Nije antifašist nego komunjara-staljinist

Tito nije antifašist, nije se borio protiv nacizma ... borio se protiv nacionalnih država i pokušavao provesti prosovjetsku komunističku revoluciju.

Podjednako nije antifašist.

Glasila njegove partije su sukobe (nacističke) Njemačke i (fašističke) Italije sa zapadnim državama (Francuska, Velika Britanija) tumačili kao kapitalistički rat, smatrali kako to nije njihov (komunistički) rat.
Do 22. lipnja (njemačkog napada na SSSR) KPJ s Titom nije poduzimala nikakve radnje protiv njemačkih i italijanskih okupacijskih snaga na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije.

Problem Titova (a problem je ogroman) angažmana u Drugom svjetskom ratu (dizanje revolucije u ratu, dizanje nenarodnog ustanka nedugo iza kapitulacije, korištenje djece u ratu, ubijanje zarobljenika, korištenje tuđih uniformi, otimanje i pljačka, bespotrebno uništavanje (paljenje i razaranje) civilne imovine, korištenje tuđih uniformi, ... zabranjeno tadašnjim ženevskim konvencijama) zapravo je problem onih koji nesmotreno i nerazumno sagledavaju sliku Tita van činjeničnog stanja, što ukazuje na neobrazovanost i nekritičnost proizišlu iz komunističkog stvaranja kulta ličnosti i indoktrinacije od najmanjih nogu do svih razdoblja života koje je provodila titova partija (totalitarizam).

Tito je komunjara, staljinova marioneta. Bez zasluga za ishod Drugog svjetskog rata ili bilo kakvog napretka čovječanstva.

Oznake: tito, antifašist, nacizam, komunjara, staljinist, tottalitarizam, kapitalistički rat, Ženevske konvencije, staljinova marioneta

Tko je protiv fašizma?

Fašizam je prekratko trajao kako bi bio određen u pravom smislu ideologije.
Pokušaji definiranja (određivanja) fašizma nailazi na nesuglasice. Različiti autori daju različite odrednice fašizma.

Svjetski rat (nije vođen s namjerom suzbiti fašizam, već je fašizam iznikao na uvjetima koji su doveli do Velikog rata) je vođen u kompleksnim (složenim) uvjetima, koji su mediokritetski pojednostavljeni na poraz nacizma-fašizma.
Svima je promaklo zapaziti kako je i Velika Britanija u tom ratu poražena ...

Temeljna promjena političkih, vojnih, gospodarskih, geostrateških okvira ukazuju kako nije postojala antifašistička koalicija. Rat je vođen zbog smislenijih razloga, a poraz fašizma-nacizma je nus posljedica. Pojava SSSR-a (na obalama Jadrana) je zoran dokaz totalitarnog (fašističko-nacističkog) poretka, koji je u temeljima zločinački i antičovječanski, a u svjetskom se ratu smatrao pobjedničkom stranom.

Ako su fašizam-nacizam (ta dva pojma nisu istovjetna) ideologije koje zaslužuju zabranu, zbog svoje naturalne osobine uvođenja-povratka nasilja, fašizma-nacizma se boje samo slabiji. Jaki se ne boje ni fašizma, ni nacizma.

(Fašizam je privremeno stanje militarizacije društva s namjerom organiziranog sudjelovanja u velikom ratu u kojem fašističko-nacističke zemlje (Italija-Njemačka) nisu koalicijski jače (industrijski kapaciteti, vojna snaga, ...),a rat su pokrenule protiv moćnije Velike Britanije koja je bila kolonijalni gigant, industrijski naprednija. Koristiti pojam fašizma izvan tog konteksta i smještati ga van tog vremenskog razdoblja je neinventivno obmanjivanje. Ratovi su stanja krajnjeg naprezanja društva, i nikakav totalitarizam nije sposoban pokrenuti društvo na pobjednički angažman. Pojava fašizma-nacizma je strogo vremenski ograničena i vezana je za specifične okolnosti predratnog i ratnog stanja industrijalizacije društava uz dekolonizaciju ostatka svijeta.
U Hrvatskoj tih pojava nije bilo ni u vrijeme nastanka fašizma, nije bilo u vrijeme svjetskog rata. Danas ponajmanje.
Svejedno, Hrvatska nije antifašistička. Jer ne poznaje fašizam.
(Drugovi)(klasno osviješteni) nisu mjerilo stanja društva. Njihovo bavljenje fašizmom je uklopljeno u kontekst dekroatizacije društva, civilizacijskog i kulturnog preobražaja od tradicionalnog prozapadnog (slobodarskog, kršćanskog) svjetonazora ka istočnim despocijama (nepoštivanja prava, vlasništva, života i slobode). Fašizam je konstrukt kojim se zbog nejasnoća kojim je obavijen taj pojam služe u porobljavanju naroda koji nema s fašizmom dodirnih točaka.)

