Ah, evo, iskoristit ću činjenicu da se ne mogu pomaknuti s mjesta gdje sam se stavio nakon vježbice i napisati pokoje slovo, čisto da maknem ovu strahotu od praznog prostora s ovih prostora i da napravim malo prostora za nove umotvorine na koje ste na ovim prostorima navikli. A još mi se čini da si previše prostora za kenjanje gluposti ostavljam… ;)
Anyway… Ne, dragi moji, pa ništa se opako nije zbilo. Prošla dva posta (jedva ih mogu postovima i nazvati jer su kraći od premijerkinog vokabulara na engleskom) su bila čisto onako, an outlet. Ništa nepopravljivo (zapravo, ništa at all) se nije dogodilo tako da, relax..
Danas sam u busu naletio na kontrolora. U autobusima su stvarno rijetki, rjeđi od uspješno izvršenog obećanja trenutne vladajuće garniture. Naravno, kako to obično biva, poluzgodni i simpatični kontrolor je uhvatio dovoljno žrtava da si isplati dnevnicu, rekao bih. Jednu babu je iščupao vani, jer nije htjela platiti, a jedna cura je kešala, iako se iz petnih žila trudila da ga šarmira sto i jednim načinom… Nije uspjela.
No jedna stvar mi nije jasna. Kada se već švercaš i svjesno kršiš propise onda imaj muda i progutaj što ti život s gustom servira u facu kad te uhvate. Danas sam se stvarno naslušao izgovora i izgovora, od uobičajenog „evo, sad sam ušla, nisam stigla štancat kartu“ pa sve do „plaća mi kasni mjesec dana, kunem vam se“. Zadnje je došlo od babe koja je i izašla, noseći dva saketa spenze i jedan iz butika veoma poznatog na ovim prostorima.
Mislim… Švercaš se? Neka, nisi ni prvi ni zadnji niti vidim u tome zločin koji zaslužuje smrtnu kaznu. No daj imaj malo hrabrosti i prihvati poraz kad te uhvate! A izgovori im postaju sve jadniji i jadniji, moram priznati. Sjećam se vremena kada sam tek došao u Zagreb i kako sam plaćao uredno kartu svaki put jer mi pokaz još nije bio gotov. Obično bih si bio uzeo dnevnu kartu jer nisam poznavao grad pa nisam mogao pješke, a znao sam da se moram puno voziti i često presjedati jer sam gledao malo kartu. I always go prepared… No, bottom line je da sam plaćao. I moj otac isto, kad je bio, kao i moja mati… Čemu riskirati preko 200 kuna kazne kad gotovo uvijek imaš neke siće po špazima koju možeš trampit za kartu na kiosku? Anyway, ljudi su stvarno domišljati… A te proklete karte i nisu tako skupe (bile)…
I tako ja danas bezveze bjeh u gradu. Naime, boli me sedmica gore desno. Boljela ovaj vikend za **pizdit i krkah se Ketonalima (forte) i pomagahu mi… No, nije to rješenje, znam ja. Jučer ne stigoh do nje, no danas se uputih, veoma rano, prema svojoj stomatologinji, ne bih li stao na kraj tom odmetnutom molaru. Avaj, nje nema. Moja najdraža na godišnjem! Neki Vukušić je mijenja! Nije mi palo na pamet otići tom čovjeku, bez obzira kakav je! Moja stomatologinja i ja imamo poseban odnos. Dođem, ona pizdi kako me dugo nije bilo i kako zaslužujem svaku uncu boli koja me je snašla, jer sam bio lijena kukavica. Ja se nasmijem i kažem da je volim iznenaditi s ustima punim posla. Onda ona zaviri unutra, izvadi glavu, duboko udahne i naredi sestri da otkaže sve ostale termine jer će imati posla sa mnom…
Dok sestra umire od smijeha i guti se kavom, usput se nabadajući na one iglice kojima sam opet zaboravio ime, doktorica me muči, gurajući mi svašta u karijes i bockajući polumrtvi živac čisto da vidi koliko jako mogu vrištati. Hehehe, šalim se, žena je veoma pažljiva ali odlučna i odrješita i neće te štedjeti ako vidi da će tri puta brže završiti posao ako te muči tri sekunde. Ja je molim za injekciju, ona je, ko fol, naruči od sestre, i dok je ova tamo, kobajagi spravlja, ova već gotova sa zubom. A mene umrtvilo samo obećanje da će mi dati drogu… :)
Dok se dižem iz stolice, doktorica vrišti na mene da će mi sljedeći put izbušiti jezik najdebljim svrdlom ako joj opet dođem s karijesom i ako budem ignorirao redovne preglede. Ja odvraćam kako mi je oduvijek bila želja imati pirs na jeziku i pitam je može li tom istom bušilicom probiti mi i pupak… Ona odvraća da će mi probiti sve i svašta, sestra si briše suze smjehavice i pruža mi moje iskaznice… Izlazim, a doktorica već počinje verbalno ubijati sljedeću žrtvu. Sa žaljenjem primjećujem da dotični pacijent očito ne razumije doktoričin humor i ništa mu nije jasno i na licu mu se jasno vidi kako misli da je žena puknuta. Sestra nemoćno vrti glavom i čini joj se da bi sve to moglo završiti tužbom ako čovjek u stolici pomisli da ga žena zlostavlja, igrajući se tako da mu onom lampom poviše stolice piči ravno u oči…
Žena je osebujna karaktera i zakon je. I zato ne želim kod nekakvog tamo Vukušića… A i zub me prestao boliti, samo na dodir sada… Vjerojatno je živac na umoru…
Post je objavljen 06.07.2010. u 20:58 sati.