Dva hrvatska antifašizma i jedan hrvatski četnički pokret

Hrvatska je na političkoj razdjelnici.
Raskid sa socijalizmom i Jugoslavijom nije polučio društvo koje smo priželjkivali.

Politika (i političko udruživanje) i država (državno organiziranje) spadaju u društvenu nadogradnju.
Hrvatska (narod) je priželjkivala vlastitu državu. Vlastita država je pojednostavljena vizija organizacije naroda kojom se osiguravaju uvjeti života i upravljanja vlastitom sudbinom. Suverenitet.

Hrvatski narod je na temelju pripadajućeg državnog prava ustrajavao na nacionalnoj, samostalnoj državi. Iako je imaoa vlastitu kraljevinu ( s vanjskim kraljem, prvotno Ugarskim pa Habsburgom) pučem je ugurana bez državnog prava u novovjeku eksperimentalno nakaradnu tvorevinu južnih slavena (jugoslaviju).

Protest protiv takve (okupacijske) politike stvorio je dvije suprotstavljene strane. Nametanje (produžene) okupacije je stvorilo nepremostive razdore između tih strana.
Politika pomirbe (koja se odnosila na komunističku, ali ne i državno-jugoslavensku prošlost) polučila je rezultate, ali samo u segmentu na koji se odnosila. Orjunaško-četnički (hrvatski) politički ešalon nije se u 27 godina postojanja RH približio niti milimetra hrvatskom državnom pravu (suverenitetu).
Stoga je neophodno istaknuti kako se pomirba odnosila na posljedice totalitarizma (komunizma), a ne na one koji su samovoljno pristajali na protu-državnu i protu-narodnu politiku.

Hrvati imaju pravo na vlastitu državu (suverenitet), makar netko i bio fašist, ali nitko nema pravo Hrvatima osporiti pravo na državu taman da su svi Hrvati fašisti.
Nemate pravo, pod izlikom borbe protiv fašizma, ometati i osporavati Hrvatima pravo na suverenu državu i pripadajuću vlast.
Život u državi se ne odvija samo oko pitanja fašizma ili antifašizma.
U Hrvatskoj postoje dva antifašizma. Jedan je utkan u demokratizaciju društva (kojoj teži hrvatski narod bježeći od komunizma i socijalizma), a drugi je antifašizam bijeg od hrvatske narodne države (orjunaši, komunjare, jugoslavenčine).
Pojedini antifašisti (orjunaši, hrvatski četnici) ne mogu okupirati vlast i negirati državno pravo kako bi spriječili fašizaciju Hrvatske.
Postoji i hrvatski antifašizam (antifašisti kojima je cilj demokratska Hrvatska) koji nije bučan, ali je jasan. Hrvatska je demokratska država u kojoj hrvatski četnici neće obnašati državne funkcije.

Narod ima pravo na međunarodnim pravom (po čijim su standardima Hrvati stari politički narod) zajamčenu vlast, bez obzira tko je sve narodu davao za pravo a pri tom se oslanjao na politike koje današnji svijet ne dopušta. Podjednako ovaj svijet ne dopušta komunistički totalitarizam, iako svesrdno ustrajava na onome što je svetogrđe - negiranje prava hrvatskom narodu pravo na suverenitet.
Onaj tko gradi EU i slične tvorevine (otuđujući političku moć) nije sposoban podržavati istinski narodni suverenitet. (Osim domovine demokracije, USA.)

orjuna, Split

Oznake: politički narod, držabva, međunarodno pravo, narodno pravo, Fašizam, fašizacija, demokracija, dva hrvatska antifašizma, negiranje hrvatskog državnog prava, komunistički totalitarizam, domovina demokracijde