Hrvatska nije antifašistička, jer fašizam ne postoji. (Ipak smo obrazovani i zdravog razuma ...nismo partijska naklapala.)

Oznake: Fašizam, nacizam, definicije, vremenski okvir pojave, okolnosti pojave, različita tumačenja, Svjetski rat, antifašistička koalocoja, uvođenje nasilja, militarizacija društva, industrijsko društvo, kolonijalni ustroj, naturalna osobina, tradicionalno društvo, civilizacijski preobražaj, konstrikt porobljavanja

Totalitarni antifašizam je nastao prije fašizma

U svjetskim okvirima, prva totalitarna država je Sovjetski savez. Komunizam (boljševička revolucija) je na temelju marksova nauka (tkz. znanstvenog komunizma, marksizma) potakao kapilarnost društva u totalitarnoj namjeri. Poučavali su kako društvo mora upravljati društvom na revolucionarnim osnovama.
Treba nedvosmisleno odgovoriti je li pojava fašizma reakcija na prijeteći komunizam? Treba odgovoriti je li (socijalist) Mussolini odgovor na prijetnju totalitarizma komunizma ili je instrument Staljina zaštititi totalitarni komunizam? Ili je spretni spoj (specijalnog rata) borbe protiv komunizma i borbe za širenje komunizma?
Nedvojbena povijesna tvrdnja službene povijesti navodi Sovjetski savez kao prvu totalitarnu državu, nastanak fašističke Italije nakon nastanka Sovjetskog saveza, Mussolini-ja kao socijalistu pa osnivača fašizma, vjerovanje i podršku razvijenih država (popustljivost i prema Mussolini-ju i prema Hitleru kao brani od crvene opasnosti), iscrpljivanje boljševika u sukobu s Nijemcima, opstanak Sovjetskog saveza i širenje komunizma (totalitarizma) na nerazvijene europske države, ...
Pojava Mussolini-ja (i kasnije Hitlera) mogla je izazvati i prvotnu reakciju saveznika (preventivno). U tom svjetlu predbacivanje malobrojnim i industrijski nerazvijenim narodima nedostatak javnog antifašizma je začuđujući. Unatoč mogućnosti kontrole Nijemačke, dozvolili su da se razmaše ratni stroj (kojeg je trebalo zaustavljati u svjetskom ratu). UN je pojavu fašizma/nacizma označio kao borbu protiv kolonijalizma (u ime novog kolonijalizma) ...
Je li moguće da je prvotna podrška fašizmu, a kasnije komunizmu politička odluka razvijenih (u širenju nepoticajnog totalitarizma, s namjerom zaustaviti razvoj malih naroda)?


U domaćim okvirima treba odgovoriti na pitanja koja su od važnosti za smisao fašizma i antifašizma na ovim prostorima.
Kako je imperijalizam (danas korporativizam) bitna odrednica fašizama, U Hrvatskoj niti u prošlom stoljeću, niti danas nitko/ništa ne može biti karakteriziran kao fašist ili fašistički.
Treba odgovoriti na pitanja:
Tko je u Hrvatskoj bio antifašist (ili koji je pokret bio antifašistički)?,
Protiv koga (sve) su antifašisti djelovali?,
Je li društvo bilo dužno objedinjeno suprotstavljati se fašizmu? ,
Postoji li datum do kojeg su se antifašističke snage bile dužne (udružene ili zasebno) otvoreno usprotiviti fašizmu?,
Je li ondašnje ratno pravo dopuštalo odmazde nad civilima za oružano djelovanje (ili sabotaže) nakon potpisivanja kapitulacije?

