti živa ako nisi ODMAH odgovorio na mail listu ako je tamo pisalo „molim da odgovorite ODMAH!!!“. Baš društvo briga ako ti oko zgrade kopaju za nove cijevi pa su slučajno zapeli za telefonski kabel. :) Je li to dobro ili loše, prosudite sami. Upravo sam nekidan komentirao kako bih se propucao bez interneta. Istovremeno (paradoksalno, čak) sam shvatio da je internet zapravo užasno dosadno mjesto ako upadneš u kolotečinu. Moj se „internet“ sveo na nekoliko stranica. Dva-tri news portala, šačica blogova i još nekoliko stranica i to je to. Naravno, problem je u meni, ne u njemu, jer od tolike količine informacija koje su dostupne, ne znam što bih sa svime time. Skinem muziku ili knjige ili neki film (evo krunskog dokaza ako me itko ikad bude htio u zatvor strpati i ne bude mogao pronaći nikakve osnove; upravo sam mu je dao) ali to je, onako, praktično korištenje, kao kad upalite mikser ili zagrijete vodu za kavu. Ovo ljeto ću malo posvetiti vremena Internetu (s velikim I) i zabaviti se potragom za Informacijama (s velikim I). :) Kako smo živjeli i preživjeli evoluciju bez instant informacija? Bi li se današnje društvo urušilo bez trenutačne razmjene informacija? Kako bi funkcionirale službe koje o tome ovise? Da nema mobitela, interneta, wirelessa i svega drugoga što služi momentanom prijenosu informacija? Koliko bi nam trebalo da se priučimo čekati? :) O ovome bi se mogli traktati na milijune stranica ispisati. Fascinira me napredak tehnologije :) Vidio sam na tportalu članak o prvom tvrdom disku prije nekih 60ak godina koji je bio veličine ormara i kapaciteta 5 Mb :D I ondašnje tvrtke nisu mogle ni zamisliti svoje poslovanje bez njega. Pitam se što bi rekli danas na nekoliko TERABAJTA prostora na komadiću plastike veličine nokta. :) A sve, SVE u svrhu ubrzanja dijeljenja informacija. I nemojte misliti da ja rogoborim protiv napretka i instant razmjene. O, ne. Ja sam prvi koji pizdi što nitko ne odgovara na moj upit i što moram čekati nevjerojatnih SAT vremena da me netko primijeti… Sve što mogu reći je hvala američkoj vojsci što je razvila Internet, uz molbu da malo češće odriješe kesu i češće nas iznenade spektakularnom SF tehnologijom jer jednostavno ZNAM da su svojim skladištima drže i antigravitacijske letjelice i superračunala osamsto puta brža od današnjih najbržih… Uglavnom, sve ono što se mirakulozno odnekud u svijetu samo „pojavi“ kao revolucionarno… No sad već zvučim kao okorjeli teoretičar zavjere… A to je tema nekog drugog posta… :) A i utakmica je već debelo počela… :) A i anatomija me čeka… :) |
- 18:16 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
07.07.2010., srijeda
The time consumer... (ili "Kako sam sebi vrijeme kradem")
|
Borim se, oh borim se srčano s Modelnim organizmima u molekularnoj biologiji… Bore se i oni, grčevito, i trude se da budu shvaćeni. Ok, kenjam, nije kao da je to problem shvatiti. Veći je problem činjenica da su predavanja zbrda-zdola i da ništa nije povezano ni sa čim i sad se moram igrati Harryja Pottera i mahati imaginarnom čarobnom toljagom ne bih li utjerao malo reda u te istrzane, kaotične rečenice koje nam je profa servirala. U životu nisam vidio biće s manje kralježnice od nje, a u tu skupinu ubrajam i sve beskralježnjake koje sam imao „čast“ upoznavati godinama. Mlitava poput blitve koja je u tragičnoj nesreći izgubila turgor, sve joj je u redu, neće nikome reći da seminarski rad ne valja (a i sirotoj vinskoj mušici je evidentno da je rad užasan da užasniji ne može biti)… Glas dinamičan poput zvuka za prestanak opće opasnosti, temperamenta anestezirane obične morske spužve, ta žena je božanstvo