Well, guys, valjda je vrijeme da se javim, wouldn't you agree? :)
Dakle, doma se je, i još se nije počelo učit… Od ponedjeljka ću. Takav je i plan bio: doći doma i odmoriti se barem tjedan dana prije nego upadnem u rutinu…
Kad smo već kod rutine, skupio sam novu opsesiju, a to je vježbanje… Naime, kao što mnogi od vas ne znaju, Ulfuz i ja smo već nekoliko mjeseci svako jutro ustajali u 5, kretali svatko sa svog kraja Novog Zagreba pješke, nalazili se na Bundeku, otpješačili do McDonald'sa na kavu te se vratili pješke doma, ukoliko nismo morali na faks ili slično…
A popodnevlja su bila rezervirana za moj kickboxing. Needless to say, cijeli taj proces me koštao samo nešto malo vremena i poprilično sala…
A onda sam došao doma. Došao sam doma s nevjerojatnih 15 kilograma manje i nešto mišića više. Došao sam doma i shvatio da ću imati ozbiljnih problema održavajući težinu jer ovaj stan, ovo mjesto i ovaj grad kao da su ukleti! Ovdje se kilogrami jednostavno lijepe na vas, taman ne jeli ništa i vježbali kao konj čitav dan!
Kako bih smanjio štetu, svako jutro se dižem u pet i izlazim iz stana… Prvih nekoliko dana to je bilo samo hodanje (jer sam po Zg samo i hodao tako rano). Brzo sam shvatio da to neće biti dosta. Kickboxing je u stanu nemoguće proizvesti jer jednostavno nema dovoljno mjesta. :( Pokušao sam. Skoro sam nogom razvalio liniju. Osim toga, Pixie se dovukao (jer sam ga probudio pokretima i zvukovima koji nisu normalni za dnevni boravak ovog stana) i smetao mi, pletući se pod noge i trčeći za mnom. A i mater familias nije bila previše supportive, rekavši mi da „bolje da to po stanu ne radim“ da ne bih nešto slomio…
E, problem je u tome što je meni ta vježba ušla u krv (zakon je!), rutinu, a i navukao sam se na endorfin koji se proizvodi u takvim situacijama… Pokušao sam zamijeniti plivanjem. Ne znam jeste li ikada pokušali plivati, recimo, 20 minuta u komadu? Niste? Odmah ću vam reći da je DOSADNO i NAPORNO… Ne naporno u smislu da se umorite ili iscrpite fizički. Da bar. Dosadno je jer se morate boriti s podivljalim morem, jer plivate istom rutom (dublje se ne usudim zbog idiota na gliserima i skuterima), jer vas valovi uhvate i dave, jer nakon nekog vremena prestanete aktivno sudjelovati u plivanju i počnete nesvjesno iskorištavati morske struje i… Well, you get the picture, less muscle, more resting… :D
Ali… Ali, borim se protiv toga, tako da mi je dnevni prosjek aktivnog plivanja jedno 40 minuta…
A onda se dogodilo čudo! Otkrio sam, naime, da mogu trčati! Nisam pokušavao trčati zadnjih 3 i nešto mjeseca otkad me zadnji put skoro presjeklo srce i otpao mi skočni zglob… Kickboxing stvarno ima terapeutski učinak. Pomladio me :D Učinio pokretljivijim i izdržljivijim… I vratio sam mu se :D Jutros :D Ah, kako mi je nedostajao… Prebacio sam video na mp4, nabio slušalice u uha i navalio… Bitno mi je da čujem napredak vježbe, da imam nekakav tempo i poticaj jer onako „na suho“ je poprilično dosadno…
Uglavnom, stvar se svodi na sljedeće… 40ak minuta trčkaranja (uzmite u obzir da je to za početak VEOMA lagano trčanje), 40ak minuta kickboxinga i 40ak minuta plivanja dnevno… Iskreno se nadam da će to, u kombinaciji s finim jogurtom s mueslijima za doručak, što laganijim ručkom i nikakvom ili minijaturnom večerom biti dovoljno da se othrvam prokletstvu i zadržim težinu. Ili u najgorem slučaju, vratim se u metropolu sa samo 2 kg više…
Da, dobro vam se čini, postao sam paranoično opsesivan… Reći ću vam i zašto. Kada sam prvi put smršavio, ono na prvoj godini (onda sam roknuo sa 120 na 94), to se dogodilo pasivno, spontano i nisam baš u tome sudjelovao… Rezultat je to bio stresa, promjene mjesta življenja, faksa, obveza i počestih preskakanja obroka čisto zato jer sam bio preumoran ili prezaposlen za njih… Zato su se i vratili natrag ti kilogrami (čak do 113) jer čim sam usporio, preselio se i navikao Zg na sebe; problemi…
Za ovo mršavljenje sam se stvarno potrudio… Znojio sam se… Boljelo me… Odrekao sam se puno „finih“ stvari, smanjio obroke, istrenirao snagu volje, promijenio sebe i svoja razmišljanja… I znate što? Sviđa mi se! Pokretljiviji sam… Mogu dulje, brže, više i jače :D Dupe mi je sve manje i manje obješeno, bedra sve uža i uža, a trbuh sve ravniji i ravniji… I uopće me ne interesira koliko tašto i površno to zvuči :D
Zato sam paranoičan da će me dohvatiti prokletstvo juga… Stvarno ne bih htio da mi upropasti sav trud… :) Možda vam se čini pretjeranim ali ZNAM što mjesec dana na majčinoj hrani može od mene napraviti, zato dobro pazim da imam kontrolu nad planiranjem objeda :D Recimo, predložio sam mami da napravi musaku od povrća… Bez mesa… Šokirala se… Prvenstveno zato što je prije to radila, a ja zaobilazio u širokom luku. Danas jedem SVO povrće i ona je sretna, konačno, jer može kuhati sve i svašta :D
I tako… Borim se… Ovo je ljeto borbe protiv žderanja, lijenosti i odustajanja… Imamo i ideju, Ulfuz i ja… Htjeli bismo početi trenirati capoeiru… Sviđa mi se kombinacija plesa, borilačke vještine, pjevanja i činjenice da te tako dobro razmrda i razgiba :) Našao sam i klub koji prima članove bez obzira na dob i fizičku spremnost… :)))) Stvarno bih htio doći na to spreman na uru vremena izvijanja, skakanja, prevrtanja, prebacivanja, stajanja na rukama i sl… Iskreno, jedva čekam kada ću se vratiti u Zagreb… Sad se samo moram moliti svim mogućim entitetima da satnica u novom semestru bude, well, normalna :D Ah… :)
A kako ste mi vi? :D
Post je objavljen 22.07.2010. u 19:58 sati.