Je li Hrvatska bila dužna 1941.g. podići antifašistički ustanak s komunističkom partijom, a ako nije zašto?
Ako nije bila dužna podizati antifašistički ustanak 1941.g. jesu li ikad dobila prigodu iskazati svoj antifašizam, ili je (nepripadajući) monopol antifašističkih snaga preuzela komunistička partija?

Po dogovoru Churchilla i Stalina, u antifašističke snage su ubrojeni i političari koji nisu surađivali s fašistima/nacistima. Post ratna Jugoslavija je bila dužna organizirati demokratske izbore. Država se zvala Demokratska federativna Jugoslavija. Zapadni antifašisti nisu priznavali monopol komunističkoj partiji na antifašizam.

Na prvim poratnim izborima sudjelovao je Narodni front (od nekomunista Šubašić (HSS), Grol (DS) ...).

Poratnim prevratom (protivno tvrdnjama komunista, koji su tvrdili kako su u ratu proveli revoluciju i pobijedili (što je bilo zabranjeno međunarodnim ratnim pravom)) 1946. g. Jugoslavija postaje "socijalistička".
Pokolj na Bleiburškom polju i Križnom putu, komunisti-partizani-orjunaši-četnici su izveli kako bi pripremili "demokratske" izbore na kojima će "demokratski" pobijediti komunistička boljševička (socijalistička) partija. Pokolj i progon je bio stravičan i brojan. Uz te pobijene i protjerane, komunisti nikad ne bi na izborima pobijedili. Antifašizam je služio nametanju izvornog (boljševičkog) totalitarizma.
Priklonimo li se pogledima o fašizmu kao reakciji i brani boljševizmu, zaključujemo kako je anti anti fašizam jedini ispravan ... jer se bori protiv totalitarizma.
Paradoksalno, antifašizam (kao izraz borbe za održanjem totalitarnog boljševizma) je nastao prije fašizma.

Oznake: totalitarizam, Sovjetski savez, boljševizam, Mussolini, Fašizam, nacizam, uspon fašizama, imperijalizam, ratno pravo, ideološka podjela i antifašizam, monopol, iskrivljavanje povijesti, komunistički totalitarizam, rat i poraće, zločini s namjerom uspostaviti socijalizam

O Ustašama ...

Povijest Ustaša i ustaškog pokreta (historiografski) je napisao u 4 toma hrvatski povjesničar Bogdan Krizman.
Ti spisi su povjesničarska građa (oslonjena na dokumente, i autentična svjedočenja).
Tumačenja povijesti (kao što se običavalo u vrijeme jednoumlja) jednostrano (jednoumlje, jednostrano) nije dopušteno.

Uz Krizmana, poviješću ustaškog pokreta su se bavili i drugi povjesničari (Jareb, ...).
Politološko-sociološka tumačenja (uistinu dvojbenog razdoblja, a po naravi takvih tumačenja jednako dvojbena) nisu dopuštena u političke svrhe.
(Stara) teorija izvlaštenja naroda političke moći na tvrdnjama o karakteru naroda ili nekog (narodnog) pokreta su nedopustiva.