u očima svačijih parasimpatičkih vlakana jer jednostavno potiče na spavanje, odmor, isključivanje viših moždanih funkcija i općenito je prepisuju kada je potrebno u pacijenta izazvati katatonično stanje. Slajdovi (koji su nam jedini izvor informacija za ovaj nesretni kolegij) perfektno zrcale njenu osobnost, tako da možete zamisliti koliko uživam u ovom (m)učenju. A da stvar bude gora, imali smo dosta gosta-predavača čiji su slajdovi još gori od njenih! Frikovi zadubljeni do dupeta u svoje mile životinje koje istražuju (ili gljivice, ovisi što ih napaljuje) i koji ne vide ništa dalje od jezgre svog milog organizma kojim se bave, predavali su toliko bolnih detalja da ni aktualnom čovjeku koji je osvojio Nobelovu nagradu za biokemiju, molekularnu biologiju ilištoveć ništa ne bi bilo jasno. No i nije to toliko tragično, budući da odgovore na pitanja iz testa tako i tako ne možemo pronaći u prezentacijama, a bogme ni u onome što su oni govorili. Profa je vjerojatno pod utjecajem same sebe kada sastavlja pitanja za pismeni, nekoherentna, zbunjena i mlitava… I tako se mučim time… I čitam kako nam se tata Ivo baca u proizvodnju maslina na Braču. Lijepo, bogme lijepo. Lijepo mi je mama govorila da odem gore ispred Vlade vrištati „Ivo, tatice“, dok je aktualni primjerak bio još aktualniji i prije nego je podvio rep pred EU i Slovenijom i ostatkom mafije koja ga je vrebala… Tko zna, možda bi mi dao koji milijunčić, samo da prestanem izvoditi skandale i kaljati mu ugled. Actually, za to se sam pobrinuo, spremivši muda u kanticu s cvjetastim uzorkom kada prije godinu i sedam dana uvalio Hrvate u gubicu ove izuzetno sposobne blijedokose babe. No, čovjek se okrenuo maslinama, kao i svaki pravi primorac, reklo bi se. Čudi me što nije krenuo za dominantnom opcijom i posadio milijun i jedan čokot vinove loze. Valjda misli pokoriti europsko tržište hiperdjevičanskim maslinovim uljem, ionako se svaka šuša i maruša u državi bavi vinom, jelte… Mene samo zanima odakle mu keš (hahahahahaha, da odakle mu, koje gluposti meni neznane, hahahaha) za 30.000 „četvornih kvadrata“ (kako kaže moja baba ponekad) zemlje. I to na Braču. A svi znamo kakvi su Bračani. Ako ništa drugo, a ono iz viceva. I dok nam tata Ivo sadi masline, Milinović poziva narod da se odrekne plaća jer je to pravi način za izraziti „domoljublje“. Pitam se volimo li onda mi, koji ne privređujemo, svoju domovinu, budući da nemamo što dati. No nije u tome poanta, nego u činjenici da se prokletnik usudi pozivati narod na solidarnost, a oni, djubrad u udobnim foteljama, troše novac na kurve, putovanja po Dalekom istoku… Zašto bar ne troše novac na unajmljivanje plaćenih ubojica i tako se međusobno likvidiraju :) Oooo, happyyyy day, trebalo bi prenositi na svim nacionalnim televizijama daj predivan događaj, mislim da bi rejting programa skočio nebu pod oblake. Ovako samo možemo uživati u povremenim mlaćenjima jezika, kada im se omakne pokoja uvredica iz saborskog legla… No, a viđu mene, opet ja o politici… Bolje da prestanem i posvetim sivu tvar nečemu korisnom… Nemam tople vode… Jesam li već kukao oko toga? Ne sjećam se… Uglavnom, vrelovod je na remontu i cijeli srpanj nema tople vode. Točnije, do 21. srpnja. Budući da doma idem prije tog datuma, slobodno mogu reći „cijeli“ mjesec. :( I tako se moja malenkost mora snalaziti kako umije. Prvo sam proklinjao kretene koji su zatvorili toplu vodu, prijeteći im da ću ih zagurati u ekspres lonac i skuhati u vlastitom soku. No onda sam shvatio da ljudi samo rade svoj posao i da se i cijevi moraju s vremena na vrijeme zamijeniti. Istina, ne bi ih ubilo da su se za