Totalitarni antifašizam je nastao prije fašizma

U svjetskim okvirima, prva totalitarna država je Sovjetski savez. Komunizam (boljševička revolucija) je na temelju marksova nauka (tkz. znanstvenog komunizma, marksizma) potakao kapilarnost društva u totalitarnoj namjeri. Poučavali su kako društvo mora upravljati društvom na revolucionarnim osnovama.
Treba nedvosmisleno odgovoriti je li pojava fašizma reakcija na prijeteći komunizam? Treba odgovoriti je li (socijalist) Mussolini odgovor na prijetnju totalitarizma komunizma ili je instrument Staljina zaštititi totalitarni komunizam? Ili je spretni spoj (specijalnog rata) borbe protiv komunizma i borbe za širenje komunizma?
Nedvojbena povijesna tvrdnja službene povijesti navodi Sovjetski savez kao prvu totalitarnu državu, nastanak fašističke Italije nakon nastanka Sovjetskog saveza, Mussolini-ja kao socijalistu pa osnivača fašizma, vjerovanje i podršku razvijenih država (popustljivost i prema Mussolini-ju i prema Hitleru kao brani od crvene opasnosti), iscrpljivanje boljševika u sukobu s Nijemcima, opstanak Sovjetskog saveza i širenje komunizma (totalitarizma) na nerazvijene europske države, ...
Pojava Mussolini-ja (i kasnije Hitlera) mogla je izazvati i prvotnu reakciju saveznika (preventivno). U tom svjetlu predbacivanje malobrojnim i industrijski nerazvijenim narodima nedostatak javnog antifašizma je začuđujući. Unatoč mogućnosti kontrole Nijemačke, dozvolili su da se razmaše ratni stroj (kojeg je trebalo zaustavljati u svjetskom ratu). UN je pojavu fašizma/nacizma označio kao borbu protiv kolonijalizma (u ime novog kolonijalizma) ...
Je li moguće da je prvotna podrška fašizmu, a kasnije komunizmu politička odluka razvijenih (u širenju nepoticajnog totalitarizma, s namjerom zaustaviti razvoj malih naroda)?


U domaćim okvirima treba odgovoriti na pitanja koja su od važnosti za smisao fašizma i antifašizma na ovim prostorima.
Kako je imperijalizam (danas korporativizam) bitna odrednica fašizama, U Hrvatskoj niti u prošlom stoljeću, niti danas nitko/ništa ne može biti karakteriziran kao fašist ili fašistički.
Treba odgovoriti na pitanja:
Tko je u Hrvatskoj bio antifašist (ili koji je pokret bio antifašistički)?,
Protiv koga (sve) su antifašisti djelovali?,
Je li društvo bilo dužno objedinjeno suprotstavljati se fašizmu? ,
Postoji li datum do kojeg su se antifašističke snage bile dužne (udružene ili zasebno) otvoreno usprotiviti fašizmu?,
Je li ondašnje ratno pravo dopuštalo odmazde nad civilima za oružano djelovanje (ili sabotaže) nakon potpisivanja kapitulacije?

Je li Hrvatska bila dužna 1941.g. podići antifašistički ustanak s komunističkom partijom, a ako nije zašto?
Ako nije bila dužna podizati antifašistički ustanak 1941.g. jesu li ikad dobila prigodu iskazati svoj antifašizam, ili je (nepripadajući) monopol antifašističkih snaga preuzela komunistička partija?

Po dogovoru Churchilla i Stalina, u antifašističke snage su ubrojeni i političari koji nisu surađivali s fašistima/nacistima. Post ratna Jugoslavija je bila dužna organizirati demokratske izbore. Država se zvala Demokratska federativna Jugoslavija. Zapadni antifašisti nisu priznavali monopol komunističkoj partiji na antifašizam.

Na prvim poratnim izborima sudjelovao je Narodni front (od nekomunista Šubašić (HSS), Grol (DS) ...).

Poratnim prevratom (protivno tvrdnjama komunista, koji su tvrdili kako su u ratu proveli revoluciju i pobijedili (što je bilo zabranjeno međunarodnim ratnim pravom)) 1946. g. Jugoslavija postaje "socijalistička".
Pokolj na Bleiburškom polju i Križnom putu, komunisti-partizani-orjunaši-četnici su izveli kako bi pripremili "demokratske" izbore na kojima će "demokratski" pobijediti komunistička boljševička (socijalistička) partija. Pokolj i progon je bio stravičan i brojan. Uz te pobijene i protjerane, komunisti nikad ne bi na izborima pobijedili. Antifašizam je služio nametanju izvornog (boljševičkog) totalitarizma.
Priklonimo li se pogledima o fašizmu kao reakciji i brani boljševizmu, zaključujemo kako je anti anti fašizam jedini ispravan ... jer se bori protiv totalitarizma.
Paradoksalno, antifašizam (kao izraz borbe za održanjem totalitarnog boljševizma) je nastao prije fašizma.

Oznake: totalitarizam, Sovjetski savez, boljševizam, Mussolini, Fašizam, nacizam, uspon fašizama, imperijalizam, ratno pravo, ideološka podjela i antifašizam, monopol, iskrivljavanje povijesti, komunistički totalitarizam, rat i poraće, zločini s namjerom uspostaviti socijalizam

Građanski rat u Hrvatskoj

Zlouporaba (otuđenje) političke moći u demokraciji poseže za (nestvarnom) biračkom podrškom.
Simptomi otuđenja političke moći (nametanje političkih ciljeva neprihvatljivi većini birača), nakon uzastopnih (istovjetnih) političkih struja ostvariti nepripadajuću političku moć, ukazuju na nedemokratske izbore (izbornu prevaru).