Vratimo se historiografiji ustaškog pokreta i tumačenjima naravi tog pokreta.
Ustaški pokret je nastao kao odgovor na pučističko obespravljenje hrvatskog naroda 1918.godine. Iako pokret formalno nije nastao te godine.
Izlazak iz AU monarhije (vjerujući kako će Hrvatska zakročiti u republiku i nacionalnu državu), popratilo je prijevarno pripojenje Kraljevini Srbiji pod dinastijom Karađorđevića. Vjerujući u snagu političke (republikanske) volje hrvatskog naroda, u Kraljevini se političkim putem pokušavalo razriješiti pitanje hrvatske države. Bezuspješno. S. Radića (vođu HSS-a koja je zagovarala republikanstvo) zatvaraju, potom atentatom u beogradskoj skupštini ranjavaju, od čijih posljedica umire. Kralj (Aleksandar) proglašava diktaturu.
Kod smo kod korištenja historiografskih podataka, S. Radić je tri dana prije atentata teško vrijeđao srpski narod u svojim govorima u beogradskoj skupštini i na sam dan atentata je nagovaran od zastupnika HSS-a da ne dolazi u parlamentarnu dvoranu (jer je Račić prijetio atentatom).
Uobičajeno se krvoproliće u beogradskoj skupštini tumačilo kao sukob dva nacionalizma. Sama činjenica da S. Radića nikad nisu predstavljali kao hrvatskog nacionalistu, ukazuje na nelogičnosti. S. Radić je izazivao u skupštini, i na potvrdu o prijetnjama ipak došao u parlamentarnu dvoranu. Pucnjevi Puniše Račića nisu slučajni. S jedne strane (povjesničari navode posjete Račića kraljevskom dvoru, Račić je bio povjerljiv čovjek samoga kralja) srpski hegemonizam je težio jednom cilju (diktaturi i jugoslavenstvu), a S. Radić (uviđajući bespomoćnost parlamentarne borbe) želju za izvanrednim stanjem (vlastitom smrću u parlamentu). S. Radić je samoubojica (u suradnji s kraljem i Račićem), koji je tim činom ugasio nadu u postojanje Jugoslavije (koju je proglasio kralj po Radićevoj smrti). Za cijelo vrije trajanja hrvatsko-srpske krize Srbi su ustrajavali na liniji amuptacije Virovitica-Karlovac-Karlobag ...
Nakon proglašenja diktature (a nekoliko mjeseci kasnije proglašena je Jugoslavija pod geslom "Jedan narod, jedan kralj, jedna država") jedini način borbe za hrvatsku samostalnost i republikanstvo je ilegalni rad.
Nastajanje ustaškog pokreta vezano je za pravednu borbu hrvatskog naroda za vlastiti opstanak. (Ne) Začuđuje kasnija Titova doktrina prava naroda na oslobođenje i borbu za to oslobođenje, a sustavno negiranje ustaškog pokreta (na tim temeljima) i osporavanja njegove naravi. Jer je ustaški pokret uz pravo naroda na borbu za opstojnost, ustrajavao na nacionalnoj državi (komunisti su zagovarali internacionalizam, sukladno marksističkom tumačenja štetnosti nacije).
Historiografski, jugoslavenski komunisti (Tito) nisu ustaše proglašavali zločincima zbog kolaboracije sa fašistima (to je radio i Tito), već zbog nacionalnog karaktera tog pokreta.
(Po međunarodnom pravu, nakon kapitulacije jedne države u oružanom sukobu nisu dozvoljeni ustanci i oružana djelovanja. Pravo naroda na slobodu nije osporeno međunarodnim pravom, koje je ipak u doba 2. svjetskog rata dozvoljavalo odmazde nad civilima zbog kršenje uvjeta kapitulacije. U tim okvirima ustanak je rizičan i pokreće se u trenutku koji jamči oslobađanje od okupacije. Komunistički ustanak na samom početku okupacije to nije bio.)
Puč Vokić-Lorković (i diplomatsko) odbijanje saveznika priznati mogući ustaški ustanak (protiv Nijemaca) grubo je kršenje međunarodnog prava ...).)

Povijesno dokumentirano, ustaški pokret nije sadržavao fašističku ideologiju u svojim programima i djelovanju. Proglašen je ultranacionalističkim, a okupacijom su (razumljivo) nametnuti fašističko-nacistički zakoni (koji obilježavaju fašističku okupaciju u bilo kojoj okupiranoj državi tog razdoblja).

(Zlo)Uporaba (historiografskih) činjenica u političke svrhe (otuđenja političke moći i obespravljenja jednog naroda (zbog nacionalnog opredjeljenja)) kasnije je označeno kao komunističko jednoumlje i zabluda, a taj sustav proglašen totalitarno-zločinačkim.

Zbog nedosljednog (politikantskog) korištenja povijesnih činjenica, revolt naroda je izrazit i (skoro) svakodnevnim kršenjem administrativnih zabrana (odnosa prema tom dijelu povijesti) pokušava se iznova redefinirati zakonodavsto (nepobijena povijesna istina).
To nas iznova vraća na zakonsko predefiniranje pozdrava Za DOM Spremni! i korištenja hrvatskog grba s prvim bijelim poljem ...

(Za dom spremni (Bog i Hrvati! (Hvaljen Isus i Marija!))!)


Tko sada zabrlja, neće se oprati do kraja života

Oznake: povijest, Krizman, hss, radič, jugoslavija, diktatura, amputacijska linija, republikanstvo, Fašizam, nacizam, pravo naroda na borbu za slobodu, marksizam, nacija, kolaboracija, ustanak