popravak odlučili, recimo, u kolovozu… Tuširao sam se hladnom vodom. Sve do jučer. Naime, iako stvarno volim oprati sebe hladnijom vodom, ovo je previše. Stvarno previše. Prehladna je voda. Stvarno. Nakon nekog vremena u kadi bih jednostavno ostao u skvrčenom položaju i trebalo bi mi deset minuta da se otkočim. Stoga sam jučer pribjegao, ne bih li spasio spermatogenezu i ono epidermu, alternativnoj metodi koja se zove „back to the 12th century“… Zagrijavah si vodu na špaheru, punih boce i tuširah se tako. Trebalo mi je 12 litara. Uključujući i kosu. Neobično, moram priznati, ali barem se nisam smanjio tri konfekcijska broja nakon pranja :)))) Tek nakon ove epizode sinoć shvatih koliko smo zapravo (sam zapravo) ovisan o tekovinama modernoga doba. Oh, mogu ja izdržati bez kupanja i svih pomodnosti kada sam negdje u divljini ili na Mljetu (što dođe, tehnički gledano, na isto), ali kada sam doma, volim i očekujem da struje ima, vode ima i telefona ima :) Da barem postoji bojler u stanu, ne bih ni riječi rekao. Doma nemam toplu vodu ravno iz toplane no barem imamo bojler, hehehehehehe… Ovako se osjećam totalno srednjovjekovni, grijući si vodu za pranje :) Još mi recite da će i telefonsku centralu održavati pa ću se morati spajati preko modema!!! Mislim, kako netko može biti tako okrutan??? :)) Anyway, idem ja, mišići se neće sami od sebe naučiti. Okanit ću se modelnih i prelazim opet na anatomiju. Otkrio sam da je baš seksi učiti mišiće, pogotovo ako ih određeni broj možeš vidjeti i na sebi. OK, TAJ DIO nije seksi, seksi je učiti mišiće… :) Mišići su baš seksi… Ali ovi normalnih gabarita, da se razumijemo. Ah, deltoidi su my favourite :) I latissimus dorsi… Ah, aaaaah… :)  *looove* |
- 14:35 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (10) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
06.07.2010., utorak
Maxilla mea et dolor... I bus
|
Ah, evo, iskoristit ću činjenicu da se ne mogu pomaknuti s mjesta gdje sam se stavio nakon vježbice i napisati pokoje slovo, čisto da maknem ovu strahotu od praznog prostora s ovih prostora i da napravim malo prostora za nove umotvorine na koje ste na ovim prostorima navikli. A još mi se čini da si previše prostora za kenjanje gluposti ostavljam… ;) Anyway… Ne, dragi moji, pa ništa se opako nije zbilo. Prošla dva posta (jedva ih mogu postovima i nazvati jer su kraći od premijerkinog vokabulara na engleskom) su bila čisto onako, an outlet. Ništa nepopravljivo (zapravo, ništa at all) se nije dogodilo tako da, relax.. Danas sam u busu naletio na kontrolora. U autobusima su stvarno rijetki, rjeđi od uspješno izvršenog obećanja trenutne vladajuće garniture. Naravno, kako to obično biva, poluzgodni i simpatični kontrolor je uhvatio dovoljno žrtava da si isplati dnevnicu, rekao bih. Jednu babu je iščupao vani, jer nije htjela platiti, a jedna cura je kešala, iako se iz petnih žila trudila da ga šarmira sto i jednim načinom… Nije uspjela. No jedna stvar mi nije jasna. Kada se već švercaš i svjesno kršiš propise onda imaj muda i progutaj što ti život s gustom servira u facu kad te uhvate. Danas sam se stvarno naslušao izgovora i izgovora, od uobičajenog „evo, sad sam ušla, nisam stigla štancat kartu“ pa sve do „plaća mi kasni mjesec dana, kunem vam se“. Zadnje je došlo od babe koja je i izašla, noseći dva saketa spenze i jedan iz butika veoma poznatog na ovim prostorima. Mislim… Švercaš se? Neka, nisi ni prvi ni zadnji niti vidim u tome zločin koji zaslužuje smrtnu kaznu. No daj imaj malo hrabrosti i prihvati poraz kad te uhvate! A izgovori im postaju sve jadniji i jadniji, moram priznati. Sjećam se vremena kada