Ako je moguće demokratskim izborima dobiti nedemokratsku vlast (čak diktaturu, primjer je nacistička vlast u Njemačkoj), nakon sljedećih izbora nije moguće demokratskom praksom zadržati nedemokratsku vlast.

Kako je moguće u Hrvatskoj, koja se u agresiji otela komunističkom totalitarizmu, srpskom hegemonizmu i nametnutoj višenacionalnoj kraljevini/federaciji (koje su podupirale teritorijalnu ekspanziju Srbije i srpstva), povratak onih (malobrojnih) političkih snaga koje (s opravdanjem o fašističkoj i genocidnoj (sama genocidnost Hrvata je u kontradikciji s teritorijalnim pretenzijama Srbije) naravi Hrvata) i dalje podupiru one iste procese koje je Hrvatska zaustavila u agresiji na Hrvatsku?

Zablude političkog zastupanja (utemeljene na težnji ostvariti političkim putem ono što većine ne želi) i obmanjivanja o legalnosti tog zastupanja (u demokraciji se legalnost postiže na izborima, iako bi i Ustav i zakoni morali osigurati podložnost vlasti i parlamenta (Sabora) narodnoj volji u tijeku cijelog mandata) dovode do teškog raskoraka između političke volje birača i političkih zastupnika koji se pozivaju na (legalnu podršku) tih birača, Otuđenje političke moći. Na sve prigovore o nelegalnosti postupaka takve vlasti, vlast se poziva na legitimitet iskazan biračkom voljom.

U takvoj (složenoj) poziciji, građanski rat najbolje pozicionira stvarne političke snage.

Ne vjerujem kako bi Vesna Pusić ili Zoran Milanović u takvom ratu okupili dostatan broj pobornika (koji bi oružjem zastupali antifašizam i gospodarski rast njihove Vlade). Kako se stalno pozivaju na biračku naklonost, u cijelosti zbunjen verbalnom snagom (svojstvenom politici otuđenja političke moći, iako ponekad otuđenje političke moći počiva na sili kojom se nameće politička volja manjine - diktature) i ustrajnim rušenjem Hrvatske (snage), ne vidim prostora za političko rješenje (nastalog razilaženja). Politika nije sposobna premostiti razlike (iako je jedna strana antiustavna i protuzakonita).
Rat.

Stanje izigravanja narodne volje (pričama o nužnim reformama i dvopartijskom sustavu koji nas proždire) je neodrživo.

Kada institucije (parlament, predsjednik RH, Ustavni sud, DORH, SOA, državni pravobranitelj, ...) ne štite demokraciju (dozvoljavajući otuđenje političke moći, ostvarivanje političkih ciljeva s kojim se ne slaže većina biračkoga tijela) jedina je način nasiljem (građanskim ratom) okončati političku spletku (koja je urušila državu, državne institucije, ozbiljno ugrozila demokraciju kako bi nastavili politički spletkariti).
Kako bi ostvarili veleizdaju, moraju urušiti državne mehanizme kontrole (i tako rade dva zla).

Svu vlast treba vratiti narodu.
Sabor (zakonodavna vlast) mora biti podređen narodnoj volji (kao i svi ostali oblici vlasti).

Zašto u Hrvatskoj građanski rat mogu pokrenuti samo komunisti? Jer je utjecaj katoličke crkve prevelik na Hrvate (i unatoč, kroz povijest, brojnim hrvatskim biskupima ratnicima, današnja katolička crkava ne podržava (opravdan) građanski rat (što orjunašima - nevjernicima) omogućava (bezočno) ustrajavanje na političkim obmanama (bez ikakvih sankcija)). Na duži je rok to neodrživo. Rat će planuti sutra ili kasnije (s težim posljedicama).
Hrvatska politika ne rješava niti jedan gorući problem (što je zadaća politike), već produbljava krizu i povećava probleme. Takva politika (nepolitika) završava u nasilju (koje je jedino shvatljivo).

Odlaganje nasilja (ostavljanje problema narednim generacijama) nikad nije urodilo plodom, osokoljeni uspjesima nametanja svoje volje takve političke struje uvijek naprave korak dalje (ka nepodnošljivosti svojih postupaka, pri čemu popustljive uvijek dovedu u stanje najnepovoljnije po obranu ili ikakav zahvat). Apsolutizam (posebno stanje otuđenja političke moći) uvijek teži postati totalitarizam.
Pojest će vas (sociološke) zvijeri, sakrivene iza samohvale o svojoj dobroti ...

Oznake: zlouporaba političke moći, simptomi, izborna prevara, komunistički totalitarizam, srpski hegemonizam, višenacionalna kraljevina/federacija, volja birača, rat, katolici danas, Apsolutizam