sam tek došao u Zagreb i kako sam plaćao uredno kartu svaki put jer mi pokaz još nije bio gotov. Obično bih si bio uzeo dnevnu kartu jer nisam poznavao grad pa nisam mogao pješke, a znao sam da se moram puno voziti i često presjedati jer sam gledao malo kartu. I always go prepared… No, bottom line je da sam plaćao. I moj otac isto, kad je bio, kao i moja mati… Čemu riskirati preko 200 kuna kazne kad gotovo uvijek imaš neke siće po špazima koju možeš trampit za kartu na kiosku? Anyway, ljudi su stvarno domišljati… A te proklete karte i nisu tako skupe (bile)… I tako ja danas bezveze bjeh u gradu. Naime, boli me sedmica gore desno. Boljela ovaj vikend za **pizdit i krkah se Ketonalima (forte) i pomagahu mi… No, nije to rješenje, znam ja. Jučer ne stigoh do nje, no danas se uputih, veoma rano, prema svojoj stomatologinji, ne bih li stao na kraj tom odmetnutom molaru. Avaj, nje nema. Moja najdraža na godišnjem! Neki Vukušić je mijenja! Nije mi palo na pamet otići tom čovjeku, bez obzira kakav je! Moja stomatologinja i ja imamo poseban odnos. Dođem, ona pizdi kako me dugo nije bilo i kako zaslužujem svaku uncu boli koja me je snašla, jer sam bio lijena kukavica. Ja se nasmijem i kažem da je volim iznenaditi s ustima punim posla. Onda ona zaviri unutra, izvadi glavu, duboko udahne i naredi sestri da otkaže sve ostale termine jer će imati posla sa mnom… Dok sestra umire od smijeha i guti se kavom, usput se nabadajući na one iglice kojima sam opet zaboravio ime, doktorica me muči, gurajući mi svašta u karijes i bockajući polumrtvi živac čisto da vidi koliko jako mogu vrištati. Hehehe, šalim se, žena je veoma pažljiva ali odlučna i odrješita i neće te štedjeti ako vidi da će tri puta brže završiti posao ako te muči tri sekunde. Ja je molim za injekciju, ona je, ko fol, naruči od sestre, i dok je ova tamo, kobajagi spravlja, ova već gotova sa zubom. A mene umrtvilo samo obećanje da će mi dati drogu… :) Dok se dižem iz stolice, doktorica vrišti na mene da će mi sljedeći put izbušiti jezik najdebljim svrdlom ako joj opet dođem s karijesom i ako budem ignorirao redovne preglede. Ja odvraćam kako mi je oduvijek bila želja imati pirs na jeziku i pitam je može li tom istom bušilicom probiti mi i pupak… Ona odvraća da će mi probiti sve i svašta, sestra si briše suze smjehavice i pruža mi moje iskaznice… Izlazim, a doktorica već počinje verbalno ubijati sljedeću žrtvu. Sa žaljenjem primjećujem da dotični pacijent očito ne razumije doktoričin humor i ništa mu nije jasno i na licu mu se jasno vidi kako misli da je žena puknuta. Sestra nemoćno vrti glavom i čini joj se da bi sve to moglo završiti tužbom ako čovjek u stolici pomisli da ga žena zlostavlja, igrajući se tako da mu onom lampom poviše stolice piči ravno u oči… Žena je osebujna karaktera i zakon je. I zato ne želim kod nekakvog tamo Vukušića… A i zub me prestao boliti, samo na dodir sada… Vjerojatno je živac na umoru… |
- 20:58 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (12) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
05.07.2010., ponedjeljak
|
... One (...) |
- 22:12 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
03.07.2010., subota
Fatal error has occured
|
What to do when barriers give way? When forces that keep you safe die away? When there's no more backup power and your containment field is about to breach? How can you prevent the disaster? Eject the core. Shut down all system. Turn them back on when better times come. When everything cools down; when there's no more threat. When someone cancels red alert for you... Warning! Core breach in five... Four... Three... Two... |